U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Marici Lović kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja S. G., S., P. 10, OIB: ….,
zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetniku u S., protiv tuženika
R. H., OIB: …, koju zastupa S., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave

2. rujna 2021., u prisutnosti tužitelja sa punomoćnikom i zz tuženika L. P. i
objavljene 15. prosinca 2021.,

p r e s u d i o j e

I. Dužna je tužena R. H., OIB: …, u roku od 15
dana isplatiti tužitelju S. G., OIB: …, iznos od 94.055,97 kn sa
zateznom kamatom koja teče od 15. prosinca 2021. po stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Za više traženo na ime zakonskih zateznih kamata i za više zatraženi
iznos od 21.661,20 kn tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.

II. Dužna je tužena R. H., OIB: …, u roku od
15 dana isplatiti tužitelju S. G., OIB:…, parnični trošak u iznosu
od 7.507,00 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja
teče od 15. prosinca 2021. pa do isplate.

Obrazloženje

1. Predmetna tužba zaprimljena je kod ovog suda 25. listopada 2019. te u
istoj tužitelj navodi da je uknjiženi vlasnik dvosobnog stana u S., smještenog u
prizemlju zgrade, a koji se nalazi na adresi P. 10 i ukupne je površine od
64 m2, položen na kat. čest. zem. 856/1, Z.U. 4932 K.O. S., a koji stan da se
nalazi u režimu zaštićenog najma. Zaštićeni najmoprimac da je mjesečno dužan
tužitelju isplaćivati najamninu u iznosu od 177,63 kn. Presudom Europskog suda za

2 Poslovni broj: P-5566/19

ljudska prava u S. u predmetu S. protiv R. H. br.
12027/10 od 10. srpnja 2014. da je utvrđeno kako službeno određeni iznosi
zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana
vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu jer da ta naknada gotovo ne
omogućava prihod njegovim vlasnicima. Iznajmljivanjem stana tužitelja na tržištu da
se uz umanjenje od 20%, na ime primjerenosti najma kako to ističe Europski sud u
citiranoj presudi, može ostvariti prosječna mjesečna zarada od 3.000,00 kn, te da s
obzirom da se po citiranoj odluci kao i odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-1114/18
od 22. siječnja 2019., odgovornost za neisplatu iznosa pripadajuće mjesečne
najamnine nalazi na strani zakonodavca, tužitelj da se obratio tuženiku predlažući
zaključenje izvansudske nagodbe, međutim, tuženik da taj zahtjev nije prihvatio.
Slijedom naprijed navedenog, uz uvažavanje trogodišnjeg zastarnog roka do trenutka
podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora iz travnja 2018. pa do stupanja na
snagu ZIDZNS-a u mjesecu rujnu 2018., uz umanjenje iznosa predviđene mjesečne
zaštićene najamnine, tužitelj navodi da mu je za ukupno 41 mjesec tuženik dužan
isplatiti sveukupni iznos od 115.717,17 kn, pa predlaže sudu donošenje presude
kojom će se na navedeno obvezati tuženika, kao i na naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tužena je navela da se protivi tužbi i tužbenom
zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan a tužitelja obveže na snašanje
parničnog troška. Tužena osporava osnov i visinu tužbenog zahtjev ističući da
presude Europskog suda ne predstavljaju formalni izvor prava koji bi obvezivao RH
te da je u istima istaknuto kako trenutni pravni propisi u Republici Hrvatskoj u
pogledu zaštićenih najamnina nisu ostvarili pravilnu raspodjelu socijalnog i
financijskog tereta, jer da je taj teret neopravdano prebačen na najmodavca kao i da
Republika Hrvatska treba poduzeti zakonodavne i druge opće mjere kojima će se na
primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne strane i
zaštićenih najmoprimaca s druge strane. Ujedno da je vlasnik stana trebao protiv
presude koja nadomješta Ugovor o najmu stana i kojom se utvrđuje visina zaštićene
najamnine, a ukoliko je smatrao da je došlo do povrede njegovih vlasničkih prava,
podnijeti odgovarajuće pravne lijekove, a što da tuženik nije učinio. Također, da je
Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište da je u postupcima u kojima
najmoprimac traži donošenje presude koja nadomješta Ugovor o najmu stana sa
zaštićenom najamninom, potrebno utvrditi platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva
najmoprimca, pa da se stoga predlaže u ovom postupku utvrditi ukupne mjesečne
prihode najmoprimca, vrijednost njegovih pokretnina kao i vlasništvo nekretnina i to
neovisno o namjeni ili pogodnosti za život i to za razdoblje od 5. studenog 1996. pa
nadalje. Tužitelj da je ujedno imao mogućnost podnijeti tužbu radi raskida Ugovora o
najmu stana te zahtijevati predaju stana u posjed. Tužena je istakla i prigovor zastare
prava navodeći da za procjenu osnovanosti ovog prigovora nije odlučno kada je
donesena odluka u predmetu Statileo te da je tužitelj već u trenutku kada mu je bila
poznata i osoba štetnika i obujam štete, mogao potraživati naknadu štete s osnova
izgubljene zarade. Konačno, tužena navodi da tužitelj nije dokazao da je bio u
mogućnosti predmetni stan davati u najam jer da su na predmetnom stanu bile
uknjižene i druge osobe kao i da bi vlasnicima stanova u Republici Hrvatskoj pa tako
i tužitelju, a za slučaj da im pripada naknada zatražene štete, ista mogla biti
dosuđena u visini razlike između nužnih troškova održavanja konkretne nekretnine i
zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca, a svako drugačije
tumačenje da bi predstavljalo negiranje Ustavnog prava Republike Hrvatske, da
ograniči pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba.

3 Poslovni broj: P-5566/19

3. Očitujući se na navode u odgovoru na tužbu tužitelj je istaknuo da se
istima u cijelosti protivi te da je u postupku koji je vođen pod poslovnim brojem IP-
2479/99 isticao prigovor da zaštićeni najmoprimac raspolaže sa odgovarajućim
stanom, koji prigovor da je odbijen. Osim toga, tužitelju da nije potrebna suglasnost
dva suvlasnika predmetnog stana s obzirom da u utuženom razdoblju isti nisu ni imali
suvlasnička prava na predmetnom stanu.

4. U nastavku postupka tužena je navela da bi iznos primjerene najamnine
trebalo umanjiti za iznos poreza koji bi tužitelj bio dužan platiti na ime poreza na
dohodak te da je suglasna da se za potrebe ovog postupka koriste pribavljeni podaci
iz presude broj P1- 10382/09, a vezano za visinu tužbenog zahtjeva izraženu po
mjesecima.

5. Tijekom postupka izveden je dokaz pregledom Zahtjeva za mirno
rješenje spora, pregledom Izvatka iz zemljišne knjige za K.O. S., Z.U. 4932,
pregledom rješenja O. suda u S., O. za zemljišne knjige br. Z-
6928/95 od 20. siječnja 2005., presude O. suda u S. br. I.-2479/99 od 4.
srpnja 2003., presude O. suda u S. br. P1-10382/09 od 31. listopada

2012., pregledom izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 19. rujna 2018., te
pregledom dopisa Ministarstva financija – Porezne uprave od 14. travnja 2021.

6. Tužitelj je po punomoćniku popisao parnični trošak.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

8. Među strankama sporna je osnovanost tužiteljeva potraživanja, aktivna
legitimacija tužitelja kao i pasivna legitimacija tuženika, te je sporna i visina
potraživanja.

9. Prema odredbi čl. 1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda tzv. prvi Protokol ili Protokol br. 1 svaka fizička ili pravna osoba ima
pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva,
osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima
međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju
pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu
vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih
doprinosa ili kazni.

10. Prema odredbi čl. 48. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97,
8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 85/10) jamči se pravo vlasništva te
je propisano da vlasništvo obvezuje i da su nositelji vlasničkog prava i njihovi
korisnici dužni pridonositi općem dobru, dok je člankom 50. st. 1. Ustava propisano
da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo,
uz naknadu tržišne vrijednosti.

11. Odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“
broj 35/05 i 41/08 - u daljnjem tekstu ZOO) propisano je da je šteta umanjenje nečije
imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda
prava osobnosti (neimovinska šteta).

