- 1 -              III Kž 5/2021-8

 

 

 

 

 

Broj: III Kž 5/2021-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića, Dražena Tripala, Žarka Dundovića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. F., zbog kaznenih djela iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 1. lipnja 2021. broj I Kž-87/2021-8, u sjednici održanoj 15. prosinca 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog Z. F. i njegovog branitelja, odvjetnika J. P.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Odbija se kao neosnovana žalba optuženog Z. F. te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 1. lipnja 2021. broj I Kž-87/2021-8, pod točkom I. izreke, djelomično je prihvaćena žalba državnog odvjetnika te je preinačena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 23. veljače 2021. broj K-12/2020-46 u odluci o kazni na način da se za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. za koje je optuženi Z. F. proglašen krivim prvostupanjskom presudom na temelju članka 110. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina te su prihvaćene po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 10 (deset) godina za dva kaznena djela iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11. i uzeta je kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci iz, po prvostupanjskom sudu, opozvane uvjetne osude izrečene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Virovitici od 4. srpnja 2019. broj K-164/2019-3 pa je optuženi Z. F., na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. i članka 53. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 (dvadeset šest) godina u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. ožujka 2020. pa nadalje, dok izrečena sigurnosna mjera iz članka 69. stavka 1., 2. i 3. KZ/11. ostaje neizmijenjena. Pod točkom II. izreke navedene presude odbijene su žalba optuženog Z. F. i u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika kao neosnovane te je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

2. Protiv drugostupanjske presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske žalbu je pravodobno podnio optuženi Z. F. putem branitelja, odvjetnika J. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu i prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

3. Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

 

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u vezi s člankom 490. stavkom 2. Zakona o Kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog Z. F., koji se nalazio u Zatvoru u Bjelovaru, a njegova nazočnost je, sukladno članku 475. stavku 8. ZKP/08., osigurana putem konferencijskog uređaja kojim je rukovala stručna osoba I. B., informatički referent zaposlen na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske i branitelja optuženika, odvjetnika J. P., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješten pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., održana u njegovoj odsutnosti.

 

6. Žalba optuženog Z. F. nije osnovana.

 

7. Optuženik u žalbi ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. smatrajući da su u pobijanoj presudi Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske ponovljeni proturječni razlozi o odlučnim činjenicama, s time da je žalbeni sud iznio i dodatne razloge o odlučnim činjenicama koji su proturječni sadržaju zapisnika o iskazima koji su dani tijekom postupka. Međutim, pritom žalitelj ne precizira u čemu bi se sastojalo navedeno proturječje, pri čemu isti ovu žalbenu osnovu povezuje i s drugim žalbenim osnovama – pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i povredom kaznenog zakona. Obrazlažući nadalje ovu žalbenu osnovu optuženik ističe da su u analizi postupanja optuženika i oštećenika – policajaca, M. R. i D. N., nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili o postojanju njegove namjere da usmrti policajce, iako cjelokupna analiza događaja, po mišljenju žalitelja, sa sigurnošću ukazuje na to da je optuženik postupao s namjerom ugrožavanja njihovih života, a ne s namjerom usmrćivanja. Stoga smatra da donoseći takav pogrešan zaključak navedeni sudovi nisu pravilno analizirali iskaze samih oštećenika – policajaca te ih potom nisu u dovoljnoj mjeri konfrontirali s obranom optuženika i iskazima svjedoka S. M. i B. L., koji su se neposredno nalazili uz optuženika u trenutku kada su policijski službenici došli i započeli sa svojim postupanjem.

 

7.1. Međutim, protivno žalbenim navodima optuženika, drugostupanjski je sud u pobijanoj presudi dao opširne, jasne i argumentirane razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i o namjeri optuženika tempore criminis, pri čemu je analizirao ne samo obranu optuženika već i iskaze oštećenika, policijskih službenika M. R. i D. N., svjedoka D. B., D. M., B. F. i B. L., cijeneći ih pojedinačno, ali i u međusobnoj povezanosti te tako utvrđene činjenice potom dovodio u vezu s materijalnim dokazima koji postoje u spisu predmeta. Slijedom navedenog u pobijanoj presudi dani su dostatni, logični i uvjerljivi razlozi o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o namjeri optuženika i nema proturječja između danih razloga i sadržaja zapisnika o iskazima svjedoka danih u postupku, kako se to ističe u izjavljenoj žalbi. Međutim, druga je stvar što se optuženik s utvrđenjima i zaključcima suda drugog stupnja, do kojih je isti došao na temelju analize cjelokupnog dokaznog postupka, ne slaže i što smatra da je isti trebao donijeti drugačije, za optuženika povoljnije zaključke, što onda predstavlja neku drugu, a ne ovu žalbenu osnovu.

