Poslovni broj: 39 Pž-5240/2020-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 39 Pž-5240/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Baran, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M., N., OIB ..., vl. obrta Š. „T.“, J., T., T. b.b., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz L. & K., Odvjetničko društvo, j.t.d., Z., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Sisku, Sisak, radi isplate iznosa od 7.311.725,40 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-963/2019-17 od 9. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-963/2019-17 od 9. studenoga 2020. u točki I. i II. njezine izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 61.560,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku platiti tužitelju D. M., N., iznos od 7.311.725,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom II. naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 400.140,00 kn, u roku od osam dana. Točkom III. odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka za iznos od 31.280,00 kn, kao neosnovan.

2. Prvostupanjski je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu, utvrdio da tužbeni zahtjev za naknade imovinske štete u vidu izgubljene dobiti jer mu je tužena svojim radnjama, onemogućila eksploataciju mineralnih sirovina, čime mu je prouzročena navedena šteta, nije osnovan. Sud je utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu iz odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16) te odredbe čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO). Odluku o troškovima ovog postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv točke I. i II. izreke navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu presudu ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Žalitelj u bitnom ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka da ni u jednom trenutku nije postojala osnova za određivanje obveze plaćanja naknade, a koja je tužitelju nezakonito evidentirana i na temelju koje se osam godina vodila ovrha protiv tužitelja. Stoga kada je nepostojanje obveze konačno utvrđeno od strane nadležnih javnopravnih tijela, navodna tužiteljeva obveza s osnova naknade za istraživanje mineralnih sirovina – novčane naknade za površinu istražnog prostora građevnog pijeska i šljunka „T.“ je u ožujku 2018. izbrisana iz Registra koncesija te je ovrha obustavljena. Iz toga je razvidno da tužiteljeva obveza nikada nije egzistirala, već je nezakonitim radom tijela državne uprave bila greškom evidentirana od 2010. do 2018. godine (a ne od rješenja od 22. travnja 2011. kako to netočno smatra prvostupanjski sud). Ta obveza nije u međuvremenu prestala ni na koji način, jer ona nije nikada nastala, budući da za njeno utvrđenje nije bilo pravnog osnova. Kao navodni dužnik koncesijske naknade, tužitelju nije bilo dozvoljeno nastaviti s eksploatacijom mineralnih sirovina, a za što je imao legitimna očekivanja s obzirom da mu je rješenjem od 20. prosinca 2007. izdano odobrenje za istraživanje. Sama činjenica utvrđene nepostojeće obveze koncesijske naknade predstavlja štetnu radnju do koje je došlo nezakonitim i nepravilnim radom javnopravnih tijela za koje odgovara tuženica.

4. U odgovoru na žalbu, tuženik osporava žalbene navode, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu i obvezati tužitelja na naknadu troškova žalbenog postupka za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 61.560,00 kn .

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade imovinske štete u vidu izgubljene dobiti u iznosu od 7.311.725,40 kn, temeljeći zahtjev na činjenici da mu je tužena svojim radnjama, onemogućila eksploataciju mineralnih sirovina za koje je imao odobrenje, čime mu je prouzročena navedena šteta.

8. U obrazloženju pobijane presude sud navodi da se tužitelj bavi djelatnošću eksploatacije mineralnih sirovina radi čega mu je izdano odobrenje za istraživanje mineralnih sirovina od strane Ureda u županiji, Službe od dana 20. prosinca 2007. Tužitelj u tužbi navodi da je u međuvremenu stekao pravo vlasništva nekretnina, međutim da je Ured u županiji, Služba, S., nezakonito zadužio tužitelja za plaćanje s osnova naknade za istraživanje mineralnih sirovina – novčane naknade za površinu istražnog prostora građevnog pijeska i šljunka „T.“ još za 2010. u iznosu od 95.000,00 kn, iako nije ušao u sljedeću fazu projekta odnosno nije ishodio odobrenje za eksploatacijsko polje. Zbog navedenog duga tužitelj nije mogao nastaviti s djelatnošću jer su mu računi blokirani obzirom da je Općina H. D. dana 22.4.2011. pristupila prisilnoj naplati „koncesijske naknade za eksploataciju mineralnih sirovina“ te je Općina donijela rješenje o ovrsi KLASA: UP/I-740-11/12-01/01, URBROJ: 2176/10-03-01-12-01 od 24. rujna 2012. koje je tužitelj neuspješno osporavo žalbom, a potom i tužbom Upravnom sudu. U međuvremenu je Općina H. D. dana 15. siječnja 2014. pokrenula ovrhu nad tužiteljevim nekretninama na temelju istog rješenja o ovrsi, koja je ovrha obustavljena rješenjem od 9. travnja 2018., nakon očitovanja Ministarstva da je brisano zaduženje s osnove naknade za istraživanje mineralnih sirovina – novčane naknade. Zbog toga što su tijela za koje odgovara tužena, tužitelju onemogućila eksploataciju mineralnih sirovina za što je imao odobrenje, tužitelju je prouzročena imovinska šteta u vidu izgubljene dobiti koja bi po konzervativnom izračunu iznosila 7.311.725,40 kn, jer je tužitelj bio u završnim pregovorima s trgovačkim društvom S. d.o.o., koje u konačnici nije moglo biti realizirano zbog nezakonitog postupanja nadležnih tijela.

