Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

                                                                                    1               Poslovni broj: 22 Gž R-512/2021-6


Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-512/2021-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja Ž. D., iz G., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. J., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu broj 3 Pr-160/2020 od 24. ožujka 2021., dana 14. prosinca 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu broj 3 Pr-160/2020 od 24. ožujka 2021.

 

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 56.090,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).

 

2. Protiv ove presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.

 

2.1. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio navode iste i predlaže žalbu odbiti.

 

2.2. Žalba je neosnovana.

 

3. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu dodatka za rad na terenu u razdoblju od 1. prosinca 2013. do 30. studenog 2018.

 

3.1. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužitelj radio na terenu, a imajući u vidu odredbu članka 196. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17; dalje: ZR); te odredbe članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13; dalje: KU/13) i članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17 i 12/18; dalje: KU/17), kojima je, među ostalim, propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio (stavak 1.); da se terenski dodatak isplaćuje službeniku i namješteniku najkasnije posljednji radni dan u mjesecu, za idući mjesec (stavak 3.); da visina terenskog dodatka iznosi najmanje 170,00 kuna, odnosno prema sporazumu s Vladom (stavak 4.) i da ukoliko je službeniku i namješteniku za vrijeme rada izvan sjedišta državnog tijela i izvan mjesta njegova stalnog boravka osigurana odgovarajuća dnevna prehrana, isplatit će se 50% iznosa dodatka iz stavka 4. ovoga članka (stavak 5.).

 

3.2. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), kao ni iz točke 11. na koju ukazuje tuženica.

 

3.3. Nije ostvaren razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP i potom je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužitelj djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Međimurske, Postaje granične policije P.;

- da je isti prema rasporedu rada službu obavljao na teritoriju Republike Mađarske i to na zajedničkim graničnom prijelazu GP Letenye (točnije G. - Letenye) udaljenom 14,2 km od PP P.;

- da iz iskaza svjedoka Z. K., K. F. i P. M. te tužitelja kao parnične stranke, proizlazi nemogućnost samostalnog kretanja na području strane države, i nemogućnost korištenja pauze na teritoriju RH zbog vremenskog tjesnaca, obima posla i malog broja raspoloživih zaposlenika a javni prijevoz nije bio organiziran pa da stoga rad tužitelja ima sva obilježja terenskog rada, te proizlazi da se predmetni granični prijelaz nalazi unutar Mađarske 700-900 metara;

- da se u tumačenju broj 7/55 Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 20. svibnja 2014., navodi i da službenik koji je temeljem posebnog rasporeda rada upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza Dobova u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn ako je na terenu proveo najmanje 8 sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja; terenski dodatak i dnevnica se isključuju, te stoga službenik ne ostvaruje pravo na dnevnicu;

- da se tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU broj 1/50 od 12. veljače 2019. ne može primijeniti jer se isto primjenjuje tek nakon utuženog razdoblja;

- da Ugovorom između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o obavljanju granične kontrole u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu, potpisanog u Budimpešti, 29. rujna 2003. („Narodne novine“ MU, broj 6/04), koji je izmijenjen i dopunjen 25. svibnja 2009. („Narodne novine“ MU, broj 7/09) uređeno samo pitanje ovlasti službenih osoba;

- da visina tražbine proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka A. O.

 

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud smatra da tužitelj nema mogućnost samostalnog kretanja na području strane države, nema mogućnost korištenja pauze na teritoriju RH zbog vremenskog tjesnaca, obima posla i malog broja raspoloživih zaposlenika a javni prijevoz nije bio organiziran pa da stoga rad tužitelja ima sva obilježja terenskog rada zbog čega da tužitelju pripada pravo na terenski dodatak a koji mu tuženica nije isplatila.

 

6. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća sva činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda te se u cijelosti poziva na razloge pobijane odluke kako je to naprijed iznijeto, kao i primjenu materijalnog prava te se radi zaista nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge pobijane odluke.

 

7. Pritom, odredbom članka 192. stavak 2. ZR određeno je da se pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje obzirom da se radi o dvostranoobveznom ugovoru kojim stranke koje su sklopili taj ugovor uređuju prava i obveze iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, pa je tako primijeniti i naprijed citirane odredbe članka 56. KU/13 i članka 50. KU/17.

 

8. U odnosu na žalbene navode, dodatno prednjem može se navesti da ovdje nije činjenično ista situacija kao s graničnim prijelazima sa Slovenijom u konkretnim odlukama na koje se poziva, da nema mjesta primjeni Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13 i 27/16) jer je tužitelj upućen na rad na teritorij druge države izvan svog mjesta boravka i izvan svog mjesta rada u RH, da međunarodnim ugovorima nije reguliran radnopravni status tužitelja, da tužitelju s obzirom na vrijeme provedeno na terenu pripada pravo na terenski dodatak.

 

9. Sva utvrđenja prvostupanjskog suda svoju osnovu imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku koje dokaze je sud prvog stupnja cijenio pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge na koje se dodatno upućuje.

 

10. Stoga je sud prvog stupnja prihvativši tužbeni zahtjev, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

 

11. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP i jer je trošak pravilno obračunat.

 

12. Stoga, a kako ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tuženice valjalo odbiti te potvrditi presudu u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

13. Odbijen je zahtjev tuženice za sastav žalbe jer ista nije uspjela u svojoj žalbi a temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, kao i zahtjev tužitelja za sastav odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan za razrješenje prijepora u ovoj pravnoj stvari a temeljem odredbe članka 155. ZPP.

 

Split, 14. prosinca 2021.

 

Sutkinja:

Svjetlana Vidović, v. r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu