- 1 -              Revd 5224/2021-2

Broj: Revd 5224/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R.-S. d.o.o., R., OIB …, zastupanog po punomoćnici N. B., odvjetnici u R., protiv tuženika I. D., iz R., OIB …, zastupanog po punomoćnici J. M., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-871/2020-5 od 8. srpnja 2021., kojom se djelomično potvrđuje i djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Povrv-222/2019-16 od 28. svibnja 2020., u sjednici održanoj 15. prosinca 2021.,

r i j e š i o   j e:

Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika I. D.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 890,74 kune s pripadajućom zateznom kamatom, dok je preinačena presuda suda prvog stupnja glede tijeka zateznih kamata na trošak ovršnog postupka.

2. Protiv presude suda prvog stupnja prijedlog za dopuštenje revizije podnosi tuženik zbog više materijalnopravnih pitanja koja glase:

„1. Da li osnovno načelo parničnog postupka, načelo stranačke istine, znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile, slijedom čega su stranke u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako koja od stranaka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti?

2. Da li znači da pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. i čl. 221a. ZPP) obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava?

3. Da li izvod iz poslovnih knjiga (otvorenih stavaka i prijepis računa tužitelja na temelju kojih je javni bilježnik donio rješenje o ovrsi) po podnesenom prigovoru u kojemu je tuženik kao ovršenik osporio osnovu i visinu, takve isprave uopće dovoljan dokaz u parnici (adekvatan odnosno podesan dokaz) za dokazivanje izvršenja usluge i isporuku robe, ili je posrijedi samo riječ o jednostrano izdanim ispravama u smislu odredbe čl. 5. Zakona o računovodstvu?

4. Da li je fiducijarni vjerovnik obveznik plaćanja zajedničke pričuve za nekretninu? Ako da, iz kojeg vlasničkopravnog ovlaštenja prema sadržaju i vrsti (korištenje, posjedovanje, uporaba i raspolaganje) proizlazi obveza fiducijarnog vjerovnika za plaćanje zajedničke pričuve, odnosno općenito ispunjavanja obveza koje su vezane uz vlasništvo nad nekretninama?“

ističući da pitanja udovoljavaju uvjetima iz čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

3. Na prijedlog nije odgovoreno.

4. Prijedlog nije dopušten.

5. Glede pitanja od 1. do 3. pitanja ne udovoljavaju pretpostavkama dopuštenosti iz čl. 385.a ZPP-a jer se po ocjeni ovog suda ne radi o pitanjima važnim za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razvoj prava kroz sudsku praksu jer odgovori na ova pitanja ovise o okolnostima svakog pojedinog slučaja jer dokazna snaga svog pojedinog dokaza u postupku ovise o konkretnom dokazu i njegovoj korelaciji s ostalim dokazima i činjenicama utvrđenim u parničnom postupku.

6. Glede pitanja pod 4. odluka sudova nižeg stupnja sukladna s pravnom shvaćanju izraženim u odluci ovog suda Revt-258/16 od 24. siječnja 2018 u kojoj stoji:

„Prema shvaćanju revizijskog suda fiducijarni vlasnik posebnog dijela nekretnine nije pasivno legitimiran u postupcima naplate zajedničke pričuve suvlasnika, osim ako drugačije nije ugovoreno sporazumom o osiguranju. Stoga odgovornost za plaćanje zajedničke pričuve, u smislu odredbe čl. 89. st. 2. ZV, i nadalje tereti fiducijarnog dužnika odnosno potonjeg vlasnika nekretnine, jer se isti i nadalje koristi nekretninom, te izvršava sva vlasnička ovlaštenja, pod uvjetom da sporazumom o osiguranju nije što drugo određeno. Fiducijarni vlasnik postao bi obveznik plaćanja zajedničke pričuve tek s danom kada bi stekao punopravno vlasništvo spornih posebnih dijelova.“

pa time niti ovo pitanje ne udovoljava pretpostavkama dopuštenosti iz čl. 385.a ZPP-a.

7. Zbog svega gore navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci sukladno odredbi čl. 387. st. 5. i čl. 392. ZPP-a.

Zagreb, 15. prosinca 2021.