Poslovni broj:I Kž-306/2021-8

 

Poslovni broj: I Kž-306/2021-8

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te Ivana Turudića, univ.spec.crim. i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B.-G. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog B.-G. P. i optuženog S. B., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: K-35/2019 od 25. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 8.prosinca 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog B.-G. P., odvjetnika Z. T.optuženog S. B. te branitelja, odvjetnika A. M.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, optuženog B.-G. P. i optuženog S. B. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Županijski sud u Zagrebu presudom broj 13 K-35/19 od 25. svibnja 2021.  proglasio je krivim optuženog B.-G. P. da je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. činjenično i pravno opisano pod točkom 1.), te kazneno djelo protiv gospodarstva – utajom poreza ili carine iz članka 256. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11. te kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – povredom obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. činjenično i pravno opisano pod točkom 2.), a optuženog S. B. da je počinio kazneno djelo kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju u pomaganju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 38. KZ/11. činjenično i pravno opisano pod točkom 1.) izreke te presude.

 

1.1. Za počinjena djela su optuženom B.-G. P., utvrđene kazne zatvora i to na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. za kazneno djelo pod točkom 1.) utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, na temelju članka 256. stavak 3. KZ/11. za kazneno djelo pod točkom 2.) utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 248. KZ/11. za kazneno djelo pod točkom 2.) utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa je na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci. Optuženi S. B. je na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. u vezi s člankom 38. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

1.2. Na temelju članka 557. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08.) i članka 560. stavak 1. i 2. ZKP/08. u vezi s člankom 77. stavak 1. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos 399.500,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi B.-G. P. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. i da je novčani iznos 399.500,00 kn imovina Republike Hrvatske, te je naloženo optuženom B.-G. P. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos 399.500,00 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

1.3. Na temelju članka 557. stavak 1. ZKP/08. i članka 560. stavak 1. i 2. ZKP/08. u vezi s člankom 77. stavak 1. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos 399.500,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi S. B. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. u vezi s člankom 38. KZ/11., da je novčani iznos 399.500,00 kn imovina Republike Hrvatske, te je naloženo optuženom S. B. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos 399.500,00 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

1.4. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08. oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđen je imovinskopravni zahtjev te je naloženo optuženom B.-G. P. O. … s prebivalištem u S., … na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti oštećenoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvu …, OIB … iznos 1.139.425,48 kn (jedan milijun sto trideset devet tisuća četiristo dvadeset pet kuna i četrdeset osam lipa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos 835.728,14 kn od 1. siječnja 2011. do isplate, a na iznos 303.697,34 kn tekućom od 1. srpnja 2011. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

1.5. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. optuženi B.-G. P. i optuženi S. B. su u cijelosti oslobođeni obveze da naknade troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/08., te nagradu i nužne izdatke postavljenih branitelja.

 

2. Žalbe protiv te presude podnijeli su državni odvjetnik, optuženi B.-G. P. i optuženi S. B..

 

2.1. Žalbu protiv presude podnio je optuženi B.-G. P. po branitelju odvjetniku Z. T. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i uputi sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje, podredno da se ista preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe.

 

2.2. Žalbu je podnio i optuženi S. B. po branitelju odvjetniku A. M. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i uputi sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje, podredno da se ista preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe.

 

2.3. Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presude ukine u odluci o troškovima kaznenog postupka za oba optuženika te da se predmet u tom dijelu uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Spis je u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., dostavljen na razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Budući da su optuženici u žalbama zahtijevali da budu obaviješteni o sjednici vijeća, to je i učinjeno, a sjednica je održana u nazočnosti branitelja optuženog B.-G. P., odvjetnika Z. T.optuženog S. B. te branitelja, odvjetnika A. M. branitelja, a u odnosu na uredno obaviještenog državnog odvjetnika i optuženog B.-G. P., sjednica je na temelju članka 475. stavak 4. ZKP/08. održana u njihovoj odsutnosti.

 

5. Žalbe nisu osnovane.

