- 1 -              Rev 20/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 20/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz S., B. i H., OIB: …, koju zastupa punomoćnik Z. C., odvjetnik u V., protiv tuženice R. H., OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6709/16-2 od 10. listopada 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-461/15-15 od 12. srpnja 2016., u sjednici održanoj 14. prosinca 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6709/16-2 od 10. listopada 2017. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-461/15-15 od 12. srpnja 2016. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Tužena R. H., OIB:…, dužna je tužiteljici M. P. iz S., B., OIB:…, isplatiti iznos čija će se visina odrediti nakon što tuženik da potrebne podatke, odnosno nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i naknaditi parnični trošak, sve to u roku 15 dana."

 

Pod točkom II. izreke naložio je tužiteljici naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kuna u roku 15 dana.

 

2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-6709/16-2 od 10. listopada 2017. odbio je žalbu tužiteljice i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

6. Budući da je tužiteljica u tužbi vrijednost predmeta spora naznačila u iznosu od 201.000,00 kuna, revizija je ispitana kao revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019).

 

7. Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa devizne štednje koja je pretvorena u javni dug Republike Hrvatske.

 

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica imala deviznu štednju po viđenju kod V. d.d.,

 

- da je devizna štednja pretvorena u javni dug Republike Hrvatske na temelju Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine", br: 58/93 - dalje: Uredba) te kasnije Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 106/93 i 58/95 – dalje: Zakon),

 

- da je 25. veljače 1998. nad V. d.d. otvoren stečajni postupak,

 

- da je rješenjem o isplati osiguranih štednih uloga Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka od 30. lipnja 1998. utvrđeno stanje štednih uloga tužiteljice na dan pokretanja stečajnoj postupka (25. veljače 1998.) u ukupnom iznosu od 81.791,72 kuna te da će tužiteljici na teret Agencije biti isplaćen iznos od 45.000,00 kuna dok se iz stečajne mase potražuje iznos od 36.791,72 kuna,

 

- da je V. d.d. u stečaju 24. veljače 2004. brisana iz sudskog registra, a tužiteljica nije tvrdila niti dokazivala da je svoje potraživanje prijavila u stečajnom postupku, dok iz dopisa stečajne upraviteljice stečajne mase V. d.d. proizlazi da stara devizna štednja nije bila predmet stečajnog postupka,

 

- da se radi o potraživanju koje je dospijevalo u 20 polugodišnjih obroka od kojih je prvi dospio 30. lipnja 1995., iz čega proizlazi da je posljednji dospio 30. lipnja 2005.,

 

- da je prijedlog za mirno rješenje spora podnesen 20. listopada 2014., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 26. siječnja 2015.

 

10. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan zaključujući da je protekao zastarni rok iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93,  3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO). Pri tome zaključuju da se radi o potraživanju koje je dospijevalo u 20 polugodišnjih obroka od kojih je prvi dospio 30. lipnja 1995. prema odredbama Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske, iz čega proizlazi da je prvi obrok dospio 30. lipnja 1995., a posljednji 30. lipnja 2005. Stoga računajući zastarni rok od 5 godina od tog datuma zaključuju da je nastupila zastara jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. siječnja 2015. Podredno tom shvaćanju, prvostupanjski sud je zaključio da je zastara nastupila i ako se kao početak zastare uzme 30. lipnja 1998. kada je tužiteljica saznala da joj Agencija neće isplatiti cjelokupni iznos.

 

11. Iz revizije tužiteljice proizlazi da reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

11.1. Tužiteljica smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer po njezinom shvaćanju za podnošenje zahtjeva za isplatu novca s oročenog depozita nema zastare. Pri tome se pozvala i na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ališić i dr. protiv BiH i dr. od 6. studenog 2012. u kojoj je izraženo shvaćanje: „Nitko se ne smije lišiti vlasništva, osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava“.

 

12. Odredbom čl. 360. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93,  3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) propisano je da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

 

13. Iz rješenja o isplati osiguranih štednih uloga Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanacije banaka od 30. lipnja 1998. proizlazi da će tužiteljici na teret Agencije biti isplaćen iznos od 45.000,00 kuna (što je nesporno i isplaćeno) dok se iz stečajne mase potražuje preostali iznos od 36.791,72 kuna.

 

14. Stoga je tužiteljica već donošenjem rješenja o isplati osiguranih štednih uloga Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanacije banaka od 30. lipnja 1998. znala da joj njeno potraživanje neće biti isplaćeno u cijelosti te je tužiteljica mogla zahtijevati ispunjenje obveze od 1. srpnja 1998. od kada joj počinje teći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO.

 

15. Zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO istekao je 30. lipnja 2003. pa je zastara nastupila 1. srpnja 2003., a tužiteljica je zahtjev za mirno rješenje spora tuženici podnijela 20. listopada 2014., dok je tužbu podnijela 26. siječnja 2015.

 

16. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica zahtjev za mirno rješenje spora i tužbu sudu podnijela izvan roka iz čl. 371. ZOO zbog čega je nastupila zastara njezinog potraživanja.

 

17. Iako je drugostupanjski sud, a i prvostupanjski sud u dijelu u kojem je početak tijeka zastarnog roka ocijenio sukladno odredbama Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 106/93, 58/95, dalje: Zakon) računajući početak zastarnog roka od 30. lipnja 2005. kada je istekla obveza države na isplatu posljednjeg polugodišnjeg obroka, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da zastara nastupila 1. srpnja 2010., i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti.

 

18. U situaciji kada je banka nakon otvaranja stečajnog postupka brisana iz sudskog registra, više ne egzistira odnos banke i tužiteljice kao klijenta niti više egzistira ugovor o oročenoj štednji koji ne bi zastarijevao, neosnovana je revizijska tvrdnja tužiteljice da zahtjev za isplatu oročenog depozita ne zastarijeva. To stoga jer sada više tužiteljica niti ne potražuje isplatu od banke kod koje je držala svoj oročeni depozit nego od države koja jamči za isplatu štednih uloga u slučaju stečaja banke.

 

19. Neosnovano je i tužiteljičino pozivanje na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ališić i dr. protiv BiH i dr. od 6. studenog 2012. jer je ta presuda donesena u drukčijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pa nije primjenjiva u ovom konkretnom slučaju.

 

20. Upravo suprotno navodima tužiteljice, tužiteljici nije onemogućena isplata njezine devizne štednje.

 

21. Država ima pravo regulirati način na koji će zaštititi štedne uloge građana i na koji način i kojom dinamikom će isplaćivati štednju građanima za koju država jamči pa tako i u obrocima, a propisivanjem zastarnih rokova nije onemogućeno građanima da dođu do svoje štednje.

 

22. Stoga su neosnovani navodi tužiteljice da u ovom konkretnom slučaju tražbina tužiteljice ne zastaruje jer to nema podlogu niti u jednom propisu niti je osnovan prigovor da je tužiteljica lišena vlasništva pa je neosnovan i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

 

23. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 14. prosinca 2021.