- 1 -              Rev 1882/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1882/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. R. d.o.o., OIB …, R., kojeg zastupaju punomoćnice D. K. i J. P., odvjetnice u R., protiv tuženika: 1. M. Š., OIB …, iz S., i 2. M. S., OIB …, iz S., koje zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji 1. i 2. tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7353/2018-2 od 15. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-306/2018-181 od 26. listopada 2018., u sjednici održanoj 8. prosinca 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukidaju se presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7353/2018-2 od 15. siječnja 2019. i presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-306/2018-181 od 26. listopada 2018. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-306/2018-181 od 26. listopada 2018. suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da je posebni dio nekretnine iz točke I. izreke ovosudne presude posl.br. P-320/2017-153 od 10. studenog 2017., tj. č. zem. 135/49 – zgrada površine 6620 m2 upisane u zk. ul. 1237 k.o. K. koji predstavlja skladište u prizemlju zgrade i uredske prostorije na prvoj etaži zgrade, neodvojivo povezan s 246/696 idealnog suvlasničkog dijela nekretnine pod oznakom č. zem. 135/49 – zgrada površine 6.620 m2, upisane u zk.ul. 1237 k.o. K.

 

II. Ovlašćuje se tužitelj da u zemljišnoj knjizi upiše na svoje ime i u svoju korist pravo vlasništva u 246/696 idealnog suvlasničkog dijela nekretnine pod oznakom č.zem. 135/49 – zgrada površine 6620 m2 upisane u zk. ul. 1237 k.o. K., kao i vlasništvo posebnog dijela nekretnine koji predstavlja skladište u prizemlju zgrade i uredske prostorije na prvoj etaži zgrade ukupne neto građevinske površine 2702,93 m2.

 

III. Tuženici su dužni tužitelju naknaditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 126.418,83 kn, sa zateznom kamatom koja teče od 26. listopada 2018. do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobreni na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za 3 postotnih poena, u roku od 8 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 122.674,22 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.“

 

2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7353/2018-2 od 15. siječnja 2019. odbijena je žalba 1. i 2. tuženika (dalje: tuženika) i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točkama I. - III. izreke. Ujedno je rješenjem drugostupanjskog suda odbačena žalba tuženika protiv točke IV. izreke pobijane presude.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tuženici pobijajući je zbog svih razloga iz čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se preinači i tužba odbaci ili da se tužbeni zahtjev odbije, a podredno da se preinači odluka o parničnim troškovima, odnosno da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje. Tuženici su naveli da podnose reviziju i na temelju čl. 385. st. 2. ZPP. Međutim, revizija je razmatrana kao tzv. redovna revizija, jer su ispunjeni uvjeti za podnošenje takve revizije u smislu čl. 385. st. 1. ZPP.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Postupajući u smislu odredbe čl. 392.a ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. U ovom parničnom postupku prvostupanjski sud je na osnovi provedenog vještačenja po vještakinji J. L. i elaborata o etažiranju kojeg je izradio geodeta M. M. utvrdio da je tužitelj suvlasnik zgrade površine 6620 m2, č. zem. 135/49, upisana u zk. ul. 1237 k.o. K. u 246/696 dijela te je tužitelj ovlašten upisati taj suvlasnički dio na svoje ime u zemljišnoj knjizi.

 

8. Iz cijelog sadržaja revizije proizlazi da tuženici u suštini i ne osporavaju da je tužitelj vlasnik određenog posebnog dijela i suvlasnik zgrade u odgovarajućem dijelu. Činjenica da su u uvodu prvostupanjske presude nepotrebno navedeni pravni prednici tužitelja (C. d.o.o. R. i B. d.d. R. ) što se ističe u reviziji, a time se zapravo ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, nisu nedostaci zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati, pa ta povreda postupka nije učinjena. S tim u vezi treba reći da su tuženici istakli i prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji nisu obrazložili, pa ga ovaj sud i nije mogao uzeti u obzir (čl. 386. ZPP), dok je u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno da je pitanje aktivne legitimacije tužitelja riješeno u ovoj parnici prethodno donesenom pravomoćnom presudom P-320/2017 od 10. studenoga 2017., a kojom je utvrđeno da je tužitelj vlasnik posebnog dijela navedene zgrade u površini od 555,34 m2.

 

9. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog činjenice da je postupak uspostave vlasništva određenog posebnog dijela nekretnine proveden u parničnom, a ne u izvanparničnom postupku, niti ona dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost nižestupanjskih presuda. To stoga što je parnični postupak, u odnosu na izvanparnični, snabdjeven jačim procesnim jamstvima za pravilno utvrđivanje činjenica i zakonitu primjenu prava.