 

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, optuženi P. navodi da je nalaz i mišljenje sudskog vještaka nepotpun i nedorečen ''u čemu nalazi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka'', da je prvostupanjski sud propustio dopunom financijsko knjigovodstvenog vještačenja utvrditi stvarno i potpuno činjenično stanje i da presuda nije zasnovana na iskazu ijednog svjedoka. Iznoseći u čemu bi se konkretno te povrede sastojale, optuženik ustvari dovodi u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdeći da je sud pogrešno zaključio da je on počinio kazneno djelo za koje ga se tereti. Jednako tako, optuženik u žalbi tvrdi da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10. i 5/14. - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - EKLJP),. međutim, obrazlažući tu postupovnu povredu, žalitelj navodi da se prvostupanjski sud nije osvrnuo u obrazloženju svoje odluke na činjenicu da je i treća osoba bila odgovorna osoba društva P. d.o.o. što je također prigovor činjenične naravi kojim se osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu optuženik ni na koji drugi način ne konkretizira naznačene bitne postupovne povrede.

 

6.1. Optuženi B. žalbom upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. navodeći da je izreka proturječna razlozima presude, a da su navedeni razlozi u presudi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i nedovoljno obrazloženi. To argumentira tvrdnjama da prvostupanjski sud obrane optuženika ''ne povezuje dovoljno s drugim personalnim ili materijalnim dokazima, te u konačnici svoj zaključak da je optuženi B. počinio terećeno mu kazneno djela temelji samo na činjenici da je u inkriminiranom razdoblju koristio poslovnu karticu tekućeg računa trgovačkog društva P. d.o.o.''. Osim što optuženik u žalbi parafrazira zakonski tekst članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. i paušalno tvrdi da je izreka proturječna razlozima presude, a oni koji su izloženi da su nejasni i neobrazloženi, sadržajno i ovaj optuženik upire na utvrđeno činjenično stanje i pobija ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda smatrajući da izvedenim dokazima nije utvrđeno da bi optuženi B. počinio kazneno djelo.

 

6.2. Stoga, žalbe optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu osnovane. Ovaj sud je pobijanu presudu u tom pogledu ispitao i u skladu s obvezom iz članka 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08. te nije našao da bi u presudi bile ostvarene bitne povrede odredbi kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Druga je stvar što optuženici subjektivno drže da razlozi izneseni u prvostupanjskoj presudi nisu valjani pa ih ne prihvaćaju, ali to se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu, o čemu će biti riječi naknadno.

 

7. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi P. ponavlja navode svoje obrane te tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je on podignuta sredstva koristio za osobne potrebe, naglašavajući da nije imao intenciju povrede bilo kakvih interesa pravne osobe niti su oni na bilo koji način bili ugroženi što je potvrđeno iskazima svjedoka S. L. i D. V., a ostalo je nejasno i nepotpuno kakvu i koliku štetu je trgovačkom društvu prouzročio. Vezano uz kazneno djelo utaje poreza ističe da je knjigovođa dužan voditi poslovne knjige i pravodobno podnositi porezne prijave, a kako optuženik nije knjigovodstvene struke to ga se ne može teretiti za ovo djelo, a uostalom se radi o prekršaju same pravne osobe, a ne o kaznenom djelu odgovorne osobe u trgovačkom društvu. Osim toga smatra da su nalaz i mišljenje vještaka nedorečeni u pogledu štete za državni proračun kao i u odnosu na činjenicu koliki iznos je koji od optuženika podizao sugerirajući da je trebalo primijeniti načelo ''in dubio pro reo''.

 

7.1. U odnosu na istu žalbenu osnovu, optuženi B. ističe da nije postupao s namjerom stjecanja protupravne imovinske koristi već je „bio kreativan i prilagođavao se poslovanju kako bi povećao vrijednost trgovačkog društva“, pa je podizao novčane iznose sa bankomata i novce ulagao u uređenje nekretnine na M. b. u vlasništvu Z. V.. Nadalje, smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio ispitati svjedoka S. M. čime bi utvrdio „'pravo stanje stvari“.

