- 1 -              I Kž 38/2017-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 38/2017-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. E. M. i dr zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.) i dr, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. E. M., opt. M. G., opt. G. L. G. i opt. T. T. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 9. studenog 2015. broj K-17/11-351., u sjednici održanoj 8. prosinca 2021. u prisutnosti branitelja opt. E. M., odvjetnika I. S., zamjenika branitelja opt. M. G., odvjetnika M. C., zamjenika branitelja opt. G. L. G., odvjetnika P. K., i braniteljice opt. T. T., odvjetnice A. H.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, opt. E. M., opt. M. G., opt. G. L. G. i opt. T. T. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Županijski sud u Rijeci presudom od 9. studenog 2015. broj K-17/11-351. proglasio je krivima opt. E. M. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. te ga, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, te opt. M. G., opt. G. L. G. i opt. T. T. zbog kaznenog djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 38. KZ/11. i na temelju čl. 246. st. 2. u vezi s čl. 38. KZ/11., osudio ih na kaznu zatvora i to opt. M. G. u trajanju od tri godine, a opt. G. L. G. i opt. T. T. u trajanju od po dvije godine svakog.

 

1.1. Na temelju čl. 71. st. 1. KZ/11. opt. E. M. je izrečena sigurnosna mjera zabrane potpunog obavljanja dužnosti predsjednika uprave, člana uprave, direktora trgovačkog društva u trajanju deset godina od izrečene kazne zatvora.

 

1.2. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.-14.) oštećenom trgovačkom društvu Stečajna masa I. I. d.d. R. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 23.412.593,12 kuna (dvadeset tri milijuna četiristo dvanaest tisuća devedeset tri kune dvanaest lipa) time da je određeno da je iznos od 500.185,80 kuna (petsto tisuća sto osamdeset pet kuna i osamdeset lipa) dužan isplatiti opt. E. M., a da su iznos od 14.111.482,29 kuna (četrnaest milijuna sto jedanaest tisuća četiristo osamdeset dvije kune i dvadeset devet lipa) dužni solidarno platiti opt. E. M., opt. M. G., opt. G. L. G., dok su iznos od 8.800.925,03 kuna dužni solidarno platiti opt. E. M., opt. G. L. G. i opt. T. T. Oštećenik je s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva upućen u parnicu.

 

1.3. Na temelju čl. 148. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6., 7. i 8. ZKP/08.-14. opt. E. M., opt. M. G., opt. G. L. G. i opt. T. T. obvezani su naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 (tri tisuće) kuna. Optuženi E. M. obvezan je naknaditi nagradu branitelja po službenoj dužnosti, odvjetnika V. K., u iznosu od 1.218,75 kuna (tisuću dvjesto osamnaest kuna i sedamdeset pet lipa), dok su nagradu stalnog sudskog vještaka M. A. u iznosu od 6.632,00 (šest tisuća i šesto trideset dvije) kune, nagradu tumača D. P. u iznosu od 24.918,19 kuna (dvadeset četiri tisuće devetsto osamnaest kuna i devetnaest lipa), nagradu tumača N. N. u iznosu od 3.220,00 (tri tisuće dvjesto dvadeset) kuna te nagradu tumača K. A. u iznosu od 39.776,25 kuna (trideset devet tisuća sedamsto sedamdeset šest kuna i dvadeset pet lipa) opt. E. M., opt. M. G., opt. G. L. G. i opt. T. T. obvezani naknaditi solidarno. Također, određeno je da će se za ostale troškove za koje su nedostajali podaci o visini istih donijeti posebno rješenje.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači "u odnosu na izrečene kazne kao i u odnosu na troškove kaznenog postupka" te opt. E. M., opt. M. G., opt. G. L. G. i opt. T. T. izreku kazne zatvora u duljem trajanju te u odnosu na opt. E. M., opt. G. L. G. i opt. T. T. odredi plaćanje troškova kaznenog postupka u većem paušalnom iznosu.

 

2.1. Optuženi E. M. je protiv prvostupanjske presude žalbu podnio osobno te po branitelju, odvjetniku I. S., obje zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Budući da se obje žalbe optuženika, podnesene osobno i po njegovom branitelju, u cijelosti identične, bit će razmatrane kao jedna žalba optuženika.

 

2.2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio opt. M. G. osobno i po branitelju, odvjetniku Z. V., obje zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Budući da se obje žalbe optuženika podnesene osobno i po njegovom branitelju u cijelosti identične, bit će razmatrane kao jedna žalba optuženika.

 

2.3. Žalbu je protiv prvostupanjske presude podnio opt. G. L. G., po branitelju T. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže "Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti prvostupanjsku presudu i u odnosu na okrivljenike obustaviti postupak, podredno, ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, pred drugim predsjednikom vijeća".

 

2.4. Optuženik T. T. je protiv prvostupanjske presude žalbu podnio po braniteljici, odvjetnici A. H., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom "Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti prvostupanjsku presudu i u odnosu na okrivljenike obustaviti postupak, podredno, ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, pred drugim predsjednikom vijeća".

 

2.5. Optuženici E. M. i M. G. te njihovi branitelji kao i optuženici G. L. G. i T. T. su u žalbama tražili da se izvijeste o održavanju sjednice vijeća.

 

3. Optuženik G. L. G. je po branitelju, odvjetniku T. G., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

3.1. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je i opt. T. T. po braniteljici, odvjetnici A. H. Predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08.-14., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća je održana u nazočnosti branitelja opt. E. M., odvjetnika I. S., zamjenika branitelja opt. M. G., odvjetnika M. C., zamjenika branitelja opt. G. L. G., odvjetnika M. C., i braniteljice opt. T. T., odvjetnice A. H., a, u skladu s odredbom čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/2019.; dalje: ZKP/08.-19.), u odsutnosti zamjenice Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, branitelja opt. M. G., odvjetnika Z. V. i branitelja opt. G. L. G., odvjetnika T. G., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

Na žalbe optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka

 

7. Optuženici E. M. i M. G. upirući na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08.-14., a vezano uz pravo optuženika da se tijekom postupka kao talijanski državljani kojima je nepoznat hrvatski jezik služe svojim jezikom, u žalbama tvrde da, iako im je u ovom postupku omogućeno da sadržaj rasprave odnosno svaku pojedinu radnju prate na talijanskom jeziku, na taj način nisu bili upoznati sa sadržajem isprava o čijem sadržaju su ispitivani. Tvrde da je riječ o knjigovodstvenoj i drugoj dokumentaciji koja prileži spisu i koja je bila predmetom vještačenja i analize, a potom i temelj zaključka prvostupanjskog suda o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika pa da se radi o ključnoj dokumentaciji za donošenje odluke. Stoga, pritom upirući i na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) (odluka Kamasinski v. Austria), smatraju da im je u ovom kaznenom postupku onemogućeno da se kvalitetno brane te im je ujedno povrijeđeno i pravo na pošteno suđenje.

 

7.1. Kod ocjene osnovanosti iznesenih žalbenih prigovora, prije svega, treba istaknuti da je svim optuženicima optužnica, kako prvotna, tako i njezina izmjena, prevedena na materinji jezik, čime su u dostatnoj mjeri upoznati s prirodom i razlozima optužbe, kao i sadržajem dokaza na kojima se ona temelji. Također, optuženici su, uz stalno prisustvo tumača, raspravu pratili na materinjem jeziku pri čemu su od početka postupka imali branitelje po vlastitom izboru koji poznaju jezik suda i koji su svojim aktivnim učešćem u postupku ostvarivali i štitili njihova prava obrane. Navedeno, uz činjenicu da je veliki dio tijekom raspravnog stadija postupka prikupljene dokumentacije u spis dostavljen na talijanskom jeziku od strane optuženika, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ukazuje da zasebno prevođenje pojedinih materijalnih dokaza nije od značaja za ostvarivanje prava na učinkovitu obranu, kako se to žalbama nastoji prikazati.

 

7.2. Činjenica poznavanja jezika od strane branitelja koji ima pravo uvida u spis izričito je cijenjena i u odlukama ESLJP, čija se praksa apostrofira žalbama optuženika, i to kao jedan od pokazatelja pravičnosti postupka s aspekta prava na tumačenje. Tako se u odluci ESLJP X protiv Austrije, pored utvrđenja da Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija) ne daje pravo na prijevod cjelokupnog spisa, ukazuje da je njemački jezik, na kojem se vodio postupak, bio poznat optuženikovom branitelju. Nadalje, u odluci Erdem protiv Njemačke, utvrđeno je da nema potrebe za pisanim prijevodom opsežnog istražnog spisa budući je njegov sadržaj bio poznat branitelju koji govori jezik suda. Konačno, ocjenjujući prigovor podnositelja zbog povrede prava na uvid u spis koji je imao samo odvjetnik, ESLJP je u odluci Kremzow protiv Austrije presudio da nije došlo do povrede čl. 6. st. 1. i 3. toč. b) Konvencije navodeći da "optuženik ne mora imati izravan pristup sudskom spisu jer je dovoljno da ga njegov zastupnik informira o materijalu iz spisa". Također, treba ukazati i na odluku ESLJP X protiv Austrije kojom je utvrđeno da K. ne podrazumijeva potpuni prijevod sudskih spisa, već se ESLJP zadovoljio pisanim prijevodom optužnice koja je bila detaljna, a takav stav zauzet je i u odluci Erdem protiv Njemačke. Isto tako, u žalbom apostrofiranoj odluci ESLJP Kamasinski protiv Austrije istaknuto je da "pravo na tumača" ne ide tako daleko da zahtijeva pisani prijevod svih pisanih dokaza ili službenih dokumenata u postupku već bi pomoć pružena u obliku tumačenja trebala biti takva da optuženiku omogući da bude upoznat sa svojim predmetom i da se brani, posebno da pred sudom može iznijeti svoju verziju događaja, a to je u ovom kaznenom postupku u cijelosti zadovoljeno.

7.3. Naime, optužnica, kao i prvostupanjska presuda, optuženicima su dostavljene na materinjem jeziku, a iz zapisnika s rasprava ne proizlazi da su optuženici prilikom predočavanja pojedinih isprava iznosili bilo kakve primjedbe niti su tijekom iznošenja obrane tvrdili da bi im nešto bilo nerazumljivo već su ovakav prigovor po prvi puta iznijeli u žalbi protiv prvostupanjske presude. Štoviše, iz sadržaja zapisnika s rasprave održane 18. svibnja 2015. proizlazi da je sud prilikom razgledavanja i čitanja dokumentacije konstatirao: "I - IV opt. ističu da se ne bi izjašnjivali o svakom pojedinom dokumentu koji se čita nego da će se o svim tim dokumentima koji se sada čitaju izjasniti u svojoj obrani, dakle u okviru obrane da će se osvrnuti na dokumentaciju koja se čita", pri čemu na pročitanu dokumentaciju kako na toj tako niti na ostalim održanim raspravama nisu stavljali primjedbu.

 

7.4. Imajući na umu sve navedeno, nema govora o povredi prava na pravično suđenje kao niti o ostvarenju citirane postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08.-14.

 

8. Upirući nadalje na ostvarenje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka optuženici G. L. G. i T. T. u žalbama ističu da je prvostupanjski sud povrijedio objektivni identitet optužbe time što je proširio razdoblje inkriminacije u odnosu na razdoblje postavljeno u izmijenjenom činjeničnom opisu optužnog akta, a u vezi s kojim su se optuženici očitovali o krivnji, čime da je ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 468. st. 9. (pravilno bi bilo iz čl. 468. st. 1. toč. 9.) ZKP/08.-14.

 

8.1. Naime, optuženicima se optužnicom izmijenjenom 28. rujna 2015. stavljalo na teret da su terećena kaznena djela počinili u razdoblju od 30. siječnja 2001. do 5. siječnja 2007. Intervencijom u činjenični opis djela prvostupanjskog suda optuženici su pobijanom presudom proglašeni krivima zbog djela počinjenih u razdoblju od 22. prosinca 2000. do 5. siječnja 2007. Takvu je izmjenu prvostupanjski sud obrazložio "očitom greškom u pisanju" navodeći da iz samog činjeničnog opisa jasno proizlazi da je početak inkriminirane djelatnosti 22. prosinca 2000. kada je zaključen Ugovor o pružanju tehničke i komercijalne podrške između trgovačkih društava I. I. d.d. R. (dalje: I. I.) i C. C. S..r.l. M., I. (dalje: C. C.). Žalitelj smatra da je takvim postupanjem prvostupanjskog suda došlo do proširenja inkriminacije, što takvo postupanje čini neprihvatljivim, a sve s obzirom na to da vrijeme počinjenja djela predstavlja odlučnu činjenicu u koju sud ne smije zadirati.

 

8.2. Međutim, u navedenom žalitelji nisu u pravu.

 

8.3. Naime, budući da su se činjeničnim opisom djela optuženici teretili za zaključenje fiktivnih ugovora koji su, svaki za sebe, specificirani i točno određeni pa se tako u činjeničnom opisu kronološki navodi, kao prvi sklopljen, Ugovor o pružanju tehničke i komercijalne podrške od 22. prosinca 2000., za ovaj drugostupanjski sud nema dvojbe da se u konkretnoj situaciji isključivo radilo o preciziranju činjeničnog opisa kaznenog djela, a što je u okviru zakonskih ovlasti prvostupanjskog suda. Takvom izmjenom nije doveden u pitanje objektivni identitet optužnice i presude, kako to s pravom zaključuje prvostupanjski sud. Stoga se ne može raditi ni o prekoračenju optužbe, a time niti o počinjenju žalbom istaknute postupovne povrede.

 

8.4. Uostalom, i u situaciji potpunog izostanka navođenja na početku činjeničnog opisa razdoblja počinjenja inkriminirane djelatnosti, kraj ovako detaljnog opisa protupravnih radnji u pogledu vremena, mjesta i sudionika njihovog poduzimanja u činjeničnom opisu djela, koji sadrži sva bitna obilježja terećenog kaznenog djela, navedeno ne bi predstavljalo zapreku za odlučivanje o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika.

 

8.5. Kraj takvog stanja stvari, žalbene tvrdnje optuženika da bi kod neinterveniranja prvostupanjskog suda u razdoblje inkriminacije izreka presude bila proturječna sama sebi jer se optuženicima inkriminira sklapanje Ugovora 22. prosinca 2000. koji ne bi bio obuhvaćen razdobljem inkriminacije, što da bi posljedično onemogućavalo i da se iznosu navodno nastale štete pribroje fakture izdane na temelju tog ugovora i predstavljalo ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. st.1. toč. 11. ZKP/08.-14., nemaju ikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

9. Nadalje, ostvarenje bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-14. optuženici G. L. G. i T. T. nalaze u proturječnosti izreke koja se, prema mišljenju žalitelja, sastoji u tome što je u činjeničnom opisu presude navedeno da su optuženici E. M. i M. G. kaznena djela počinili "zajedno i dogovorno", što da bi ukazivalo na supočiniteljstvo, a "uz pomoć" optuženika G. L. G. i T. T. kao pomagača, dok iz "pravnog opisa" djela proizlazi da se samo opt. E. M. inkriminira kao počinitelja, a sve ostale suoptuženike kao pomagače.

 

9.1. Prije svega, treba napomenuti da je za supočiniteljstvo odlučno postojanje zajedničke odluke o počinjenju djela i njegovo zajedničko počinjenje, gdje je svaki supočinitelj nositelj odluke o djelu i počinjenju djela daje svoj bitan doprinos, dok pomagatelj može biti samo onaj tko je na određen način sudjelovao u kaznenom djelu odnosno dao svoj prilog počinjenju djela čime je doprinio ostvarenju tog djela, ali međutim, nije imao vlast nad procesom počinjenja tog djela. Prema tome, riječ je doista o odlučnoj činjenici od čijem postojanju ovisi ostvarenje bitnih obilježja kaznenih djela.

 

9.2. Međutim, žalitelji kod takvih prigovora u cijelosti propuštaju imati na umu da iz činjeničnog opisa presude jasno proizlazi da je, za razliku od ostalih suoptuženika, isključivo opt. E. M., kao predsjednik uprave trgovačkog društva I. I., bio odgovoran za vođenje poslova tog društva te time jedini imao svojstvo odgovorne osobe u skladu s odredbom čl. 87. st. 6. KZ/11., a koje svojstvo čini bitno obilježje terećenog kaznenog djela. Stoga, s obzirom na neupitan izostanak svojstva odgovorne osobe kod ostalih suoptuženika, za što je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge, te vrlo precizno u izreci presude opisane njihove uloge odnosno način njihovog sudjelovanja u počinjenju djela, a koji odgovara obliku pomaganja u djelima, bez imanja vlasti nad djelom, takav nespretan izričaj izreku prvostupanjske presude ne čini proturječnom, kako se to nastoji prikazati žalbama optuženika, osobito ne u tolikoj mjeri da se ista ne može ispitati. Stoga nije ostvaren niti taj oblik istaknute postupovne povrede. Ovo tim više kad se ima na umu da takav izričaj nije doveo do povećanja kriminalne količine u odnosu na opt. M. G..

 

10. Nejasnoću izreke presude, kao daljnji oblik ostvarenja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-14., žalitelji nalaze u neodređenom navođenju odlučnih činjenica. Naime, izrekom se optuženicima stavlja na teret da bi inkriminirana djela počinili s namjerom stjecanja protupravne imovinske koristi "za sebe, trgovačka društva E., C. C., odnosno za osnivače tih pravnih osoba i druge osobe", bez navođenja o kojim osnivačima i drugim osobama je točno riječ. S obzirom na to da trgovačko društvo E. S..r.l. M. – I. (dalje: E.) i trgovačko društvo C. C. imaju širi krug osnivača od inkriminiranih osoba, žalitelji, dovodeći u pitanje dovršenost kaznenog djela, ističu da je ostalo neutvrđeno jesu li sve te osobe primile protupravnu korist i u kojem iznosu te postavljaju pitanje zašto i te osobe nisu inkriminirane već je cijeli iznos imovinskopravnog zahtjeva raspodijeljen među optuženicima.

 

10.1. Iako su žalitelji u pravu kada tvrde da iz činjeničnog opisa izreke proizlazi da su optuženici postupali u namjeri stjecanja protupravne imovinske koristi u velikom iznosu ne samo za sebe i trgovačka društva C. C. i E. nego i za osnivače tih pravnih osoba i druge osobe, ne radi se o odlučnoj činjenici o kojoj ovisi biće terećenog kaznenog djela. Naime, u ovom je kaznenom postupku nesporno da su trgovačkim društvima E. i C. C. uplaćeni u izreci presude specificirani iznosi. Pri tome se obranama optuženika tvrdi da je riječ o isplatama za koje postoje pravna utemeljenja i to u ugovorima pobrojanim u izreci prvostupanjske presude, dok se prema stavu optužbe radi o protupravnoj stečenoj imovinskoj koristi, za koje su osnov za stjecanje bili upravo ti (fiktivni) ugovori. Stoga, činjenica kome je, nakon uplate na račun trgovačkih društava C. C. i E. i u kojem iznosu novac kasnije raspoređen, nije relevantna. Prema tome, budući da se pobijana presuda, unatoč takvom doista nepreciznom, te, u suštini, suvišnom navodu u izreci presude o krajnjim stjecateljima imovinske koristi, može ispitati, to nije počinjen niti taj vid istaknute bitne postupovne povrede.

 

11. Nejasnoća i proturječnost izreke presude, se prema stavu optuženika G. L. G. i T. T., ogleda i u tome što izreka ne sadrži podatke o tome kome je trgovačko društvo G..E..I. d.o.o. izdalo inkriminirane račune, potom kad je sklopljen Ugovor o cesiji niti o tome kome su optuženici G. L. G. i T. T. izdali inkriminirane račune. Takva se nejasnoća izreke, prema mišljenju opt. E. M., nalazi i u dijelu činjeničnog opisa koji se odnosi na isplatu posredničke provizije trgovačkom društvu N. I. d.o.o. po računu 19/06 jer se ne navodi kada, gdje i na koji način su u postupanju opt. E. M. glede tog računa ostvarena zakonska obilježja kaznenog djela.

 

11.1. Prije svega, treba istaknuti da je u izreci pobijane presude jasno navedeno da je opt. E. M. za sve pobrojane račune, a to uključuje i račun broj 19/06, izdao, vlastoručno potpisao i ovjerio naloge za doznake u inozemstvo, a to se obranom opt. E. M. niti ne osporava. Nadalje, što se tiče datuma sklapanja Ugovora o cesiji, prvostupanjski je sud svoje utvrđenje o vremenu zaključenja tog ugovora iznio na stranici 100 presude navodeći "U samom ugovoru se ne navodi kada je sačinjen već je rukom dopisano "u R. 31.12.2004.", dok je vezano uz isplatu posredničke provizije na stranici 120 presude jasno istaknuo: "taj iznos je i plaćen dana 11.10.2006. godine (list 32 spisa Kio), a svj. N. ističe da je nalog za plaćanje dao onaj koji je i zaključio ugovor s društvom N. I. d.o.o. tj. I-opt. M., koji to i ne osporava". Stoga, navedeni nedostatci u izreci pobijane odluke, prvostupanjsku presudu ne čine nerazumljivom do te mjere da se ista ne bi mogla ispitati pa niti na taj način nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-14.

 

12. Upirući nadalje na ostvarenje istaknute postupovne povrede optuženici G. L. G. i T. T. u žalbama tvrde i da je izreka pobijane presude proturječna svojim razlozima. Navedenu proturječnost optuženici nalaze u odnosu na blanketne odredbe na kojima se temelji odgovornost optuženika. Naime, opt. E. M. se tereti da bi postupao suprotno odredbi čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93., 34/99. i 118/03. - dalje: ZTD) i čl. 63. Statuta trgovačkog društva I. I. dok su u obrazloženju presude dani razlozi za postupanje suprotno odredbi čl. 301.a ZTD-a i odredbama čl. 32. st. 4. te čl. 43. st. 1. Statuta trgovačkog društva I. I..

 

12.1. Premda su žalitelji u navedenom u pravu jer je prvostupanjski sud doista u pojedinim dijelovima presude (stranice 87-89), razmatrajući pojedine odredbe ZTD-a koje nisu sadržane u izreci presude, utvrđivao nezakonitosti i nepravilnosti u postupanju tijela trgovačkog društva I. I. do kojih je došlo neposredno prije zaključenja Ugovora o kupoprodaji poslovne zone I. od 5. rujna 2006. s trgovačkim društvom E. d.o.o. Z., kod ocjene osnovanosti takvih žalbenih prigovora treba reći i sljedeće.

 

12.2. Odredbom čl. 252. ZTD-a propisana je dužna pozornost i odgovornost članova uprave, odnosno obveza članova uprave voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, a protivno kojoj je odredbi, kako to jasno proizlazi iz izreke pobijane presude, opt. E. M. u inkriminiranom razdoblju postupao.

