1              Poslovni broj: 11 Us I-862/2021-5

Poslovni broj: 11 Us I-862/2021-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužitelja M. d.d. R., , protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, P., radi komunalne naknade, 9. prosinca 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjek za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-363-03/21-01/38, URBROJ: 2163/1-18-09/3-21-02 od 17. lipnja 2021.

Obrazloženje

1. Rješenjem o visini i načinu plaćanja komunalne naknade Općine Funtana-Fontane, Jedinstveni upravni odjel KLASA: UP/I-363-03/21-01/1, URBROJ: 2167/07-01/11-21-7 od 30. ožujka 2021. ukinuto je privremeno rješenje o visini i načinu plaćanja komunalne naknade KLASA: UP/I-363-03/21-01/1, URBROJ: 2167/07-01/12-21-3 od 1. veljače 2021. Toč. 3. predmetnog rješenja utvrđeno je da ukupni godišnji prihod ostvaren u prethodnoj 2020. godini za objekt turističko naselje "F." na području Općine Funtana-Fontana iznosi 10.110.380,00 kuna, te za objekt kamp "V." na području Općine Funtana-Fontana iznosi 8.809.719,00 kuna. Obzirom da visina godišnje komunalne naknade ne može biti veća od 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda iz prethodne godine, ukupni godišnji iznos komunalne naknade za 2021. godinu određen je u iznosu od 283.801,49 kuna, odnosno u iznosu od 151.655,70 kuna za turističko naselje "F." i u iznosu od 132.145,79 kuna za kamp "V.". Toč. 4. izreke predmetnog rješenja određeno je kako je obveznik komunalne naknade dužan istu plaćati. Toč. 8. određeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-363-03/21-01/38, URBROJ: 2163/1-18-09/3-21-02 od 17. lipnja 2021. odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je protiv tuženika ovom sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog drugostupanjskog rješenja. U tužbi u bitnom ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 97. st. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 68/18, 110/18, 32/20, dalje: Zakon). Činjenica da je izračun komunalne naknade vezan uz objekt, a ne obveznika predstavlja odlučnu činjenicu za primjenu čl. 97. st. 3. Zakona. Upravo zbog vezanosti komunalne naknade uz nekretninu (objekt), a ne vlasnika ili korisnika jedino je ispravno da se limit iz čl. 97. st. 3. Zakona utvrđuje temeljem ukupnog godišnjeg prihoda iz prethodne godine tog konkretnog objekta koji je predmet utvrđivanja iznosa komunalne naknade. Svaka druga opcija dovodi do nejednakog pristupa i povrede načela komunalnog gospodarstva navedenih u čl. 4. st. 1. Zakona, i to prvenstveno načela univerzalnosti i jednakog pristupa. Tuženik u svom rješenju navodi da "ukupan godišnji prihod iz prethodne godine koji ima u vidu naprijed citirana odredba čini zbroj svih pojedinačnih prihoda iz prethodne godine koji su prihodi ostvareni u svakom pojedinačnom hotelu, apartmanskom naselju i kampu koji se nalazi na području te jedinice lokalne samouprave…". Ako bi se visina limita zaista utvrđivala na citirani način tada se gubi smisao Zakona da je komunalna naknada vezana za objekt. Nadalje, to bi dovodilo u nejednak položaj različite obveznike s obzirom na činjenicu u kojoj jedinici lokalne samouprave se njihova nekretnina nalazi odnosno s obzirom na broj objekata za koje obveznik plaća komunalnu naknadu, jer bi sukladno tome visina limita ovisila o broju hotela, apartmanskih naselja i kampova u konkretnoj jedinici lokalne samouprave, odnosno u vlasništvu obveznika. Takva primjena čl. 97. st. 3. Zakona bi dovela do toga da je praktički neprimjenjiv (zbog visine) u jedinicama lokalne samouprave u kojima je turizam glavna gospodarska grana kao i za one obveznike koji plaćaju komunalnu naknadu za više takvih objekata u istoj jedinici lokalne samouprave (bilo kao vlasnici ili korisnici). Budući da je komunalna naknada novčano javno davanje koje se plaća prvenstveno za održavanje i građenje komunalne infrastrukture tužitelj smatra da primjena odredbe čl. 97. st. 3. na način kako to navodi tuženik odnosno kako je to obračunalo prvostupanjsko tijelo dovodi do nejednakosti u pristupu za istu nekretninu ukoliko se ta nekretnina nalazi u različitim jedinicama lokalne samouprave, odnosno ako je u vlasništvu različitih obveznika. Nadalje, pogrešnom primjenom propisa je rješenjem prvostupanjskog tijela, potvrđenim pobijanim rješenjem, povrijeđena svrha odredbe čl. 97. st. 3. Zakona da predstavlja korektiv "redovnom obračunu" u smislu maksimalnog iznosa komunalne naknade koji se može obračunati obvezniku za hotel, apartmansko naselje ili kamp. Naime, prvostupanjskim rješenjem je za kamp V. utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade u iznosu od 132.145,79 kuna godišnje (1,5% prihoda tog objekta iz prethodne godine) umjesto da je za ovaj objekt obveza utvrđena prema "redovnom obračunu" u iznosu od 97.129,20 kuna godišnje. Time je za ovaj objekt utvrđena obveza koja je za 35.016,59 kuna viša od iznosa koji se u konkretnom slučaju trebao utvrditi kao godišnja obveza. U tom smislu je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovnog broja Usoz-108/2012-12 od 24. travnja 2013. utvrdio: "Dakle, Zakon o komunalnom gospodarstvu određuje predstavničkom tijelu jedinice lokalne samouprave postupak i mjerila temeljem kojih svojom odlukom utvrđuje između ostalog visinu komunalne naknade, pri čemu Zakon za hotele, apartmanska naselja i kampove propisuje i najviši iznos godišnje komunalne naknade ovisno o ukupnom godišnjem prihodu. Ova metoda obračuna iznosa komunalne naknade doći će to primjene ukoliko je povoljnija za subjekte na koje se odnosi." Iako se citirana presuda odnosi na Zakon o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), a koji je prestao vrijediti stupanjem na snagu Zakona, sam tekst navedene odredbe nije se mijenjao. Dakle, iz citirane presude je razvidno da je prvostupanjsko tijelo trebalo primijeniti čl. 97. st. 3. Zakona samo ako je isti povoljniji za obveznika. U konkretnom predmetu to znači da ga je trebao primijeniti na izračun komunalne naknade za turističko naselje F., ali ne i na izračun komunalne naknade za kamp V.

4. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud poništi osporeno tuženikovo rješenje kao i rješenje prvostupanjskog upravnog tijela te predmet vrati potonjem tijelu na ponovni postupak.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja. Nastavno je dodao kako se prethodno navedena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ne može primjenjivati u ovoj situaciji, jer se u istoj radilo o ocjeni zakonitosti općeg akta jedinice lokalne samouprave koja je svojom odlukom o komunalnoj naknadi propisala izračun komunalne naknade suprotan zakonu, na način da je za hotele, apartmanska naselja i kampove bio propisan iznos od 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda ostvarenog u prethodnoj godini raspoređene u 12/12 godišnje, bez primjene koeficijenta zone i namjene, na što se je Visoki upravni sud Republike Hrvatske referirao navodeći da je utvrđivanje visine komunalne naknade prema prihodu opcionalno, odnosno primijeniti će se isključivo ako je povoljnije za vlasnika. Sam sud se u presudi nije referirao, odnosno nije se upuštao u tumačenje da li se prilikom utvrđivanja komunalne naknade prema prihodu, predmetni postotak od 1,5% odnosi na prihode svih hotela, apartmanskih naselja i kampova na području jedinice lokalne samouprave ili na svaki objekt zasebno. Tuženik smatra da iz zakonske formulacije nije moguće zaključiti drugačije nego da se predmetna odredba čl. 97. st. 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu odnosi na ukupan godišnji prihod iz prethodne godine, ostvaren u svim hotelima, apartmanskim naseljima i kampovima koji se nalaze na području dotične jedinice lokalne samouprave. Kad bi se odnosio samo na jedan hotel, apartmansko naselje ili kamp ne bi bilo potrebno isticati termin ukupan godišnji prihod, a ni definirati područje (svi hoteli, kampovi i apartmanska naselja koja se nalaze na području jedinice lokalne samouprave). Prilikom donošenja svoje odluke tuženik se rukovodio i mišljenjem Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja KLASA: 363-01/19-02/148 od 30. listopada 2019., koje iako formalno pravno nije obvezujuće, doneseno je od strane donositelja samog Zakona o komunalnom gospodarstvu.

6. Slijedom navedenog, predloženo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7. U tijeku spora održana je rasprava dana 1. prosinca 2021. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu.

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Odredbom čl. 97. st. 3. Zakona propisano je da za hotele, apartmanska naselja i kampove visina godišnje komunalne naknade ne može biti veća od 1,5% ukupnoga godišnjeg prihoda iz prethodne godine, ostvarenog u hotelima, apartmanskim naseljima i kampovima koji se nalaze na području dotične jedinice lokalne samouprave.

11. Među strankama nije sporno da je u predmetu iz ovoga spora iznos komunalne naknade tužitelju trebalo obračunati primjenom citirane odredbe, ali je sporno je li citirana odredba pravilno primijenjena u odnosu na kamp V.

12. Vezano za isto valja reći kako ovaj sud dijeli stajališta iznesena kako u obrazloženju pobijanog prvostupanjskog upravnog rješenja, tako i u obrazloženju pobijanog rješenja tuženika odnosno u odgovoru na tužbu dostavljenom u ovom sporu, prihvaćajući u cijelosti jasne i argumentirane razloge koje obrazlaže tuženik i prvostupanjsko upravno tijelo te se stoga tužitelja upućuje na ista radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

13. Sukladno prethodnom, valjalo je, na temelju odredbe čl. 57. st. 2. ZUS-a tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 9. prosinca 2021.

   Sutkinja

                                                                                                                              Dubravka Zec v.r.

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.