- 1 -              Rev 4515/2019-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4515/2019-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. B., Z., OIB … , koju zastupa punomoćnik J. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. n. d.o.o., Z., OIB … (ranije B. d.o.o., Z., OIB … ), kojeg zastupa punomoćnica I. P. Š., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-438/2017-5 od 10. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9338/14-52 od 30. lipnja 2017., u sjednici održanoj 8. prosinca 2021.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. Odbija se revizija tužiteljice protiv odluke o glavnoj stvari kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tužiteljice protiv odluke o parničnim troškovima kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja kojom je odlučeno:

 

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je Odluka o otkazu Ugovora o radu tuženika od 18. rujna 2014. godine tužiteljici V. B., iz Z., nedopuštena te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku B. d.o.o., da tužiteljicu V. B. vrati na posao na radno mjesto Voditelja odjela.

 

3. Nalaže se tuženiku B. d.o.o., da tužiteljici V. B. prizna sva prava iz radnog odnosa kao da je radila kao i da tužiteljici isplati plaće za vrijeme donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu u iznosu od 6.800,00 kn, za tekući mjesec zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, a najkasnije do 15-og slijedećeg mjeseca u kojem dospijeva plaća pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena sve u roku 8 (osam) dana.

 

4. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak ovog postupka, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena sve gore navedeno u roku 8 (osam) dana."

 

II/ Nalaže se tužiteljici V. B. iz Z., OIB: … , nadoknaditi tuženiku B. d.o.o. iz Z., OIB: … , trošak parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn, u roku od 8 dana.“

 

2. Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijele reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložila je ovom revizijskom sudu da preinači ili ukine drugostupanjsku presudu.

3. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se ona odbaci ili odbije i tužiteljicu obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.

 

4. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužiteljica revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Predmet spora zahtjevi su tužiteljice za utvrđenje da je tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici nedopuštena i da radni odnos nije prestao, da se tuženiku naloži vratiti tužiteljicu na radno mjesto voditeljice odjela i priznati joj sva prava iz radnog odnosa te joj isplati plaće koje joj nije isplatio nakon donošenja odluke o otkazu.

 

7. U postupku je utvrđeno:

 

- da je tuženik 18. rujna 2014. donio spornu odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici (sklopljenog na neodređeno vrijeme 15. travnja 2008.), pozivom na odredbu čl. 115. st. 1. t. 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, dalje: ZR),

 

- da je tu odluku obrazložio time da  je tužiteljici nakon dugotrajnog bolovanja koje je trajalo neprekidno od 2. ožujka 2011. do 20. kolovoza 2014. (tužiteljica je vraćena na rad 21. kolovoza 2014.) rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) od 4. kolovoza 2014. priznato pravo na invalidsku mirovinu jer joj je utvrđen djelomični gubitak radne sposobnosti nastao 100 % zbog ozljede na radu tako da tužiteljica nije u mogućnosti obavljati poslove koji zahtijevaju dugotrajno stajanje, hodanje i rad na visini, što znači da tužiteljica ne može obavljati uredno obveze iz radnog odnosa niti ostvarivati rezultate rada kao drugi radnici zaposleni na istim poslovima, a pritom ne postoji mogućnost da se zaposli na drugom radnom mjestu, odnosno da se poslovi prilagode njezinim sposobnostima, pa niti uz dodatno obrazovanje ili osposobljavanje budući da sva radna mjesta u prodajnoj jedinici podrazumijevaju fizički napor koji radnica ne bi mogla podnositi, kao i da je kao poslodavac pokrenuo postupak otkazivanja i o namjeravanoj se odluci savjetovao s Radničkim vijećem koje se s tom odlukom suglasilo,

 

- da je tužiteljica protiv navedenog rješenja HZMO-a od 4. kolovoza 2014. podnijela žalbu koja je odbijena rješenjem od 28. studenog 2014. pa je rješenje HZMO-a od 4. kolovoza 2014. postalo pravomoćno 28. studenog 2014.,

 

- da je radničko vijeće zaprimilo zahtjev za osobno uvjetovanim otkazom ugovora o radu tužiteljice te se 9. rujna 2014. suglasilo sa zahtjevom za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu,

 

- da je tuženik prije nego što je otkazao ugovor o radu tužiteljici pokušao naći odgovarajuće radno mjesto u skladu s preostalom radnom sposobnosti i to putem zajedničkih sastanaka s tužiteljicom, predsjednicom radničkog vijeća, voditeljem odjela ljudskih resursa i voditeljem pravne službe te da takvo mjesto nije uspio naći,

 

- da su radna mjesta na kojima su radile N. L., voditeljica Odjela blagajni, V. S., administratorica i V. B., glavna blagajnica, podrazumijevala i fizički rad u većoj ili manjoj mjeri.,

 

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava i predmetnu tužbu u skladu s odredbom čl. 133. st. 1. i 2. ZR.