4 Poslovni broj: P-5566/19

12. Pregledom Zahtjeva za mirno rješenje spora razvidno je da se isti
odnosi na predmet ovog spora te iz dopisa tužene od 24. travnja 2018. proizlazi da
tužena u cijelosti zahtjev smatra neosnovanim te navodi kako nema mogućnosti
mirnog rješenja spora.

13. Pregledom Izvatka iz zemljišne knjige za K.O. S., Z.U. 4932, proizlazi
da je na čest. zem. 856/1 upisan vinograd i stambena zgrada koja se sastoji od
prizemlja i tri kata sa jednim jednosobnim i sedam dvosobnih stanova, dok je tužitelj
upisan kao vlasnik dvosobnog stana u prizemlju na južnom dijelu (etažno vlasništvo
E-7).

14. Pregledom rješenja Općinskog suda u Splitu, Odjela za zemljišne knjige
br. Z-6928/95 od 20. siječnja 2005. proizlazi da je na temelju Ugovora o diobi
suvlasničke zajednice od 25. ožujka 1994. dozvoljena uknjižba prava vlasništva čest.
zem. 856/1 Z.U. 4932 i to dvosobnog stana u prizemlju, smještenog desno na južnoj
strani na ime S. G. uz prethodno brisanje istog prava s imena S.
G., J. K. i M. K. za po 1/3 dijela.

15. Pregledom presude O. suda u S. br. IP-2479/99 od 4.
srpnja 2003. proizlazi da je u pravnoj stvari tužitelja S. A. protiv tuženika pod

1. S. G., pod 2. M. K. i pod 3. J. K. sud donio presudu
kojom je utvrdio da je tužitelj zaštićeni najmoprimac stana u S. na adresi
P. 10, koji stan da je u suvlasništvu tuženika te je presudom zamijenjen
Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

16. Pregledom presude Općinskog suda u Splitu br. P1-10382/09 od 31.
listopada 2012. proizlazi da je u pravnoj stvari tužiteljice J. K. protiv tuženika
F. I., a radi izmjene odluke o najmu stana, sud donio odluku kojom se mijenja
presuda O. suda u S. donesena u postupku posl. br. IP-1830/97 od 20.
ožujka 2001. tako da je tuženik umjesto najamnine od 181,32 kn mjesečno dužan na
ime mjesečne najamnine plaćati iznos od 11. prosinca 2009. do 1. studenog 2012.
od 2.318,68 kn mjesečno, a od 1. studenog 2012. pa ubuduće iznos od 2.500,00 kn
mjesečno. U obrazloženju odluke se u bitnome navodi da je sud utvrdio nakon
izvedenih dokaza da bi primjeren iznos mjesečne naknade na ime slobodno
ugovorene najamnine za stan u S., na adresi P. 10, na 2. katu, iznosio

2.500,00 kn mjesečno, a koji iznos da je tuženik dužan plaćati s obzirom da je
utvrđeno kako ima u vlasništvu nekretninu u B. ulici, koji stan da je kupio
nakon što je stekao status zaštićenog najmoprimca.

17. Pregledom izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 19. rujna

2018. u odnosu na predmetni stan utvrđeno je da se u istom navodi da mjesečna
zaštićena najamnina iznosi 177,63 kn, kao najmodavac je naveden tužitelj a kao
zaštićeni najmoprimac S. A..

18. Pregledom dopisa Ministarstva financija – Porezne uprave od 14.
travnja 2021. proizlazi da je ovo tijelo na traženje suda izvijestilo kako za stambeni
prostor na lokaciji S., P. ulica, površine 40,54 m2, najamnina iznosi

2.500,00 kn, a za stambeni prostor na istoj adresi površine 55 m2 najamnina da
iznosi 3.030,00 kn.

5 Poslovni broj: P-5566/19

19. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na naknadu štete
koja predstavlja razliku između tržišne najamnine koju bi tužitelj kao vlasnik stana
mogao ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene najamnine koju dobiva od
zaštićenog najmoprimca, sve za razdoblje od početka travnja 2015. do konca
kolovoza 2018.