 

7.2. Međutim, protivno žalbenim navodima optuženog P. i optuženog B., okolnosti iznesene u žalbama već su bile predmetom pravilne ocjene prvostupanjskog suda. Prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je pravilno raščlanjujući provedene dokaze (uključujući i obrane optuženika i iskaze svjedoka L. i V.) zaključio da je optuženi P. počinio kaznena djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1., članka 256. stavka 3. u vezi stavka 1. i članka 248. KZ/11., a optuženi B. iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. i članka 38. KZ/11., a te zaključke u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

7.3. Nadalje, pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, oba optuženika pobijaju subjektivni element na teret im stavljenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., odnosno namjeru stjecanja nepripadne materijalne dobiti, tvrdeći da su postupali isključivo u interesu trgovačkog društva. Međutim ispravno prvostupanjski sud otklanja takvu tezu optuženiku prvenstveno na temelju nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, iz kojeg proizlazi da se radi o isplatama kraj kojih stoje navodi isplata po ugovoru, materijalni troškovi i povrat pozajmica, a nema blagajničke dokumentacije koja bi ukazivala da je navedena gotovina bila iskorištena za poslovne potrebe društva, nema dokumentacije o utrošku podignute gotovine, koja je trebala biti uplaćena u blagajnu društva i iz blagajne temeljem vjerodostojnih dokumenata korištena u poslovne svrhe društva, a kako nema takvih podataka o blagajni niti dokumentacije o utrošku podignute gotovine, razvidno je da podignuta gotovina nije utrošena u poslovne svrhe trgovačkog društva P. d.o.o. To iz razloga što samo naznaka na isplatnici da se radi o materijalnom trošku, povratu pozajmice ili isplati po ugovoru, a da takva isplata kasnije nije opravdana poslovnom dokumentacijom o tome da su podignuta novčana sredstva upravo i korištena u poslovne svrhe, ne dokazuje da se doista i radilo o tim troškovima. K tome, nema razloga da optuženik, ako su novčani iznosi doista podizani i korišteni u poslovne svrhe, to odmah ili kasnije ne opravda poslovnom dokumentacijom, a što do danas nije učinjeno. Ovom treba dodati da se financijsko poslovanje trgovačkog društva uobičajeno i u skladu s propisima odvija transakcijama preko računa tih društava. U ovom predmetu evidentno to nije poštivano, pri čemu niti jedan od optuženika nije ponudio nikakvo objašnjenje za takav način vođenja poslova, a budući da uz to nema nikakve dokumentacije koja bi dokazivala u koju svrhu su sredstva potrošena, to su prigovori oba optuženika neprihvatljivi jer nisu ničim pokrijepljeni.

 

7.4. Nadalje, budući da vjerodostojnost i istinitost financijsko-knjigovodstvenog nalaza i mišljenja nije dovedena u sumnju, kako u tijeku dokaznog postupka, tako niti sada u žalbama optuženika, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su optuženici postupajući na način opisan u točki 1.) izreke prvostupanjske presude počinili kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., pribavivši sebi takvim postupanjem 799.000,00 kuna i za taj iznos oštetivši to trgovačko društvo. U odnosu na navode optuženog P. da je šteta nejasna i nepotpuna, ističe se da je prvostupanjski sud pod točkom 41. pobijane presude jasno i potpuno obrazložio da su optuženici postupali na štetu poslovnih i materijalnih probitaka trgovačkog društva P. d.o.o. te time oštetili društvo za iznos koji su zadržali za sebe. Nadalje, u odnosu na tvrdnju optuženog B. kako je novčane iznose sa bankomata ulagao u uređenje nekretnine na M. b. u vlasništvu Z. V., prvostupanjski sud je u tom dijelu obranu optuženika otklonio upravo ispitivanjem svjedoka D. V. koji je decidirano izjavio da je radove na kući obavljao prije inkriminiranog razdoblja točnije od rujna 2009. pa do svibnja 2010., te da mu je optuženi S. B. u tom vremenu u tri navrata predao novac na ruke, prvi puta u rujnu 2009., drugi puta mjesec ili mjesec i pol nakon toga, dakle u listopadu ili studenom 2010., a treća isplata je bila u travnju ili svibnju 2010., pa neupitno proizlazi da novčane iznose podizane u inkriminiranom razdoblju optuženi B. nije ulagao u tu nekretninu. Ovdje pritom treba naglasiti da bez ikakve prateće poslovne dokumentacije nema nikakve osnove za po optuženom B. sugerirani zaključak da bi takvo „ulaganje“, sve da je i dokazano, predstavljalo postupanje u interesu trgovačkog društva P. d.o.o., jer je kuća u privatnom vlasništvu fizičke osobe, a ne tog trgovačkog društva.

