- 1 -              Rev 2669/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2669/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja N. (P.) L., K., G., OIB: … i 2. tužitelja E. P., K., P. P., G., OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku D. K., odvjetniku u U., protiv tuženice A. K. iz P., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. B., odvjetnici u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-613/16-2 od 6. veljače 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj P-573/15-44 od 18. prosinca 2015., na sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se kao neosnovana revizija tuženice izjavljena protiv dijela presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-613/16-2 od 6. veljače 2017. kojom je potvrđena točka V. presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj 1P-573/15-44 od 18. prosinca 2015.

 

 

i

 

r i j e š i o   j e :

 

              Odbacuje se revizija tuženice kao nedopuštena protiv dijela presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-613/16-2 od 6. veljače 2017. kojim su potvrđene toč. I., II., III. i VI. izreke presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj 1P-573/15-44 od 18. prosinca 2015.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je, u točki I. izreke, naloženo tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno sa zateznim kamatama pobliže opisanima u istoj točci izreke. U točki II. izreke naloženo je tuženici da tužiteljima na ime utrošene struje i vode isplati novčani iznos od 22.973,40 kn, također sa zateznim kamatama pobliže opisanima u toj točci izreke. Točkom IV. izreke, koji nije pobijan žalbom, naloženo je tužiteljima da tuženici isplate iznos od 74.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je u točki V. izreke, u preostalom dijelu, iznad dosuđenoga, za iznos od 1.113.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama protutužbeni zahtjev tuženice odbijen kao neosnovan. Ujedno je, u točci III. izreke tuženici naloženo naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 111.662,50 kn, dok je u točci VI. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica, navodeći da istu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se preinači drugostupanjska presuda na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a protutužbeni da se prihvati u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

4. Revizija u odnosu na protutužbeni zahtjev nije osnovana, dok u odnosu na tužbeni zahtjev nije dopuštena.

 

5.1. Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5711, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373. b ZPP.

 

5.2. Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili ako pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili ako su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

5.3. U odnosu na pobijani dio drugostupanjske odluke koji se odnosi na tužbeni zahtjev, vrijednost predmeta spora tog dijela iznosi 261.879,19 kn, a tužbeni zahtjev ističu tužitelji koji nisu jedinstveni suparničari pa proizlazi da se utvrđena vrijednost predmeta spora dijeli na dvoje tužitelja. Stoga vrijednost predmeta spora u odnosu na svakoga od tužitelja ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, uslijed čega nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč.1. ZPP. Isto tako drugostupanjska odluka nije donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP), a kako ovdje nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), nije dopuštena tzv. redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP pa navodi kojima se, o odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, ističu revizijski razlozi počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u okviru odluke o tužbenom zahtjevu, nisu razmatrani.

 

5.4. Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

5.5. U takvoj, tzv. izvanrednoj reviziji  stranka u smislu čl. 382. st. 3. ZPP treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

6. Predmet spora tužbenog zahtjeva je isplata zakupnine i najamnine od 5.000,00 EUR za listopad, ožujak, travanj i svibanj 2010., ukupno 20.000,00 EUR, kao i isplata na ime utrošene struje i vode u ukupnom iznosu od 22.973,40 kn, koju tužitelji potražuju od tuženice na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora i najmu stambenog prostora od 9. prosinca 2009.

 

7.1. Međutim, u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, tuženica niti ne navodi da podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP,  a revizija niti po svom sadržaju nije tzv. izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, jer u njoj nije određeno naznačeno ni jedno postupovnopravno ni materijalnopravno pitanje u smislu citirane odredbe.

 

7.2. Kako revizija, u dijelu koji se tiče odluke o tužbenom zahtjevu, ne sadržava određeno navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a revizijski sud nije ovlašten iz ukupno izloženih navoda u reviziji kreirati pravna pitanja koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ako ih sam revident u reviziji nije određeno naznačio, to nisu ispunjene sve pretpostavke za razmatranje osnovanosti izjavljene revizije u tom dijelu, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

7.3. Kako u reviziji, u dijelu koji se tiče odluke o tužbenom zahtjevu, nedostaju sve procesne pretpostavke za dopuštenosti koje takva revizija, prema čl. 382. st. 3. ZPP, mora kumulativno sadržavati, valjalo je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP, u odnosu na tužbeni zahtjev odlučiti kao u izreci rješenja.

 

8.1. Imajući u vidu da se revizijom pobija i odluka o troškovima postupka, revidentici valja odgovoriti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

8.2. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Navedeno pravno shvaćanje zauzeto je također u nizu odluka ovoga suda, primjerice broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

8.3. Stoga je valjalo i u pogledu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 2. ZPP, odlučiti kao u izreci rješenja.

 

9. U odnosu na protutužbeni zahtjev, vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi 200.000,00 kn, pa je revizija tuženice u tom dijelu dopuštena (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP). Stoga ju je ovaj revizijski sud, u skladu s odredbom čl. 392.a ZPP, ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

10. Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, dok revidentica kroz navedenu povredu zapravo osporava utvrđenje da su stranke ugovorile zakupninu u visini od 5.000,00 EUR mjesečno (smatra da iz izvedenih dokaza proizlazi niži iznos ugovorene zakupnine) pa time suštinski ističe da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu sa čl. 8. ZPP, a na koju povredu se, ujedno i izrijekom poziva. U tom smislu, valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud i iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP (što ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza.

 

11. Predmet spora po protutužbenom zahtjevu je isplata iznosa od ukupno 1.113.000,00 kn, u odnosu na koji iznos tuženica tvrdi da su ga tužitelji stekli bez pravne osnove, budući da je ona, vjerujući da će doći do kupoprodaje, izvela građevinske i obrtničke radove kako bi renovirala kuhinju i terasu predmetne nekretnine.

 

12. U nižestupanjskom postupku je utvrđeno:

 

              - da su tužitelji i tuženica 9. prosinca 2009. sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora i najmu stambenog prostora kojim je tuženici dana u zakup nekretnina upisana u zk.ul. 322 k.o. K. kao k.č.br. 104 zgr., kuća i dvorište površine 949 m2, i stan na katu, radi najma stambenog prostora, a u preostalom dijelu radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti,

 

- da su stranke u istom Ugovoru ugovorile buduću prodaju predmetne nekretnine za fiksnu kupoprodajnu cijenu od 600.000,00 EUR, koji ugovor je trebao biti sklopljen nakon isteka roka zakupa, odnosno najkasnije do 31. siječnja 2011., a u koju ugovornu cijenu će se uračunati uz kaparu i iznosi koji budu plaćeni na ime zakupnine i najamnine,

 

- da su tužitelji i V. G. s jedne strane i tuženica s druge sklopili još i ugovor o zakupu poslovnog prostora, za razdoblje od 12. veljače 2010. do 11. veljače 2011., s mjesečnom zakupninom od 2.800,00 kn i ugovor o zakupu stambenog prostora kojega su sklopili tužitelji i tuženica 3. kolovoza 2010. za istu nekretninu kojim ugovorom je ugovorena cijena mjesečnog najma od 200,00 EUR u protuvrijednosti u kunama, a koji je sklopljen za razdoblje od 15. kolovoza 2010. do 31. siječnja 2011., koji ugovori su bili sklopljeni  samo u svrhu manjih poreznih obaveza za stranke, dok je prava volja stranaka bila da visina zakupnine iznosi 4.800,00 EUR mjesečno, a najamnina za stan 200,00 EUR mjesečno ili 5.000,00 EUR na ime zakupnine i najamnine sa dinamikom plaćanja kako je navedeno u čl. 2. Ugovora,

 

- da je tuženica platila tužiteljima kaparu od 10.000,00 EUR,

 

- da su tužitelji prihvatili mogućnost da tuženica izvrši preinake u kuhinji i terasi, na svoj trošak - koji se neće uračunati u zakupninu niti u kaparu, odnosno u kupoprodajnu cijenu nekretnine, pri čemu je za izvođenje navedenih radova ugovoreno da tuženica treba dobiti pisanu suglasnost tužitelja,

 

- da je na temelju Ugovora tuženica bila dužna plaćati režijske troškove,

 

- da je odustanak tuženice bio razlogom nesklapanja kupoprodajnog ugovora,

 

- da tuženica nije isplatila tužiteljima mjesečnu zakupninu odnosno najamninu od 5.000,00 EUR za listopad, ožujak, travanj i svibanj 2010., kao i režijske troškove od 22.973,40 kn,

 

- da je predmetni Ugovor o zakupu i najmu prostora sklopljen po nacrtu ugovora sastavljenog po suprugu tuženice, koji nije formalno ugovorna strana ali je pregovarao o cjelokupnom poslovnom odnosu u ime tuženice,

 

- da su tuženica i njen suprug izvršili ulaganja u nekretninu tužitelja, u kuhinju i u terasu-nadstrešnicu, koja je po pravomoćnom rješenju o uklanjanju građevine bila uklonjena,

 

- da je investitor tih radova  bio suprug tuženice, a da su navedenu nelegalnu gradnju uklonili tužitelji,

 

- da je vrijednost materijala nadstrešnice nakon demontaže utvrđena u iznosu od 220.820,50 kn.

 

13.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev, tumačeći ugovorne odredbe u korist oboje tužitelja, kao strane koja nije sudjelovala u pripremi nacrta ugovora, u smislu čl. 9. i čl. 319. i 320. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO). Imajući na umu utvrđenje da dva ugovora – onaj o zakupu poslovnog prostora iz 4. ožujka 2010. u kojem je ugovorena zakupnina za poslovni prostor od 2.800,00 kuna te ugovor o zakupu stambenog prostora sa ugovorenom mjesečnom zakupninom od 200 eura, od 3. kolovoza 2010., ne odražavaju pravu volju ugovornih strana te da su isti bili sklopljeni  samo u svrhu manjih poreznih obaveza za stranke i da nesporno do sklapanja ugovora o kupoprodaji nije došlo zbog odustanka tuženice, drugostupanjski sud ocjenjuje da je osnovan tužbeni zahtjev kojim potražuju iznos od 5.000,00 EUR mjesečno, koji je bio ugovoren ne samo kao dio kupoprodajne cijene nego ujedno kao zakupnina odnosno najamnina za predmetne prostore, jer tako proizlazi iz Ugovora od 9. prosinca 2009. kojeg su stranke sklopile, a po prijedlogu supruga tuženice.

 

13.2. Otklanjajući žalbeni navod o povredi načela savjesnosti i poštenja, drugostupanjski sud ističe da je sam suprug tuženice predložio da se najamnina i zakupnina ugovore u tako visokom iznosu, kako bi tuženica kao stranka ugovora izgledala ozbiljna i pokazala svoju dobru namjeru, a da krajnji cilj – kupoprodaja nije ostvarena, ne zbog odustanka tužitelja nego zbog odustanka tuženice. I to sve u situaciji kada je utvrđeno da su tužitelji imali namjeru prvenstveno prodati nekretninu.

 

13.3. Nadalje, potvrđujući prvostupanjsku odluku kojom je protutužbeni zahtjev odbijen, drugostupanjski sud navodi da su stranke čl. 5. Ugovora ugovorile da zakupnik može izvršiti građevinske preinake u kuhinji i terasi, radi poboljšanja kvalitete ugostiteljske djelatnosti, no da mu se taj trošak neće uračunati u zakupninu niti u kaparu, odnosno u kupoprodajnu cijenu nekretnine, kao i da je za izvođenje navedenih radova tuženica kao zakupnik trebala dobiti pismenu suglasnost tužitelja kao zakupodavca, a koju nije dobila. Tim više što se, a kako proizlazi iz čl. 5. Ugovora, tuženica suglasila da će te radove izvoditi o svom trošku. Stoga, sve da  su tužitelji i znali za te radove, a kako je postignut i prethodni dogovor da će tuženica predmetnu nekretninu kupiti pa stoga nisu sprečavali izvođenje tih radova, to ne znači da su dužni platiti vrijednost istih jer tako ne proizlazi iz predmetnog ugovora.

 

13.4. U vezi materijala koji je ostao nakon demontaže, sudovi navode da isti pripada tuženici, međutim tuženica nema pravo na isplatu u novcu koju je zatražila već ima pravo odnijeti materijal koji je uložila u tuđu nekretninu, sve u smislu odredbe čl. 165. st.5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 143/13, 152/14 - dalje: ZVDSP), dok tužitelji imaju pravo zadržanja po čl. 72. ZOO.

 

14.1. U situaciji kada je u postupku utvrđeno (a u koja činjenična utvrđenja ovaj sud nije ovlašten ulaziti, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP) da tužitelji nisu dali suglasnost tuženici za izvođenje predmetnih radova, u smislu čl. 5. Ugovora, ovaj sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio protutužbeni zahtjev iz gore navedenih razloga, a revizijski navodi kojima tuženica iznosi činjenice, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i preocjenjuje dokaze (osobito u pogledu toga da je suglasnost ipak dana) nisu uzeti u razmatranje, jer, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

14.2 Stoga ovaj sud prihvaća u cijelosti razloge iznesene u drugostupanjskoj presudi, pa se na temelju odredbe čl. 396.a ZPP podnositeljica revizije upućuje na razloge te presude.

 

14.3. S obzirom na izloženo, na internetskim stranicama ovog suda, uz revizijsku presudu objavit će se razlozi presude drugostupanjskog suda (čl. 396.a st. 2. ZPP).

 

15. Stoga, u odnosu na dio pobijane odluke koji se odnosi na protutužbeni zahtjev, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 15. prosinca 2021.