- 1 -              I Kž 517/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 517/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. S. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 8. svibnja 2020. broj K-7/2017-95., u sjednici održanoj 8. prosinca 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog V. S. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim optuženog V. S. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., navedenog u točki 1. izreke pobijane presude te kaznenog djela protiv gospodarstva, pogodovanja vjerovnika iz članka 250. stavka 1. KZ/11., navedenog u točki 2. izreke pobijane presude. Za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. optuženiku je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju deset mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 250. stavka 1. KZ/11. na temelju te iste odredbe utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju tri mjeseca. Na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine, nakon čega je, na temelju članka 56. KZ/11., optuženiku izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od tri godine nakon pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Nadalje, pobijanom presudom je na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. i članka 560. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženiku oduzeta imovinska korist u iznosu  670.502,56 kuna koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., iz točke 1. izreke pobijane presude te je utvrđeno da je navedeni iznos imovina Republike Hrvatske i naloženo je optuženiku da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 670.502,56 kuna u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe. Na temelju članka 58. stavka 1. KZ/11. optuženik je upozoren da će sud opozvati uvjetnu osudu ako bez opravdanog razloga, u roku koji je određen presudom (petnaest dana od pravomoćnosti presude), ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. ZKP/08. odlučeno da je optuženik dužan platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 15.750,40 kn, od čega se 13.710,40 kn odnosi na ime naknade financijsko-knjigovodstvenom vještaku, 40,00 kn na ime putnog troška svjedoka, a 2.000,00 kn na ime paušalne svote.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju S. G., odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi se predlaže pobijanu presudu " u potpunosti ukinuti i okrivljenika osloboditi optužbe".

 

2.1. Žalbu protiv pobijane presude podnio je također i državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu u odluci o kazni i optuženiku izrekne kaznu zatvora.

 

2.2. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

3. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., vratio spis ovom sudu na daljnji postupak.

 

4. Žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane.

 

5. Optuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 8. ZKP/08. jer ga je ispitao prije dovršetka dokaznog postupka. Ističe da je nakon iznošenja obrane na raspravi 15. srpnja 2019. sud nastavio izvoditi dokaze, zbog čega smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na obranu s obzirom da je ispitan na sredini dokaznog postupka. Osim toga prvostupanjski sud je i na raspravi koja je održana 5. srpnja 2020., na kojoj je donesena pobijana presuda, konstatirao kako se optuženik branio kao na raspravi od 15. srpnja 2019. No, suprotno tvrdnjama optuženika, izloženi žalbeni razlozi neosnovani su i to iz sljedećih razloga.

 

5.1. Uvidom u raspravni zapisnik od 15. srpnja 2019. (listovi 770-773 spisa predmeta) utvrđeno je da je optuženik ispitan na završetku dokaznog postupka, nakon što su stranke bile pozvane predložiti daljnje dokaze. Zastupnica optužbe predložila je čitanje isprava i nije imala daljnjih dokaznih prijedloga, a obrana je s time bila suglasna. No, s obzirom na sadržaj obrane, da je optuženik svim radnicima isplaćivao jednaki dio plaće na ruke, državni odvjetnik je predložio izvođenje dokaza pribavljanjem podataka o svim radnicima i njihovima pozivanjem radi svjedočenja, koje dokazne prijedloge je sud i prihvatio. Prema tome, ispitivanje optuženika na raspravi 15. srpnja 2019. bilo je u skladu s člankom 434. stavak 1. ZKP/08., a daljnje izvođenje dokaza nakon iznesene obrane, u skladu s člankom 440. stavkom 1. ZKP/08. prema kojem nakon ispitivanja optuženika prema odredbama članka 434. stavka 1. ZKP/08. stranke mogu predložiti dokaze za dopunu dokaznog postupka. Prema tome, potpuno je promašena i neutemeljena tvrdnja optuženika da je iznio obranu na raspravi 15. srpnja 2019. "jer je očekivao kako će dokazni postupak biti zaključen".