20. Među strankama u postupku je kao sporno valjalo utvrditi osnovanost i
visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, osnovanost istaknutog prigovora zastare
potraživanja kao i prigovora nedostatka aktivne te promašene pasivne legitimacije, s
tim da među strankama nije sporno da se tužitelj prije tužbe obratio tuženoj
zahtjevom za mirno rješenje spora te da je stoga udovoljio odredbi čl. 186 a Zakona
o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 –
dalje ZPP).

21. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno kako je tužitelj rješenjem ovog
suda od 20. siječnja 2005. upisan kao vlasnik stana koji je predmet ovog spora a koji
se nalazi u S. na adresi P. 10, u prizemlju zgrade desno te je površine
64 m2, to je razvidno kako nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije te je
upravo tužitelj kao vlasnik stana legitimiran na podnošenje predmetne tužbe.

22. Nadalje, imajući u vidu da tužitelj kao vlasnik predmetnog stana nije
imao nikakvog utjecaja na određenu visinu zaštićene najamnine, a sve u skladu s
odredbom čl. 31. st. 1. Zakona o najmu stanova (NN 91/96, u daljnjem tekstu ZNS)
koji je stupio na snagu 6. studenog 1996. i koje odredbe su tužitelja kao vlasnika
stana stavile u nepovoljan položaj i to u pogledu nemogućnosti otkaza Ugovora o
najmu stana sa zaštićenom najamninom a koji Ugovor je zaključen na neodređeno
vrijeme i radi čega je tužitelju godinama uskraćeno uživanje vlasništva, a ostavljena
mu obveza kako plaćanja pričuve tako i podmirenja troškova popravka, odnosno
održavanja stana, to je nedvojbeno da je na taj način tužitelju nametnut prekomjeran
individualan teret. Nadalje kako tužena nije pronašla optimalno zakonsko rješenje
kojim bi se ostvarila raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nepravedno
prebačen na tužitelja pa postoji neravnoteža između interesa tužitelja kao vlasnika
stana i zaštićenog najmoprimca, a iz čega nedvojbeno proizlazi da je neutemeljen
istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije, to je tužitelju povrijeđeno pravo
vlasništva zajamčeno odredbom čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu
ljudskih prava i sloboda koja je ratificirana 5. studenog 1997. kao i odredbama čl. 48
st. 1. uz ograničenja prema čl. 50 st. 1. Ustava RH pa se slijedom svega navedenog
ukazuje osnovanim zahtjev tužitelja na naknadu štete zbog ograničenja prava
vlasništva. Još je za navesti da tužena nije dokazala da uslijed platnih mogućnosti
obiteljskog domaćinstva najmoprimca ovaj nije mogao steći taj status a teret dokaza
ove okolnosti leži upravo na tuženoj.

23. Slijedom naprijed navedenog valjalo je odlučiti o visini tužiteljeva
potraživanja te je mišljenje ovog suda da bi tužitelju pripadala razlika između
zaštićene najamnine koju je tužitelj primao u spornom razdoblju i iznosa koji bi
tužitelj ostvario kao tržišnu najamninu te su tijekom postupka stranke iskazale kako
su suglasne da se za potrebe ovog postupka koriste pribavljeni platni podaci iz
presude P1-10382/09. U tom predmetu utvrđeno je da bi visina slobodno ugovorene
najamnine za stan koji je bio predmet spora iznosila 2.500,00 kn, pa kad se od

6 Poslovni broj: P-5566/19

navedenog iznosa odbije iznos koji tužitelj prima na ime zaštićene najamnine od 177,63 kn dobije se iznos od 2.322,37 kn.

