Poslovni broj: 78 Pž-1382/2020-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-1382/2020-3

 

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Q. P. E. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. D. Z. U. O. I. D. M. F. d.d., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u O. D. G. & G., Z., radi naknade štete u iznosu od 4.739.492,29 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1966/17-25 od 20. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-1966/17-25 od 20. prosinca 2019. u pobijanim točkama I., IV. i V. njene izreke i sudi:

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana platiti tužitelju iznos od 2.730.237,13 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim: - na iznos od 545.472,99 kn od 02.09.2016., - na iznos od 545.863,49 kn od 02.03.2017., - na iznos od 545.863,49 kn od 02.09.2017., - na iznos od 546.518,58 kn od 02.03.2018., - na iznos od 546.518,58 kn od 02.09.2018., do 31. prosinca 2016., po stopi od 9,88% godišnje, a od 1. siječnja 2017., do 30. lipnja 2017., po stopi od 9,68% godišnje, a od 1. srpnja 2017., do 31. prosinca 2017., po stopi od 9,41% godišnje, a od 1. siječnja 2018., do 30. lipnja 2018., po stopi od 9,09% godišnje, a od 1. srpnja 2018., pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 8,82% godišnje, a od 1. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po stopi 8,54 % godišnje, a od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 8,30 %, a od 1. siječnja 2020. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“

 

2. Nalaže se tužitelju u roku osam dana platiti tuženiku daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 408.796,87 kn (četiristoosamtisućasedamstodevedesetšest kuna i osamdesetsedam lipa).

 

3. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev da mu tužitelj plati dalji trošak parničnog postupka u iznosu od 161.171,87 kn (stošezdesetjednatisuća- stosedamdesetjedna kuna i osamdesetsedam lipa).

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1966/17-25 od 20. prosinca 2019. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.730.237,13 kn s kamatama (točka I. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva za iznos od 2.009.255,16 kn s kamatama (točka II. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva u kojemu tužitelj traži plaćanje kamate za dan dospijeća (točka III. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznos od 51.703,37 kn (točka IV. izreke), dok je dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troška odbijen kao neosnovan (točka V. izreke). U bitnome prvostupanjski sud navodi kako se tuženik Izjavom privatnog ulagatelja od 22. srpnja 2010. obvezao uložiti sredstva u Fond i to iznos od 60.000.000,00 kn ali ne više od 10% imovine fonda Q. odnosno iznos od 52.500.000,00 kn, te da je uplatio iznos od 12.187.020,89 kn. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje kako je tuženik sukladno navedenoj izjavi bio dužan uplatiti i preostali iznos od 40.312.979,11 kn. Iz navedenog razloga prvostupanjski sud smatra kako je tuženik povrijedio ugovornu obvezu, te da tužitelj ima pravo na odgovarajuću naknadu štete, pri čemu sud pojašnjava i zašto taj ugovor smatra trgovačkim ugovorom. Visina naknade štete utvrđena je vještačenjem te primjenom čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

 

2. Protiv točke I. i V. navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako je sud pogrešno utvrdio vrijeme nastanka obveznog odnosa između stranaka, jer prema čl. 204. st. 1. Zakona o investicijskim fondovima („Narodne novine“ broj 150/05) ulagatelj ulazi u obvezni odnos sa društvom za upravljanje tek po kupnji udjela odnosno uplatom novčanih sredstava. Dakle, Izjavom o ulaganju od 22. srpnja 2010. nije nastao obvezno pravni odnos između stranaka, kako to pogrešno tumači prvostupanjski sud. Nadalje, ukazuje kako je Izjavom o ulaganju utvrđen minimalni i maksimalni iznos ulaganja, a ne točno određeni iznos ulaganja, kako to također pogrešno smatra prvostupanjski sud. Osim toga, smatra kako je presuda utemeljena na dokumentaciji koju je tužitelj predao sudu nakon zaključenja prethodnog postupka i koju prvostupanjski sud nije smio uzeti u obzir, dok je nalaz vještaka nepotpun, matematički neispravan i utemeljen na nedopuštenim dokazima. Nadalje, navodi kako je sud neosnovano odbio prijedlog tuženika da mu se dopusti rok za očitovanje na usmeno obrazloženi nalaz i mišljenje vještaka, makar se dio prigovora odnosio na matematički izračun koji je tuženik trebao provjeriti, zbog čega je tuženiku onemogućeno raspravljanje. Prema mišljenju žalitelja, tuženik je u vrijeme podnošenja tužbe pogrešno označen, pa se presuda ne može ispitati. Smatra i kako je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer ne postoji protupravnost postupanja tuženika, pa predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijani dio presude.