 

7.2. Uslijed svega naprijed iznijetoga, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju se poziva žalitelj u ovom dijelu izjavljene žalbe.

 

7.3. Iz navedenih razloga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

8. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ističe kako nije na potpuno nedvojbeni način utvrđeno da je tijekom ovog inkriminiranog događaja optuženik u pravcu policijskih službenika ispalio dva hica, s obzirom da iz zapisnika o očevidu proizlazi da je tijekom očevida pronađena samo jedna čahura. Zbog navedenog smatra kako je tvrdnja drugostupanjskog suda da ta činjenica, što nije pronađena i druga čahura, ništa ne mijenja na stvari, po ocjeni ovog žalitelja, potpuno neprihvatljiva.

 

8.1. Suprotno tvrdnji žalbe, drugostupanjski je sud u pobijanoj presudi pravilno utvrdio da je tijekom inkriminiranog događaja, opisanog pod točkom 2. prvostupanjske presude, optuženik iz poluautomatske puške doista ispalio dva hica u smjeru policijskih službenika, a koji su u tom trenutku bili na policijskoj intervenciji. Za takav zaključak sud drugog stupnja u obrazloženju svoje presude naveo je opširne i uvjerljive razloge koji proizlaze ne samo iz suglasnih iskaza oštećenika – policajaca M. R. i D. N., već i svjedoka očevidaca koji su o tome iskazivali na temelju svojih neposrednih saznanja, D. B., D. M., B. F. i B. L. (stranica 6., odlomak 10.3.), koje, kao uvjerljive i vjerodostojne, prihvaća i ovaj sud trećeg stupnja. Činjenica koju ističe žalitelj u izjavljenoj žalbi da su policijski službenici, kao oštećenici, u nekoj mjeri zainteresirani za ishod ovog kaznenog postupka, uz okolnost da njihove decidirane tvrdnje o dva ispaljena hica potvrđuju i drugi apsolutno nepristrani i nezainteresirani svjedoci, po ocjeni suda trećeg stupnja, nije od utjecaja na danu ocjenu da se radi o objektivnim i nepristranim svjedocima te da se njihovi iskazi u pogledu ove odlučne činjenice (broju hitaca ispaljenih u njihovom smjeru) mogu prihvatiti kao istiniti, uvjerljivi i vjerodostojni.

 

8.2. U odnosu na ovu žalbenu osnovu žalitelj nadalje navodi kako je u pobijanoj presudi drugostupanjski sud pogrešno zaključio da je optuženik, pucajući u smjeru policijskih službenika, imao izravnu namjeru ubiti policajce jer iz samog razvoja događaja, tijekom pregovaranja s policijskim službenikom D. N., proizlazi da je njegova namjera tom prigodom bila da se ne preda policajcima, pri čemu je u ostvarenju takve namjere sa svoje strane koristio prijetnju oružjem.

 