 

7.5. Osim toga, nisu osnovane žalbe optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu optuženici u žalbama ne ukazuju činjenice koje je prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne (članak 470. stavak 3. ZKP/08.). U odnosu na potrebu provođenja dopune vještačenja, a što ističe optuženi P., prvostupanjski sud je, nakon izmijene inkriminiranog razdoblja od strane državnog odvjetnika, ispravno iz ukupnog iznosa izostavio one isplate na bankomatima koje se odnose na prethodno utvrđeno razdoblje tj. od 6. svibnja 2010. do 26. kolovoza 2010. u ukupnom iznosu 61.400,00 kn (list 488 spisa), nakon čega preostaje upravo utvrđeni iznos gotovine 799.000,00 kn podignute sa bankovnih računa P. d.o.o.. Optuženik P. ne osporava visinu već činjenicu da je prvostupanjski sud sam napravio izračun, a koji se pravilno u cijelosti temelji na zaključcima iz nalaza i mišljenja vještaka. U odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga da se u svojstvu svjedoka ispita S. M., a na okolnosti da su ''predmetna novčana sredstva trebala biti uložena u preuzimanje M. d.o.o.'', ističe se da je prvostupanjski sud obrazloženo odbio dokazni prijedlog jer ''okolnosti o eventualnim pregovorima oko strateškog partnerstva koje nije realizirano nisu važne za odlučivanje o predmetu optužbe'' dok se žalbom ne ukazuje na nove okolnosti koji bi bile odlučne, a prvostupanjski sud ih je propustio utvrditi. Nadalje, u odnosu na navod optuženog P. da je u inkriminiranom razdoblju odgovorna osoba bila i treća osoba N. Č., a koju činjenicu prvostupanjski sud ne obrazlaže, ističe se da optuženici nisu osporavali da su sa računa toga trgovačkog društva, otvorenih kod Z. banke d.d. pod brojem … i kod E.&S. B. d.d. pod brojem …, podizali novac u iznosu koji im je upravo stavljen na teret i to na način da je optuženi B.-G. P. osobno podizao novac u poslovnicama banaka u razdoblju od 23. kolovoza 2010. do 22. lipnja 2011., dok je optuženi S. B. podizao novac na bankomatima putem Visa elektron kartice i MasterCard kartice, i to u razdoblju od 26. studenog 2010. do 22. lipnja 2011., pa je činjenično stanje u odnosu na ove odlučne okolnosti potpuno utvrđeno na što nema utjecaja povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo P. d.o.o.

 

7.6. Slijedom svega iznesenoga, nisu osnovane žalbe optuženika niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku 1) izreke pobijane presude. Stoga je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženike krivima za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju i to optuženog P. iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. i optuženog B. iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. i članka 38. KZ/11. na način kako im je to stavljeno na teret optužnicom. Ovdje treba primijetiti da podatak što optuženi B. nikada nije formalno imenovan ni direktorom  ni prokuristom, nije relevantan. Naime, optuženi P., je upravo zbog toga proglašen krivim kao pomagatelj, a ne počinitelj kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti u gospodarskom poslovanju, pa je neosnovano i daljnje polemiziranje tog optuženika s valjanošću izdane mu punomoći.

 

7.7. Neosnovani su i žalbeni navodi optuženog P. da je zapravo knjigovođa odgovoran i za kazneno djelo iz članka 256 i članka 248. KZ/11. jer se zaključak prvostupanjskog suda o nevođenju poslovnih knjiga od strane optuženika temelji na činjenici da poslovne knjige i to dnevnik, glavna i pomoćne knjige, kao i knjiga primljenih i izdanih računa, ne samo tijekom ovog postupka nego i prije njegovog pokretanja (tijekom poreznog nadzora), nisu bile dostupne nadležnim tijelima, iako su ih obveznici dužni voditi, čuvati i učiniti dostupnim nadležnim tijelima, pri čemu se napominje da je obveznik upravo optuženi P., a ne knjigovođa. Jednako vrijedi i za kazneno djelo utaje poreza u odnosu na koje taj optuženik nastoji promašeno kazneno teretiti knjigovođu. S obzirom na sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik počinio i ova kaznena djela, za što je iznio valjane i dostatne razloge. Pritom treba istaknuti da nije sporno kako je optuženi B.-G. P. kao odgovorna osoba bio u obvezi prijaviti prihod i druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze trgovačkog društva P. d.o.o., te je kao direktor, a time i odgovorna osoba trgovačkog društva P. d.o.o., bio u obvezi voditi poslovne knjige društva, a što je prvostupanjski sud ispravno povezao s podatkom da je optuženi P. već imao ranijeg iskustva s vođenjem trgovačkog društva, pa mu to nije moglo ostati nepoznato.