9. Prvostupanjski je sud glede prigovora promašene pasivne legitimacija tuženika, utvrdio isti osnovanim, s obzirom da je odgovornost tužene propisana odredbom čl. 14. Zakona o sustavu države uprave, te da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornosti za štetu države.

10. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi nespornim da je rješenjem Ministarstva, F. policije, Središnji Ured, KLASA: UP/I- 470-05/11-12/1, URBROJ:513-19-01-03-11-7 od 22. travnja 2011., tužitelju određena naknada za istraživanje mineralnih sirovina u iznosu od 95.000,00 kn, te da je to rješenje postalo izvršno 7. lipnja 2011. Sporno je da li je tužena odgovorna za prouzročenu štetu u vidu izmakle koristi tužitelju.

11. Prvostupanjski je sud uvidom u rješenje Ministarstva od 22. travnja 2011. (list 186.-187. spisa) utvrdio da je Ministarstvo, F.  policija, Središnji Ured, KLASA: UP/I470-05/11-12/1, URBROJ:513-19-01-03-11-7 izdalo rješenje od 22. travnja 2011. tužitelju, kojim rješenjem je određena naknada za istraživanje mineralnih sirovina u iznosu od 95.000,00 kn, te da je to rješenje postalo izvršno.

12. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, prvenstveno protupravna štetna radnja tužene, s obzirom da je tužitelj imao mogućnost ulaganja žalbe na navedeno rješenje Ministarstva od 22. travnja 2011., a što isti nije učinio, te je isto postalo izvršno 7. lipnja 2011.
Kako tužitelj nije koristio mogućnost osporavanja njegove zakonitosti podnošenjem žalbe i pravovremenim pokretanjem upravnog spora, sud je pravilno zaključio da nema ni štetnikove odgovornosti za štetu, odnosno nema odgovornosti tužene za navedenu štetu tužitelju, time tužena nije dužan platiti navedeni iznos tužitelju po osnovi naknade štete. Naime, takvim pasivnim ponašanjem tužitelja, neulaganjem pravnog lijeka žalbe na predmetno rješenje (list 186. do 187. spisa), sam je žalitelj doprinio svemu što nije mogao voditi poslove za koje sada navodi da je onemogućen u radu i eventualnom nastanku štete.

13. Neosnovano tužitelj ukazuje u žalbi da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitom i nepravilnom radu tijela državne uprave. Prema odredbi čl. 14. Zakona o sustavu državne usprave štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Nezakonit rad se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno kao propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, činjenica da je ovrha obustavljena rješenjem od 9. travnja 2018., nakon očitovanja Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta da je brisano zaduženje s osnove naknade za istraživanje mineralnih sirovina – novčane naknade, ne upućuje sama po sebi da se radi o nezakonitom i nepravilnom radu upravnih tijela. To nije bila intencija zakonodavca jer bi u protivnom u svakom slučaju kada bi Upravni sud usvojio tužbu, tužena odgovarala za naknadu štete.

15. Ocjena je ovog suda da je u okolnostima konkretnog slučaja u postupanju upravnih tijela nema obilježja nezakonitog i nepravilnog rada slijedom čega nije ispunjena osnovna pretpostavka za odgovornost tužene za naknadu štete. Da bi postojala odgovornost Republike Hrvatske prema članku 14. Zakona o sustavu državne uprave sve opće i posebne pretpostavke odgovornosti za štetu moraju biti ispunjene kumulativno. Kako u konkretnom predmetu nije bilo nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave, odnosno tijela jedinice lokalne samouprave, a nisu ispunjene opće pretpostavke odgovornosti za štetu (štetnik, oštećenik, štetna radnja, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete, protupravnost), tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan je u cijelosti.

16. Žalbeni navodi svode se na ponavljanje navoda već iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka, a koje je prigovore prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno ocijenio. Žalbenim razlozima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

17. Slijedom iznesenog ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo te odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a žalitelj niti ne osporava pravilnost obračuna troška.

18. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. i II.

19. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, budući da ova postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, na temelju odredaba čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 14. prosinca 2021.

Predsjednik vijeća

Nevenka Baran