 

12.3. U skladu sa sadržajem citirane zakonske odredbe, prvostupanjski je sud, dajući utvrđenja za zaključak da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo, u nekoliko navrata u presudi iznio sljedeća utvrđenja: "kao odgovorna osoba u namjeri da sebi i drugim fizičkim i pravnim osobama ….iskoristio svoj položaj direktora I. I. d.d. kada je naložio neosnovano prebacivanje iznosa kapare na račun društva E. S.r.l…. (stranica 87.); "Dakle, I-opt. M. kao predsjednik uprave I. I. d.d. zaključuje fiktivne ugovore temeljem kojih izdaje fiktivne naloge za plaćanje u korist društva E. S.r.l. čime čini kazneno djelo iz čl. 246 KZ/11" (stranica 99); "…dakle I-opt. M. iskorištava položaj predsjednika uprave I. I. d.d. i potpisom ovog ugovora priznaje neosnovano potraživanje društva E. S.r.l." (stranica 101); "…više je no jasno da se I-opt. M. kao odgovorna osoba I. I. nije s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika brinuo o imovinskim interesima te pravne osobe već je s izravnom namjerom, a kako bi sebi i drugima pribavio znatnu protupravnu imovinsku korist povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa I. I. d.d. te mu prouzročio znatnu štetu…" (stranica 105); "…dakle onaj tko je odlučivao o tome kako će novac ostvaren kupoprodajom poslovne zone I. biti raspoređen je upravo I-opt. M., kao predsjednik uprave I. I. d.d." (stranica 118); "Dakle, I-opt. M. kao predsjednik uprave I. I. d.d. vezano uz Ekskluzivni ugovor o posredovanju kojeg je zaključio sa društvom E. S.r.l. sebe stavlja kao osobu koja je u tome navodnom posredovanju učestvovala sa strane E. S.r.l. što dodatno ukazuje na to da I-opt. M. nije postupao, u odnosu na društvo I. I. d.d. o čijim imovinskim interesima je bio dužan skrbiti se, s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika" (stranica 123).

 

12.4. Stoga, iako se numeracijskom oznakom niti u jednom dijelu presude ne navodi u izreci presude citirana odredba ZTD-a, nesumnjivo je da je prvostupanjski sud upravo sadržaj te odredbe, u smislu zakonom propisane obveze članova uprave za vođenjem poslova društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, imao na umu prilikom odlučivanja o kaznenopravnoj odgovornosti opt. E. M..

 

12.5. Prema tome, a imajući na umu i to da odredba čl. 246. KZ/11. nije blanketne naravi jer biće tog djela ne obuhvaća i odredbe nekog drugog referentnog propisa kojeg bi bilo nužno obuhvatiti u izreci presude, niti na opisani način nije došlo do ostvarenja citirane postupovne povrede.

 

13. Proturječnost izreke presude i razloga navedenih u presudi optuženici G. L. G. i T. T. nalaze i u pogledu iznosa ostvarene koristi s obzirom na to da iz nalaza i mišljenja vještakinje M. A. proizlazi da je trgovačko društvo I. I. po inkriminiranim računima isplatilo 21.993.942,00 kuna dok se u izreci presude navodi iznos od 23.412.593,12 kuna.

 

13.1. Premda je točno da iznos ostvarene protupravne imovinske koristi navedene u izreci presude ne odgovara iznosu iskazanom u nalazu i mišljenju vještakinje, žalitelji zanemaruju da je prvostupanjski sud, nakon vrlo iscrpnog i detaljnog iznošenja sadržaja sve relevantne poslovne dokumentacije, u obrazloženju pobijane presude iznio precizne izračune visine koristi za trgovačka društva E. (14.111.482,29 kune - stranice 102, 103 i 104), C. C. (8.800.925,03 kune – stranica 111 i 112) i N. I. d.o.o. (500.185,80 kuna - stranica 120) nakon čega je iznio jasne razloge za zaključak da je upravo iznos od 23.412.593,12 kune za koji se optuženici terete da su svojom kriminalnom djelatnošću oštetili trgovačko društvo I. I. točan iznos nastupjele štete. S tim u vezi svakako treba napomenuti da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude (stranici 134) i sam istaknuo da se iznos štete u nalazu i mišljenju vještakinje razlikuje od iznosa stvarne štete jer vještakinja prilikom izračuna štete nije raspolagala podacima o ugovorima zaključenim s trgovačkim društvom C. C., kao ni s računom od 5. siječnja 2007. niti iznosom isplaćenom trgovačkom društvu N. I. d.o.o. i iznosom isplaćenom trgovačkom društvu E. na ime kapare po ugovoru sklopljenim s trgovačkim društvom O. d.o.o. .

 

13.2. Stoga nema govora o proturječnosti izreke i razloga presude kako se to nastoji prikazati žalbama optuženika, a time niti o ostvarenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-14.

 

14. Upirući na istu postupovnu povredu optuženici G. L. G. i T. T. navode da u odnosu na u izreci presude pobrojane fakture izdane od trgovačkog društva C. C. nije uzeto u obzir da iz izvatka o stanju i prometu po računu I. I. vođenog kod H. A. A. G. (stranica 62 presude) proizlazi da su izvršena plaćanja u sveukupnom iznosu od 1.121.868,07 Eura, a ne 1.191.432,08 Eura kako se to navodi u izreci presude. Kod takvih prigovora treba istaknuti da iz žalbom apostrofiranih izvadaka o stanju i prometu po računu jasno proizlazi da 6. rujna 2006. nisu izvršena plaćanja po svim računima citiranim u izreci pobijane presude (nedostaju računi 02/02, 01/06 i 02/06), kao i da su izvršena plaćanja po računima koji nisu dijelom inkriminacije (račun broj 04/02), ali i to da za plaćanja izvršena 12. i 14. rujna 2006. nije specificiran broj računa na temelju kojeg je isplata izvršena. Stoga takva fragmentarna žalbena analiza u tijeku postupka pregledane dokumentacije ne potvrđuje tvrdnje optuženika o proturječnosti izreke i razloga presude, a time niti o postojanju istaknute postupovne povrede. Uostalom, prvostupanjski sud navodeći podatke iz predmetnog izvatka o stanju i prometu po računu u tom dijelu obrazloženja presude isključivo iznio sadržaj tijekom dokaznog postupka prikupljene dokumentacije, dok je analiza isplata izvršenih trgovačkim društvima C. C. i E., koje se obranama optuženika niti ne spore, sadržana u drugim dijelovima presude, na što je već prethodno ovom odlukom ukazano.

 

15. Prema navodima iz žalbi optuženika E. M. i M. G. manjkavost obrazloženja pobijane presude se ogleda i u tome što su optuženici proglašeni krivima zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. koji zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2013., a da je inkriminacija vremenski definirana razdobljem kada je na snazi bio kazneni zakon koji ne poznaje to kazneno djelo. Smatraju da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude bio dužan navesti i pojasniti je li i na koji način preispitao postoji li pravni kontinuitet i, u slučaju potvrdnog odgovora, o kojem kaznenom djelu je riječ i zbog čega je primijenio novi kazneni zakon.

 

15.1. Premda su žalitelji u pravu kada tvrde da prvostupanjski sud nije naveo razloge u odnosu na pravni kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak i 71/06. – dalje: KZ/97.) za koje su, s obzirom na vrijeme počinjenja djela, optuženici terećeni prvobitnom optužnicom, time nije počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-14. Naime, takva povreda postoji samo ako se presuda uslijed nedostatka razloga ne može ispitati, o čemu ovdje nikako nije riječ s obzirom na to da optuženici pravnu oznaku kaznenog djela, koja je već u izmijenjenoj optužnici bila označena po KZ/11., tijekom prvostupanjskog postupka nisu osporavali, a prvostupanjski je sud u odnosu na utvrđenje iz kojeg razloga smatra da su optuženici počinili kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. dao jasne, dostatne i valjane razloge.

 

15.2. Pritom nije bez značaja za ukazati da u skladu s dosadašnjom dosljednom sudskom praksom kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97., pravni kontinuitet ostvaruje upravo u kaznenom djelu iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. te je novi Kazneni zakon za počinitelja ujedno i blaži. Naime, iako je za oba kaznena djela zakonom zaprijećena jednaka kazna zatvora (od jedne do deset godina), za optuženika je povoljniji novi zakon i to zbog činjenice što je u čl. 87. toč. 29. KZ/11. pojam znatne imovinske koristi određen iznosom od preko 60.000,00 kuna, za razliku od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem je isti pojam u čl. 337. st. 4. KZ/97. obuhvaćao iznose preko 30.000,00 kuna. S obzirom na to da je počinitelj kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97. i s manjom pribavljenom imovinskom koristi ulazio u zonu kvalificiranog oblika kaznenog djela nego li je to slučaj kod kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11., novi je Kazneni zakon za počinitelja blaži.

 

16. U nastavku žalbe, optuženici G. L. G. i T. T. i dalje upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st .1. toč. 11. ZKP/08.-14. tvrde da je izreka nejasna i da su u pobijanoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i/ili proturječni. Međutim, iz argumentacije kojima nastoje potkrijepiti takve svoje tvrdnje proizlazi da u biti prigovaraju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja odnosno činjeničnih utvrđenja na kojima prvostupanjski sud utemeljuje zaključak o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika.

 

16.1. Naime, optuženici ističu da se terete da im je ponaosob pripao novac dobiven kupoprodajom nekretnine te da prvostupanjski sud s tim u vezi u pobijanoj presudi navodi da je opt. T. T. 7. studenog 2006. H. A. A. B. poslao dopis kojim se u uredu u R. za 8. studeni 2006. potvrđuje sastanak, a kako bi se s računa trgovačkog društva C. C. izvršila doznaka određenih iznosa i to na račun trgovačkog društva I., potom na račune optuženika G. L. G. i T. T. kao i na račune F. T. i A. G., sve s opisom "plaćanje prodaje udjela". Međutim, ističu da nije izveden niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su navedeni novčani iznosi pobrojanim osobama i prebačeni, a da sama činjenica slanja dopisa ne znači da je do izvršenja doista i došlo, dok opt. T. T. obranom nije ni potvrdio da bi sačinio predmetni dopis.

 

 

16.2. Nadalje, optuženici tvrde da opis namjere u izreci ne korespondira s razlozima presude na kojima sud temelji utvrđenje o egzistenciji namjere. Naime, mišljenje je žalitelja da iz izreke presude proizlazi da bi namjera postojala u trenutku sklapanja inkriminiranih ugovora, za što da ne postoje dokazi jer da iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da bi do 2005. bio plan prodati nekretninu i naplatiti se iz kupoprodajne cijene.

 

16.3. Također, tvrde i da odluka o imovinskopravnom zahtjevu ne korespondira razlozima presude jer je prvostupanjski sud zbrajao iznose izdanih, a ne i naplaćenih faktura.

 

17. I optuženici E. M. te M. G., isto tako, upirući u žalbama na citiranu postupovnu povredu tvrdnjom da je pobijana presuda nerazumljiva i proturječna svojim razlozima jer da se razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud utemeljuje pobijanu odluku zasnivaju na diskrecijskoj i arbitrarnoj ocjeni prvostupanjskog suda koja se ne može ispitati ni provjeriti jer ili nema uporište u provedenim dokazima ili nije bila predmetom dokazivanja, u biti osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

17.1. Tako, ističu da prvostupanjski sud prilikom ocjene visine štete na strani trgovačkog društva I. I. i visine protupravno stečene koristi nije koristio rezultate financijskog vještačenja provedenog po stalnoj sudskoj vještakinji M. A., iako ga je načelno u cijelosti prihvatio, već je zaključak utemeljio na vlastitoj analizi knjigovodstvene dokumentacije i posljedičnoj "matematici", preuzevši time funkciju istražitelja i financijskog vještaka, odnosno na arbitrarnim procjenama lišenim konzultiranja vještaka financijske struke koji je kao stručna osoba jedini mogao dati ocjenu odlučnih činjenica.

 

17.2. Nadalje, ističu da prvostupanjski sud ni ocjenu karaktera i naravi inkriminiranih ugovora te vjerodostojnosti inkriminiranih faktura nije temeljio na podacima i stručnim ocjenama koje proizlaze iz nalaza i mišljenja vještakinje već na iskazima svjedoka A. G. i V. M. te vlastitoj "matematici", ne uzimajući pritom u obzir imaju li trgovačka društva u trenutku izdavanja faktura, a s obzirom na nesporna financijska ulaganja i pružene usluge trgovačkom društvu I. I., otvorena novčana potraživanja po bilo kojoj osnovi.