 

5.2. Nadalje, rasprava od 15. srpnja 2019. nastavljena je 10. listopada 2019. (list 839.-844. spisa predmeta), 12. studenog 2019. (listovi 846.-848. spisa predmeta), 12. prosinca 2019. (listovi 851.-854. spisa predmeta),  3. veljače 2020. (listovi 886.-887. spisa predmeta) i 20. veljače 2020. (listovi 890.-891. spisa predmeta) pred istim vijećem. Potom je pred istim vijećem održana rasprava 5. svibnja 2020., unutar tromjesečnog roka iz članka 407. stavka 3. ZKP/08., ali je vijeće, unatoč tome, odlučilo da raspravu započne iznova. Takvu ovlast vijeće ima na temelju članka 407. stavka 2. ZKP/08. Na toj raspravi je ispitan optuženik na kraju dokaznog postupka i to nakon što je državni odvjetnik izmijenio optužbu, a obrana je, prema konstatacijama na zapisniku, bila istovjetna obrani koja je iznesena 15. srpnja 2019. Prema tome, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je protivno svojoj volji bio ispitan prije dovršetka dokaznog postupka, jer je, kako je to jasno navedeno na obje rasprave na kojima je iznosio obranu, bio ispitan sukladno zakonskim uvjetima iz naznačenih odredbi tada važećeg ZKP/08. Zbog toga, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 8. ZKP/08., kako to neosnovano ističe optuženik.

 

6. Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona smatrajući da ne postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg je osuđen pod točkom 1. izreke pobijane presude i odredbi Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda, 105/08., 84/05., 71/06., 110/07., i 152/08. – dalje: KZ/97.) koji je važio u vrijeme počinjenja ovog kaznenog djela. Svoje žalbene tvrdnje temelji na presudi Županijskog suda u Bjelovaru od 17. siječnja 2013. broj Kž-363/2012  objavljenoj u izboru odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 2013. u kojoj je navedeno da "…ne postoji pravni kontinuitet između kaznenih djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 1. alineja 4. KZ/97. i kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11. … kada okrivljenik kao odgovorna osoba u trgovačkom društvu, kojem je blokiran žiro račun radi neplaćanja poreza i doprinosa prema državnom proračunu, prihode ostvarene gotovinskom naplatom nije uplatio na žiro račun trgovačkog društva, već ih je koristio za isplate plaća zaposlenicima u gotovini i plaćanje gotovinskih računa trgovačkog društva, na koji način je oštetio državni proračun…". Međutim, niti ovi žalbeni navodi optuženika nisu osnovani.

 

6.1. Naime, optuženik u žalbi uopće ne navodi zbog čega smatra da je za odluku o pravnom kontinuitetu mjerodavno kazneno djelo iz članka 292. stavak 1. alineja 4. KZ/97. koje se tiče obveza prema proračunima i fondovima, a ne štete koja je nanesena pravnoj osobi zbog neosnovanog zadržavanja ostvarenog utrška, a što je i bio predmet optužbe o kojoj je odlučivao prvostupanjski sud.

 

6.2. Prvenstveno ovom žalitelju treba napomenuti kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik postupanjem opisanim u činjeničnom opisu djela iz točke 1. izreke pobijane presude ostvario obilježja kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97. koji je vrijedio u vrijeme počinjenja inkriminiranog djela, a koje čini "…odgovorna osoba koja s ciljem da sebi ili drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi pribavi kakvu … korist", pri čemu je kazneno djelo iz stavka 4. počinjeno „…ako je kaznenim djelom pribavljena znatna imovinska korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi“. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno, u skladu s člankom 3. stavkom 3. KZ/11., ispitao postojanje pravnog kontinuiteta te pri tome pravilno utvrdio da postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., te da treba primijeniti potonji kao blaži za počinitelja. Naime, u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet je stav da kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. ima pravni kontinuitet s kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., te da neovisno o propisanoj kazni, treba primijeniti KZ/11., kao zakon koji je blaži za počinitelja (vidjeti primjerice odluku VSRH, I Kž 387/14-6). To stoga što su pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV K-4/2012-7 izmijenjene visine neodređenih vrijednosti kao zakonskih obilježja kaznenih djela pa, tako, zakonsko obilježje “znatna imovinska korist“, odnosno „znatna šteta“ kod kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. KZ/11. postoji kad vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna, a što je sada suglasno odredbi članka 87. stavka 29. KZ/11., što je za optuženika povoljnije u odnosu na vrijednost zakonskog obilježja kaznenog djela od preko 30.000,00 kuna, važećeg u vrijeme počinjenja ovog djela, jer se primjenom novih iznosa neodređenih vrijednosti kao zakonskih obilježja u konkretnom slučaju smanjuje potrebna kriminalna količina za počinjenje tih kaznenih djela.

 

6.3. Optuženik se nadalje pod osnovom povrede kaznenog zakona žali da ga se "tereti za počinjenje kaznenih djela koja nije počinio", što je u stvari žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će se odgovor na te žalbene prigovore dati u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik osporava nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Međutim, niti ove žalbene tvrdnje nisu osnovane.

 

7.1. Optuženik tvrdi da je nalaz vještaka nejasan tako da uopće nije jasno što je "tzv. pročišćeni tekst vještva", s obzirom na tri pisane i dvije usmene dopune nalaza. Zbog toga smatra da je neosnovano odbijen njegov prijedlog za dopunu vještačenja odnosno provođenje vještačenja po drugom vještaku, tim više što je riječ o dokazu na kojem se u bitnome temelji pobijana presuda. No, takvim prigovorima, po ocjeni suda drugog stupnja, optuženik nije s uspjehom doveo u pitanje ocjenu prvostupanjskog suda koji je nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka prihvatio kao stručan, uvjerljiv i kvalitetno obrazložen te kao nevažan odbio prijedlog optuženika za dopunom odnosno provođenjem novog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

 

7.2. Naime, optuženik se u žalbi iscrpljuje brojem nalaza i dopuna, zanemarujući suštinu i razloge zbog kojih je sud nalagao dopune i pozivao vještakinju na raspravu. Prvi nalaz od 18. srpnja 2016. vještakinja je sačinila tijekom prethodnog postupka te je tim nalazom (listovi 560.-576. spisa predmeta) utvrđena, između ostalog, visina nepoloženog utrška i iznos štete za društvo I. S.. Do prve dopuna vještačenja od 15. studenog 2017. (listovi 645.-659. spisa predmeta) došlo je prihvaćanjem dokaznog prijedloga obrane koja je tek u raspravnom dijelu postupka problematizirala pitanje prikazivanja različitih troškova u društvu I. S. (primjerice troškova službenih putovanja i zakupa te otpis mesa). Nakon toga vještakinja je ispitana na raspravi koja je održana 14. ožujka 2018. (listovi 701. -702. spisa predmeta), a na kojoj je odgovarala i na postavljena joj pitanja, na što obrana nije imala nikakvih primjedbi. U nastavku postupka bio je ispitan dio radnika društva I. S. nakon čega je ponovno prihvaćen prijedlog obrane za provođenje dopune knjigovodstveno-financijskog vještačenja (listovi 757.–768. spisa predmeta). Nakon ispitivanja svih radnika navedenog društva prihvaćen je i prijedlog optužbe te je provedena nova dopuna vještačenja, a vještakinja je potom ispitana i na raspravi 5. svibnja 2020. na kojoj je odgovarala na sva postavljena joj pitanja (listovi 918.-919. spisa predmeta). Prema tome, usporedbom naloga za vještačenje i sačinjenih nalaza i mišljenja te njihovih dopuna u raspravnoj fazi postupka, jasno je da je vještakinja svaki puta nalaz izrađivala prema nalogu suda, a koji je sud izdavao rukovodeći se stanjem predmeta i činjenicama koje su bile poznate u trenutku izdavanja naloga. U izrađenim nalozima nema proturječnosti, unatoč tome što su postojale određene razlike u samim nalazima. Naime, te razlike su rezultat ili stanja spisa (primjerice, u drugoj dopuni vještakinja je računala prosječnu plaću radnika isplaćenu „na ruke“ jer u to vrijeme nisu bili ispitani svi radnici (list 762 spisa predmeta), a u trećoj je raspolagala iskazima svih radnika) ili načina označavanja u pojedinim nalazima što je pak u nalazu sama vještakinja uvjerljivo i argumentirano objasnila (primjerice, "mjesečni dohodak prema podacima HZMO", na listu 895 spisa predmeta).

