Baza je ažurirana 18.01.2026. zaključno sa NN 121/25 EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              1              Poslovni broj: I -386/2021-4

Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj I -386/2021-4

 

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Snježane Hrupek-Šabijan članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. A., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. Odluka Ustavnog suda, 105/08., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. dalje: KZ/97.) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj K-33/2019-133 od 29. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2021.,

 

r i j e š i o  j e

 

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženi F. A. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. KZ/97.

 

2. Temeljem članka 148. stavak 1. ZKP/08., troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

3. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Spis je na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Žalba je osnovana.

 

7. U podnesenoj žalbi državni odvjetnik ističe kako je prvostupanjski sud izveo niz pogrešnih zaključaka, fokusirajući se pritom na pitanje fiducijarnog vlasništva koje je optuženik stekao na nekretnini u O. Stav suda da fiducijarno vlasništvo nije vlasništvo u pravom smislu riječi, žalitelj navodi da neće sporiti, ali smatra da je pogrešan zaključak suda kako optuženik nije počinio kazneno djelo kada se upisao kao fiducijarni vlasnik na nekretnine A. d.o.o. i da nije svojim postupanjem sebi ostvario znatnu imovinsku korist, da Ugovor o zajmu i sporazum o prijenosu vlasništva, a koji je opisan u izreci presude, nije bio fiktivan pa da, stoga, nije dokazano da je optuženi F. A. postupao s takvom namjerom, pri čemu posebno ukazuje na to da je optuženi F. A. u obrani izričito rekao da nije točno da je on kao fizička osoba pozajmio iznos od 600.000,00 kuna trgovačkom društvu F. d.o.o., da je izostala valjana analiza obrane optuženika, a pogotovo stoga što se prvostupanjski sud u potpunosti usmjerio na utvrđivanje postojanja osobne pozajmice tog optuženika trgovačkom društvu F. d.o.o., dok je propustio na valjan način cijeniti njegovu obranu u dijelu koji se odnosi na pozajmicu trgovačkog društva F. d.o.o. trgovačkom društvu A. d.o.o., te da je iz analize provedenih vještačenja izveden pogrešan zaključak kako je do pozajmice došlo, zbog čega predlaže da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

 

8. Stoga je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, a radi ocjene osnovanosti tako iznesenih žalbenih navoda, preispitao sve okolnosti koje su od značajne važnosti u ovom predmetu.

 

8.1. Uvodno valja istaći da iz historijata cjelokupnog postupka proizlazi da su prvobitnom optužnicom bili obuhvaćeni optuženi F. A. i njegov sin E. A., protiv kojih je bila donesena oslobađajuća presuda pod brojem K-65/2009. od 20. studenoga 2015., a koja presuda je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj I -59/2016-4 od 22. studenoga 2019. U ponovljenom suđenju postupak je razdvojen u odnosu na optuženog E. A. i dovršen presudom kojom je odbijena optužba pod brojem K-13/2020. od 12. lipnja 2020., dok je u odnosu na optuženog F. A. postupak nastavljen i donesena ova pobijana oslobađajuća presuda.

 

8.2. Prije svega, treba reći da je prethodno citiranim ukidnim rješenjem VSRH-a navedena uputa da će "u ponovljenom postupku prvostupanjski sud, imajući u vidu argumentaciju drugostupanjske odluke, izvesti sve već do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge pa će tako pažljivom analizom obrane optuženog F. A., u povezanosti s ostalim izvedenim dokazima, razjasniti sve sporne okolnosti i očitovati se o svim odlučnim činjenicama."

 

8.3. No, unatoč prethodno citiranoj uputi, prvostupanjski sud je, utvrđujući je li postojala osobna pozajmica optuženog F. A. trgovačkom društvu F. d.o.o., u obrazloženju presude reproducirao iskaz optuženika iz kojeg proizlazi da je on dao nalog za zaključenje ugovora o pozajmici, ali da ne zna tko je zaključio taj ugovor, da on taj ugovor o zajmu u iznosu od 600.000,00 kuna nije vidio, niti se sjeća kako je izveden taj posao, da bi potom zaključio kako se iz takvog konteksta obrane ne može tvrditi da se radi o fiktivnom ugovoru o pozajmici samo iz razloga jer je optuženi F. A. rekao da kao fizička osoba nije pozajmio taj iznos ili da taj ugovor nije vidio.

 

8.4. Međutim, iz obrane optuženog F. A., koju je isti iznio pred istražnim sucem 26. listopada 2007., a u povezanosti s dokumentacijom koja se nalazi u spisu, proizlazi suprotno, pa se takvi zaključci i utvrđenja prvostupanjskog suda ne mogu prihvatiti. Pri tome valja istaći, a uvažavajući iznimnu angažiranost prvostupanjskog suda u obrazlaganju pitanja fiducijarnog vlasništva, uz široku analizu zakonskih propisa o ovrsi i stjecanju prava vlasništva, uz citiranje sudske prakse VSRH-a iz revizijskih odluka, ipak je u pravu državni odvjetnik kada u žalbenim navodima ističe da je pogrešan zaključak suda kako optuženik nije počinio kazneno djelo iz razloga, jer se upisao kao fiducijarni vlasnik na nekretnine A. d.o.o. i kako upravo zbog toga nije svojim postupanjem sebi ostvario znatnu imovinsku korist, jer da fiducijarno vlasništvo nije vlasništvo u pravom smislu riječi te je u pravu i u dijelu žalbe da je pogrešno utvrđeno kako Ugovor o zajmu i sporazum o prijenosu vlasništva, a koji je opisan u izreci presude, nije bio fiktivan te da, stoga, nije dokazano da bi optuženi F. A. postupao s namjerom stjecanja protupravne koristi.