 

3. Bez obzira na to što tuženik u žalbi navodi kako se žali protiv točke I. i V. izreke, iz sadržaja žalbe jasno proizlazi da je ista podnesena protiv dijela presude u kojemu tuženik nije uspio u sporu. Ovo je bitno naglasiti iz razloga što je prvostupanjski sud, u obrazloženju presude, jasno naveo kako je i u kojem iznosu troškove točkom IV. izreke presude dosudio tužitelju, te kako je i iz koji razloga točkom V. izreke presude odbio zahtjev za naknadu troškova tužitelja. Međutim, očitom pogreškom u pisanju, sud je točkom IV. izreke troškove dosudio tuženiku, a točkom V. presude odbio tuženika sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova. S obzirom na to da greške u pisanju sud može ispraviti u svako doba, a kako bi se izbjegle mogući problemi u takvom slučaju, ovaj je sud odlučio o troškovima postupka iz točke IV. i V. izreke presude, kao jednoj cjelini.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba je osnovana.

 

6. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

7. U ovom predmetu činjenično stanje bitno za donošenje odluke (osim u dijelu visine štete i sigurnosti njenog nastanka) nije sporno, i dokazano je ispravama koje se nalaze u spisu, a posebno nije sporno da je tuženik potpisao Izjavu privatnog ulagatelja na str. 36.-38. spisa, niti je sporan sadržaj Statuta Q. P. E. K. I.-pročišćen tekst, izmjene ožujak 2012., pročišćen tekst, izmjene lipanj 2013., pročišćen tekst izmjene studeni 2013., (list 7. do 18. spisa), kao niti ostalih isprava u spisu.

 

8. Ono što je sporno predstavlja pravno značenje pojedinih isprava u spisu, te pitanje pravilnosti provedenog postupka, odnosno navodno bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženik.

 

9. U svojoj žalbi tuženik se poziva na više povreda odredaba parničnog postupka koje smatra bitnima – tvrdi kako je presuda utemeljena na nedopuštenim dokazima, zatim kako je tuženiku onemogućeno sudjelovanje u postupku kao i da zaključci suda nisu utemeljeni na ispravama u spisu. Dakle, poziva se na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. te čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. ZPP-a.

 

10. Što se tiče tvrdnje tuženika o tome da bi presuda bila utemeljena na nedopuštenim dokazima, ovaj sud ukazuje kako tuženik, u svojoj žalbi, ne navodi o kojim bi se to dokazima konkretno radilo, već samo to da je presuda utemeljena na dokazima koji su dijelom nedopušteni (točka 17. žalbe). S obzirom na to da tuženik ne obrazlaže svoje navode o povredi postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, isti nisu niti bili predmetom ispitivanja u okviru tog žalbenog navoda.

 

11. Nadalje, u odnosu na povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, tuženik navodi kako prvostupanjski sud iznosi određene zaključke glede činjeničnog stanja koji nemaju nikakvog temelja u ispravama koje je sud cijenio prilikom donošenja pobijane presude, dok se iz provedenih dokaza ne može stvoriti zaključak o činjeničnom stanju i odlučnim činjenicama kako ih prvostupanjski sud konstruira. S obzirom da je prvostupanjski sud jasno naveo razloge zbog kojih smatra da je tužbeni zahtjev osnovan upravo u dosuđenoj visini, kao i temeljem kojih je činjenica došao do tog zaključka, niti ovaj žalbeni razlog nije osnovan. Pri tome svakako valja ukazati da pitanje pravilnosti zaključaka prvostupanjskog suda o postojanju tužiteljeve tražbine ne predstavlja pitanje bitne povrede odredaba parničnog postupka, već pitanje pravilno odnosno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilne odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.

 

12. Isto tako, žalitelj neosnovano tvrdi kako mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, zbog toga što prvostupanjski sud odbio dodijeliti mu dodatni rok za očitovanje na nalaz vještaka. Odbijanje suda da stranci dodijeli dodatne rokove za očitovanje samo po sebi ne predstavlja onemogućavanje stranke u raspravljanju pred sudom iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Naime, prema toj odredbi, stranka se može onemogućiti da raspravlja pred sudom samo nezakonitim postupanjem suda, a ovlaštenje suda da odbije takav zahtjev stranke skladu je sa njegovim zakonskim ovlaštenjem o rukovođenju glavnom raspravom iz čl. 331. ZPP-a. Stoga je u slučaju ovakvog žalbenog razloga potrebno utvrditi da li je u konkretnom slučaju, odbijanjem suda da stranci dodijeli dodatni rok za očitovanje, doista povrijeđeno njeno pravo na sudjelovanje u postupku.

 

13. Ovaj sud ukazuje kako je tuženik, na ročištu 27. studenog 2020., nakon usmenog izlaganja i ispitivanja vještaka, naveo kako ostaje kod svih istaknutih prigovora, a posebno da se dio prigovora odnosi na matematičke izračune, te moli kraći rok radi očitovanja na današnje izlaganje i navode vještaka. Što se tiče samog matematičkog izračuna i njegove kontrole, iz zapisnika s ročišta jasno je vidljivo kako se radi o osnovnim matematičkim operacijama odnosno izračunavanju izgubljene zarade u odnosu na postotak profita u ulaganju.

 

14. Dakle, riječ je o jednostavnoj matematičkoj operaciji čiji rezultat osoba s prosječnim znanjem može bez ikakvog problema provjeriti na bilo kakvom kalkulatoru, ili čak bez njega. No, kako je to vidljivo iz samog zapisnika, tuženik u stvari nije niti tražio dodatni rok radi matematičke provjere samog nalaza, nego radi dodatnog očitovanja na izlaganje i navode vještaka. Imajući u vidu kako tuženik na ročištu nije imao daljnjih pitanja za vještaka, prvostupanjski je sud pravilno odbio njegov prijedlog za dodjelu daljeg roka za očitovanje, pa takvim postupanjem nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, na koju se poziva tuženik.

 

15. Što se tiče pravilnosti označavanja tuženika, isti je u tužbi označen tvrtkom koja je upisana u sudski registar, zajedno s pravilnim OIB-om, što je sasvim pravilno i ne dovodi u sumnju tko je stranka u postupku. Pri tome se ukazuje i kako iz potpisane izjave privatnog ulagatelja ne proizlazi da bi tuženik nastupao u ime i za račune R. obveznog mirovinskog fonda B kategorije, već R. obveznog mirovinskog fonda, pa je i taj žalbeni navod neosnovan.

 

16. No, prema mišljenju ovog suda, usvajanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na pitanje osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.

 

17. Naime, polazeći od toga da stranke slobodno uređuju svoje obvezne odnose (čl. 2. ZOO-a) te dispozitivnosti odredbi ZOO-a (čl. 11. ZOO-a) kao i dužnosti stranaka da ispune odredbe ugovora (čl. 10. st. 1. ZOO-a), ovaj sud ukazuje kako se pravni odnos između tužitelja i tuženika prvenstveno mora promatrati u okviru sadržaja isprava u spisu, čiji sadržaj nije sporan, i koje reguliraju upravo taj odnos.

