- 1 -              Revd 3630/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3630/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. G. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-506/2021-4 od 15. travnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-19/20 od 22. siječnja 2021., u sjednici održanoj 14. prosinca 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

II. Odbija se prijedlog tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-506/2021-4 od 15. travnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-19/20 od 22. siječnja 2021.

 

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj je osporio navode tuženice te predložio odbiti prijedlog kao nedopušten uz naknadu troška.

 

3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije postavljeno šest pravnih pitanja, dok za četvrto pitanje nisu naznačeni razlozi važnosti zbog kojih predlagateljica smatra da je isto važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

4. Iako se tuženica u odnosu na prvo i drugo pitanje (predstavlja li potraživanje s osnova izmakle koristi tužitelja u vidu razlike između primjerene vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine povremenu tražbinu te zastarijeva li samo pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine ako je od najstarije dospjele a ne ispunjene tražbine proteklo više od pet godina) poziva na pravno shvaćanje ovoga suda izneseno u odluci poslovni broj Rev-x-1001/12-2 od 12. veljače 2013. (da je potraživanje naknada štete s osnova izgubljene zarade povremeno potraživanje), shvaćanje izneseno u pobijanoj odluci da naknada štete - gubitak zarade od najamnine u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine nisu povremene tražbine, sukladno je novijoj sudskoj praksi ovoga suda kojom je izmijenjeno dosadašnje pravno shvaćanje da u vezi naknade štete s osnove izgubljene zarade koja nastaje sukcesivno nije riječ o povremenim potraživanjima u smislu čl. 372. i 373. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje: ZOO) - tako i u odlukama poslovni broj Rev-x-388/2016-2 od 21. travnja 2021., Rev-2920/2018-2 od 26. studenoga 2019. i dr.

 

4.1. Također i u odnosu na prvi dio treće postavljenog pitanja (ima li tužitelj pravo na naknadu štete s osnova izmakle koristi od tuženice koja je donijela Zakon o najmu stanova kojim se ograničava pravo vlasništva) tuženica se poziva na ranije pravno shvaćanje ovoga suda u odluci poslovni broj Rev-207/08 od 23. rujna 2009. (da vlasnik stana u kojem stanuje zaštićeni najmoprimac ima pravo samo na zaštićenu najamninu koju ostvaruje od najmoprimca). Prema novom pravnom shvaćanju ovog suda presudom Europskog suda za ljudska prava u premetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014. Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu (tako i u odluci ovoga suda poslovni broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018.). Stoga je suđeno sukladno novijem pravnom shvaćanju ovoga suda.

 

4.2. U odnosu na drugi dio treće postavljenog pitanja (predstavlja li donošenje Zakona o najmu stanova štetnu radnju) tuženica se poziva na odluku ovog suda poslovni broj Rev-1332/01 od 16. srpnja 2003. u kojoj da je izneseno shvaćanje prema kojem donošenje zakona ne predstavlja štetnu radnju države. To pitanje tuženice odnosi se na činjenicu predstavlja li donošenje zakona od strane zakonodavca štetnu radnju, te se u odnosu na te revizijske navode ističe da nižestupanjski sudovi svoje pravno shvaćanje o odgovornosti tuženice nisu temeljili na činjenici da se radilo o nezakonitoj radnji tuženice već na činjenici nametanja vlasnicima stanova prekomjernog tereta, a na tu činjenicu se ne odnosi navedeno pitanje. Stoga ni navedeno pitanje nije važno niti od toga pitanja zavisi pravilnost primjene materijalnog prava.

 

4.3. U peto i šesto postavljenim pitanjima tuženica problematizira imaju li vlasnici stanova koji su vlasništvo stekli nasljeđivanjem nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova pravo na razliku između zaštićene i tržišne najamnine te može li sud prihvatiti tužbeni zahtjev na isplatu razlike tih najamnina ako prethodno nije utvrdio je li zaštićeni najmoprimac ostvario pravo plaćati zaštićenu najamninu s obzirom na imovno stanje najmoprimca i njegove obitelji, pozivajući se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-604/2016 od 4. listopada 2017. i U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018. te U-III-367/2019. od 23. rujna 2020. nadovezujući se na pravno shvaćanje u odluci ovoga suda broj Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016. U odnosu na navedena pitanja ističe se da odluke na koje se tuženica poziva ne odgovaraju konkretnom slučaju, jer se radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (u tim odlukama bilo je sporno pravo na zaštićenu najamninu najmoprimca te nije zauzeto pravno shvaćanje u odnosu na predmet ovoga spora - isplatu razlike tržišne i zaštićene najamnine). Stoga niti navedena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.

 

5. Slijedom iznesenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije te je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP riješeno kao u izreci.

 

6. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog, jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 14. prosinca 2021.