 

8.5. Optuženi F. A. je u obrani (list 175 spisa) izričito rekao da nije točno da je on kao fizička osoba pozajmio iznos od 600.000,00 kuna trgovačkom društvu F. d.o.o., ali se analizom takve obrane optuženog F. A. prvostupanjski sud potom u potpunosti usmjerio na utvrđivanje postojanja osobne pozajmice tog optuženika trgovačkom društvu F. d.o.o., dok je propustio na valjan način cijeniti njegovu obranu u dijelu koji se odnosi na pozajmicu trgovačkog društva F. d.o.o. trgovačkom društvu A. d.o.o. R. u iznosu od 600.000,00 kuna i to na temelju Ugovora o zajmu i sporazum o prijenosu vlasništva od 27. siječnja 2000. (list 66-70 spisa, dalje: Ugovor) na temelju kojeg pravnog posla je optuženik i stekao vlasništvo na nekretnini - obiteljskoj kući u O. Pri tome treba reći da je jedini pisani ugovor koji se povezuje s inkriminiranim postupanjem optuženika upravo spomenuti Ugovor, pa je za zaključiti da, kada u obrani spominje ugovor o zajmu, optuženik, iako to ne precizira, govori upravo o tom ugovoru, tim više što, u odnosu na pozajmicu optuženog F. A. trgovačkom društvu F. d.o.o., u spisu ne postoji podatak da bi se o tom pravnom poslu sklapao poseban ugovor, već je u članku 1. Ugovora konstatirano da je optuženi F. A. 31. prosinca 1997. kao zajmodavatelj predao trgovačkom društvu F. d.o.o. kao zajmoprimatelju iznos od 600.000,00 kuna.

 

8.6. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka za ekonomiju i financije I. B. i D. T.-B. proizlazi da je optuženik trgovačkom društvu F. d.o.o. do siječnja 1998. pozajmio ukupno 2.995.204,00 kuna, a ta utvrđenja potom tumači tvrdnjom da je na taj način i u tom iznosu moglo biti i spornih 600.000,00 kuna i obrazlažući to, kako je trgovačko društvo F. d.o.o., osim uplatama, financiralo trgovačko društvo A. d.o.o. R. između ostalog i plasiranjem robe te da ti sveukupni iznosi premašuju 600.000,00 kuna. Međutim, pri tome prvostupanjski sud propušta na adekvatan način cijeniti činjenicu da u knjigovodstvenoj dokumentaciji, prema nalazu oba vještaka, nigdje nije proknjižen iznos od 600.000,00 kuna ni kao pozajmica optuženog F. A. trgovačkom društvu F. d.o.o., ni kao pozajmica tog trgovačkog društva trgovačkom društvu A. d.o.o. R., kao i činjenicu da nedostaje financijska dokumentacija trgovačkog društva F. d.o.o. za 1997. godinu, dakle, upravo za godinu u kojoj je navodno i dana predmetna pozajmica, te da optuženik davanje pozajmice trgovačkom društvu F. d.o.o. osporava. Stoga, državni odvjetnik s pravom ukazuje u žalbi da vještački nalazi i mišljenja ne ukazuju na to da je do pozajmice došlo, kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud, navodeći u obrazloženju da vještakinja D. T.-B. "logikom stvari zaključuje kako je do posudbe iznosa od 600.000,00 kn na dan 31. prosinca 1997. doista i došlo". Naime, i po stajalištu drugostupanjskog suda, navedeni zaključak je pogrešan, pogotovo stoga, što osim spornih ugovora ne postoji niti jedna činjenica koja bi se povezala na način da predstavlja čak indicij da bi novac bio stvarno uplaćen, te uz nedvojbenu činjenicu da nekretnina uopće nije bila u vlasništvu A. d.o.o. u vrijeme navodne uplate pozajmice, budući je tek presudom Općinskog suda u Opatiji od 2. travnja 1998. upisana u vlasništvo A. d.o.o. R. Pri tome ne treba zanemariti, da u dijelu nalaza, u kojima vještaci zaključuju da je trgovačko društvo F. d.o.o. davalo pozajmice trgovačkom društvu A. d.o.o. R., te da je u periodu od 17. siječnja 1997. do 2. kolovoza 1999., prema dokumentaciji to bilo u ukupnom iznosu od 578.268,52 kune, a što je svakako manji  iznos od navodne pozajmice od 600.000,00 kuna.