 

18. Prvenstveno valja ukazati kako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio pravni značaj Izjave privatnog ulagatelja (str. 36. spisa), i to kao preuzimanje obveze ulaganja u navedeni fond i to iznosa od 60.000.000,00 kn ali ne više od 10% imovine Fonda, pa budući da je nesporno da je prvotna veličina fonda bila predviđena u visini od 525.000.000,00 kn, to je jasno da je tuženik navedenom izjavom i preuzeo obvezu uplate iznosa od 52.500.000,00 kn.

 

19. Činjenica da je odredbom čl. 240. st. 1. Zakona o investicijskim fondovima regulirano kako ugovorni odnos s društvom za upravljanje fondovima nastaje kupnjom udjela, ovakvo prihvaćanje obveze ulaganja određenog iznosa za koje se navodi da je „neopozivo“ (točka 2. Izjave) ima svoj učinak, posebno imajući u vidu odobrenje tuženika da se ista izjava može dostaviti nadležnom Ministarstvu. Stoga je, i prema mišljenju ovog suda, postojala obveza tuženika uložiti navedeni iznos u fond.

 

20. Međutim, iz navedene Izjave proizlazi i kako tuženik prihvaća sve obveze ulagatelja koje proizlaze iz statuta i prospekta Fonda, što znači da se na pravni odnos između stranaka trebaju primijeniti i odredbe statuta tužitelja (str. 7.-18. spisa).

 

21. Sukladno čl. 42. Statuta, u slučaju da neki od ulagatelja ne uplati udjele sukladno pozivu na uplatu udjela, društvo će u ime Fonda zaračunati zateznu zakonsku kamatu (st. 1.). Ako ne zaprimi uplatu po prvom pozivu društvo će ulagatelju dostaviti ponovljeni poziv na uplatu u kojem će naznačiti novi rok za uplatu udjela zajedno sa plaćanjem pripadajućih zateznih zakonski kamata (st. 3.). Odredbom čl. 43. st. 1. Statuta propisano je da u slučaju da ulagatelj ne uplati udjel niti po drugom pozivu, ulagatelj gubi sva prava iz udjela i ima pravo samo na povrat iznosa maksimalne obveze ulaganja koji je do tog trenutka uplatio i to tek nakon povrata iznosa maksimalne obveze ulaganja svim drugim ulagateljima koji su uredno uplaćivali svoje udjele tijekom razdoblja trajanja Fonda. Za sve vrijeme do primitka povrata uplaćenih sredstava za taj iznos ne obračunavaju se nikakve kamate i taj ulagatelj nema pravo na kamate niti na bilo kakve druge troškove ili naknade (čl. 43. st. 2.). U slučaju da iz bilo kojeg razloga do kraja trajanja Fonda ne bi bilo dovoljno sredstava za isplatu povrata svih drugih ulagatelja koji su uredno uplaćivali svoje udjele, tada niti ulagatelj koji nije uplatio ulog u drugom roku neće primiti povrat sredstava koje je do tada uplatio u Fond na ime uplate udjela (čl. 43. st. 3.). Sukladno čl. 44. Statuta ulagatelj koji nije uplatio svoj ulog bit će isplaćen jedino ako i u onoj mjeri u kojoj nakon isplate povrata uplaćenih sredstava svim ostalim ulagateljima koji su uredno uplaćivali svoje udjele preostala sredstva za isplatu i to najviše do nominalnog iznosa svoje ukupne uplate. Prema čl. 45. st. 1. Statuta u slučaju povrede obveze uplate udjela ulagatelj ima mogućnost svoj cjelokupni udjel u Fondu prodati. Pritom bi jedna ili više trećih osoba, novih ulagatelja, preuzimaju i sve daljnje obveze na uplatu do maksimalne obveze ulaganja tog ulagatelja uključujući i obvezu na ulaganje po kojoj je nastala povreda (st. 2.).