24. Nadalje, valjalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare potraživanja
te pritom valja imati u vidu odredbu čl. 215. stavka 1. Zakon o obveznim odnosima
(Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 78/15, u daljnjem tekstu ZOO/05), prema kojoj
odredbi zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo
zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo. Predmetna
tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete – gubitak zarade od najamnine, te se
ne radi o povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete pa stoga ne
može doći do prekluzije prava. Zastarni rok je počeo teći donošenjem presude
Europskog suda za ljudska prava u kojem je utvrđena povreda Konvencije i čl. 1.
Protokola 1. uz tu Konvenciju. Imajući u vidu da se radi o trogodišnjem zastarnom
roku iz članka 230. stavka 1. ZOO/05 to je valjalo utvrditi kada je tužitelj podnio
zahtjev za mirno rješenje spora, pa kako tužitelj sudu nije dostavio dokaz kada je
zahtjev za mirno rješenje spora zaprimljen od strane tuženika, ovaj sud s obzirom da
je na zahtjevu naveden 10. travnja 2018., a da se u dopisu Općinskog državnog
odvjetništva navodi 24. travnja 2018. zaključuje kako se može pretpostaviti da bi 15.
travnja 2018. taj zahtjev bio zaprimljen od strane tuženika, a kojim zahtjevom je
tužitelj prekinuo zastaru određenih mjesečnih iznosa. Slijedom navedenog tužitelju bi
pripadala naknada štete za tri godine prije tog datuma, dakle od 15. travnja 2015. pa
nadalje, zaključno s koncem kolovoza 2018., dok je prije toga zahtjev valjalo odbiti
radi osnovanosti istaknutog prigovora zastare potraživanja.

25. Slijedom svega naprijed navedenog a kako nisu u zastari najamnine u
vremenu od tri godine ili 36 mjeseci prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje
spora, njihov zbroj iznosi 94.055,97 kn (za razdoblje od 15. travnja do 30. travnja
iznos od 1.161,20 kn te od 1. svibnja 2015. do konca kolovoza 2018. iznos od po

2.322,37 kn mjesečno), a sve imajući u vidu da su se stranke suglasile oko iznosa
najamnine u visini od 2.500,00 kn od kojeg iznosa je valjalo odbiti iznos na ime
zaštićene najamnine od 177,63 kn, koji iznos se plaća tužitelju, dobije se iznos od

2.322,37 kn, dok je za više traženo za iznos glavnice od 21.661,20 kn sa
pripadajućim kamatama valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

26. Tužitelju je na naknadu štete nastale gubitkom zarade od najamnine
valjalo priznati zakonsku zateznu kamatu, u smislu odredbe čl. 1086. ZOO-a i po
stopi u smislu čl. 29. st. 2. ZOO-a, od presuđenja budući je visina štete utvrđena po
cijenama u vrijeme presuđenja, dok je za više traženo tužbeni zahtjev tužitelja na ime
zakonske zatezne kamate valjalo odbiti kao neosnovan, pa je slijedom svega
navedenog odlučeno kao u točci I. izreke ove presude.

27. Odluka o parničnom trošku donesena je temeljem zahtjeva za naknadu
troška, a u smislu odredbe članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku
(Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08,
123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje ZPP) i temeljem
Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

28. Imajući u vidu da je u ovoj parnici bio sporan i osnov i visina tužbenog
zahtjeva, to je ovaj sud mišljenja da bi uspjeh tužitelja valjalo procijeniti u visini od
90%.

7 Poslovni broj: P-5566/19

29. Tužitelju bi za puni uspjeh u parnici valjalo priznati za sastav tužbe 100
bodova, za sastav podneska od 23. prosinca 2019. 100 bodova, za zastupanje po
punomoćniku na ročišta od 8. ožujka 2021. i 2. rujna 2021. po 100 bodova,
sveukupno 400 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 10,00 kn
iznosi 4.000,00 kn, kojem iznosu je valjalo nadodati 25% PDV-a pa se dobije iznos
od 5.000,00 kn.

30. S obzirom da je tužitelj u ovom postupku uspio sa 90%, to mu pripada
iznos od 4.500,00 kn, kojem iznosu je valjalo nadodati trošak sudske pristojbe na
tužbu u iznosu od 1.507,00 kn te na presudu u iznosu od 1.500,00 kn, pa je tuženu
valjalo obvezati na isplatu sveukupnog iznosa od 7.507,00 kn radi čega je odlučeno
kao u točci II. izreke ove presude, za više traženo trošak je odbijen kao neosnovan.

U Splitu 15. prosinca 2021.

S U D A C

MARICA LOVIĆ,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke može se izjaviti žalba
nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a
rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom primitka presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tužene
- u spis