8.3. Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim tvrdnjama optuženika ispravno drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud u odnosu na ovu odlučnu činjenicu (namjeru optuženika) pravilno utvrdio činjenično stanje te da je ispravno utvrdio da je optuženik pucao prema policajcima u namjeri da ih usmrti. U tom pogledu, i po ocjeni ovog suda, pravilno drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud, nakon cjelovite i svestrane analize iskaza oštećenika – policajaca i svjedoka koji su iskazivali o ponašanju optuženika, prije i tijekom samog inkriminiranog događaja, ispravno zaključio da utvrđene činjenice nedvojbeno ukazuju na to da je u trenutku počinjenja ovih kaznenih djela optuženik ispalio dva hica iz poluautomatske puške u smjeru policijskih službenika u namjeri da ih usmrti. Naime, navedena okolnost kao takva utvrđena je ne samo na temelju iskaza oštećenika – policajaca, već i na temelju iskaza svjedoka B. L. i S. M., koji su se nalazili u društvu s optuženikom prije dolaska policijskih službenika, a iz kojih iskaza nedvojbeno proizlazi da im je optuženik tom prilikom rekao „da se neće predati, da će pucati po službenicima policije kad dođu“ odnosno da „kada dođu da će i njih ubiti i da on neće živ izaći odande“, ali isto tako i iz iskaza svjedoka očevidaca same pucnjave, B. F., D. M. i D. B., koji su u bitnim dijelovima u potpunosti potvrdili nedvojbene iskaze policijskih službenika (stranica 7., odlomci 10.4., 10.5. i 10.6.).  Pritom treba ponovno primijetiti kako optuženik, u okviru ove žalbene osnove, ne iznosi ništa novo i drugačije što već ranije nije iznosio u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, isti nanovo polemizira s razlozima prvostupanjske i drugostupanjske presude i zaključcima sudova u odnosu na ovu odlučnu činjenicu odnosno njegovu namjeru, dajući analizu izvedenih dokaza i ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka na svoj subjektivan i pristran način, pri čemu i nadalje ustrajava u tvrdnji da njegova namjera tempore criminis nije tijekom postupka na pravilan način utvrđena.

 

8.4. Slijedom iznijetoga, prvostupanjski i drugostupanjski sud su, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, izveli pravilan zaključak u odnosu na pitanje namjere optuženika u trenutku kada je na policijske službenike iz poluautomatske puške ispalio dva hica te se stoga ne može prihvatiti kao uvjerljiva njegova tvrdnja da je tom prilikom koristio oružje isključivo iz razloga što se nije imao namjeru predati policajcima.

 

8.5. Stoga je žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja također neosnovana.

 

9. Nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi da je pobijanom presudom ostvarena povreda kaznenog zakona, pri čemu u izjavljenoj žalbi ne precizira o kojoj povredi kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. bi se u konkretnom slučaju radilo.

 

9.1. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik navodi da sam početak ovog događaja odnosno policijske intervencije s upućenim hicem upozorenja te potom i reakcija optuženika (ustajanje, uzimanje odložene puške i pucanje u pravcu mjesta gdje su se nalazili policijski službenici) upućuju na to da on nije imao namjeru ubiti policajce jer se njegovo postupanje iscrpljuje u želji da se ne preda policiji, svjestan činjenice da je prethodno počinio kazneno djelo ubojstva na štetu D. B.. Stoga je, po mišljenju ovog žalitelja, pucanjem prema mjestu gdje su se nalazili policijski službenici on ostvario obilježja kaznenog djela „dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom“ iz članka 215. KZ/11., a ne kaznenih djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11., a kako je to pravno označeno i kvalificirano u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi.

 

9.2. Međutim, protivno navedenom žalbenom prigovoru, prvostupanjski i drugostupanjski sud su na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na kaznena djela kako je to opisano u činjeničnom dijelu izreke prvostupanjske presude pod točkom 2., radnje optuženika pravilno pravno označili kao dva kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11. Naime, već je u prethodnom dijelu ove odluke (odlomci 8.2., 8.3. i 8.4.) obrazloženo na temelju kojih dokaza i utvrđenih činjenica su nižestupanjski sudovi osnovano zaključili kakva je bila namjera optuženika u trenutku kada je ispalio dva hica iz poluautomatske puške u smjeru policijskih službenika, a koji su došli na policijsku intervenciju povodom počinjenog kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, te kada su potpuno opravdano otklonili kao neuvjerljivu obranu optuženika da je njegova namjera bila da se ne preda policiji iz razloga što je bio svjestan činjenice da je ubio D. B.. Dakle, slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski su sudovi na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveli pravilan zaključak o tome da je optuženik u svom ponašanju inkriminiranog dana, na način kako je to opisano pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, ostvario sva bitna objektivna i subjektivna obilježja kaznenih djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11. na štetu policijskih službenika D. N. i M. R..

 

9.3. Stoga je neosnovana žalba optuženika izjavljena i zbog povrede kaznenog zakona.

 

10. Također nije osnovana niti žalba optuženika zbog odluke o kazni.

 

10.1. Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti sud uvijek mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja određenog kaznenog djela. U skladu s tim sud drugog stupnja je optuženiku pravilno cijenio po prvostupanjskom sudu istaknutu olakotnu okolnost, koja se sastoji u tome da je isti tempore criminis bio smanjeno ubrojiv te da je glavni uzročnik optuženikovog ponašanja bila alkoholiziranost koja je u povezanosti s optuženikovim crtama ličnosti dovela do pretjerane emotivne reakcije. Međutim, unatoč tome, kada se utvrđene olakotne okolnosti dovedu u vezu s činjenicom da je optuženik, prilikom izvršenja kaznenog djela ubojstva na štetu D. B., iskazao izrazitu upornost i znatan stupanj bezobzirnosti, pri čemu je drugostupanjski sud s posebnom pozornošću vrednovao činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o neznatnosti povoda koji je doveo do tog djela (psovanje optuženikove majke kojoj je taj dan bio rođendan), da se radi o žrtvi koja je do tada u mnogim situacijama pomagala optuženiku i da su do ovog događaja počinitelj kaznenog djela i žrtva bili u normalnim i dobrim odnosima te kada se imaju u vidu činjenica da je optuženik već osuđivan zbog kaznenog djela s elementima fizičkog nasilja (teška tjelesna ozljeda u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11.) odnosno sam način počinjenja ovog kaznenog djela (pucanje iz neposredne blizine u tijelo žrtve), tada je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da sve ove okolnosti, u svojoj ukupnosti, opravdavaju utvrđivanje strože kazne zatvora odnosno kazne zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina za kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude. Isto tako, nasuprot žalbenom prigovoru optuženika, pravilno je drugostupanjski sud za kaznena djela opisana pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude imajući u vidu, po sudu prvog stupnja, utvrđene olakotne i otegotne okolnosti te okolnosti počinjenja tih djela, dinamiku i trajanje samog događaja, nepostojanje ikakvog motiva na strani optuženika te upornost u postupanju koju je tom prigodom manifestirao, utvrdio da u konkretnom slučaju nema nikakvog razloga za primjenu instituta ublažavanja kazne, bez obzira što su ova kaznena djela ostala u pokušaju i što za oštećenike, policijske službenike, nisu nastupile neke teže posljedice jer se blažim kaznama od utvrđenih, za što se i nadalje zalaže optuženik, ne bi mogle ostvariti svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.

 

10.2. Uslijed naprijed navedenog, po ocjeni suda trećeg stupnja, po drugostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina za kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11., te od strane suda drugog stupnja prihvaćene, po prvostupanjskom sudu, utvrđene kazne zatvora u trajanju od po deset godina za svako od kaznenih djela iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11. primjerene su svim okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti počinitelja ovih kaznenih djela, a njima će se prvenstveno ostvariti svrhe specijalne i generalne prevencije. Isto tako drugostupanjski je sud potpuno pravilno prihvatio kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci iz, po prvostupanjskom sudu, opozvane uvjetne osude izrečene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Virovitici od 4. srpnja 2019. broj K-164/2019, budući da su u konkretnom slučaju ostvareni svi uvjeti za opoziv uvjetne osude iz članka 58. KZ/11., nakon čega je, uz pravilnu primjenu odredaba o stjecaju kaznenih djela iz članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset i šest godina. I po ocjeni suda trećeg stupnja izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u navedenom trajanju primjerena je svim okolnostima počinjenih kaznenih djela i ličnosti optuženika i njome će se u potpunosti ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

 

11. Na temelju članka 478. ZKP/08. Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je sigurnosna mjera iz članka 69. stavka 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena sukladno svim zakonskim pretpostavkama za njezinu primjenu, kao i da je od optuženika, sukladno članku 79. stavku 2. KZ/11., pravilno oduzeta poluautomatska puška kao predmet koji je uporabljen za počinjenje inkriminiranih kaznenih djela.

 

12. Slijedom iznijetoga, a budući da ispitivanjem drugostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. prosinca 2021.