 

17.3. Također, u žalbama upiru da prvostupanjski sud zaključke o visini štete i ostvarene protupravne koristi temelji na vlastitoj analizi Glavne knjige I. I. te sam vrši obračun poreznih obveza i raspodjeljuje pravo na dobit po osnovi vlastite "matematike" za koju nema odgovarajuća stručna znanja te bez konzultiranja sadržaja nalaza i mišljenja vještakinje o tim pitanjima.

 

17.4. Ocjena osnovanosti svih tih žalbenih prigovora bit će dana u nastavku ove odluke u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

18. Slijedom svega naprijed navedenog, nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se ukazuje žalbama optuženika, a ispitivanjem pobijane presude u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.-19. nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena bilo koja druga postupovna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Na žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

 

19. U dijelu žalbe kojim se osporava pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja, optuženici E. M. i M. G. tvrde da se presuda u dijelu koji se odnosi na visinu štete, visinu protupravne imovinske koristi i analizu poslovno-knjigovodstvene dokumentacije u odnosu na inkriminirane ugovore i fakture temelji, kao što je to već prethodno istaknuto, jedino i isključivo na arbitrarnim procjenama prvostupanjskog suda lišenim konzultiranja vještaka financijske struke.

 

20. Zbog navedenog, žalitelji smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno odnosno nepotpuno utvrdio, prije svega, visinu štete te visinu protupravne imovinske koristi, posebice s obzirom na to da je i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi potvrdio da je nalaz i mišljenje vještakinje nepotpun.

 

21. Potom, optuženici E. M. i M. G. smatraju da je pogrešno utvrđeno i da je riječ o fiktivnim ugovorima i fakturama jer da je prvostupanjski sud propustio utvrditi imaju li trgovačka društva E. i C. C., s obzirom na nesporna financijska ulaganja, prema trgovačkom društvu I. I. otvorena novčana potraživanja po bilo kojoj osnovi. S tim u vezi ističu da je propušteno utvrditi je li u trenutku prosljeđivanja novca na ime kapare na račun trgovačkog društva E. postojalo bilo kakvo novčano potraživanje tog društva prema društvu I. I. kao i da prvostupanjski sud zaključak o opravdanosti plaćanja po osnovi Ugovora o cesiji, utemeljuje na iskazu svjedoka V. M. i svojoj "matematici".

 

22. Također, smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su optuženici preuzimanju društva I. I. pristupili isključivo iz špekulativnih razloga te da je u trenutku sklapanja inkriminiranih ugovora postojala namjera, za što da ne postoje dokazi jer da iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da bi do 2005. bio plan prodati nekretninu i naplatiti se iz kupoprodajne cijene.

 

23. Prije osvrta na iznesene žalbene navode, treba reći da su se optuženici u ovom kaznenom postupku teretili da su opt. E. M., kao predsjednik Uprave trgovačkog društva I. I. d.d. (dalje: Uprava I. I.), opt. M. G., kao predsjednik Nadzornog odbora trgovačkog društva I. I. d.d. (dalje: Nadzorni odbor I. I.), opt. G. L. G., kao član Nadzornog odbora I. I., i opt. T. T., kao predsjednik uprave trgovačkog društva C. C., a nakon što je ubrzo nakon svog osnivanja trgovačko društvo G..E..I. d.o.o. postalo većinski imatelj dionica trgovačkog društva I. I., sklopili više fiktivnih ugovora između trgovačkog društva I. I. te trgovačkih društava C. C. i E., koje ugovore su potom koristili kao osnov za izvlačenje novaca iz trgovačkog društva I. I. tako što su izdavali račune za usluge koje nisu obavljene, odnosno naloge za doznake u inozemstvo po tako izdanim računima, na koji način su okoristili sebe i trgovačka društva E. za iznos od 14.111.482,29 kuna, potom trgovačko društvo C. C. i osnivače tog društva za iznos od 8.800.925,03 kune, a trgovačko društvo N. I. d.o.o. za iznos od 500.185,80 kuna, oštetivši pritom trgovačko društvo I. I. za iznos od 23.412.593,12 kuna.

 

24. Iako je prethodno u ovoj odluci već objašnjeno iz kojih razloga se iznos štete naveden u nalazu i mišljenju vještakinje (21.993.942,00 kuna) razlikuje od iznosa stvarne štete koja je inkriminiranim postupanjem optuženika nastala za trgovačko društvo I. I. (23.412.593,12 kuna), potrebno je ponoviti da vještakinja prilikom izračuna štete ne samo da nije raspolagala podacima o ugovorima zaključenim s trgovačkim društvom C. C. nego nije raspolagala niti podacima o izdavanju računa 5. siječnja 2007., potom o iznosu isplaćenom trgovačkom društvu N. I. d.o.o. na ime posredničke provizije, kao niti o iznosu isplaćenom trgovačkom društvu E. na ime kapare po ugovoru sklopljenim s trgovačkim društvom O. d.o.o. Svi ti dodatni osnovi za isplate do kojih je, prema inkriminaciji, došlo, proizlaze iz dokumentacije priležeće spisu, a koja je tijekom dokaznog postupka pregledana bez primjedbi optuženika i na koju se prvostupanjski sud u obrazloženju poziva prilikom vrlo preciznog i detaljnog iznošenja utvrđenja kod izračuna konačne štete.

 

25. Nadalje, što se tiče žalbama osporavane visine protupravne imovinske koristi s čim u vezi optuženici G. L. G. i T. T., kao što je to već ranije izneseno, upirući na dio obrazloženja prvostupanjske presude u kojem se navodi da je opt. T. T. 7. studenog 2006. H. A. A. B. poslao dopis kojim upućuje da se s računa trgovačkog društva C. C. izvrši doznaka određenih iznosa na račun pojedinih pravnih i fizičkih osoba, ističu da u provedenom dokaznom postupku nije izveden niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je novac doista i prebačen navedenim osobama, treba ponoviti sljedeće.

 

25.1. U ovom kaznenom postupku nije bilo sporno da su trgovačkim društvima E. i C. C. uplaćeni u izreci pobijane presude specificirani iznosi. Bilo je sporno jesu li ugovori koji su bili pravni temelji za takve uplate bili fiktivni ili su po tim ugovorima obavljane kakve ugovorene usluge. Stoga se, premda su optuženici u navedenom u pravu, time ni u najmanjoj mjeri ne dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika jer činjenica kome je, nakon uplate na račun trgovačkih društava C. C. i E. i u kojem iznosima novac kasnije raspoređen, za taj zaključak nije od odlučnog značaja.

 

25.2. Slijedom navedenog, ni žalbeni navodi opt. T. T. kojima ističe da je u svojoj obrani naveo kako se ne sjeća dogovora oko navedenog novčanog prijenosa te po prvi puta prigovara identitetu potpisnika tog dokumenta upiranjem da potpis na predmetnom dopisu nije sličan potpisu optuženika te da se u obrazloženju pobijane presude pogrešno navodi da ga je potpisao optuženik, nemaju utjecaja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

 

25.3. Budući da u ovom kaznenom postupku, dakle, nije bilo sporno da su iznosi koji su uplaćeni na račune trgovačkih društava E. i C. C. s računa trgovačkog društva I. I. isplaćeni upravo na temelju u izreci presude pobrojanih računa izdanih na temelju inkriminiranih ugovora, a po kojima su izdani nalozi za doznake u inozemstvo, neosnovani su i žalbeni prigovori optuženika G. L. G. i T. T. da prvostupanjski sud nije uspoređivao što je izdano, a što je po izdanim fakturama plaćeno, nego je samo zbrojena vrijednost izdanih računa, kao i žalbene tvrdnje da je u provedenom postupku propušteno utvrditi imaju li trgovačka društva E. i C. C., s obzirom na nesporna financijska ulaganja, prema trgovačkom društvu I. I. otvorena novčana potraživanja po bilo kojoj osnovi.

 

25.4. Uostalom, kod takvih žalbenih prigovora, optuženici u cijelosti zanemaruju da iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvene vještakinje jasno proizlazi da su po svih 20 računa ispostavljenih od trgovačkih društava C. C. i E. od strane trgovačkog društva I. I. izvršene i isplate, ali i da trgovačko društvo I. I. ništa ne duguje trgovačkom društvu G..E..I. d.o.o. ni talijanskim trgovačkim društvima E. i C. C. jer je prilikom prodaje svojih nekretnina podmirilo sve novčane obveze. Kod takvog je nalaza i mišljenja vještakinja u cijelosti ostala i na raspravi, ponovivši da trgovačko društvo I. I. nema dugovanja prema drugima. Također, i stečajna upraviteljica trgovačkog društva I. I. L. B. je, iskazujući na raspravi, posebno istakla da trgovačko društvo I. I. nije imalo nikakvih dugovanja prema trgovačkom društvu G..E..I. d.o.o. ili nekih drugim pravnim osobama.

 

26. Žalbenim prigovorima optuženika nije ni u najmanjoj mjeri poljuljan niti zaključak prvostupanjskog suda o nevjerodostojnosti u izreci presude navedenih ugovora i faktura.

 

27. Prije svega, vezano uz 20 u izreci pobrojanih računa (14 ispostavljenih od trgovačkog društva E., a šest od trgovačkog društva C. C.), dakle, izuzev računa iz 5. siječnja 2007., treba istaknuti da iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje jasno proizlazi da se radi o nevjerodostojnim računima jer uz njih nije priložena dokumentacija kojom bi se dokazalo da su se poslovni događaji opisani na računima doista i zbili. Naime, prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost, uz račune moraju biti priloženi dokumenti (otpremnica, skladišnica i sl.), a Zakonom o računovodstvu propisano je da se proknjižiti mogu samo vjerodostojni dokumenti koji moraju biti popraćeni odgovarajućom dokumentacijom, što ovdje nije bio slučaj.

 

27.1. Nadalje, iz sadržaja spisu piležećeg izlista elektroničke pošte upućene opt. E. M. 18. veljače 2005. od strane zaposlenice knjigovodstvenog ureda E. d.d. V. C. proizlazi da usluga navedena na računima ispostavljenim u listopadu 2004. nije precizno opisana te da računu ne prileži nikakva dokumentacija koja bi opravdavala zaračunate iznose (npr. projekti, troškovi, ugovor) odnosno sve ono što bi moglo potvrditi opravdanost zaračunatog iznosa, zbog čega bi se, u slučaju kontrole, takvi računi mogli proglasiti nevažećima. I svjedok A. G. je iskazujući pred sudom naveo da su zaposlenici trgovačkog društva E. d.d. upozoravali na nedostatke faktura, potrebu da se uz račune prilaže tehnička dokumentacija koja bi potkrijepila fakture te da su upravo vezano uz tu temu u ožujku ili travnju 2006. u G. održali sastanak kojem su prisustvovali svi članovi trgovačkih društava C. C. i E..

 

27.2. Sve navedeno ukazuje na samo na nespornu fiktivnost inkriminiranih računa, nego i na svijest svih optuženika o tome, kako to s pravom zaključuje prvostupanjski sud. Ovo tim više kada se ima na umu sadržaj pisama tadašnjeg upravitelja trgovačkog društva C. C. A. G. od 28. veljače 2007. i od 6. ožujka 2007. upućenih trgovačkom društvu I. I. kojim vezano uz račun broj 02 od 14. rujna 2006. ističe da trgovačko društvo C. C. ne posjeduje niti je posjedovalo ikakav osnov za naplatu tog računa odnosno traženje plaćanja usluga navedenih na računu kao niti drugih dostavljenih tom društvu, ali i da nema traga ni ugovoru citiranom na računu niti odgovarajućoj tehničkoj dokumentaciji koja bi potvrđivala izvršeni posao. Također, u prilog takvom rezoniranju je i činjenica da je presudom Trgovačkog suda u Rijeci od 6. svibnja 2008. broj I-P-443/2008, pročitanom u dokaznom postupku, tuženik - trgovačko društvo C. C. obvezano da u roku od osam dana plati tužitelju - trgovačkom društvu I. I. iznos od 1.121.866,00 Eura sa zateznom zakonskom kamatom.

 

28. Što se tiče pravilnosti ocjene vjerodostojnosti inkriminiranih ugovora, uvodno treba reći da je trgovačko društvo I. I. s trgovačkim društvom C. C. sklopilo dva ugovora. 22. prosinca 2000. Ugovor o pružanju tehničke i komercijalne podrške kojim se za godišnji fiksni iznos od 77.468,53 Eura trgovačko društvo C. C. obvezuje pružiti tehničku, komercijalnu i podršku upravljanja u pogledu razvoja područja koje graniči s trgovačkim društvom I. I. te izradu plana za podjelu područja u tri različite zone te 23. siječnja 2003. Ugovor o tehničko-projektnom savjetovanju kojim se trgovačko društvo C. C. za iznos od 880.000,00 Eura obvezuje u okviru svoje tekuće djelatnosti pružiti trgovačkom društvu I. I. uslugu tehničkog i projektnog savjetovanja vezano uz sadašnja i buduća ulaganja u nekretnine, posebno pružanje tehničke podrške oko izrade elaborata o provedivosti plana o prenamjeni industrijske zone u R..

 

29. Nadalje, trgovačko društvo I. I. je s trgovačkim društvom E. sklopilo tri ugovora. 30. siječnja 2001. Ugovor o tehničkoj-gospodarskoj-komercijalnoj suradnji koji se primjenjuje od 1. siječnja 2001. do 31. prosinca 2005., kojim se trgovačko društvo E. za sveukupnu naknadu od 418.330,00 Eura (zbrojem fiksnih i dodatnih fiksnih godišnjih iznosa se dolazi do iznosa od 469.9675,71 Eura koji je identičan iznosu sveukupno izdanih računa) obvezuje osigurati svu potrebnu tehničku, savjetodavnu, upravljačku i komercijalnu potporu potrebnu za pripremu, oplemenjivanje i razvitak zone I., a osobito pripremu studija o razvojnim mogućnostima zone I., iznalaženje mogućnosti najpovoljnijeg načina financiranja cijele operacije, sastavljanje i ažuriranje financijskih poslova, istraživanje i održavanje kontakata s mogućnim zainteresiranim kupcima ili zakupcima postojećih i novoizgrađenih prostora. Potom, 15. studenog 2005. Ugovor o tehničko-gospodarskoj-komercijalnoj suradnji kojim se trgovačko društvo E. za naknadu od 1.159.840,00 Eura i dalje obvezuje pružati svu potrebnu tehničku, upravljačku, savjetodavnu i komercijalnu uslugu potrebnu za organizaciju i realizaciju projekta – priprema elaborata podjele cijele zone u tri zasebne cjeline (trovački centar, poslovna zona i stambena zona), što, pored onoga što je navedeno u prvom ugovoru podrazumijeva i istraživanje-selekciju-koordinaciju i održavanje kontakata s mogućim zainteresiranim kupcima, prikupljanje mogućih ponuda za parcijalnu ili sveukupnu prodaju zemljišta i objekata. Posljednji, Ekskluzivni ugovor o posredovanju sklopljen je 12. prosinca 2005. i istim je dogovorena posrednička provizija u iznosu od 375.000,00 Eura ukoliko ugovorena kupoprodajna cijena bude minimalno 3.500.00,00 Eura ili više od toga, a u slučaju da ugovorena kupoprodajna cijena bude niža, neće se priznati posrednička provizija.

 

30. Za svaki od pet prethodno navedenih ugovora prvostupanjski sud u pobijanoj presudi iznosi vrlo opsežna i detaljna utvrđenja (stranice 93-120) na kojima utemeljuje zaključak da su svi ti ugovori fiktivni, a ta utvrđenja, u smislu pravilne analize dokazne građe, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Iako se takvim utvrđenjima prvostupanjskog suda, optuženici u svojim žalbama, ne bave niti im osporavaju pravilnost, ista će, radi razumljivosti ocjene žalbenih prigovora o pogrešnoj ocjeni nevjerodostojnosti tih ugovora, biti ukratko iznesena.

 

31. Što se tiče Ugovora o tehničkoj-gospodarskoj-komercijalnoj suradnji sklopljenog s trgovačkim društvom E. 30. siječnja 2001. prvostupanjski sud utvrđuje da su obveze koje su preuzete tim ugovorom već bile povjerene ne samo projektnim biroima T.&R. i G., čije usluge su plaćene iz prihoda trgovačkog društva I. I. koje je ostvarivalo najmom svojih prostora, nego i trgovačkim društvima C. C. (Ugovor od 22. prosinca 2000.) i N. I. d.o.o. (Ugovor o poslovnoj suradnji od 1. prosinca 2000.).

 

31.1. Nije bez značaja ni činjenica da je riječ o trgovačkom društvu osnovanom 6. travnja 2000., pri čemu, među predmetima poslovanja, kao i kod trgovačkog društva C. C., nije navedena niti jedna djelatnost koja bi se mogla povezati s pružanjem usluga savjetovanja. Dakle, ne radi se o društvima koja su bila stručna i poslovno osposobljena za pružanje konzultantskih usluga koje, kao takve, trgovačkom društvu I. I. nisu niti trebale jer se isto bavilo iznajmljivanjem vlastitih poslovnih prostora, već su ta društva ugovorima preuzete obveze ispunjavala sklapajući ugovore s trećim društvima.

 

31.2. Dodatnu potkrjepu pravilnosti zaključka prvostupanjskog suda o fiktivnosti tog ugovora prvostupanjski sud s pravom nalazi i u tome što optuženici u obranama nisu mogli konkretno navesti što je točno trgovačko društvo E. po tom Ugovoru napravilo, već su dostavljenom dokumentacijom prikazali samo troškove nastale zbog njihovog dolaska u R., bez prilaganja bilo kakve projektne ili slične dokumentacije iz koje bi bilo vidljivo što je to društvo uopće po tom ugovoru radilo.

 

32. U odnosu na Ugovor o tehničko-gospodarskoj-komercijalnoj suradnji od 15. studenog 2005. te Ekskluzivni ugovor o posredovanju sklopljen 12. prosinca 2005., osim odmah očiglednog utvrđenja da su ugovori sklopljeni u razmaku od samo jednog mjeseca, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da su oba sklopljena s gotovom istom svrhom te da su oba bila nepotrebna. Takav zaključak prvostupanjski sud s pravom temelji na činjenici da je na Glavnoj Skupštini I. I. 17. prosinca 2004. donesena odluka o prodaji dijela nekretnina društva (radi ostvarenja izvanrednih prihoda koji bi poslužili za povrat dugovanja i sanaciju gubitaka), a osobito na činjenici da je trgovačko društvo I. I. već tada s trgovačkim društvom E. imalo zaključen Predugovor o kupoprodaji poslovne zone I. (27. srpnja 2005.), a potom i Predugovor s trgovačkim društvom O. d.o.o. Z. (24. listopada 2005.) te Kupoprodajni ugovor (2. prosinca 2015.) s obvezom isplate kupoprodajne cijene do 10. prosinca 2015., odnosno 17. prosinca 2015.

 

33. U odnosu na ocjenu neosnovanosti i nepotrebnosti Ekskluzivnog ugovora o posredovanju od 12. prosinca 2005. svakako treba istaknuti i mnogobrojne ugovore o posredovanju zaključene s drugim pravnim i fizičkim osobama s istom svrhom, a koji su vremenski prethodili njegovom sklapanju. Tako je, sklopljen Ugovor o posredovanju između trgovačkog društva E. i trgovačkog C. (5. rujna 2002.) te V. M. (28. studenog 2002.), koji je isti ugovor sklopio i s trgovačkim društvom C. C. (18. studenog 2002.). Takav je ugovor sklopljen i između trgovačkog društva IMD i trgovačkog društva B&K. I. (6. svibnja 2005.). Dakle, za identičan se posao u nekoliko navrata s različitim osobama sklapao isti ugovor, premda po svim tim ugovorima ništa nije obavljano već se iste isključivo koristilo kao temelj za izdavanje faktura po kojima će se izvršiti isplata sredstava od strane trgovačkog društva I. I..

 

34. Izrekom inkriminiranom Ugovoru o cesiji kojim trgovačko društvo E. prenosi na trgovačko društvo G..E..I. d.o.o. potraživanje koje ima prema trgovačkom društvu I. I. u iznosu od 315.038,68 Eura ne prileži nikakva dokumentacija ni potvrda iz koje bi bio vidljiv temelj za dugovanje trgovačkog društva I. I. kao niti za iznose navedene po računima koji se u tom Ugovoru spominju, što i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, vrlo jasno ukazuje da se radi o iskonstruiranom poslovnom odnosu s ciljem stvaranja dodatnih uvjeta za isplatu iznosa s računa trgovačkog društva I. I. na račun trgovačkog društva E..

 

35. Nadalje, ocjenu nepotrebnosti ugovora sklopljenih s trgovačkim društvom C. C., prvostupanjski sud sasvim opravdano utemeljuje na utvrđenju da je prvi od tih ugovora (od 22. prosinca 2000.) zaključen nakon što je izrada studije radi izgradnje stambeno - poslovnog kompleksa već bila povjerena projektnom birou T.&R. te je sličan ugovor o poslovnom suradnji već sklopljen i s trgovačkim društvom N. I. d.o.o. (1. prosinca 2000.), a i trgovačko društvo E. je već 2. kolovoza 2000. dalo zadatak trgovačkog društvu M. S. I. s ciljem izvršavanja tehničkih usluga i podrške u radu na tržištu nekretnina te izgradnje u Republici Hrvatskoj.

 

36. Drugi je ugovor s trgovačkim društvom C. C. sklopljen dvije godine kasnije (23. siječnja 2003.) u čemu se, imajući na umu sve naprijed navedeno, ogleda i njegova nepotrebnost. Naime, potpisivanju se tog ugovora pristupilo nakon što je već izrađena studija izgradnje stambeno-poslovnog kompleksa od projektnog biroa T.&R. i sklopljen je Ugovor o tehničkoj-gospodarskoj-komercijalnoj suradnji s trgovačkim društvom E. (30. siječnja 2001.), ali i Ugovori o posredovanju između trgovačkog društva E. i trgovačkog C. (5. rujna 2002.) te V. M. (28. studenog 2002.), kao i između trgovačkog društva C. C. i V. M. (18. studenog 2002.).

 

37. Kada se uz sve navedeno ima na umu da iz podataka spisu priložene poslovne dokumentacije te sadržaja iskaza ispitanih svjedoka A. G. i V. M., proizlazi da je riječ o društvu bez zaposlenika, pri čemu ne postoji dokumentacija o konkretnim aktivnostima tog društva, a posebice specifikacija po ugovorima obavljenih poslova, zajedno s već prethodno iznesenim sadržajem pisama A. G. od 28. veljače 2007. i 6. ožujka 2007. te presudom Trgovačkog suda u Rijeci od 6. svibnja 2008. broj I-P-443/2008. ni za ovaj drugostupanjski sud nema dvojbe da je i kod ugovora sklopljenih između trgovačkog društva I. I. i C. C. nedvojbeno riječ o fiktivnim ugovorima.