 

8. Pobijajući odluku o oduzimanju imovinske koristi, optuženi B. smatra da je trebalo utvrditi da optuženi P. treba vratiti iznos od 589.000,00 kuna, a optuženi B. iznos od 210.000,00 kuna odnosno sukladno nalazu vještaka ovisno o tome koliki je iznos podignut sa poslovnog računa, a koliko sa bankomata dok optuženi P. smatra da se nije utvrđivala konkretno ostvarena korist odnosno porez na dohodak od kapitala. Međutim, ovdje je jedino relevantna činjenica da su optuženici podizali novac s računa društva koji nije iskorišten u poslovne svrhe za obavljanje registrirane djelatnosti, koje nedvojbeno utvrđenje prvostupanjski sud utemeljuje na provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju pri čemu je razvidno da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju primijenio odredbu članka 559. ZKP/08., koja omogućava i dozvoljava odmjeravanje visine imovinske koristi po slobodnoj ocjeni u okviru činjeničnog utvrđenja u izreci. Kod oduzimanja imovinske koristi nužno je prethodno utvrditi je li i u kojem iznosu svaki od sudionika u kaznenom djelu pribavio imovinsku korist, pa ako je u kaznenom djelu sudjelovalo više počinitelja imovinska korist će biti oduzeta od onih kojima je korist pribavljena i to u visini koju sud utvrdi prikupljenim dokazima. Međutim, ako bi utvrđivanje visine iznosa imovinske koristi bilo skopčano s nerazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka, tada će sud imovinsku korist odmjeriti po slobodnoj ocjeni za svakog počinitelja pojedinačno, a u konkretnom slučaju su optuženici različito i neuvjerljivo iskazivali i mijenjali svoje iskaze u pogledu ove okolnosti od toga da je optuženi P. izjavio da je podizanje gotovine u banci bi izgledalo tako što bi optuženi B. išao s njim pa bi mu predao na ruke novac u iznosu koji bi podignuo u banci, a optuženi B. je izjavio da je točno da je podizao novac na bankomatima putem bankovnih kartica u razdoblju koje mu se sada stavlja na teret ali da je sav novac koristio u poslovne svrhe, pa cijeneći njihove iskaze i ostale provedene dokaze, prvostupanjski sud nije ni mogao drugačije utvrditi nego po slobodnoj ocjeni, što je i učinio.

 

9. U žalbi zbog odluke o kazni, optuženi P. smatra da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio niti otegotne niti olakotne okolnosti, a da uopće nije uzeo kao olakotnu okolnost njegovu raniju neosuđivanost pa je jedinstvena kazna zatvora previsoka. Optuženi B. u svojoj žalbi ne ističe žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, zbog čega je u tom dijelu presuda ispitana u smislu članka 478. ZKP/08.

 