 

7.3. Optuženik u žalbi osporava točnost provedenog vještačenja ustrajući na primjedbama iznesenim na raspravi 5. svibnja 2020. Tvrdi da vještakinja nije uzela u obzir plaće isplaćene „na ruke“ njemu i njegovoj supruzi na bolovanju, svjedoku M. J. za vrijeme bolovanja, svjedocima Ž. i Š. S. za dva, a ne jedan mjesec te svjedoku T. B.. Međutim, niti ovdje optuženik nije u pravu. Tako u pogledu svjedoka T. B. nije točno da vještakinja nije uzela u obzir prilikom izračuna iznos od 2.500,00 kuna, koji je svjedok primio na ruke. To je razvidno iz retka 1. kolone 8. Tablice broj 3 nalaza (list 900. spisa predmeta). S druge strane vještakinja s pravom nije uzela u obračun iznose plaća koje bi optuženik isplaćivao radnicima za vrijeme njihovog bolovanja jer plaća radniku pripada za stvarno obavljeni rad, a notorno je da rad tijekom bolovanja nije moguć, jer je bolovanje upravo posljedica nesposobnosti za rad. Osim toga optuženikova supruga, prema podacima u spisu predmeta, nije niti bila prijavljena na rad u društvu I. S. pa stoga nije niti imala pravo na isplatu plaće. U pogledu Š. S. iz druge pisane dopune nalaza (58. redak tablice broj 3. list 903 spisa predmeta i nenumerirani redak ispod retka 58.) razvidno je da je vještakinja uzela u obzir oba mjeseca 2005. tijekom kojih je svjedok radio u društvu I. S.. Isto tako utržak koji je optuženik zadržao za sebe upravo je predmet kaznenog djela zbog kojeg je optuženik proglašen krivim i osuđen pod točkom 1. izreke pobijane presude i kao takav ne može se tretirati kao isplata plaće sebi "na ruke", a kako to neosnovano tvrdi optuženik.

 

7.4. Optuženik u žalbi također osporava pouzdanost provedenog vještačenja, tvrdeći da se radi o neživotnom nalazu. To ilustrira primjerom isplata „na ruke“ svjedokinji J. L. S., tvrdeći da je nalazom utvrđeno da je tijekom 2008. "na ruke" primala mjesečno 70,00 kuna. Međutim, u pogledu ove radnice društva I. S. uzeta je u stvari najpovoljnija verzija za optuženika jer je svjedokinja J. L. S. prvo iskazala da joj je plaća isplaćivana na račun, a tek kad su se pojavile teškoće u poslovanju društva da joj je plaća isplaćivana "na ruke", potom je navela da se više ne može sjetiti načina isplate, odnosno da je samo dio plaće dobivala na ruke. Ova svjedokinja iskazala je da joj je plaća iznosila oko 3.000,00 kuna, pa je vještakinja nalaz izradila upravo na temelju prihvaćene, za optuženika, najpovoljnije varijante prema kojoj je dio plaće u visini 3.000,00 kuna isplaćivao svjedokinji na ruke. S obzirom na to da je tijekom godina ovoj radnici uplaćivan različit iznos neto plaće (od 1.745,04 do 2.916,34 kuna) tako je i utvrđeno da se iznos primitaka uplaćenih "na ruke" kretao u rasponu od 83,66 do 1.254,96 kuna.

 

7.5. Optuženik nadalje u žalbi osporava ocjenu prvostupanjskog suda o nepouzdanosti iskaza svjedokinje I. G. koja je iskazivala o nastalim, ali neprikazanim troškovima. Prema optuženiku, da je prvostupanjski sud prihvatio iskaz svjedokinje I. G. o učinjenim knjigovodstveno neprikazanim troškovima, vještakinja bi mogla utvrditi da su nepoloženi utršci iskorišteni upravo za namirenje tih troškova. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama ovog žalitelja, prvostupanjski je sud detaljno obrazložio i argumentirao razloge zbog kojih ne prihvaća iskaz ove svjedokinje koji se temelji isključivo na njezinim pretpostavkama i zaključivanjima, a ne na stvarnim saznanjima (strana 17. pobijane presude), koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

7.6. Optuženik također u žalbi ističe da njegovu obranu osnažuje iskaz svjedokinje I. G. koja je objasnila motiv potpisivanja spornih pozajmica u vidu knjigovodstvenog zatvaranja dugovanja, kako bi se knjigovodstveno zatvorio manjak, a sve radi zatvaranja postojećeg i podizanja novog kredita. Smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti iskaz ove svjedokinje jer je u skladu s ispravama o kreditu. No, i ovaj prigovor je potpuno promašen i neuvjerljiv jer je notorno da se postojeći manjak mogao zatvoriti i knjiženjem isplata radnicima, knjiženjem troškova i svih onim svrhama o kojima je u svojoj obrani govorio optuženik, a što međutim u konkretnom slučaju nije učinjeno.