 

38. Što se tiče ocjene vjerodostojnosti Ugovora o posredovanju zaključenog 8. ožujka 2006. između trgovačkih društava I. I. i N. I. d.o.o., uz ponovno upiranje na sve već pobrojane ugovore o posredovanju koji su do tada zaključeni s drugim osobama, treba svakako ukazati da iz sadržaja iskaza svjedoka A. G., V. M. i A. P. proizlazi da je do kupca za nekretninu u vlasništvu trgovačkog društva I. I. zapravo došao V. M., a ti su iskazi potkrijepljeni i materijalnom dokumentacijom u spisu u vidu dopisa M. G. od 15. rujna 2006. kojim se potvrđuje da je upravo V. M. (zajedno s F. K.) bio prvi kontakt vezano uz trgovačko društvo I. I..

 

39. Neosnovani su i žalbeni prigovori optuženika kojima se nastoji osporiti pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da su optuženici preuzimanju trgovačkog društva I. I. pristupili isključivo iz špekulativnih razloga s ciljem prodaje nekretnina u vlasništvu tog društva, a ne s ciljem realizacije izgradnje trgovačko- stambenog centra na području poslovne zone I. I..

 

40. Naime, kada se uz sva naprijed navedena utvrđenja, imaju na umu i ostala, u žalbama optuženika u cijelosti zanemarena, utvrđenja prvostupanjskog suda o tome da su optuženici E. M., M. G. i G. L. G. već 15. i 16. studenog 2001., a svjedok A. G. 25. do 27. studenog 2002., otputovali na sajam u C. u cilju traženja zainteresiranih osoba za kupnju zone I., te je već 28. veljače 2002. ostvaren kontakt s engleskom grupom H. radi traženja kupca, a 5. ožujka 2003. primljena ponuda trgovačkog društva P. P. za kupnju, kao i da se u izvješću trgovačkog društva C. C. već od 15. siječnja 2001. govori o prodaji upravne zgrade i komercijalizaciji odnosno o prodaji zemljišta, a od 10. veljače 2003. i o raspodjeli novca nakon prodaje poslovne zone, pri čemu svjedok A. G. upućuje Upravnom odboru C. C. pismo u kojem jasno navodi da se 2003. očekuje prodaja poslovne zone i iznosi kalkulacija koliko bi od ukupnog iznosa trebalo pripasti trgovačkom društvu C. C., prvostupanjski sud s pravom zaključuje da su upravo nekretnine koje je imalo trgovačko društvo I. I. i mogućnost njihove prodaje te stjecanje imovinske koristi u velikom iznosu bile razlog osnivanja trgovačkog društva G..E..I. d.o.o. i razlog preuzimanja po tom društvu većinskog paketa dionica trgovačkog društva I. I..

 

41. Stoga, imajući pritom na umu i svojstva optuženika u trgovačkim društvima C. C. i E., i to opt. E. M., kao suosnivača i člana Upravnog odbora trgovačkog društva E., opt. M. G., kao direktora trgovačkog društva E., opt. G. L. G., kao suosnivača i člana Uprave trgovačkog društva C. C., i opt. T. T., kao suosnivača i predsjednika Uprave trgovačkog društva C. C., čime je samo dodatno potvrđen interes i motivacija optuženika za poduzimanjem inkriminiranim radnji, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da su svi optuženici poduzimajući inkriminirane radnje postupali s ciljem stjecanja znatne protupravne imovinske koristi i to prodajom nekretnina u vlasništvu trgovačkog društva I. I..

 

42. Pri tome, treba ukazati da namjera s kojom su optuženici postupili i koja je i navedena u činjeničnom opisu te čini bitno obilježje terećenog kaznenog djela jest stjecanje protupravne imovinske koristi u velikom iznosu, kako to pravilno obrazlaže i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, dok sklapanje fiktivnih ugovora koji su poslužili kao pokriće za izdavanje računa i prebacivanje novca ostvarenog prodajom nekretnina u vlasništvu trgovačkog društva I. I. predstavlja način na koji su optuženici planirali ostvarenje te namjere. Stoga, iako je u činjeničnom opisu navedeno "putem namjeravane prodaje nekretnina", takav izričaj "namjeravane" ne treba izjednačavati sa subjektivnim obilježjem djela - izravnom namjerom, na što se smjera žalbama optuženika.

 

43. Pravilnost takvog zaključka ni najmanje nije poljuljana žalbenim upiranjem optuženika E. M. i M. G. na činjenicu vrlo dugog inkriminiranog razdoblja u trajanju od preko šest godina, potom na korespondenciju s G. R. te izradu idejnog projekta i dokumentaciju vezanu uz pripremu te realizaciju izgradnje poslovno – trgovačkog centra kao niti žalbenim navodima da svjedoci A. G. i V. M. iskazima potvrđuju financijska ulaganja u vidu milijunskih investiranja i pozajmica trgovačkih društava G..E..I. d.o.o., C. C. i E. prema trgovačkom društvu I. I., potom da je cjelokupni projekt preuzimanja trgovačkog društva I. I. primarno bio potenciran planom izgradnje poslovno-stambenog centra, da su poduzimane mnogobojne radnje i aktivnosti koje su dovele do stanovite količine troškova vezano uz usluge koje su fakturirane inkriminiranim računima te da do realizacije nije došlo zbog objektivnih razloga odnosno da nije bilo ništa sporno u postupanju do 2006. već da se u prodaju krenulo tek kada je postalo razvidno da se projekt neće moći realizirati.

 

44. Neosnovani su i žalbeni prigovori optuženika G. L. G. i T. T. kojima se nastojeći osporiti pravilnost takvog zaključka ističe da su detaljna izvješća o poslovanju uprave prezentirana Skupštini, Nadzornom odboru i revizorima, u kojima nitko nije našao ništa sporno.

 

45. Naime, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kvaliteta dokazne građe u ovom kaznenom predmetu ne daje mjesta dvojbi za zaključak drugačiji od onog da se od samog početka osnivanja trgovačkog društva G..E..I. d.o.o. nije ozbiljno razmišljalo o izgradnji poslovne zone I. već o prodaji vrijednih nekretnina u vlasništvu trgovačkog društva I. I., a sve u cilju prenošenja sredstva ostvarenih prodajom na račune trgovačkih društava C. C. i E., odnosno da je namjera optuženika postojala već u trenutku sklapanja inkriminiranih ugovora.

 

46. Neprihvatljivi su i daljnji žalbeni prigovori optuženika G. L. G. i T. T. da je odbijanjem dokaznog prijedloga obrane za ispitivanjem u svojstvu svjedoka predstavnika G. R., gospodina M., činjenično stanje nepotpuno, a posljedično tome i pogrešno utvrđeno, jer da bi provođenjem tog dokaza bilo utvrđeno da projekt gradnje stambeno poslovnog kompleksa nije realiziran zbog kašnjenja u izmjenama prostornog plana kao uvjeta za buduću gradnju, a u kojem su se smislu održavali brojni sastanci u G. R..

 

46.1. Prije svega, treba napomenuti da iz stanja spisa, poglavito sadržaja zapisnika o provedenim raspravama, proizlazi da optuženici takav dokazni prijedlog uopće nisu stavljali slijedom čega prvostupanjski sud o istome nije odlučivao niti je o tome iznosio ikakve razloge u obrazloženju pobijane presude. Međutim, neovisno o navedenom, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenice koje bi se provođenjem tog dokaza utvrdile, ne bi imale nikakvog značaja za zaključak o ostvarenju obilježja terećenih kaznenih djela pa ne bi bile bitne niti za utvrđivanje kaznene dogovornosti optuženika.

 

47. Iz istog su razloga, neutemeljeni i daljnji žalbeni prigovori optuženika da je prvostupanjski sud trebao po službenoj dužnosti u svojstvu svjedoka ispitati neku od sveukupno 50 osoba s kojima su optuženici, prema listi koju su dostavili u spis, u inkriminiranom razdoblju radili vezano uz projekt I..

 

48. Neosnovane su i žalbene tvrdnje opt. G. L. G. da ga se pobijanom presudom proglašava krivim što je na temelju Ugovora o cesiji ispunio i potpisao nalog za doznaku u inozemstvo iako ni na koji način nije sudjelovao u sklapanju Ugovora o cesiji zbog čega nije mogao znati da je fiktivan, kao i žalbeni prigovori da prvostupanjski sud u obrazloženju presude ne navodi na temelju čega zaključuje da je upravo opt. G. L. G., a ne A. G., koji je bio tadašnji član uprave trgovačkog društva C. C., to počinio, osobito jer da iz predmetnih naloga proizlazi da nije potpisan opt. G. L. G..

 

48.1. Naime, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude iznio vrlo jasne i dostatne razloge zašto ne prihvaća obranu opt. G. L. G. kojom, u nastojanju da od sebe otkloni kaznenopravnu odgovornost, tvrdi da je Ugovor o cesiji zaključio njegov brat, svjedok A. G., i da je izdao predmetni nalog za plaćanje tek nakon što mu je A. G. rekao da ne postoji nikakva zapreka da se izvrši isplata po tom ugovoru. Naime, nesporno je da je u trenutku izdavanja predmetnog naloga za doznaku u inozemstvo upravo opt. G. L. G., a ne svjedok A. G., bio predsjednik Uprave trgovačkog društva G..E..I. d.o.o., dok obranom optuženika uopće nije bilo dovedeno u pitanje je li on bio potpisnik tog naloga, već se to sada po prvi puta, doduše samo paušalno, bez ikakvih dodatnih argumenata, ističe žalbom optuženika.

 

49. Daljnjim prigovorima u žalbama optuženici E. M. i M. G., upirući na dio obrazloženja pobijane presude u kojem prvostupanjski sud vrši obračun poreznih obveza i daje analizu eventualne podjele dobiti od ostvarene kupoprodajne cijene između društava – osnivača trgovačkog društva G..E..I. d.o.o., tvrde da prvostupanjski sud za takva utvrđenja nema odgovarajuća stručna znanja. N., žalitelji, u nastojanju da ospore takva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ističu da je isključivo vještak financijske struke trebao utvrditi kolika je visina dobiti na koju svaki od osnivača ima pravo, nakon čega je tek prvostupanjski sud mogao utvrđivati eventualnu štetu na strani trgovačkog društva I. I. odnosno eventualnu korist za trgovačka društva E. i C. C..

 

49.1. Međutim, kraj nesporne činjenice da su trgovačkim društvima E. i C. C. na temelju inkriminiranih računa uplaćeni u izreci pobijane presude specificirani iznosi, ne radi se o, kao što je to već ranije ovom odlukom naglašeno, činjenicama važnim za odlučivanje kaznenopravnoj odgovornosti optuženika niti bi njihovim utvrđivanjem postojala povezanost između tih činjenica i odlučnih činjenica. Stoga, izneseni žalbeni prigovori nemaju značaja na pravilnost pobijane odluke.

 

49.2. Kraj takvog stanja stvari, neutemeljene su i žalbene tvrdnje kojima se osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznog prijedloga obrane da se od trgovačkih društava C. C. i I. I. pribavi dokumentacija o poslovnoj suradnji iz koje bi proizlazio podatak o tome je li došlo do plaćanja prijenosa poslovnog udjela, kome i u kojim iznosima te jesu li plaćeni porezi po inkriminiranim prijenosima.

 

50. Također, iako su točne žalbene tvrdnje optuženika da se prvostupanjski sud "mimo inicijative optužbe" upustio u analizu činjenica koje nisu od važnosti za odlučivanje o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika s čim u vezi se upire na "nepotrebne i suvišne dijelove presude" u kojima prvostupanjski sud daje internu istragu i analizu stvarne kupoprodajne cijene nekretnine, kršenja blanketnih normi za koje se optuženici ne terete, osnovanosti računa i postojanja poslovnih odnosa koji nisu obuhvaćeni predmetnom inkriminacijom te spornosti prodaje zgrade trgovačkom društvu M., time nije dovedena u pitanje pravilnost pobijane odluke niti se optuženicima stavlja na teret veći kriminalni sadržaj nego što im se to stavlja optužbom, kako se to nastoji prikazati žalbama optuženika.