9.1. Ispitujući u povodu žalbi optuženika odluku o kazni, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je kao olakotno optuženom B.-G. P. cijenio što prema podacima iz kaznene evidencije nije osuđivan, kao i osobne prilike jer živi u izvanbračnoj zajednici sa izvanbračnom suprugom koja ima troje maloljetne djece, a nezaposlena je, a optuženom S. B. njegove osobne i obiteljske prilike (zaposlen je, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, odlikovan spomenicom Domovinskog rata), kao i njegovu ipak nešto manje značajnu pomagačku ulogu u odnosu na glavnog počinitelja djela. Isto tako prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i otegotne okolnosti i to optuženom P. da se tijekom perioda duljeg od godinu dana odlučuje na počinjenje čak tri kaznena djela, da je bio u tome uporan i odlučan, motiviran pribavljanjem protupravne imovinske koristi koja je u odnosu na djelo pod točkom 1.) čak više od trinaesterostruko premašuje iznos koji ovom djelu daje kvalifikatorni element, a pod točkom 2.) gotovo dvostruko prelazi granicu propisanog iznosa štete velikih razmjera. Optuženom B. ispravno su kao otegotne okolnosti cijenjene brojnost njegovih radnji koja je jasno vidljiva iz opsežnog tabelarnog prikaza kontinuiranog podizanja gotovine, te neusklađenost njegova života sa zakonom jer iz izvoda iz kaznene evidencije proizlazi da je osuđen presudom Općinskog suda u Koprivnici broj K-53/2017 od 5. travnja 2017. koja je postala pravomoćna 10. kolovoza 2017. zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ/97. ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11.), pa predmetno djelo nije izolirani događaj. Iako ispravno optuženi P. u žalbi ističe da ubrojivost i postupanje u izravnoj namjeri nisu okolnosti koje su od značaja na odmjeravanje kazne već predstavljaju sastojke krivnje iz članka 23. KZ/11. bez postojanja kojih optuženici ne bi mogli biti proglašeni krivima, pa ih je prvostupanjski sud pogrešno naveo pri nabrajanju otegotnih okolnosti, ostale prethodno istaknute pravilno ocijenjene otegotne okolnosti daju dodatnu težinu počinjenim kaznenim djelima i ne opravdavaju blaže kažnjavanje optuženog P..

 

9.2. Imajući, dakle, na umu okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne kojima je dan pravilan značaj, prvostupanjski je sud pravilnim odmjeravanjem kazne optuženom P. za kazneno djelo pod točkom 1.) utvrdio kaznu zatvora u trajanju od1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11., a za kaznena djela pod točkom 2.) kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci na temelju članka 256. stavak 3. KZ/11. i kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci na temelju članka 248. KZ/11., a uz primjenu članka 51. KZ/11. osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, dok je optuženog B. isto tako, ispravno osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. Naime, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da su ovako odmjerene kazne zatvora obojici optuženika u cijelosti primjerene težini i posljedicama počinjenih djela kao i stupnju krivnje optuženika te podobne ostvariti kako u odnosu na optuženike individualnu, tako i u odnosu na sve druge generalnu svrhu kažnjavanja te nadalje izraziti društvenu osudu zbog počinjenih djela, a sve u smislu članka 41. KZ/11.

 

9.3. Stoga su neosnovane žalbe obojice optuženika i zbog odluke o kazni.

 

10. Nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

 

10.1. Naime, navodima u žalbi državnog odvjetnika nije uspješno dovedena u sumnju utemeljenost odluke prvostupanjskog suda o oslobađanju optuženika od obveze da naknade troškove kaznenog postupka, s obzirom da je optuženi B.-G. P. nezaposlen, bez imovine i bez ikakvih prihoda, dok je optuženi S. B. bez imovine, zaposlen, ali mu je plaća minimalna, a odredba članka 148. stavak 6. ZKP/08. kao osnovu za odluku o oslobođenju od obveze plaćanja troškova kaznenog postupka, propisuje upravo loše imovinsko stanje odnosno ako bi plaćanjem troškova postupka bilo dovedeno u pitanje optuženikovo uzdržavanje ili osoba koje je on dužan uzdržavati. Stoga neosnovano državni odvjetnik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrđivao ove okolnosti jer je razmotriti dostupne podatke o optuženikovim imovnim stanjima o čemu je iznio jasnu argumentaciju.

 

10.2. Isto tako, navodima u žalbi optuženog P. nije uspješno dovedena u sumnju niti odluka o imovinskopravnom zahtjevu da se do iznosa došlo jednostavnom matematičkom operacijom bez utvrđivanja konkretne ostvarene koristi jer odluka kojom se u kaznenom postupku dosuđuje imovinskopravni zahtjev, odnosi se na utvrđenu štetu koju je optuženik prouzročio svojim postupanjem koje predstavlja kazneno djelo i mora biti usklađena sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom što je konkretno slučaj te je u skladu s opisom i radnjama optuženika iz činjeničnog opisa djela.

 

11. Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe nisu osnovane i kako prvostupanjski sud nije na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, što je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s obvezom iz odredbe članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., na temelju članka 482. ZKP/08. presuđeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 8. prosinca 2021.