 

10. Odredbom čl. 53. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP) propisano je da ako suvlasnici suglasno odluče da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnoga dijela suvlasničke nekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo), uzima se da je to njihova odluka o načinu razvrgnuća, pa se na odgovarajući način i na nju primjenjuju pravila o razvrgnuću. U situaciji kada nema sporazuma između stranaka o uspostavi etažnog vlasništva na predmetnim nekretninama, nepostojanje takvoga sporazuma ne predstavlja zapreku da se suvlasnička zajednica stranaka na predmetnim nekretninama razvrgne uspostavom etažnog vlasništva i u odnosu na suvlasnički dio nekog od suvlasnika. U smislu odredbe čl. 71. st. 1. ZVDSP vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine uspostavit će se na određenom suvlasničkom dijelu, ako to zahtijeva suvlasnik te nekretnine koji ima barem odgovarajući suvlasnički dio, te ako su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom. Odredbe čl. 370. ZVDSP na koje se pozivaju sudovi nižeg stupnja, upućuju na pravila o utvrđivanju veličine odgovarajućeg suvlasničkog dijela nekretnine (st. 4. tog članka).

 

11. Nadalje, prema odredbi čl. 66. st. 1. ZVDSP vlasništvo određenoga posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno. Dakle, tužitelju koji je vlasnik posebnog dijela nekretnine (što je u ovoj parnici već utvrđeno prethodnom pravomoćnom presudom) nužno pripada i odgovarajući suvlasnički dio te nekretnine, a u ovom slučaju je utvrđeno da on iznosi 246/969 idealnog dijela zgrade kao cjeline.

 

12. Zbog naprijed navedenog, pravilno se u reviziji ističe da u ovoj parnici nisu sudjelovali svi suvlasnici nekretnine koji su nužni suparničari u smislu čl. 201. ZPP, pri čemu treba reći da suvlasnike koji nisu sudjelovali u ovoj parnici donesena ranija pravomoćna presuda ne veže na bilo koji način (arg. iz čl. 333. st. 2. ZPP).

 

13. Naime, ovaj je sud o navedenom pitanja suparničarstva već izrazio svoje shvaćanje u nizu odluka pa tako i u odluci broj Rev-x 1104/2017-2 od 5. ožujka 2019., a koje glasi:

 

„… u situaciji kada tužitelj tužbom nije obuhvatio sve suvlasnike posebnih dijelova nekretnine, niti sve zemljišnoknjižne i predmnijevane vlasnike predmetne nekretnine, a kada tužbenim zahtjevom traži utvrđenje vlasništva svog posebnog dijela, koji je odredio jednako velikim kao i svih ostalih vlasnika posebnih dijelova, time je tužbom obuhvatio i suvlasnički dio svih ostalih suvlasnika, odnosno vlasnika posebnih dijelova, pa kako tužiteljev suvlasnički dio može biti i manji (ali i veći) od onog u zahtjevu, time bi bez znanja tih suvlasnika, odnosno vlasnika posebnih dijelova promijenio i njihov suvlasnički dio. Takav zahtjev u stvari predstavlja i zahtjev za parcijalnom diobom - razvrgnućem uspostavom etažnog vlasništva, odnosno etažiranjem jednog izdvojenog posebnog dijela (tužitelja) u smislu odredbe čl. 53. ZVDSP, jer tužbom traži utvrđenje vlasništva njegovog posebnog dijela, utvrđenje veličine suvlasničkog dijela cijele nekretnine i izdavanje suglasnosti za promjenu podataka o zemljištu u skladu sa diobenim nacrtom. Prilikom diobe nekretnina, suvlasnici imaju svojstvo nužnih suparničara i zato svi moraju sudjelovati u postupku, jer u protivnom predleži nedostatak procesnopravne legitimacije za vođenje parnice, pa se tužba odbacuje (tako i u VS, Gž 825/81 od 31. 3. 1982. - PSP 21/192.) Ovdje nije riječ o suvlasničkoj zajednici nekretnina između tuženih prema kojima tužitelj postavlja zahtjev da mu se prizna odgovarajući suvlasnički dio na predmetnim nekretninama, u kojoj situaciji tuženici ne bi imali položaj jedinstvenih suparničara.“

 

13. Navedeno pravno shvaćanje primjenjivo je i na ovaj konkretan slučaj, budući da je tužba podnesena protiv samo dva (od sedam), a ne i protiv ostalih suvlasnika predmetne nekretnine, odnosno svih vlasnika posebnih dijelova koji se nalaze u zgradi. Stoga su povrijeđene odredbe o procesno – u pravnoj legitimaciji iz čl. 201. ZPP.

 

14. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. i 4. ZPP, valjalo je ukinuti obje nižestupanjske presude i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

15. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će, na temelju odredbe čl. 109. ZPP, pozvati tužitelja da dopuni tužbu, pri čemu će imati u vidu sadašnje stanje zemljišne knjige, te će nakon što provede predložene dokaze biti u mogućnosti donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

 

Zagreb, 8. prosinca 2021.