 

51. Iz istog su razloga, nerelevantnosti za pravilnost činjeničnih utvrđenja, neosnovane i žalbene tvrdnje opt. E. M. kojima upire na neispravnost zaključka prvostupanjskog suda da nije imao ovlaštenje Glavne skupštine I. I. za zaključenje kupoprodajnog ugovora s trgovačkim društvom E. jer da iz zapisnika od 2. prosinca 2005. proizlazi da je to odobrenje dano ne samo za prodaju nekretnine trgovačkom društvu O. nego i trećima.

 

52. Osporavajući, u nastavku žalbi, pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja optuženici tvrde da je prvostupanjski sud trebao na temelju dokumentacije koju su optuženici predali u spis tražiti provođenje vještačenja vrijednosti pruženih usluga, osobito s obzirom na to da iz iskaza svjedoka A. G. i V. M., koje prvostupanjski sud ocjenjuje istinitim, proizlazi da su trgovačka društva E. i C. C. ipak obavljala određene radnje za trgovačko društvo I. I., dakle, da nisu bile sporne usluge, već iznos takvih usluga.

 

52.1. Međutim, navedenim žalbenim prigovorima nisu s uspjehom dovedena u dvojbu pravilna utvrđenja odlučnih činjenica prvostupanjskog suda.

 

52.2. Naime, optuženici su doista tijekom dokaznog postupka, kao potkrjepu navoda iz svojih obrana, u spis dostavili dokumentaciju o troškovima na kojima se, po tvrdnjama obrana optuženika, temelje u izreci presude pobrojani računi te dokumentaciju o "kronologiji aktivnosti operacije I.". Međutim, među dostavljenom dokumentacijom mahom su računi za autoput u Republici Italiji, računi pizzeria, restorana i hotela u Republici Hrvatskoj, kao i troškovi po karticama. Dakle, riječ je računima troškova prehrane, smještaja i putovanja (korištenje osobnog automobila za putovanje u Republiku Hrvatsku, bez priloženih putnih naloga) koje su optuženici imali prilikom dolaska u Rijeku, no, među tom dokumentacijom nema niti jedne isprave iz koje bi bilo vidljivo što je konkretno po pojedinom inkriminiranom ugovoru od strane svakog od trgovačkih društava učinjeno.

 

52.3. Uostalom, iz iskaza svjedoka B. N., tadašnjeg predsjednika Glavne Skupštine I. I., proizlazi da su troškove dolaska na Skupštinu dioničari snosili sami te da mu nitko od optuženika prilikom dolaska u Rijeku nikada nije predao nikakav račun vezano uz troškove koje je imao jer je od početka bio načelni dogovor da društvo neće plaćati putne troškove, iako su ponekad plaćeni putni troškovi, kao na primjer kada se išlo na sajam u C. (troškovi spavanja optuženika i svjedoka A. G. u hotelu B. plaćeni iz sredstava trgovačkog društva I. I.).

 

52.4. Zaključak prvostupanjskog suda o važnosti te dokumentacije za pravilnost činjeničnih utvrđenja dodatno je osnažen i sadržajem iskaza žalbama apostrofiranog svjedoka A. G. da svi troškovi optuženika ne mogu pokriti ono što je navedeno u fakturama gdje se radi o milijunskim iznosima kao i da usluge koje je napravilo trgovačko društvo C. C. ne mogu dostići vrijednost onog što je navedeno u fakturama.

 

53. Kraj takvog stanja stvari, žalbeni prigovori opt. E. M. kojima se upire na nerazumljivost obrazloženja pobijane presude u dijelu u kojem prvostupanjski sud, prihvaćanjem iskaza svjedoka A. G. i V. M. o načinu analize visine prihoda ostvarene od najma poslovnih prostora u inkriminiranom periodu uz korištenje vlastite "matematike", bez postojanja stručne analize poslovno–knjigovodstvene dokumentacije provedene od strane vještaka knjigovodstvene struke u svrhu utvrđivanja ukupne visine prihoda ostvarenih od najma poslovnih prostora u inkriminiranom periodu, zaključuje da su svi troškovi vezani uz radnje koje su poduzete radi pripreme izgradnje poslovno – trgovačkog centra u razdoblju od šest godina u cijelosti podmireni iz osnove prihoda koji su ostvareni kroz najam poslovnih prostora trgovačkog društva I. I., nemaju značaj koji im žalba pridaje.

 

54. Polazeći od takvih ispravnih činjeničnih utvrđenja utemeljenih, prije svega, na pravilnoj analizi sadržaja spisu priležeće poslovne, knjigovodstvene i računovodstvene dokumentacije svih trgovačkih društava čiji je međusobni poslovni odnos predmet inkriminacije u ovom kaznenom predmetu, prvostupanjski sud, protivno žalbenim prigovorima, s pravom prihvaća kao istinite iskaze svjedoka A. G. i V. M.. Naime, ti svjedoci, koji su sudjelovali u osnivanju trgovačkog društva G..E..I. d.o.o. te bili neposredni očevici inkriminiranih događanja, ističu da trgovačka društva C. C. i E. nisu pružala nikakve konzultantske usluge i pomoć pri projektiranju i koordiniranju buduće izgradnje u Rijeci te da su svi računi za naloge, konzultacijske i druge usluge koje su ta društva dostavljala trgovačkom društvu I. I. od 2000. pa nadalje fiktivni, što se posebno odnosi na vrijeme nakon prodaje nekretnine. Pritom, svjedok A. G. iskazuje da je točno da postoje neki troškovi na teret C. C., ali da oni ne mogu pokriti ono što je navedeno u fakturama gdje se radi o milijunskim iznosima, a svjedok V. M. iskazuje da su ispostavljeni računi imali za cilj samo to da se izvuče novac iz društva, a na štetu dioničara društva i proračuna Republike Hrvatske, upirući i da se kod Ugovora o cesiji radi o iskonstruiranom poslovnom odnosu kojem je cilj bio da se ostvari protok novca.

 

54.1. Pravilnost ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka A. G. i V. M. ni u najmanjoj mjeri nije dovedena u pitanje žalbenim prigovorima da je riječ o pristranim svjedocima s obzirom na to da su bili interesno involvirani u cjelokupni projekt I. te su njihovi iskazi determinirani činjenicom da se smatraju oštećenima postupanjem optuženika,. Mišljenje je, naime, žalitelja da se cjelokupna optužba ukazuje kao odraz animoziteta tih svjedoka jer su, nezadovoljni odnosom s optuženicima te raspodjelom imovine, odlučili inicirati predmetne postupke.

 

55. U nastojanju da dovedu u pitanje ispravnost ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka A. G., optuženici G. L. G. i T. T. u žalbama upiru i na proturječnosti do kojih je, prema mišljenju žalitelja, došlo prilikom reproduciranja te interpretacije iskaza tog svjedoka u obrazloženju pobijane presude. Tako ističu da je na stranici 27 presude navedeno da je "društvo C. C. nije dijelilo dobit iz onoga što je dobiveno temeljem faktura koje se spominju u optužnici", a potom da C. C. n. v. n. I." jer novac je podijeljen članovima". Potom ističu da je na stranici 111 presude navedeno "iz Ugovora od 22.12.2000. godine proizlazi da je upravo svj. A. G. jedini član C. C. S.r.l. koji je operativno zadužen za poslovnu zonu I. … dok se u ugovoru od 23.01.2003. govori o tome kako će ne svj. A. G. nego C. C. S.r.l. i u okviru "svoje tekuće djelatnosti pružati I. I. d.d. usluge tehničkog i projektnog savjetovanja", dok se na stranici 117 presude navodi da je svjedok A. G. "bio jedini član C. C. S.r.l. koji je bio operativno zadužen za zonu I. Kraj tako iznesenih razloga, prema mišljenju žalitelja, ostalo je nejasno je li svjedok A. G. bio isključen s projekta pa nije mogao znati da je trgovačko društvo C. C. izdalo inkriminirane fakture ili je bio uključen te je za račune znao pa ih osporio tek 2007.

 

56. Međutim, takvo fragmentarno citiranje pojedinih dijelova vrlo opsežnog i sveobuhvatnog obrazloženja pobijane presude, bez ikakvog pokušaja fundamentalnog razumijevanja iznesenih razloga u kontekstu samog predmeta inkriminacije, a sve u cilju preocjene dokaznog materijala, ni u najmanjoj mjeri nije dovedena u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka A. G..

 

57. Slijedom svega navedenog, i za ovaj drugostupanjski sud u dokaznom materijalu nema dvojbe da su optuženici kaznenopravno odgovorni za djela opisana u izreci presude.

 

58. Stoga su, budući da žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja ni izvedeni zaključci prvostupanjskog suda, žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovane.

 

Na žalbe optuženika zbog povrede kaznenog zakona

 

59. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, optuženici E. M. i M. G. tvrde da je prvostupanjski sud propustio u obrazloženju pobijane presude objasniti je li preispitao postojanje pravnog kontinuiteta, a time i pravilno primijeniti čl. 3. KZ/11., čime da je počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 4. (pravilno bi bilo iz čl. 469. toč. 4.) ZKP/08.-14., odnosno da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Međutim, već je u sklopu razmatranja opravdanosti žalbenih navoda u odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka dana ocjena (ne)osnovanosti takvih žalbenih prigovora pa se žalitelji, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuju na taj dio ove odluke.

 

60. Optuženici u nastavku žalbi, upirući na povredu kaznenog zakona, tvrde da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se u postupanju optuženika "prepoznaju" zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. Naime, optuženici smatraju da nedostaje element štete na strani trgovačkog društva I. I. odnosno ostvarenje protupravne imovinske koristi na strani trgovačkih društava E. i C. C. s obzirom na to da su oba društva, zajedno s V. M., bili vlasnici trgovačkog društva G..E..I. d.o.o. – većinskog vlasnika trgovačkog društva I. I. te, kao takvi, imali pravo na udio u dobiti od ostvarene kupoprodajne cijene, a time i pravo na isplatu dijela iznosa koji je obuhvaćen inkriminacijom. Prema mišljenju žalitelja, ukoliko se prihvati stajalište prvostupanjskog suda da su inkriminiranim ugovorima trgovačka društva E. i C. C. na nezakoniti način izvlačili novac iz trgovačkog društva I. I., tada su na taj način izvlačili svoj novac, čime su eventualno uskratili porezna davanja prema Državnom proračunu Republike Hrvatske, što predstavlja obilježja drugog kaznenog djela. Zbog toga je, smatraju žalitelji, najprije vještak financijske struke trebao utvrditi visinu dobiti odnosno udjela od ostvarene kupoprodajne cijene koji pripada trgovačkim društvima E. i C. C. pa tek onda eventualnu štetu odnosno jesu li trgovačka društva E. i C. C. uopće mogla ostvariti bilo kakvu protupravnu korist.

 

60.1. Iz iznesene žalbene argumentacije proizlazi da optuženici u biti pobijaju pravilnost pojedinih utvrđenja prvostupanjskog suda (štete za trgovačko društvo I. I. odnosno koristi za trgovačka društva E. i C. C., kao bitnih obilježja djela) na temelju kojih je izveden zaključak da su optuženici počinili terećena kaznena djela odnosno da prvostupanjsku presudu pobijaju zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prosudba o tome postoji li ova povreda može se donijeti samo u odnosu na ono i onakvo činjenično stanje kakvo je utvrđeno po prvostupanjskom sudu, a ne na ono činjenično stanje kakvo bi trebalo biti utvrđeno po ocjeni žalitelja.