 

8. Ocijenivši da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te da u primjeni materijalnoga prava na tako utvrđene činjenice treba poći od toga da:

 

- prema odredbi čl. 115. st. 1. t. 2. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz),

 

- da je odredbom čl. 135. st. 3. ZR propisano da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac,

 

- da je odredbom čl. 41. st. 1. ZR-a propisano da je, ako kod radnika postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti koju je utvrdilo ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom, poslodavac dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje toga tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban, koji moraju, što je više moguće odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio, a st. 2. toga članka da je propisano da je radi osiguranja poslova iz st 1. poslodavac dužan prilagoditi poslove sposobnostima radnika, izmijeniti raspored radnog vremena, odnosno poduzeti druge mjere da radniku osigura odgovarajuće poslove,

 

drugostupanjski je sud ustvrdio da je sud prvoga stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pa i kada je zaključio da tuženik u ispunjenju obveze iz čl. 41. st. 1. i 2. ZR nije bio dužan prilikom ocjenjivanja mogućnosti da tužiteljicu rasporedi na druga radna mjesta unutar postojeće sistematizacije uzeti u obzir radna mjesta na kojima su zaposleni drugi radnici, tako da njih premjesti na druga radna mjesta.

 

9. Tvrdnju da se drugostupanjska presuda ne može ispitati, zbog čega da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP tužiteljica obrazlaže time da je nejasan zaključak drugostupanjskoga suda o tome što je tuženik kao poslodavac bio dužan poduzeti u smislu odredbe čl. 41. ZR, kako bi tužiteljici ponudio poslove u skladu s njenom preostalom radnom sposobnošću, konkretno zaključak drugostupanjskog suda da to ne podrazumijeva obveze da druge kod njega zaposlene osobe premješta s njihovog radnog mjesta kako bi našao radno mjesto za tužiteljicu.

 

10. Međutim, ova tvrdnjom tužiteljica zapravo ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 41. ZR, a eventualna pogrešna primjena materijalnopravne norme kakva je ona iz čl. 41. ZR, ne može za ishod imati nemogućnost ispitivanja presude zbog nedostataka razloga, već se u tom slučaju radi o pogrešnoj primjeni materijalnoga prava. Stoga ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

11. Tužiteljica se poziva i na to da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. i 338. st. 4. toga Zakona. Odredbom čl. 385. st. 2. ZPP propisano je da se drugostupanjska presuda može revizijom pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. toga Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. Drugostupanjski sud, međutim, dokaze nije izvodio niti utvrđivao činjenično stanje, već je tek iznio jasne i neproturječne razloge za zaključak da je sud prvoga stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa nije mogao ni počiniti bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP. Tvrdnja pak da drugostupanjska odluka nije sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP „jer  presuda ne sadrži obrazloženje za bitne činjenice koje je sud utvrđivao te se ne navode dokazi koje je sud izvodio“ ne može biti osnovana jer se radi o sadržaju koji mora imati presuda onoga suda koji je dokaze izvodio, u ovom slučaju suda prvoga stupnja. Drugostupanjski je sud pak u konkretnom slučaju, u skladu s odredbom 375. st. 1. ZPP, odgovorio na sve žalbene razloge u vezi s žalbenim navodima o navodno pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

12. Stoga nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

13. Tužiteljica u reviziji osporava i pravilnost primjene odredbe čl. 41. ZR u nižestupanjskim odlukama.

 

14. Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se, kada odbija reviziju iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona, revizijski sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća, dok je prema st. 2. navedene zakonske odredbe u slučaju st. 1. ovog članka, revizijski sud dužan na svojim internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koje se poziva.

 

S obzirom na to da ovaj sud prihvaća razloge iznese u obrazloženju drugostupanjske presude, revidenticu se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojoj bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu navedene odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude koja će se na temelju st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

15. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuđeno je kao u t. I. izreke.

 

16. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (t. II. izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

 

17. Glede dijela revizije protiv odluke o naknadi parničnih troškova ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija jer takva odluka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koju bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev 1353/11 od 17. studenoga 2015.)

 

Stoga revizija protiv odluke o troškovima nije dopuštena pa je valjalo reviziju tužiteljice na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 8. prosinca 2021.