Baza je ažurirana 31.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
Poslovni broj: 28 Pž-4179/2021-2
1
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 28 Pž-4179/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Marina Veljak, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, protiv tuženika OPĆINA T. iz T., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik u V., radi naknade štete u iznosu od 9.345,12 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-40/2021-7 od 15. srpnja 2021., 13. prosinca 2021.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-40/2021-721 od 15. srpnja 2021. u točkama I. i II. njezine izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio (kao neosnovan) kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da obveže tuženika isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 9.345,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 12. veljače 2010. do isplate po stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.500,00 kn (točka II. izreke presude) dok je odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 375,00 kn (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj u ovom sporu nije aktivno građansko pravno legitimiran potraživati naknadu štete koja je nastala na vozilu reg. oznake ... uslijed (prema navodima tužitelja) naleta na psa lutalicu jer je to vozilo u vlasništvu trgovačkog društva P. L. d.o.o., a ne tužitelja koji je samo korisnik tog vozila.
Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava; s obzirom na to da iz žalbe nije vidljivo koji dio presude tužitelj pobija žalbom, sukladno odredbi članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ovaj sud smatra da tužitelj žalbom ne pobija točku III. izreke prvostupanjske presude jer je u tom dijelu uspio u sporu. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud odbio tužbeni zahtjev jer se u konkretnom slučaju radi o leasingu vozila kojeg je koristio tužitelj za potrebe Ministarstva te se ne radi o vlasništvu tužitelja koji je samo korisnik vozila slijedom čega tužitelj nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe i vođenjem ovog spora pa se zato sud nije upuštao u daljnje ispitivanje tužbe ni prigovora tuženika u ovom postupku. Žalitelj tvrdi da je on aktivno legitimiran na podnošenje tužbe i vođenjem ovog spora jer prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbe Zakona o leasingu („Narodne novine” broj 141/13) budući da je ugovor o leasingu mješoviti trgovački ugovor koji ima elemente ugovora o zakupu (najmu) i kupoprodaje budući da se isti sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) smatra ugovorom o prodaji s obročnom otplatom cijene; takvo je shvaćanje zauzela i sudska praksa te se žalitelj poziva na odluke Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1037/08 od 16. lipnja 2009. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6069/09 od 29. srpnja 2013., a što je žalitelj istaknuo i na ročištu od 15. lipnja 2021.. Žalitelj smatra da je kao kupac i stjecatelj predmetnog vozila imao pravo na podnošenje tužbe i naknadu štete, a sud se pogrešno pozvao na odredbu članka 62. Zakona o leasingu jer se u konkretnom slučaju ne radi o navedenoj vrsti leasinga, a sud nije primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima na koji Zakon upućuje odredba članka 53. Zakona o leasingu. Žalitelj osporava pravno shvaćanje suda da je davatelj leasinga vlasnik predmetnog vozila, te je time došlo do pogrešne primjene materijalnog prava budući da sud uopće nije primjenjivao odredbe iz kojih bi se uz utvrđivanje važnih činjenica utvrdila osnovanost tužbenog zahtjeva. Žalitelj pobija i odluku o trošku smatrajući da je ta odluka pravno neutemeljena te stoga predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da uvaži njegovu žalbu kao osnovanu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak ili sam preinači presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženiku naknaditi parnične troškove tužitelju uključujući i trošak sastava žalbe u iznosu od 937,50 kn.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke temeljem odredaba članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
4. Iz spisa proizlazi da je tužitelj, nakon bezuspješnog pokušaja mirnog rješenja spora u smislu članka 186.a stavka 8. u vezi stavka 1. Zakona o parničnom postupku, tužbom pokrenuo ovaj spor potražujući od tuženika naknadu (izvanugovorne) štete u iznosu od 9.345,12 kn, a prema činjeničnoj osnovi tužbe tužitelju je ta šteta nastala na vozilu reg. oznake ... i to naletom psa lutalice na predmetno policijsko vozilo. Tužitelj je uz tužbu, između ostalog, priložio zapisnik o očevidu od 20. prosinca 2019. (str. 10-11. spisa), presliku prometne dozvole broj ... iz koje je vidljivo da je vlasnik vozila trgovačko društvo P. L. d.o.o., a korisnik tog vozila Uprava (str. 13-14. spisa) i račun trgovačkog društva A. d.o.o. od 12. veljače 2020. iz kojeg proizlazi visina štete odnosno troškovi popravka vozila (str. 15. spisa). Tuženik je u odgovoru na tužbu sa str. 27-28. spisa, između ostalog, osporio tužiteljevu aktivnu (građansko pravnu) legitimaciju navodeći da je vlasnik vozila P. L. d.o.o., a ne tužitelj te stoga tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati naknadu štete za predmetno vozilo od tuženika. Na pripremnom ročištu održanom 15. lipnja 2021. (na kojem je sukladno odredbi članka 292. stavka 8. Zakona o parničnom postupku zaključen prethodni postupak i provedena glavna rasprava) tužitelj je osporio prigovor promašene aktivne legitimacije smatrajući da je ugovor o leasingu mješoviti trgovački ugovor koji sadrži elemente zakupa (najma) i kupoprodaje (prodaje s obročnom otplatom cijene) te se pozvao na odluke Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1037/08 od 16. lipnja 2009. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6069/09 od 29. srpnja 2013. dok je tuženik ostao kod istaknutog prigovora promašene aktivne legitimacije. Na temelju tako provedenog postupka, prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.
5. Prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja zbog nedostatka tužiteljeve aktivne građansko pravne legitimacije. Naime, odredbom članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema članku 1046. istog Zakona šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.
6. U konkretnom predmetu, upravo zbog toga što je vlasnik vozila za kojeg tužitelj tvrdi da je na tom vozilu nastala šteta uslijed naleta psa lutalice trgovačko društvo P. L. d.o.o., a što je vidljivo iz prometne dozvole koju je upravo tužitelj dostavio u spis, šteta koja je nastala na predmetnom vozilu nije nastala tužitelju već trgovačkom društvu P. L. d.o.o.. Zbog toga, to je društvo, a ne tužitelj, aktivno legitimiran potraživati od tuženika naknadu štete. Naime, prvostupanjski sud se pravilno poziva na odredbu članka 51. stavka 1. Zakona o leasingu kojim je propisano da se ugovorom o leasingu davatelj leasinga obvezuje pribaviti objekt leasinga za izvršenje tog ugovora na način i uz uvjete propisane odredbama članka 4. tog Zakona i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu. Prema tome, causa ugovora o leasingu nije stjecanje vlasništva nad predmetom leasinga od strane primatelja leasinga, već omogućavanje primatelju leasinga korištenje predmeta leasinga (u konkretnom predmetu, vozila reg. oznake ...), a za to korištenje predmeta leasinga primatelj leasinga je obvezan plaćati određenu naknadu davatelju leasinga.
Nadalje, prema odredbi članka 62. stavka 1. Zakona o leasingu primatelj leasinga je dužan po prestanku ugovora o leasingu bez odgađanja objekt leasinga vratiti davatelju leasinga na način i u stanju određenim ugovorom o leasingu, osim ako je sukladno ugovoru o leasingu ispunio uvjete kojima stječe pravo vlasništva nad objektom leasinga, pravo produženja ugovora o leasingu ili je za taj objekt leasinga sklopljen novi ugovor o leasingu.
Prema tome, premda je u odredbi članka 62. stavka 1. Zakona o leasingu predviđena mogućnost da nakon prestanka ugovora o leasingu primatelj leasinga postane vlasnik predmeta leasinga (ako za to budu ispunjeni uvjeti propisani ugovorom o leasingu), primatelj leasinga ne može postati vlasnikom predmeta leasinga samim (eventualnim) ispunjenjem svih uvjeta koji su navedeni u ugovoru o leasingu, već stranke nakon prestanka ugovora o leasingu mogu (sukladno tom ugovoru) sklopiti novi ugovor kojim bi davatelj leasinga prenio u vlasništvo primatelju leasinga stvar koja je bila predmetom leasinga.
Dakle, upravo zbog toga što samim sklapanjem ugovora o leasingu tužitelj nije postao vlasnik predmeta leasinga, već je to i nadalje (barem do prestanka ugovora o leasingu i naknadnog sklapanja ugovora kojim bi se predmet leasinga prenio u vlasništvo primatelja leasinga) davatelj leasinga trgovačko društvo P. L. d.o.o., šteta koja je nastala na vozilu reg. oznake ... je šteta koja je nastala tom društvu, a ne tužitelju. Slijedom navedenog, budući da šteta koju tužitelj potražuje u ovom sporu nije nastala tužitelju, to nije ispunjena jedna od kumulativnih pretpostavki odgovornosti za štetu tuženika prema tužitelju, pa je zbog toga prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
7. Podredno, ovaj sud napominje da čak i u slučaju kada bi tužbeni zahtjev bio osnovan, tužitelj neosnovano potražuje zatezne kamate koje na iznos od 9.345,12 kn teku od 12. veljače 2020. po stopi koja je propisana za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora i ugovora sklopljenim između trgovca i osobe javnog prava. Naime, neovisno od toga što su obje parnične stranke osobe javnog prava u smislu članka 26. stavka 6. Zakona o obveznim odnosima, eventualno tužiteljevo potraživanje ne proizlazi iz ugovora kojeg su te stranke međusobno sklopile, već se u ovom sporu radi o potraživanju po osnovi naknade izvanugovorne štete. Slijedom navedenog, čak i kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio (u potpunosti ili djelomično) osnovan u dijelu glavnog potraživanja, tužitelj ne može osnovano potraživati zatezne kamate prema stopi tih kamata koja je propisana za potraživanja iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, već po stopi koja je propisana za ostale odnose.
Međutim, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, budući da štetu nastalu na vozilu uslijed naleta psa lutalice koju tužitelj potražuje u ovom sporu nije nastala njemu već trgovačkom društvu P. L. d.o.o., to je sud prvog stupnja zbog nedostatka tužiteljeve aktivne građansko pravne legitimacije pravilno u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku obvezao tužitelja da naknadi parnični trošak tuženiku potreban za vođenjem ovog spora, a s čijom se visinom i načinom obračuna ovaj sud u potpunosti slaže.
Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, a sukladno članku 368. stavku 1. Zakona o parničnom postupku.
Zagreb, 13. prosinca 2021.
Sudac
Marina Veljak
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.