Poslovni broj: 57 Pž-3924/2019-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-3924/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ružice Omazić, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. K. d.o.o., Z., C. naselje I.. 5, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Š. K. d.d., Z., M. 28, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik u Z., radi predaje u posjed, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2636/17 od 8. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2636/17 od 8. travnja 2019. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 6.125,00 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku predati u posjed tužitelju dio nekretnine kčbr. …/149 upisane u zk. ul. br. … k.o. G. Z., ograđene armirano-betonskim zidom i s podignutom žičanom ogradom površine 28 m2, slobodne od stvari i osoba (točka I. izreke), tuženiku je naloženo nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn (točka II. izreke) i odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.500,00 kn (točka III. izreke).

2. U obrazloženju presude sud, u bitnome, navodi da je tužitelj uknjižen kao vlasnik sporne nekretnine koju tuženik drži u posjedu bez valjane pravne osnove, što je tuženik osporio tvrdnjom da je nekretnina tužitelja opterećena pravom služnosti te je sam tužitelj predlagao sklapanje pisanog ugovora kao potvrdu usmenog dogovora prema čl. 287. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio su stranke pregovarale u vezi reguliranja međusobnih odnosa koji se tiču korištenja zemljišta u    površini od 28 m2, međutim u konačnici taj sporazum nije postignut. Neosnovano tuženik tvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV). Tuženiku je bila dana dozvola za korištenje tužiteljevog zemljišta površine 28 m2 od strane ranijeg vlasnika, s čime se i tužitelj suglasio, te tuženika nije ometao u korištenju. Međutim, stranke nisu osnovale pravo služnosti u smislu čl. 218. st. 3. ZV-a nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 219. st. 4. i čl. 220. st. 1. ZV-a. Pored toga stranke su pregovarala o sklapanju ugovora o najmu tog zemljišta, ali ni taj ugovor nije sklopljen. Stoga tuženik nema pravo odbiti predaju u posjed nekretnine tužitelju jer sporni dio zemljišta ne posjeduje na temelju valjane osnove slijedom čega je sud primjenom čl. 162. st. 1. ZV-a tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP).

3. Tuženik je podnio žalbu navodeći, u bitnome, da izreka presude nije određena jer u tužbenom zahtjevu nije naznačeno koji točno dio u površini od 28 m2 tužitelj traži da mu se preda u posjed. Sud je pogrešno ocijenio iskaze svjedoka i izveo pogrešan zaključak prava volja kupca (tuženika) i prodavatelja (U. d.o.o.) te vlasnika susjedne parcele (tužitelja) nije bila da se zasnuje pravo stvarne služnosti jer je ono zasnovano već od strane tuženika i ranijeg vlasnika nekretnine D. B.. Nakon što su tuženik i D. B. usuglasili glede zasnivanja prava stvarne služnosti, tužitelj je kupio predmetnu nekretninu i bio obaviješten o teretu koje opterećuje njegovu nekretninu odnosno o postojanju prava služnosti. Pri tome treba imati na umu iskaze svjedoka da je tuženik u posjed tog dijela nekretnine ušao još u listopadu 2007. godine, a o čemu je tužitelj obaviješten od strane prodavatelja prilikom kupoprodaje. Konačno, osporavaju se navodi da je tuženik slao tužitelju prijedloge ugovora o najmu pored postojanja prava služnosti. Ugovorne strane su ispunile u cijelosti obveze koje iz njega nastaju predajom u posjed i izvršenjem sadržaja stvarne služnosti korištenjem i ograđivanje prijepornog dijela, a što tuženik uredno čini od 2008. godine. Zato je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Zahtijeva nadoknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 3.175,00 kn.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i zahtijeva nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/19, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP), u granicama žalbenih navoda, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za radi predaju u posjed dijela nekretnine koja je nesporno vlasništvo tužitelja i to: kčbr. …/149 upisane u zk. ul. br. . k.o. G. Z., ograđene armirano-betonskim zidom i s podignutom žičanom ogradom površine 28 m2, koja se nalazi u tuženikovom posjedu bez valjane pravne osnove slijedom čega se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe čl. 161. i 162. st. 1. ZV-a.

8. U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj smatra da tužbeni zahtjev nije dovoljno određen jer pored nesporne činjenice da je tuženik u posjedu dijela dvorišta od 28 m2 koji se nalazi na tužiteljevoj nekretnini i koji dio je jasno određen u izreci pobijane presude kao „ograđene armirano-betonskim zidom i s podignutom žičanom ogradom“ pored toga da se na toj nekretnine ne nalaze drugi dijelovi nekretnine ograđene na taj način i u toj površini, ne može se zaključiti da nije jasna identifikacija nekretnine čija se predaja u posjed zahtijeva.

10. Prvostupanjski sud je na okolnost postojanja prava služnosti pravilnom ocjenom iskaza svjedoka D. B. i A. Ž. kao i priložene e-mal korespondencije stranaka izveo pravilan zaključak da su stranke pregovarale u vezi reguliranja međusobnih odnosa koji se tiču korištenja zemljišta u površini od 28 m2, međutim nisu se u konačnici usuglasile oko toga koja je pravna osnova tuženikovog korištenja navedenog dijela zemljišta.

11. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da stranke nisu osnovale pravo služnosti u smislu čl. 218. st. 3. ZV-a jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 219. st. 4. i čl. 220. st. 1. ZV-a. Naime, osim usmene dozvole za korištenje zemljišta, nije sklopljen bilo ugovor kojim bi se stranke usuglasile oko svih bitnih elemenata ugovora o osnivanju prava služnosti koji se na nekretnini osniva uknjižbom tog prava u zemljišnoj knjizi kao teret poslužne nekretnine.

12. Suprotno žalbenim navodima, upravo je tuženikovo postupanje na način da je on tužitelju dostavio prijedlog ugovora o osnivanju prava služnosti koji prileže spisu i koji u konačnici nije sklopljeni već su stranke pregovarale o najmu sporne nekretnine o čemu se također nisu postignuli suglasnost, upućuje da tuženik tu nekretninu drži u posjedu bez valjane pravne osnove. Stoga je osnovan tužiteljev zahtjev s osnove povrata nekretnine vlasniku (čl. 161. ZV-a).

13. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilnom primjenom materijalnog prava, čl. 161. i 162. st. 1. ZV-a pravilno ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim i naložio tuženiku predaju sporne nekretnine tužitelju.

14. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita jer stranka koja izgubi parnicu dužna je, po čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, protivnoj stranci naknaditi trošak koji je bio potreban za vođenje parnice. S tim u vezi, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su troškovi u ukupnom iznosu od 5.000,00 kn bili potrebni za vođenje parnice.

15. Zato je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

16. Tužitelju nije priznat trošak za sastav odgovora na žalbu u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer prema ocjeni ovog suda ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

17. Odluka iz točke II. izreke donesena je primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 9. prosinca 2021.

Predsjednica vijeća
Ružica Omazić