 

61. Nadalje, a u odnosu na isti žalbeni osnov, povredu kaznenog zakona, optuženici G. L. G. i T. T. u žalbama tvrde da je došlo do povrede načela ne bis in idem jer da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da činjenica što je u istoj pravnoj stvari u Republici Italiji obustavljen, odnosno, arhiviran postupak ne čini smetnju za pokretanje i vođenje ovog kaznenog postupka. Mišljenje je, naime, žalitelja da se u konkretnom kaznenom predmetu radi o presuđenoj stvari, u smislu zapreke za daljnji kazneni progon. S tim u vezi se u žalbama ponovno ističe da su obrane optuženika predložile pribavljanje cjelokupnog spisa od suda u M. kako bi se utvrdila istovjetnost činjeničnog stanja te su uz žalbe dostavljene i isprave iz kojih, prema njihovom mišljenju, nedvojbeno proizlazi da se radi o istoj činjeničnoj stvari o kojoj je već pravomoćno odlučio sud u Republici Italiji.

 

62. Međutim, u navedenom žalitelji nisu u pravu.

 

62.1. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je odeni, Ured suca istrage, nakon što je Državno odvjetništvo pri Sudu u Modeni podnijelo zahtjev za arhiviranje kaznenog predmeta u kojem je provedena istraga protiv G. L. G., M. G., E. M. i T. T. zbog kaznenog djela iz čl. 110., čl. 40., čl. 61. i čl. 11. KZ za štetu nanesenu trgovačkom društvu I. I. te nakon što su provedene dodatne istražne radnje, prihvatio stav javnog tužitelja da uslijed nedostatnosti elemenata prikupljenih za podupiranje optužnice kazneno djelo ne postoji. Stoga je Sud u Modeni, Ured suca istrage, 22. kolovoza 2009. donio rješenje kojim se određuje arhiviranje postupka i nalaže povrat spisa javnom tužitelju.

 

62.2. Prema tome, nema govora o tome da se u konkretnoj situaciji radi o presuđenoj stvari, kako se to nastoji prikazati žalbama optuženika. Štoviše, u konkretnoj situaciji, pred sudom uopće nije vođen kazneni postupak nego je državni odvjetnik vodio istragu i poduzimao istražne radnje koje nisu rezultirale prikupljanjem podataka dostatnih za podupiranje optužnice slijedom čega je predmetni kazneni spis arhiviran.

 

62.3. S obzirom na sadržaj spisu priležeće dokumentacije na kojima prvostupanjski sud utemeljuje svoj zaključak, neosnovani su i žalbeni prigovori da je odbijanjem prijedloga obrane da se pribavi cjelokupni kazneni spis koji se protiv optuženika vodio pred sudom u Modeni propušteno utvrditi radi li se o presuđenoj stvari.

 

62.4. Uostalom, i sadržaj uz žalbe optuženika naknadno dostavljene dokumentacije ne upućuje na drugačiji zaključak budući da se ista odnosi isključivo na radnje koje su, u povodu prijave V. M. podnesene protiv optuženika, poduzimane od strane državnog odvjetnika prije podnošenja zahtjeva za arhiviranje kaznenog spisa.

 

63. S obzirom na sve navedeno nisu osnovane žalbe optuženika zbog povrede kaznenog zakona, a ni ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.-19. nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika na odluku o kazni

 

64. Državni odvjetnik, žaleći se zbog odluke o kazni, navodi da prvostupanjski sud nije pravilno vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi svrha i mjera kaznenopravne sankcije predviđena odredbom čl. 41. KZ/11., odnosno da nije utvrdio i pravilno vrednovao sve otegotne okolnosti na strani optuženika, dok je olakotne okolnosti precijenio, zbog čega je visina izrečenih kazni preblaga, odnosno neadekvatna težini počinjenih kaznenih djela.

 

64.1. Naime, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio način na koji su optuženici počinili kaznena djela, međutim, da nije dovoljno cijenjena činjenica da su optuženici preuzimanjem trgovačkog društva u Republici Hrvatskoj imali za osnovni cilj izvlačiti novac za svoja trgovačka društva u Republici Italiji, a sve na štetu trgovačkog društva I. I., slijedom čega je trebalo dodatno otegotnim cijeniti upornost iskazanu prilikom izvršenja djela, ustrajnost u cilju pribavljanja znate nepripadne imovinske koristi za sebe i druge, ignoriranje propisa te izdavanje faktura bez prateće dokumentacije. Također, smatra da je prvostupanjski sud previše olakotnim cijenio pomaganje optuženika G. L. G. i T. T. u počinjenju djela, ističući da je njihova uloga imala veliki značaj na samo na ostvarenje bića djela.

 

65. U dijelu žalbi kojima optuženici E. M. i M. G. osporavaju pravilnost odluke o kazni, žalitelji tvrde da prvostupanjski sud nije pravilno vrednovao otegotne i olakotne okolnosti, slijedom čega su izrečene kazne prestroge. U tom smislu ističu da je neprihvatljivo otegotnim cijeniti razdoblje inkriminirane djelatnosti te otvaranje stečaja nad trgovačkim društvom I. I., osobito jer su razlozi za stečaj neupitno egzistirali još od druge polovine 1990.-tih godina, kao niti da visina štete ne može predstavljati otegotnu okolnost jer nije pravilno i potpuno utvrđena, ali i da prvostupanjski sud nije na odgovarajući način cijenio raniju neosuđivanost optuženika.

 

66. Optuženici G. L. G. i T. T., premda u žalbama uvodno ističu i da se žale i zbog odluke o kazni, tu žalbenu osnovu ničim ne obrazlažu niti u žalbama iznose argumente za takve žalbene prigovore.

 

67. Razmatrajući iznesene oprečne žalbene navode, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pri odabiru vrste i mjere kazne kod svakog optuženika pravilno utvrdio, a potom i vrednovao sve okolnosti koje su u smislu čl. 47. KZ/11. od značaja za proces individualizacije kazne, pri čemu im je dao odgovarajući značaj, a ta utvrđenja nisu dovedena u pitanje istaknutim žalbenim navodima.

 

68. Tako je, prvostupanjski sud, pravilno svim optuženicima olakotnim cijenio dosadašnju kaznenu neosuđivanost, pri čemu je, sasvim opravdano dodatno olakotnim opt. T. T. cijenio činjenicu da je otac jednog maloljetnog djeteta, a opt. G. L. G. i opt. T. T., nasuprot prigovorima iz žalbe državnog odvjetnika, i činjenicu da su osuđeni za blaži oblik kaznenog djela.

 

69. Isto tako je svim optuženicima pravilno otegotnim cijenio društvenu opasnost počinjenih kaznenih djela, trajanje inkriminirane djelatnosti, broj radnji poduzetih radi ostvarenja kaznenog djela, a osobito visinu štete prouzročene trgovačkom društvu I. I.. Pri tome je, sasvim opravdano, opt. E. M. dodatno otegotno cijenjeno da je zbog njegovih inkriminiranih radnji došlo do otvaranja stečajnog postupka nad trgovačkim društvom I. I..

 

70. Slijedom navedenih okolnosti, osnovano je prvostupanjski sud, pravilnim odmjeravanjem kazne, opt. E. M. osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, opt. M. G. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, te optuženike G. L. G. i T. T. na kazne zatvora u trajanju od po dvije godine svakog. Naime, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da su ovako izrečene kazne zatvora u cijelosti primjerene težini i posljedicama počinjenog djela te stupnju krivnje optuženika te podobne ostvariti, u odnosu na optuženike, individualnu, a u odnosu na sve druge, generalnu svrhu kažnjavanja, kao i izraziti društvenu osudu zbog počinjenih djela.

 

Na žalbe optuženika zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu

 

71. Nije u pravu opt. G. L. G. kada u žalbi, pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, tvrdi da je ostalo nejasno iz kojeg razloga i koje osnove je zajedno s optuženicima E. M. i M. G. osuđen solidarno isplatiti iznos koji je trgovačko društvo I. I. platilo trgovačkom društvu E. (14.111.482,29 kuna). U prilog takvim tvrdnjama, optuženik ističe, da prema sadržaju izvedenih dokaza, nije sudjelovao u pregovorima ni sklapanju ugovora između trgovačkih društava I. I. i E. kao niti u izdavanju računa i plaćanju od strane trgovačkog društva I. I.. Također, ističe da nije imao nikakav dodir s Ugovorom o cesiji niti je sudjelovao u pregovorima s trgovačkim društvom O. d.o.o. odnosno u isplati kapare.

 

72. Naime, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude, i u odnosu na odluku o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu, dao valjane i jasne razloge zbog kojih je donio upravo takvu odluku, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga nije počinjena ni bitna postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-14., na koju takvim žalbenim prigovorima, optuženici također upućuju.

 

73. Naime, obrazlažući odluku koja se odnosi na dosuđeni imovinskopravni zahtjev prvostupanjski je sud, u odnosu na iznos od 14.111.482,29 kuna, koliko je na temelju ugovora sklopljenih između trgovačkih društava I. I. i E., potom Ugovora o cesiji te kapare dane od strane trgovačkog društva O. d.o.o. neosnovano isplaćeno s računa trgovačkog društva I. I. na račun trgovačkog društva E., naveo da su optuženici E. M., M. G. i G. L. G. obvezani solidarno platiti dosuđeni iznos jer je svatko od njih odgovoran ili za zaključenje ugovora ili za izradu računa ili za izdavanje naloga za isplatu, dakle, da je svatko od njih svojim inkriminiranim radnjama doprinio nastanku štete koju je pretrpilo trgovačko društvo I. I..

 

74. Stoga, budući da je pobijanom presudom opt. G. L. G. proglašen krivim što je, pored ostalog, 8. rujna 2006. kao predsjednik Uprave trgovačkog društva G..E..I. d.o.o. ispunio i potpisao nalog za doznaku u inozemstvo kojim se s računa trgovačkog društva G..E..I. d.o.o. na račun trgovačkog društva E. na temelju Ugovora o cesiji neosnovano prenosi iznos od 315.038,68 Eura u protuvrijednosti od 2.323.607,48 kuna, dakle da je upravo svojim postupanjem odnosno poduzimanjem kriminalnih radnji zbog kojih je proglašen krivim prouzročena šteta trgovačkom društvu I. I., koju je u obvezi i nadoknaditi, prvostupanjski je sud s pravom obvezao opt. G. L. G. da oštećeniku solidarno plati dosuđeni iznos.

 

Na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka

 

75. Premda optuženici G. L. G. i T. T. uvodno u žalbama ističu da se žale i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, niti tu žalbenu osnovu ne obrazlažu.

 

76. Državni odvjetnik u dijelu žalbe kojim osporava pravilnost odluke o troškovima postupka tvrdi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve činjenice o kojima ovisi visina paušalnog troška odnosno da nije uzeo u obzir troškove koji su angažiranjem pravosudnog aparata nastali, slijedom čega je utvrđena visina tog troška neprimjerena obimu provedenih radnji u ovom kaznenom postupku. Također, ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir mjesečna primanja svih optuženika zbog kojih plaćanje troškova postupka u većem paušalnom iznosu ne bi dovelo u pitanje uzdržavanje optuženika ni osoba koje su dužni uzdržavati.

 

77. Nasuprot takvim žalbenim prigovorima, imajući na umu stvarne troškove ovog kaznenog postupka te visinu paušalne svote tog troška odmjerenu s obzirom na složenost i trajanje predmetnog kaznenog postupka, ovaj drugostupanjski sud nalazi odluku o troškovima kaznenog postupka utemeljenu na činjeničnim utvrđenjima i zakonskim propisima.

 

78. Isto tako, ispitujući prvostupanjsku presudu, u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/08.-19., u odluci o sigurnosnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud nalazi i da je sigurnosna mjera zabrane potpunog obavljanja dužnosti predsjednika uprave, člana uprave, direktora trgovačkog društva u trajanju 10 godina dulje od izrečene kazne zatvora, opt. E. M. izrečena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa zakonom.

 

79. Slijedom svega navedenog, neosnovane su žalbe državnog odvjetnika i optuženika pa je, na temelju čl. 482. ZKP/08.-19., odlučeno kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 8. prosinca 2021.