Poslovni broj: 57 Pž-3769/2019-2

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-3769/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ružice Omazić, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice, i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. C. d.o.o., G. 9b, G. S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika R. A. d.d., OIB …, Z., S. bb, kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u V., i 2. tuženika A. – A. de G. et de R. D. A. S. et C., 98-102 R. de R., 75002 P., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetniku u Z., radi naknade štete u iznosu od 130.080,00 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2661/13-84 od 11. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2661/13-84 od 11. ožujka 2019.

r i j e š i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2661/13-84 od 11. ožujka 2019. u točkama III., IV. i VII. izreke i u točki V. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju nadoknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 26.450,00 kn.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2661/13-84 od 11. ožujka 2019. u točki V. izreke u preostalom dijelu i rješava:

Odbija se zahtjev prvotuženika za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 12.187,50 kn (dvanaesttisućastoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa) kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev drugotuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 5.000,00 kn kao neosnovan.

 

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, Trgovački sud u Zagrebu je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže tužitelju platiti tuženiku na glavnicu od 130.080,00 EUR kamate po stopi određenoj u izreci presude tekuće od 22. veljače 2012. kao dana dospijeća do 11. lipnja 2014. kao dana uplate odnosno povrata glavnice.

2. Pobijanim rješenjem, Trgovački sud u Zagrebu se oglasio apsolutno nenadležnim u odnosu na drugotuženika (točka III. izreke), ukinute su provedene radnje u postupku i odbačena je tužba u ovoj pravnoj stvari u odnosu na drugotuženika (točka IV. izreke), tužitelju je naloženo nadoknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 38.637,50 kn (točka V. izreke) i nadoknaditi drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kn (točka VII. izreke).

3. U obrazloženju presude i rješenja sud, u bitnome, navodi, da tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu, da je djelatnica prvotuženika propustila primijeniti dužnu pozornost prilikom izvršenja sporne transakcije jer tužitelj osim izjave i deviznog naloga nije u spis dostavio potpisne kartone tužitelja odnosno nije predložio da se oni dostave od strane prvotuženika kako bi sud mogao utvrditi jesu li potpisi na izjavi i deviznom nalogu slični potpisima ovlaštene osobe, kao i je li krivotvoreni pečat sličan pečatu koji je na potpisom kartonu. Slijedom toga, sud nije mogao utvrditi da je prvotuženik postupao protupravno prilikom izvršenja navedene transakcije. Nadalje, u odnosu na tužbeni zahtjev protiv drugotuženika ovaj sud je u navedenom dijelu utvrdio da je apsolutno nenadležan, te je stoga i odbacio tužbu u ovoj pravnoj stvari. Među strankama je nesporno da se tužbeni zahtjev prema drugotuženiku odnosi na izvršenju sudske odluke odnosno naloga prizivnog suda kao i da se spor odnosi upravo na činjenicu da drugotuženik nije pravovremeno postupio po nalogu prizivnog suda i vratio glavnicu tužitelju. Zbog navedenog postoji isključiva nadležnost suda u Francuskoj i primjenom st. 5. čl. 22. Uredbe 44/2001 jer je za odluku u toj pravnoj stvari nadležan sud u kojoj je odluka izvršena odnosno sud u Republici Francuskoj. Odluku o trošku je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP).

 

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude i rješenja, navodeći da prvotuženik odnosno njegova djelatnica koja je vršila provjeru donositelja, potpisa i pečata tužitelja nije poklonila dužnu pažnju prilikom izvršene provjere, jer je iznos od 130.080,00 EUR doznačila na navedenu banku u Francusku. Provjera predmetne transakcije obavljena je na način kao i kod svih drugih doznaka iako se u konkretnom ne radi o uobičajenoj doznaci i o iznosu sredstava koji ne zaslužuje posebnu pozornost. Smatra da je protupravna radnja prvotuženika u tome što je prihvatio naloge za plaćanje koje nisu dostavili zastupnik odnosno ovlaštenici tužitelja niti osobe koje je tužitelj ovlastio za donošenje naloga. Broj telefona naznačen u spornoj izjavi nije broj tužitelja i pozivom na taj broj nije se niti mogla izvršiti provjera transakcije. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 23.540,32 kn.

