1

                            Poslovni broj: Gž-1689/2021-2

 

Poslovni broj: Gž-1689/2021-2

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

I

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Veljku Kučekoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., OIB..., Z., P. S., zastupanog po punomoćnici R. G., dipl. iur., zaposlenici tužitelja, protiv tuženice S. M., OIB..., S., zastupane po punomoćniku V. L., odvjetniku u O. društvu L. i V. u S. i E. osiguranja d.d., OIB., S., zastupanog po punomoćniku R. M., odvjetniku u O. društvu G. i partneri, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-3717/2017-41 od 30. lipnja 2021., 13. prosinca 2021.,

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-3717/2017-41 od 30. lipnja 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika S. M. i zahtjev tuženika E. o. d.d. (A. o. d.d.) za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev:

" Nalaže se tuženicima sukladno odredbi članka 43. ZOO-a na ime regresnog duga isplatiti tužitelju iznos od ukupno 8.403,60 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 8.403,60 kuna od 12. siječnja 2015. do isplate po kamatnoj stopi od 1. siječnja 2008. pa do isplate po kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećane eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredit odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima."

II. Dužan je tužitelj roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženici pod 1. parnični trošak u iznosu od 11.784,30 kuna, dok je više traženi trošak u iznosu od 7.965.70 kuna sud odbio kao neosnovan, te tuženiku pod 2. u iznosu od 10.546,88 kuna."

 

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešne odluke o parničnom trošku s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

 

3. Tuženik S. M. i tuženik E. o. d.d. podnijeli su svaki odgovor na žalbu s prijedlogom da se žalba tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovana. Traže trošak za sastav tih podnesaka.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Suprotno žalbenim navodima da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08-odluka USRH, 84/08, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst,  25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) time da je pobijana presuda proturječna zbog toga što ne sadrži razlog o odlučnim činjenicama, ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a nije utvrdio da je takva povreda počinjena niti je našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a zbog koje se u smislu čl. 467. st. 1. ZPP-a može podnijeti žalba u sporu male vrijednosti, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Tužitelj traži od tuženika da solidarno na ime regresnog duga isplate 8.403,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje je isplatio svom kasko osiguraniku oštećenom B. d.o.o. na ime naknade imovinske štete na vozilu registarskih oznaka ... (dalje: vozilo oštećenika).

 

6.1. Tvrdi da je tuženica S. M. (dalje: tuženica) svojim vozilom reg. oznaka ... u autopraonici za samoposluživanje C. wash u S. 9. studenog 2014. poduzela nesmotrenu vožnju unatrag tako da se nije uvjerila da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu i udarila stražnjom desnom bočnom stranom u stražnja lijeva vrata vozila oštećenika zbog čega je na vozilu nastala šteta od 8.403,60 kn, a da je tuženik E. o. d.d. (dalje: tuženik) kao osiguratelj tuženice odbio isplatiti isplaćenu naknadu za vozilo oštećenika zatraženu na temelju čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

 

7. Sud prvog stupnja je tužbeni zahtjev odbio utvrdivši da tuženici nisu odgovorni za nastalu štetu. U odnosu na tuženicu obrazlaže da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je tuženica poduzela radnju neprimjerenog kretanja unatrag i da je tužitelj eventualno naknadu štete mogao tražiti od organizatora poslovanja koji očito nije osigurao dovoljan prostor da se nesmetano može izaći iz boksa autopraonice u situaciji kada su vrata vozilima koja se usisavaju otvorena, a u odnosu na tuženika da se prometna nezgoda dogodila na prostoru autopraonice na kojem se vozila ne kreću s ciljem značajne promjene položaja, već da se na tom prostoru obavlja registrirana djelatnost pranja automobila, odnosno da autopraonica nije javna prometnica niti prometna površina pa da tuženik u smislu čl. 222. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. – dalje: ZOOP) nije odgovoran za naknadu štete koja je nastala te da eventualno postoji odgovornost vlasnika autopraonice.

 

8. Tužitelj se žali navodeći da je sud prvog stupnja trebao primijeniti čl. 1072. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05. i 41/08. 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO) i odlučiti na osnovi podijeljene odgovornosti 50:50 te da je pogrešno tumačio čl. 22. st. 3. ZOOP-a jer je ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti pokrivena i šteta koja se dogodila na površini koja ne predstavlja javnu prometnicu kao u ovom slučaju.

 

9. U pravu je tužitelj da se zakonska odredba o javnoj  prometnoj površini (čl. 22. st. 3. ZOOP) mora shvatiti šire, odnosno da kretanje vozila javnim cestama i ostalim površinama na kojim se odvija promet u ovom slučaju obuhvaća autopraonicu. Naime, autopraonica je po svojoj namjeni javni prostor kojim se kreću vozila i za ulazak i izlazak u autopraonicu predmetna vozila u prometu su morala koristiti javnu cestu pa  se radi o prometnoj nezgodi za koju vrijedi polica obveznog osiguranja u prometu jer se šteta dogodila tijekom uobičajene uporabe vozila na privatnoj površini na kojoj se odvija promet i koja služi prometu  u smislu  čl. 22. st. 3. ZOOP-a. U tom pravcu, shvaćanje ovog suda zasniva se i na shvaćanju Suda Europske unije u presudi L. D. A. (C-100/18, EU:C: 2019:517) koje je dao u smislu Direktive 2009/103/EZ od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenja obveze osiguranja od takve odgovornosti prilikom tumačenja pojma "upotreba vozila". Po tom shvaćanju polazi se od uobičajene funkcije vozila kao prijevoznog sredstva (svaka upotreba vozila kao prijevoznog sredstva) i žrtvama nezgoda koje su uzrokovane motornim vozilom se opseg osiguranja i zaštita ne ograničava određenom vrstom terena na kojima se to vozilo upotrebljava niti ovisi o tome gdje se vozilo u trenutku nezgode nalazi.

 

10. Međutim, nisu osnovani žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog odbijanja tužbenog zahtjeva.

 

10.1. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da tuženica nije odgovorna za nastalu štetu stoga što se u trenutku nezgode kretala svojim vozilom na način da se uvjerila da tu radnju može obaviti bez prepreka.

 

10.2. Tužitelj navodima u žalbi zbog neprimjene čl. 1072. st. 2. i 3. ZOO-a obrazlaže da je pogrešno tumačenje dinamike prometne nezgode od strane sudskog vještaka N. K. i smatra da postoji obostrana krivnja i odgovornost obaju vozača na jednake dijelove.

 

10.3. Na okolnost nastanka i mogućnosti izbjegavanja štetnog događaja stalni sudski vještak za strojarstvo, promet, motorna vozila, brodove i brodske havarije dipl. ing N. K. (dalje: vještak) je u nalazu i mišljenju (list 99 -110) rekao da ako su vrata na osobnom vozilu oštećenika bila otvorena neposredno prije kretanja osobnog automobila tuženice da je tuženica tada trebala okretanjem preko desnog ramena i pogledom u desni vanjski retrovizor uočiti otvorena stražnja lijeva vrata osobnog automobila oštećenika  i na taj način bi izbjegla sraz vozila, a ako nisu i ako ih je oštećenik otvorio neposredno prije naleta da tada tuženica prilikom vožnje unatrag nije imala niti vremena niti prostora za izbjegavanje naleta.

 

10.4. S tim u vezi, sud prvog stupnja je utvrdio da se tuženica kretala svojim osobnim automobilom na način da se uvjerila da tu radnju može obaviti bez prepreka i da tužitelj nije dokazao niti da bi bila djelomično odgovorna za nastanak štete, odnosno da nema njenog doprinosa štetnom događaju.

 

10.5. Dakle, naprijed navedeni žalbeni razlog je žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 353. st. 1. ZPP-a zbog kojih se ne može izjaviti žalba u sporu male vrijednosti. Naime, prema čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog taksativno navedenih apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prema čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

 

11. Budući da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti, obzirom na čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a, ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te budući da ovaj sud u cijelosti prihvaća primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje da tuženica nije odgovorna za nastalu štetu i u odluci o troškovima postupka, žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

12. Zahtjev tuženice i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu je odbijen jer odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

13. Iz obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci.

 

Koprivnica, 13. prosinca 2021.