 

7.7. U pogledu kaznenog djela iz točke 2. izreke pobijane presude optuženik ističe da je društvo s kojim je izvršena kompenzacija uplatilo rate kredita društva I. S., a da je za to na temelju kompenzacije dobilo rashodovanu opremu te da nikakva uplata novca nije izvršena. Međutim, i ovi žalbeni navodi su u potpunosti neosnovani. Naime, osnovni uvjet za sklapanje kompenzacije je dospjelost tražbina, a tražbine koje su bile predmetom kompenzacije u vrijeme sklapanja pravnog posla nisu bile dospjele, kako je to pravilno utvrdio i zaključio i prvostupanjski sud. Kraj takvog stanja stvari sasvim je nevažna činjenica na koju u žalbi upire optuženik da su se navedenim pravnim poslom, u stvari, kompenzirale ranije uplate rata kredita društva I. S. koje je uplatilo društvo S. n., a u kojem je optuženik bio zaposlen tijekom ovog kaznenog postupka. Naime, takva tvrdnja suprotna je sadržaju isprave o kompenzaciji do koje je došlo nekoliko dana prije pokretanja prethodnog stečajnog postupka (list 103 spisa predmeta). Prema tome, postupanjem optuženika nije, kako on to tvrdi, povećana stečajna masa društva I. S. umanjenjem potraživanja koje je društvo S. n. imalo prema društvu I. S., nego je, upravo suprotno, optuženik na taj način neosnovano i protuzakonito pogodovao vjerovniku koji u tom trenutku nije imao pravo na ispunjenje tražbine, što potvrđuju podaci iz očevidnika o redoslijedu naplate i visini ukupnih potraživanja, a što je sve pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

 

8. Nadalje, kako žalba optuženika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, te ispitujući žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, ispitana je i odluka o kazni koja je izrečena optuženiku.

 

8.1. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski je sud pravilno utvrdio okolnosti odlučne za proces individualizacije kazne, prema članku 47. KZ/11. Pojedinačno utvrđenim kaznama te jedinstvenom kaznom zatvora na koju je optuženik osuđen, uz primjenu uvjetne osude, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, primjerno će se ostvariti svrha kažnjavanja u ovom predmetu, to tim više što je od optuženika oduzeta i imovinska korist te je istovremeno naložena njezina uplata u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske uz prijetnju opoziva uvjetne osude. Naime, i po ocjeni suda drugog stupnja, niti težina počinjenih kaznenih djela, a niti okolnosti počinjenja ovih kaznenih djela, u vidu visine iznosa pribavljene imovinske koristi i vremenskog perioda počinjenja djela, na koje u žalbi upire državni odvjetnik, ne opravdavaju izricanje strože kazne, kako to sugerira ovaj žalitelj. Međutim, isto tako zbog tih istih okolnosti niti blaža kazna od izrečene ne bi bila primjerena, to tim više što je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja kazne za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, na temelju pravilno vrednovanih okolnosti, već primijenio odredbe o ublažavanju kazne. Zato, upravo kazna koju je izrekao prvostupanjski sud u cijelosti je prikladna izraziti društvenu osudu za počinjena kaznena djela, a njome će se ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije odnosno svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Stoga je žalba državnog odvjetnika protiv odluke o kazni neosnovana, a neosnovani su i žalbeni prigovori optuženika zbog te odluke.

 

9. Slijedom iznesenog, nisu prihvaćene žalbe optuženika i državnog odvjetnika, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., nisu utvrđene niti povrede na koje je drugostupanjski sud također dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

10. Iz svih navedenih razloga, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 8. prosinca 2021.