 

5. Prvotuženik nije odgovorio na žalbu, a drugotuženik je u odgovoru na žalbu predložio potvrditi prvostupanjsko rješenje i zatražio naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 5.000,00 kn.

6. Žalba nije osnovana, osim djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu, primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama razloga iznesenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pravilna i osnovana na zakonu, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

 

8. Predmet ovoga spora, nakon djelomičnog povlačenja tužbe u odnosu na glavnicu u iznosu od 130.080,00 EUR je tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 130.080,00 EUR od 22. veljače 2012. do 11. lipnja 2014. koje tužitelj zahtijeva s osnove naknade štete jer djelatnica prvotuženika R. A. d.d. nije poklonila dužnu pozornost prilikom izvršenja sporne transakcije – isplate iznosa od 130.080,00 EUR u Francusku odnosno nije utvrdila da su i potpisi i pečati na spornoj izjavi i deviznom nalogu falsificirani.

9. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako među strankama nije sporno:
- da je 22. veljače 2012. djelatnica prvotuženika primila izjavu tužitelja kojom se ovlašćuje navedena banka da zaprima gotovinske i bezgotovinske naloge za terećenje transakcijskog računa, donesene od strane osobe koja nije ovlaštena za raspolaganje sredstvima na računu R. G.,

- da je banka na deviznom nalogu koji je sačinjen 22. veljače 2012., potvrdila da je donositelj deviznog naloga, njegov potpis i pečat provjeren, te da je na temelju te izjave od 22. veljače 2012., i deviznog naloga od istog dana, doznačen iznos od 130.080,00 EUR s transakcijskog računa tužitelja na adresu korisnika u F. odnosno G. C.,

- da je navedeni iznos toga dana doznačen u banku u Francusku, da je obustavljena isplata toga iznosa te da se predmetni iznos od 130.080,00 EUR nalazio na računu drugotuženika do vraćanja tužitelju,

- da je drugotuženik 11. lipnja 2014. vratio iznos od 130.080,00 EUR na račun tužitelja zbog čega je tužitelj povukao tužbu za taj iznos glavnice,

- da potpis i pečat na izjavi i deviznom nalogu nisu ovjereni i potpisani od strane ovlaštene osobe tužitelja.

10. Prvostupanjski sud je zaključio kako je sporno jesu li ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu prvotuženika budući da tužitelj smatra da je on i proveo spornu isplatu na temelju provjere koja je obavljena na način kao i kod svih doznaka, iako se u konkretnom ne radi o uobičajenoj doznaci već o iznosu sredstava koji zaslužuje posebnu pozornost.

11. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim u odnosu na prvotuženika jer tužitelj nije dokazao niti je u tom smjeru predlagao dokaze da djelatnica prvotuženika nije poklonila dužnu pozornost prilikom izvršenja    sporne transakcije. Osim sporne izjave i deviznog naloga tužitelj nije u spis dostavio potpisne kartone tužitelja odnosno nije predložio da se oni dostave od strane prvotuženika kako bi sud mogao bar utvrditi jesu li potpisi na izjavi i deviznom nalogu slični potpisima ovlaštene osobe, kao i je li krivotvoreni pečat sličan pečatu koji je na potpisom kartonu.

12. Naime, tužitelj je i tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi iznio brojne navode kojima je tvrdio da djelatnica prvotuženika nije poklonila dužnu pozornost prilikom izvršenja sporne transakcije, ali za to nije priložio potrebne dokaze, potpisne kartone tužitelja i telefonski broj tužitelja. Zato je sud pravilnom primjenom čl. 221.a ZPP-a, pravilno zaključio da je djelatnica prvotuženika poklonila dužnu pozornost prilikom izvršenja sporne transakcije.

13. Pored iznesenog, Općim uvjetima poslovanja po transakcijskim računima poslovnih subjekata prvotuženika nije propisano da je zbog određene visine transakcije potrebno poduzimati posebne mjere i radnje. Smatra se da je provedena platna transakcija autorizirana kao i da je Banka postupala s dužnom pažnjom dok se ne dokaže suprotno (čl. 28. Općih uvjeta), što u ovom slučaju tužitelj nije dokazao.

14. Osim toga, iznosa od 130.080,00 EUR se nalazio na računu drugotuženika sve do vraćanja tužitelju, što proizlazi i iz odluke suda u Lyonu od 5. ožujka 2012. priložene uz tužbu kojom je odobren povrat toga iznosa tužitelju putem drugotuženika. Stoga, i u slučaju da je postojala štetna radnja odnosno propust prvotuženika na taj način je prekinuta uzročna veza između toga propusta i štete nastale na strani tužitelja, kako je to osnovano tijekom prvostupanjskog postupka tvrdio prvotuženik. Naime, prvotuženik ne može biti odgovoran za činjenicu što drugotuženik nije pravodobno postupio po odluci suda.

15. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

16. Tužitelj u žalbi protiv rješenja nije iznio konkretne žalbene razloge kojima bi osporavao pobijani dio rješenja. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako budući da se u odnosu na tužbeni zahtjev prema drugotuženiku radi o izvršenju sudske odluke odnosno naloga prizivnog suda u Francuskoj postoji isključiva nadležnost suda u Francuskoj i da je sukladno odredbi čl. 22. st. 5. Uredbe 44/2001 za odluku u toj pravnoj stvari nadležan sud u kojoj je odluka izvršena odnosno sud u Republici Francuskoj.

17. Iako je prvostupanjski sud pogrešno promijenio vrijednost predmeta spora nakon povlačenja tužbe u odnosu na iznos glavnice, tuženici se na taj dio rješenja nisu žalili slijedom čega on nije ispitan.

18. Pravilno je prvostupanjski sud donio odluku o trošku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a jer tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom u odnosu na iznos glavnice niti prema jednoj od stranaka. To iz razloga jer je pravilno utvrđeno da    prvotuženik nije odgovoran za štetu tužitelju, te da za rješavanje spora prema drugotuženiku nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj.

19. Odluka o trošku u odnosu na drugotuženika je u cijelosti osnovana na zakonu jer drugotuženik ima pravo na naknadu troškova tri parnične radnje (zastupanja na dva ročišta i sastava odgovora na tužbu) u iznosima od po 5.000,00 kn uvećao za PDV u visino od 25%.

 

20. Međutim, odluka o trošku u odnosu na prvotuženika je djelomično osnovana jer on nema pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu od 13. lipnja 2017., primjenom Tbr. 9. t. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14 i 107/15; dalje OT) u iznosu od 1.250,00 kn uvećano za pripadajući PDV od 25% već u iznosu od 625,00 kn. Nadalje, podnesci prvotuženika od 30. siječnja 2015. i 19. rujna 2018. nisu podnesci iz Tbr. 8. t. 1. OT-a slijedom čega prvotuženiku za njihov sastav ne pripada naknada u iznosima od po 6.250,00 kn nego u iznosima od po 625,00 kn primjenom Tbr. 8. t. 3. OT-a. Na navedeni iznos od 1.250,00 kn je, sud pogrešno obračunao PDV dva puta. Stoga prvotuženiku ne pripadaju troškovi postupka u iznosu od 12.187,50 kn, dok je u ostalom dijelu u iznosu od 26.450,00 kn odluka o trošku u odnosu na prvotuženika pravilna i osnovana na zakonu.

21. Zato je primjenom čl. 380. t. 2. i 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke rješenja.

22. Odluka u točki III. izreke rješenja donesena je primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a jer trošak sastava predmetnog odgovora na žalbu drugtuženika nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Zagreb, 9. prosinca 2021.

Predsjednica vijeća
Ružica Omazić