 

8.7. Osim toga, prvostupanjski sud propušta dati valjanu analizu i ocjenu činjenica da je optuženik tek protekom više od dvije godine od navodne vlastite pozajmice trgovačkom društvu F. d.o.o. (koja je prema članku 1. Ugovora bila 31. prosinca 1997.), tek 27. siječnja 2000. zaključio ugovor na temelju kojeg je u konačnici postao vlasnik te nekretnine. S tim u vezi neprihvatljivo je obrazloženje prvostupanjskog suda koji na te okolnosti analizira i "secira" činjenični opis optužbe, a potom zaključuje da "u situaciji kada je u tom razdoblju (razdoblje od 31.12.1997. do 27.01.2000.) TD A. ostalo dužno TD F. d.o.o. na ime povrata pozajmica još 2.789.003,53 kn ovaj sud smatra da tvrdnja tužiteljstva iznesena u činjeničnom opisu optužnice kako je TD F. d.o.o. fiktivno pozajmila iznos od 600.000,00 kn TD A. isto tako nije dokazana", pri čemu prvostupanjski sud očito smatra nebitnima ranije spomenute okolnosti opisane u točkama 8.4. do 8.6. ove odluke, te ispušta iz vida da za potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, upravo te činjenice i okolnosti dovode do potpunog razjašnjenja stvari, a tek potom do zaključka da li je u postupanju optuženog F. A. ostvareno terećeno kazneno djelo, a ne zbog toga što je "sud mišljenja kako je sve naprijed opisane transakcije između okrivljenika, TD F. d.o.o. i TD A. d.o.o. potrebno sagledavati u ukupnosti jer je riječ o dugotrajnom i složenom odnosu koji je prožet međusobnim pozajmicama i vraćanjem pozajmica" i zbog toga što upisom fiducijarnog vlasništva "okrivljenik u trenutku sklapanja Ugovora s lista 66-70, a niti u trenutku presuđenja nije vlasnik nekretnine u pitanju u punom smislu tj. da nema sva prava i obveze koje proizlaze iz vlasništva na nekretnini kako je to uobičajeno i zakonom predviđeno."

 

9. Zbog svega prethodno navedenog, te iznesenih razloga za oslobađajuću presudu, za sada se ne mogu prihvatiti zaključci prvostupanjskog suda kojima otklanja fiktivnost Ugovora bez pomne analize optuženikove obrane, a u odnosu na činjenicu da je optuženik bio direktor i vlasnik većeg broja trgovačkih društava, te da mu je u skladu s tim sigurno bilo poznato značenje pojma pozajmice tvrtki od strane fizičke osobe, odnosno, njega kao vlasnika, pa imajući u vidu njegov jasan odgovor da on taj iznos nije pozajmio, tada nije od utjecaja da li je taj pravni posao osobno realizirao on ili netko drugi po njegovom nalogu, ako pozajmicu nije niti dao. S tim u vezi za sada nije prihvatljiv stav suda da se "primjenom načela in dubio pro reo nalazi utvrđenim kako je on doista kao fizička osoba predao/pozajmio TD F. d.o.o. na dan 31. prosinca 1997. iznos od 600.000,00 kn slijedom čega se tvrdnja tužiteljstva kako je riječ o "neistinitom navodu" tj. fiktivnoj posudbi ne ukazuje dokazanom", a pri čemu se samo obrazlaže postojanje osobne pozajmice optuženika trgovačkom društvu F. d.o.o., dok se propušta na valjan način obrazložiti da li je bilo i pozajmice trgovačkog društva F. d.o.o. trgovačkom društvu A. d.o.o., te ako je, iz čega to proizlazi, a ako nije, temeljem čega je pozajmica postala osnov za uknjižbu fiducijarnog vlasništva na kući u O. u korist optuženika F. A.

 

10. Kako su žalbenim navodima državnog odvjetnika dovedeni u sumnju zaključci prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza za počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 334. stavaka 1., 3. i 4. KZ/97. stavljenog na teret optuženom F. A., to je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

11. Stoga će prvostupanjski sud u ponovljenom postupku, a imajući u vidu sve na što mu je ukazano u ovoj drugostupanjskoj odluci, izvesti sve već do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge pa će tako pažljivom analizom obrane optuženog F. A., u povezanosti s ostalim izvedenim dokazima, razjasniti sve sporne okolnosti i očitovati se o svim odlučnim činjenicama. Nakon sveobuhvatne analize, kako svakog dokaza za sebe, tako i u njihovoj ukupnosti, prvostupanjski će sud postupiti u skladu s odredbom članka 459. stavcima 4. i 5. ZKP/08. donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu koju će valjano obrazložiti. Pri tome će voditi računa da u skladu s odredbom članka 459. stavkom 1. ZKP/08. presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje, a u skladu s člankom 449. stavak 1. ZKP/08. da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena, dok je suprotno tome u uvodu presude navedeno "u kaznenom predmetu protiv 1-okr. F. A. i 2-okr. E. A.", a u izreci, da je odluka o troškovima postupka donesena "…temeljem članka 148 stavak 1., …" koji se primjenjuje kod donošenja osuđujuće, a ne oslobađajuće presude.

 

12. Zbog navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. presudu je trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Zagreb, 14. prosinca 2021.

 

 

 

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu