1

Broj: Ppž-10265/2021

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. I.F., zbog prekršaja iz čl. 199. st. 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20.), odlučujući o prigovoru okrivljenika, podnesenim protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave međimurske, Postaje prometne policije Čakovec od 13. rujna 2021., broj 511-21-09/05-1-225-1/2021, u sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2021.,

p r e s u d i o    j e

I. Odbija se prigovor okr. I.F. kao neosnovan i potvrđuje se pobijani prekršajni nalog.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. I.F. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 100,00 (sto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanim prekršajnim nalogom, proglašen je krivim okr. I.F. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz čl. 199. st. 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 10.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku osam dana od pravomoćnosti prekršajnog naloga, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Osim navedenog, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 580,00 kuna te mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju tri mjeseca, u koju je uračunato vrijeme trajanja mjere opreza.

2. Protiv navedenog prekršajnog naloga, okrivljenik osobno je pravodobno podnio prigovor zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Predlaže da se, iz razloga navedenih u prigovoru, isti prihvati.

3. S obzirom da je prigovor podnesen iz osnove čl. 237. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 238. st. 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru je odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.

4. Prigovor nije osnovan.             

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijani prekršajni nalog iz osnova i razloga iz kojih se on pobija prigovorom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prekršajni nalog, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

6. Okrivljenik u prigovoru opisuje okolnosti koje su dovele do počinjenja prekršaja, ističe da je bio sposoban za vožnju, da mu je vozačka dozvola neophodna za posao, da nema nikakve vrijednije imovine, da ima plaću od 3.455,00 kuna, da skrbi za djevojku i kći te da bi oduzimanje vozačke dozvole dovelo do još teže posljedice za ionako teško imovinsko stanje njegove obitelji. Svjestan je da si nije smio dopustiti takav prekršaj, napominje da inkriminirane prilike nije bio ni u kakvom drugom prekršaju te da do sada nikada nije bio kažnjavan.

7. Prije svega, sukladno odredbi čl. 237. st. 2. Prekršajnog zakona, okrivljenik je bio dužan podnijeti dokaze o činjenicama na kojima temelji prigovor, što okr. I.F. nije učinio pa su navodi prigovora o njegovom lošem imovnom stanju te nužnosti upravljanja vozilom zbog poslovnih obaveza u tom smislu ostali na razini paušalnog isticanja. Nadalje, u odnosu na okolnost dosadašnje neosuđivanosti, koja se ističe u prigovoru, treba navesti da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina, zbog čega se, po stavu ovog suda, navedena okolnost ne može smatrati naročito izraženom olakotnom okolnosti koja bi opravdala primjenu instituta ublažavanja kazne i u konkretnom slučaju je našla dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni u visini zakonom propisanog posebnog minimuma.

7.1. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo okrivljeniku za počinjeni prekršaj izreklo vrstu i mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Naime, za predmetni prekršaj zakonom je propisana novčana kazna od 10.000,00 do 20.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju do 60 dana, pa je okrivljeniku izrečena, prije svega, blaža vrsta propisane kazne, a osim toga i najniža zakonom propisana novčana kazna za predmetni prekršaj. I ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne, jer nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti. Naime, kako je to već navedeno, okolnosti lošeg imovnog stanja okrivljenik nije dokazao ni jednim relevantnim dokazom, a izražena svijest i kajanje zbog počinjenog prekršaja nisu, same za sebe, okolnosti koje bi činile osnovu za ublažavanje kazne ispod zakonom propisanog posebnog minimuma.

8. Nadalje, razmotrivši odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj sud smatra da je već samo inkriminirano ponašanje okrivljenika (upravljanje motornim vozilom pri koncentraciji od čak 1,58 g/kg alkohola u organizmu) takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu da upućuje na opasnost od budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa. Stoga je izrečena zaštitna mjera u konkretnom slučaju nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje predmetnog prekršaja i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja izrečene mjere od tri mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle u visini minimalno iznad zakonom propisanog minimuma trajanja, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja (koncentracija alkohola 1,58 g/kg) i s tim povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog te je u skladu s načelom razmjernosti propisanim u čl. 51.a Prekršajnog zakona.

9. Stoga, nije bilo osnove za prihvaćanje prigovora.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, u spisu nema podataka da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 100,00 kuna, dakle minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

11. Slijedom navedenog, na temelju čl. 238. st. 11. u vezi sa čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.             

Zagreb, 15. prosinca 2021.

              Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi međimurskoj, Postaji prometne policije Čakovec u 2 otpravka: za spis i okrivljenika.