Poslovni broj: 52 Pž-3365/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 52 Pž-3365/2021-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednika vijeća, te Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Josipa Turkalja. člana vijeća, u parničnom predmetu 1. tužiteljice M. M. S., OIB ... i 2. tužitelja V. S., OIB ..., oboje iz S. B., koje zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetnik u S. B., protiv tuženika S. d.o.o. u stečaju S. B., S. B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Ć.. odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-112/2020-18 od 31. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-112/2020-18 od

31. ožujka 2021. u točkama I., II. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski je sud presudio:

„I. Utvrđuje se da nekretnine upisane u zk. ulošku broj 5209 k.o. S. B. k.č.br.4710/10 dvorište u U. A..B. od 343 m2 nisu stečajna masa tuženika S. d.o.o. u stečaju S. B., J. D. b.b., OIB: ....

II. Utvrđuje se da su tužitelji M. M. – S., S. B., V. G. 22, OIB: ..., i V. S., S. B., V. G. 22, OIB: ..., vlasnici nekretnine zk. ulošku broj 5209 k.o. S. B. k.č.br. 4710/10 dvorište u U. A..B. od 343 m2, svatko u ½ dijela, što je tuženik S., d.o.o. S. B. " u stečaju ", S. B., J. D. b.b., OIB:..., dužan priznati i trpiti da se tužitelji uknjiže kao suvlasnici na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama svatko u ½ dijela.

III. Nalaže se tuženiku tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu 4.825,00 kn u roku od 15 dana.

IV. Tužitelji se odbijaju sa zahtjevom naknadom parničkog troška u iznosu od 625,00 kn.

V. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od

4.175,00 kn.“

 

2. U obrazloženju presude sud navodi da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza utvrdio osnovanim zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i uknjižbu nekretnina opisanih u izreci pobijane presude ocijenivši da se prvotužiteljica na temelju valjane pravne osnove nalazi u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu više od 10 godina te su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Kako su tužitelji bračni drugovi i ista je nekretnina stečena za vrijeme trajanja braka suvlasnici su na jednake dijelove. Stoga je sud na temelju odredbe čl.

159. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15 – pročišćeni tekst; dalje: ZV) i odredbi Obiteljskog zakona („Narodne novine“ 103/15) prihvatio zahtjev ocijenivši da tužitelji imaju pravni interes za podnošenje tužbe. Odluku o trošku je utemeljio na čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP) određeno navodeći koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice.

 

3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. ZPP-a. U bitnom iznosi shvaćanje da ako sud utvrđuje da su tužitelji vlasnici nekretnine, tada nema nikakvog smisla da u izreci utvrđuje da ta nekretnina ne ulazi u stečajnu masu jer da se radi o utvrđenju činjenica. Izlučni vjerovnici trebaju obavijestiti stečajnog upravitelja o svom izlučnom pravu a ako je to pravo upisano u javnoj knjizi stečajni dužnik mora dokazati da predmet na koje se to pravo odnosi ipak ulazi u stečajnu masu. Osporava kvalitetu posjeda tužitelja na način kako je to obrazložio prvostupanjski sud, a u prilog toj tvrdnji ističe da su vlasnici bili svjesni da nisu vlasnici sporne nekretnine jer je apsurdno da netko osniva zalog u svoju korist na svojoj nekretnini. Proturječnom nalazi tvrdnju tužitelja da je nekretnina cijelo vrijeme u posjedu tužitelja – fizičkih osoba i da je time postala njihovo vlasništvo. Analizira iskaze tužitelja i nalazi ih proturječnim s činjenicom da je tužiteljici stečajni upravitelj predao ključeve i ovlastio je da čuva pokretnine koje se nalaze u nekretninama koje su predmet postupka za predaju u posjed. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. Tužitelji nisu odgovorili na žalbu.

 

5. Žalba tuženika nije osnovana.

 

6. Pobijanu presudu ovaj je drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. t. 2., 4.,

8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

7. Protivno žalbenim navodima pobijana presuda nije zahvaćena žalbenim razlogom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje žalitelj, jer sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama, a ti su razlozi jasni i obrazloženi, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Pravilno je sud primijenio i odredbe materijalnog prava kad je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i provedenih dokaza utvrdio da su tužitelji dosjelošću stekli pravo vlasništva sporne nekretnine kao i da zbog toga razloga nije stečajna masa tuženika.

 

8. Protivno žalbenim navodima u stečajnom postupku pretpostavka za ostvarivanje izlučnih prava nije obavještavanje stečajnog upravitelja o postojanju izlučnog prava što su izlučni vjerovnici prema odredbi čl. 258. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15 i 104/17; dalje: SZ) dužni učiniti jer se prema odredbi čl.

147. st. 1. SZ-a pravo na izdvajanje predmeta utvrđuje prema pravilima za ostvarivanje tih prava izvan stečajnog postupka. To su tužitelji i učinili i isprave na kojima temelje svoj vlasnički zahtjev su neproturječne razlozima obrazloženja i njihovim iskazima. Predmet raspravljanja u parnici ne temelji se na onom što je neka od stranaka morala učiniti već na onom što je učinila. Ono što je propustila učiniti ima učinke na ostvarivanje njezinih prava, a u konkretnoj situaciji činjenica da tužitelji nisu upisali svoje pravo vlasništva u zemljišnu knjigu imala je za posljedicu da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se njihovo pravo vlasništvo ne temelji na pravnom poslu. Međutim, sud je utvrdio da su vlasništvo stekli na temelju zakona. Vlasništvo se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. Stjecanje vlasništva dosjelošću jedan je od načina stjecanja vlasništva na temelju zakona, a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost (čl. 160. st. 1. ZV-a). Protivno žalbenim navodima tužitelji, odnosno prvotužiteljica su bili samostalni posjednici, a njihov posjed nekretnine koja je predmet postupka bio je zakonit, istinit i pošten kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Žalitelj ne osporava kakvoću posjeda u žalbi već neosnovano smatra da tužitelji nisu izvršavali svoju vlast glede nekretnine što je proturječno s činjenicom postojanja valjanog pravnog posla – kupoprodajnog ugovora iz 2000. godine na kojem je ovjeren potpis prodavatelja. To što se radilo o odnosima koji su proistekli iz činjenice da su tužitelji bili vlasnici stečajnog dužnika nije od utjecaja na mogućnost stjecanja vlasništva nekretnine koja je još uvijek upisana kao vlasništvo tuženika. Isto tako nije od utjecaja niti činjenica da su na spornoj nekretnini upisana založna prava jer ta prava ostaju. Naime, iz podataka zemljišnih knjiga proizlazi da još 2008. godine zabilježena ovrha na nekretninama tuženika. Prema odredbi čl. 79. st. 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 173/03, 151/04, 88/05 i 67/08; dalje: OZ) nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva, niti kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika u ovom slučaju tuženika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta. Promjena vlasnika tijekom ovršnog postupka prema odredbi čl. 79. st. 4. OZ-a ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao ovršenika. Prema tome, zabilježeni ovršni postupak koji prema ispravama u spisu još nije okončan nastavit će se protiv tužitelja s obzirom da će stupiti na mjesto tuženika kao novi vlasnici. Žalitelj tijekom postupka nije dokazao da posjed nije bio istinit, a poštenje se presumira i iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlaze okolnosti koji bi upućivale na prestanak poštenja stjecatelja u skladu s odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a. Nije od značaja za ishod postupka niti činjenica o čuvaju pokretnina koju žalitelj apostrofira u žalbi jer predmet postupka nisu pokretnine tuženika već nekretnina koju

su tužitelji stekli na temelju zakona protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja koji je rok istekao prije podnošenja tužbe.

 

9. U odnosu na parnične troškove pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a utvrdio da je tužitelj dužan naknaditi tuženiku parnične troškove potrebne za vođenje parnice s obzirom na to da je u cijelosti izgubio parnicu.

 

10. Sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 13. prosinca 2021.

 

Predsjednik vijeća

Draženka Deladio, v.r.