 

22. Iz ovoga je vidljivo kako su odredbama čl. 42.-44. Statuta jasno definirane posljedice povrede obveze uplate udjela, a te posljedice obuhvaćaju plaćanje kamate, odnosno gubitak svih prava iz udjela te pravo na povrat iznosa koji je do tog trenutka uplaćen tek nakon povrata uplaćenog iznosa svim drugim ulagateljima, ali ne i pravo fonda na naknadu štete. Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, ovaj sud ukazuje kako te odredbe Statuta tužitelja, na koje je tuženik pristao, vežu stranke u odnosu na posljedice koje su njima određene, jer je tuženik s time bio upoznat prilikom davanja Izjave, i te je odredbe prihvatio.

 

23. Stoga se tužitelj, koji je donio navedeni Statut fonda, i koji je s njegovim sadržajem, prije davanja Izjave privatnog ulagatelja, upoznao tuženika (a tuženik isti prihvatio), ne može pozivati ne drugačiju odgovornost tuženika od one koju je sam tužitelj predvidio svojim Statutom. Upravo zbog toga što je pravna posljedica propusta u uplati udjela jasno regulirana odredbama Statuta tužitelja na koji je tuženik pristao, ista se smatra ugovorenom između stranaka. Dakle, u ponašanju tuženika nema protupravnosti kao jednog od uvjeta za izvanugovornu naknadu štete iz čl. 1045. ZOO-a, već tuženik u odnosu na tužitelja ima ugovornu odgovornost, koja je jasno određena i ne pokriva druge vidove štete.

 

24. Slijedom navedenog, primjenom čl. 2. i 11. ZOO-a o slobodi ugovaranja i dispozitivnosti odredbi Zakona o obveznim odnosima, tužbeni je zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, zbog čega je presuda u pobijanom dijelu preinačena (čl. 373.
ZPP- a).

 

25. Iz navedenog razloga, ovaj sud nije posebno ispitivao žalbene navode koji se odnose na visinu izgubljene dobiti tužitelja, no ipak treba ukazati kako je matematički iznos izgubljene dobiti vještak jasno obrazložio u svom nalazu te na ročištu. Međutim, kako tužitelj nije dokazao osnovanost svog zahtjeva i protupravnost radnje tuženika, sama visina štete nije odlučna za donošenje odluke u ovom predmetu.

 

26. U odluci o troškovima postupka ovaj je sud primijenio odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1., čl. 164. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

 

27. Primjenom gore navedenih odredbi tuženiku pripadaju slijedeći troškovi: - odgovor na tužbu (Tbr. 8. t. 1. Tarife) 47.400,00 kn,

- ročište 23. listopada 2018. (Tbr. 9. t. 1. Tarife) 47.400,00 kn, - ročište 7. veljače 2019. (Tbr. 9. t. 1. Tarife) u iznosu od 47.400,00 kn, - ročište 26. travnja 2019. (Tbr. 9. t. 1. Tarife ) u iznosu od 47.400,00 kn, - podnesak 19. studenog 2019. - očitovanje na nalaz vještaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife) u iznosu od 47.400,00 kn,

- ročište 27. studenog 2019. (Tbr. 9. t. 1. Tarife ) u iznosu od 47.400,00 kn, - ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn,

- sastav žalbe 34.137,50 kn,

- pristojba na žalbu 10.000,00 kn, - PDV na nagradu 79.759,37 kn.

 

28. Slijedom navedenog, tuženiku su priznati troškovi zastupanja u iznosu od 408.796,87 kn.

 

29. Tuženiku nisu priznati slijedeći troškovi:

- podnesak od 23. listopada 2018. s PDV-om, jer je isti predan na ročištu za koje je tuženiku priznata puna nagrada, pa nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a)

- podnesak od 3. siječnja 2019. s PDV-om jer u istome tuženik u osnovi ponavlja navode iznesene tijekom postupka, pa nije bio potreban za vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a)

- trošak žalbe preko iznosa od 42.671,87 kn (PDV uračunat), jer VPS za žalbu iznosi 2.730.237,13 kn.

 

30. Stoga je tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 161.171,87 kn odbijen kao neosnovan.

 

Zagreb, 15. prosinca 2021.

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas