1

Poslovni broj: Gž-1280/2021-2

Poslovni broj: Gž-1280/2021-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Damiru Roniću kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice R. S. iz V., OIB …, zastupane po punomoćniku D. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženika V. v. d.d., V., OIB …, zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku u V., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 29. siječnja 2021., poslovni broj Pn-140/2018-48, 10. prosinca 2021.,

presudio je

I. Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda Općinskog suda u Varaždinu od 29. siječnja 2021. poslovni broj Pn-140/2018-48, se potvrđuje.

II. Trošak odgovora na žalbu tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se naloži tuženiku da joj isplati na ime naknade štete iznos od 53.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 27. studenoga 2018. pa do isplate te da je tuženik dužan o svom trošku u prvom slijedećem internetskom izdanju objaviti ovu pravomoćnu presudu bez komentara. Istom presudom naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kn sa zateznom kamatom od 29. siječnja 2021. do isplate u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žali se tužiteljica zbog svih razloga navedenih odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud žalbu tužiteljice u cijelosti usvoji, a prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu podnio je tuženik u kojem odgovoru poriče navode žalbe tužiteljice i predlaže da drugostupanjski sud žalbu tužiteljice kao neosnovanu u cijelosti odbije.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Tužiteljica u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, a isto tako navodi da žalbu podnosi i zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a. U odnosu na isticanje žalbenog razloga iz čl. 354. st. 1. ZPP-a ovaj sud, kao i tuženik u odgovoru na žalbu smatra da taj žalbeni razlog tužiteljica ističe samo opširnim ispisivanjem zakonskih članaka o tome kako sud treba postupati tijekom postupka, a da uopće ne navodi u čemu bi se to konkretno sastojala eventualna bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, odnosno koje je to propise iz Zakona o parničnom postupku prvostupanjski sud povrijedio u tijeku vođenja postupka, a koji bi utjecali na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti zbog čega je dužnost stranke koja podnosi žalbu iz tog razloga da točno i određeno navede u čemu se konkretno sastoji takva relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka jer u suprotnom ovaj sud uopćeno  napisanu žalbu u kojoj navodi takvu bitnu povredu neće ispitivati. Kako upravo tužiteljica u svojoj žalbi samo uopćeno nabacuje kako bi sud trebao voditi prvostupanjski postupak, a ne ističe konkretno koju bi to relativno bitnu povredu prvostupanjski sud učinio, ovaj sud u odnosu na taj žalbeni razlog prvostupanjsku presudu nije ispitivao. Što se tiče žalbenog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, a kojeg tužiteljica ističe na način da prvostupanjski sud nije izveo dokaze koje je ona predložila i zbog čega je ona onemogućena u raspravljanju valja navesti tužiteljici da dokaze koje je ona predložila prvostupanjski sud je izveo, a dokaz saslušanjem svjedokinje V. M. sud nije izveo jer je od tog dokaza sama tužiteljica odustala, a kako je to vidljivo iz obrazloženja prvostupanjske presude. Zbog toga ocjenjujući navedeni žalbeni razlog ovaj sud smatra da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer nije svojim nezakonitim postupanjima, a naročito propuštanjem dostave uskratio mogućnost tužiteljici da raspravlja pred sudom. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a tužiteljica u žalbi u odnosu na tu bitnu povredu citira odredbe Zakona o obveznim odnosima o definiciji štete, o pravu na popravljanju štete, o dosuđivanju novčane naknade za povredu prava osobnosti i o tome što predstavlja pravo osobnosti tako da nije jasno na što tužiteljica time želi ukazati u odnosu na taj žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Nasuprot toga po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud nije počinio takvu bitnu povredu jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti međusobno proturječni, a niti postoji proturječnost o onome što prvostupanjski sud navodi o ispravama i iskazima u odnosu na same te isprave odnosno iskaze. Također ovaj sud je prvostupanjsku presudu u odnosu na eventualno počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ispitivao i u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

6. Također prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da ovaj spor valja prosuđivati temeljem odredaba Zakona o medijima ("Narodne novine" br. 59/04, 84/11 i 81/13 – dalje: ZOM). Odredbom čl. 16. st. 1. ZOM-a propisano je da su mediji dužni poštovati privatnost, dostojanstvo ugled i čast građana, a odredbom čl. 21. st. 1. ZOM-a propisano je da nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev slučaja propisanim tim Zakonom, a odredbom čl. 21. st. 2. i 3. ZOM-a je propisano da je šteta,  između ostalog nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha te da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima. Nadalje, odredbom čl. 22. st. 1. ZOM-a propisano je da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem  ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava, a odredbom st. 2. istog članka ZOM-a propisano je da pravo na naknadu  nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno  zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, odnosno isprike nakladnika  kada ispravak nije moguć. Nadalje, odredbom čl. 21. st. 4. istog članka ZOM-a između  ostalog je propisano da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom, objavljena unutar autoriziranog intervjua, utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije iako je postupao u dobroj vjeri. Nadalje, iz odredbe čl. 21. st. 6. ZOM-a proizlazi da postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za  oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. ovoga članka dokazuje tuženik. Također prvostupanjski sud je utvrdio da prema odredbi čl. 2. ZOM-a proizlazi da je javna informacija svaka informacija u posjedu tijela izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i drugih pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju javnu službu ili dužnost, a koja se odnosi na njihov rad i djelovanje. Također odredbom čl. 6. st. 1. ZOM-a propisano je da u cilju objave informacija putem medija tijela izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti te tijela jedinica lokalne  i područne (regionalne) samouprave, kao i ostale pravne i fizičke osobe koje obavljaju javnu službu i/ili dužnost dužni su davati točne, potpune i pravovremene informacije o pitanjima iz svog djelokruga, da je st. 3. istog članka propisano da čelnik tijela ili pravne osobe iz stavka 1. ovoga članka dužan je sukladno zakonu urediti način davanja informacija za javnost te odrediti osobu koja osigurava dostupnost javnim informacijama sukladno ovom i posebnom zakonu, dok je u st. 4. propisano da čelnik tijela ili osobe iz stavka 1. ovoga članka i osoba iz stavka 3. ovoga članka dužna je u primjerenom roku dati novinarima zatražene informacije, te odgovara za točnost danih informacija. Nadalje iz čl. 7. st. 2. ZOM-a proizlazi da osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima pravo na zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja. U odnosu na navedenu zakonsku odredbu prvostupanjski sud je utvrdio  da je sama tužiteljica u podnesku od 17. siječnja 2019. navela da obavlja javnu službu, odnosno iz njezinog podneska proizlazi da je ona obavljala javnu službu u općini S., a na temelju cjelokupnog provedenog postupka prvostupanjski sud je zaključio da su objavljene informacije u spornom članku u vezi s javnom službom koju je tužiteljica obavljala u općini S., a prema zaključku prvostupanjskog suda to proizlazi i iz sadržaja samog spornog članka. Nadalje, prvostupanjski sud je na temelju iskaza svjedoka M. N. i B. N. utvrdio da je načelnik općine S. B. N. u svojoj izjavi za medije izjavio upravo ono što je tuženik objavio u spornom članku i to nakon sazvane izvanredne sjednice općinskog vijeća općine S. održane 29. kolovoza 2018. S obzirom na sadržaj odredbe čl. 6. st. 1. ZOM-a iz koje proizlazi da su tijela izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti, te tijela jedinice lokalne i područne (regionalne)  samouprave, kao i ostale pravne i fizičke osobe koje obavljaju javnu službu ili dužnosti dužni davati točne, potpune i pravovremene informacije o pitanjima iz svog djelokruga zbog čega po mišljenju prvostupanjskog suda za točnost danih informacija sukladno odredbi čl. 6. st. 4. ZOM-a odgovara načelnik općine S. B. N.. Zbog tih razloga prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da u konkretnom slučaju postoje pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti tuženika za štetu iz čl. 21. st. 4.  ZOM-a, odnosno da je tuženik u ovom postupku uspio dokazati postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz čl. 21. st. 4. ZOM-a, jer je informacija koju je tuženik objavio o tužiteljici vjerno izvješće s javnog istupa, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom, odnosno ista je utemeljena na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije te je postupao u dobroj vjeri. Zbog toga iako je objavljena informacija objektivno podobna nanijeti štetu tužiteljici, imajući u vidu da je tužiteljica osoba koja je obavljala javnu službu u općini S. i da je objavljene informacije u konkretnom slučaju dao načelnik općine S. i da se odnose na obavljanje te javne službe od strane tužiteljice prvostupanjski sud smatra da je tuženik uspio dokazati da postoje razlozi za oslobođenje od odgovornosti u smislu citirane odredbe čl. 21. st. 4 ZOM-a na koje se pozivao tijekom postupka. Zbog tih razloga prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Ovako utvrđeno činjenično stanje i ovakvu primjenu materijalnog prava prihvaća i  ovaj sud.

8. Prema odredbi čl. 21. st. 1. ZOM-a nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim tim Zakonom. Nadalje, prema st. 4. istog zakonskog članka nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom, ako je objavljena unutar autoriziranog intervjua, ako je utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri, ako se radi o fotografiji oštećenika snimljenoj na javnome mjestu ili je fotografija oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo autora fotografije na iskorištavanje djela, ako je informacija točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem, te ako je proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri. Prema st. 6. istog zakonskog propisa postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. ovoga članka dokazuje tuženik. Također za ovaj postupak je vrlo bitna i odredba čl. 7. st. 2. ZOM-a koja propisuje da osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima pravo na zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja. Naime, po ocjeni ovoga suda informacija koju je prenio tuženik u formi izjave načelnika općine S. B. N. predstavlja upravo informaciju vezanu uz javnu službu odnosno dužnost koju je obavljala tužiteljica u općini S.. Naime, sama tužiteljica tijekom postupka je isticala činjenicu da je ona u općini S. obavljala javnu odnosno službenu dužnost zbog čega ta činjenica nije sporna niti za ovaj sud. Zbog toga tužiteljica nema pravo na zaštitu privatnosti u odnosu na javnu službu ili dužnost koju je ona obavljala u općini S.. Što se tiče same informacije koju je tuženik objavio na svojim internetskim stranicama i ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik time prenio izjavu načelnika općine S. B. N., a koja izjava predstavlja informaciju o zaključcima koji su doneseni na sjednici općinskog vijeća, a koji su doneseni upravo u odnosu na način na koji je tužiteljica obavljala tu javnu službu i da tu izjavu tuženik nije promijenio uredničkom obradom. Upravo u situaciji kada tuženik kao nakladnik objavi vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom tuženik kao nakladnik oslobađa se odgovornosti za eventualnu štetu koju je počinio objavom takve informacije u smislu odredbe čl. 21. st. 4. ZOM-a. Kada bi se tuženiku kao nakladniku zabranila objava ovakve informacije postupalo bi se protivno odredbi čl. 3. st. 1., 2. i 3. ZOM-a kojom se jamči  sloboda izražavanja i sloboda medija, a koja  obuhvaća osobito slobodu izražavanja mišljenja, neovisnost medija, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačavanja informacija u cilju informiranja javnosti; pluralizam i raznovrsnost medija, slobodu protoka informacija i otvorenosti medija za različita mišljenja, uvjerenja i za raznolike sadržaje, dostupnost javnim informacijama, uvažavanje zaštite ljudske osobnosti, privatnosti i dostojanstva, slobodu osnivanja pravnih osoba za obavljanje djelatnosti javnoga informiranja, tiskanja i raspačavanja tiska i drugih medija iz zemlje i inozemstva, proizvodnju i objavljivanje radijskog i televizijskog programa, kao i drugih elektroničkih medija, autonomnost urednika, novinara i ostalih autora programskih sadržaja u skladu s pravilima struke. Slobodu medija dopušteno je ograničiti samo kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu radi interesa nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnoga reda i mira, sprječavanja nereda ili kažnjivih djela, zaštite zdravlja i morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti samo na način propisan zakonom. U ovom slučaju slobodu medija nije dopušteno ograničiti jer je za informaciju koja je objavljena postojalo opravdano zanimanje javnosti s obzirom da se radi o informaciji iz djelokruga rada lokalne samouprave na području tuženika kao nakladnika. Osim toga, a suprotno navodima žalbe, od utjecaja na odgovornost tuženika kao nakladnika ima utjecaj činjenica da je tužiteljica pravomoćno odbijena sa svojim tužbenim zahtjevom prema načelniku općine S. B. N. i to prema presudi Općinskog suda u Varaždinu od 11. prosinca 2019. broj Pn-139/2018-19, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci od 7. listopada 2020. broj Gž-1427/2020-2 jer je utvrđeno da je načelnik općine S. postupao u skladu sa svojim obvezama iz Zakona o pravu na pristup informacijama kada je dao spornu informaciju i da nije odgovoran tužiteljici za naknadu štete. Po ocjeni ovoga suda kada načelnik općine S. koji je dao informaciju, a koju je tuženik kao nakladnik samo prenio, nije odgovoran za štetu koja je davanjem te informacije eventualno počinjena tužiteljici tada niti tuženik kao nakladnik ne može biti odgovoran za štetu kada je tu informaciju na svojim internetskim stranicama samo prenio, zbog čega po ocjeni ovoga suda tuženik je u ovom postupku uspio dokazati da zbog objave sporne informacije ne odgovara za štetu koju je tužiteljica eventualno pretrpjela objavom informacije. Kako tuženik nije odgovoran za štetu koju jer tužiteljica eventualno pretrpjela objavom sporne informacije potpuno izlišnim se ukazuju navodi žalbe o tome da prvostupanjski sud nije utvrđivao kakve su posljedice za tužiteljicu nastale zbog objave sporne informacije. Prema tome i po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da je tuženik kao nakladnik prenio izjavu načelnika općine S., a koja se odnosila na zaključke donesene na sjednici općinskog vijeća te je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 21. st. 4. ZOM-a kada je utvrdio da tuženik ne odgovara za štetu koja je nastala tužiteljici objavom te informacije.

9. Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tužiteljice nije osnovana zbog čega je istu u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

Koprivnica, 10. prosinca 2021.