1              Poslovni broj: I Kž-89/2021-4

Poslovni broj: I Kž-89/2021-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene M. R., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optužene M. R. protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 27. siječnja 2021., broj K-5/2020-26, u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se žalba optužene M. R. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optužena M. R. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i utaje poreza ili carina iz članka 256. stavka 1. KZ/11., sve primjenom članka 51. KZ/11., koja djela su činjenično i pravno opisana u točkama 1 i 2 u izreci presude, te joj je za kazneno djelo iz točke 1, na temelju članka 246. stavak 2. uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci, a za kazneno djelo iz točke 2, na temelju članka 256. stavak 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, a na temelju članka 51. KZ/11. osuđena je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

1.1. Potom je na temelju članka 56. KZ/11. optuženoj M. R. izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako optužena M. R. u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo te pod daljnjim uvjetom da u roku od 1 (jedne) godine ispuni posebnu obvezu iz članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11. te oštećenoj stečajnoj masi iza društva E. d.o.o. u stečaju popravi štetu počinjenu kaznenim djelom iz točke 1 izreke, isplatom iznosa od 268.873,02 kn (dvjesto šezdeset i osam tisuća osamsto sedamdeset i tri kune i dvije lipe) uvećanog za zakonske zatezne kamate tekuće od 1. siječnja 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5 postotnih poena sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkih društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za 3 postotna poena.

 

1.2. Ako optužena M. R. u roku od 1 (jedne) godine ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri određenu joj posebnu obvezu iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11., sud može, u skladu s odredbom članka 58. stavka 5. KZ/11., opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene joj jedinstvene kazne zatvora.

 

1.3. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.– dalje: ZKP/08.) djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev društvu E. d.o.o. u stečaju te je naloženo optuženoj M. R. (OIB: ….) da oštećenoj stečajnoj masi iza društva E. d.o.o. u stečaju (OIB: ….) naknadi štetu u iznosu od 268.873,02 kuna (dvjesto šezdeset i osam tisuća osamsto sedamdeset i tri kune i dvije lipe) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5 postotnih poena sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkih društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za 3 postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

 

1.4. S preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećena stečajna masa iza društva E. d.o.o. u stečaju upućena je na parnicu.

 

1.5. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženoj M. R. nalaže se naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. ZKP/08. na ime vještačenja u iznosu od 53.039,00 kuna (pedeset tri tisuće i trideset devet kuna) te paušalnu svotu iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. u iznosu od 1.000,00 kuna (tisuću kuna) u roku od 15 (petnaest) dana.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnijela optužena M. R. po braniteljici Ž. M., odvjetnici u V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavka 2. i 3. ZKP/08., odluke o kazni i troškovima postupka iz članka 471. ZKP/08., s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, podredno da istu preinači na način da optuženu oslobodi optužbe.

 

2.1. Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu podnijelo je odgovor na žalbu optužene, s prijedlogom da se žalba optužene odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Nije u pravu optužena M. R. kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. zbog toga što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni i nisu obrazloženi na razumljiv način u odnosu na važne činjenice iz njene obrane kojima ukazuje da nije bilo namjere za osobnim prisvajanjem novca.

 

5.1. Naime, prvostupanjski je sud za svoja činjenična utvrđenja naveo jasne, logične, razumljive i dostatne razloge u kojima nema proturječja, a obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žaliteljica zapravo obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

 

5.2. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu, sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., drugostupanjski sud nije utvrdio da je sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti. Iz navedenih razloga žalba optužene zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

6. Nadalje, u žalbi se obrazlaže i povreda kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. ZKP/08., na način da prvostupanjski sud nije mogao utvrditi odgovornost optužene pozivajući se na blanketni propis iz članka 430. stavak. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., dalje: ZTD) te posebno ističe kako u postupanju optužene, a u odnosu na točku 1 izreke, kada se gleda čitav inkriminirani period, postoji izvjesno činjenično utvrđenje da je njeno postupanje i vođenje društva bilo zapravo usmjereno na održavanje i pozitivno poslovanje društva, te da nema mjesta zaključku suda da bi njeno postupanje bilo usmjereno na pribavljanje osobne imovinske koristi.

 

6.1. No, u obrazloženju pobijane presude, iznoseći razloge zbog kojih je utvrđeno da je optužena M. R. postupila protupravno, prvostupanjski sud je naveo da je optužena, unatoč tome što je kao direktorica društva E. d.o.o. bila dužna postupati sukladno odredbama članka 430. stavka 1. ZTD-a te voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, opisanim ponašanjem postupila je protivno tom načelu jer je, a što nije niti osporila, tijekom inkriminiranog razdoblja (od 2007. do kraja 2014.) nalagala da se sredstvima sa žiro računa društva E. d.o.o. podmiruju ranije obveze njezinog obrta R., koji je prestao s radom 28. veljače 2009., iako za takvo plaćanje nije bilo dužničko vjerovničkog odnosa.

 

6.2. Stoga, kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon u pogledu pravne kvalifikacije kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., nije osnovana žalba optužene zbog povrede kaznenog zakona koju optužena ističe kao tzv. posrednu povredu iz članka 469. stavak 1. ZKP/08., a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi na štetu optužene bio povrijeđen kazneni zakon. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno je odlučio i o postojanju pravnog kontinuiteta u odnosu na kazneno djelo iz točke 2 presude, utvrdivši da je isto počinjeno 2011., dakle za vrijeme važenja Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11.– dalje: KZ/97.), po kojem se inkriminirano postupanje optužene M. R. može pravno označiti kao kazneno djelo iz članka 292. stavak 1. alineja 4. KZ/97., a koje ima pravni kontinuitet u zakonskom opisu kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11., koji se ukazuje blažim za optuženu. Naime, iako su po obje zakonske odredbe propisane iste kazne, po odredbi članka 256. stavak 1. KZ/11. zakonska obilježja tog kaznenog djela ostvaruju se tek ako je došlo do smanjenja ili neutvrđivanja porezne obveze u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna, jer je utvrđen iznos neplaćenog poreza od 22.524,80 kuna, pa je u skladu s člankom 3. stavak 3. KZ/11. primijenjen zakon koji je blaži, pa niti po tom pitanju nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optužene.

 

7. Žalba optužene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u bitnom se svodi na tvrdnju optužene kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda, da je optužena novčanim sredstvima društva u iznosima koji su navedeni u izreci presude podmirivala obveze njenog obrta R. u cilju i s namjerom da sebi protupravno pribavi imovinsku korist, jer da sud nije pravilno utvrdio subjektivni odnos optužene prema terećenim kaznenim djelima, tj. postojanje namjere kao jednog od elemenata krivnje, referirajući se potom u obrazloženju tih žalbenih navoda na sadržaj provedenih dokaza. Žaliteljica smatra da provedeni dokazi, a u odnosu na iznesenu i argumentiranu obranu optužene ukazuju da na strani optužene nije postojala protupravna namjera, već da je optužena sve radnje opisane u optužbi, kako plaćanja obrtu, tako i isplate u gotovini, poduzimala u cilju i s namjerom održavanja poslovanja društva, očuvanju radnih mjesta, omogućavanju pravovremene isporuke narudžbi, a da je sud propustio utvrditi ukupnu korist koju je društvo E. d.o.o. steklo obavljanjem svoje djelatnosti pomoću CAD programa koji je nabavljen od obrta R., a na koje okolnosti je bio predložen svjedok J. R., čije ispitivanje je sud odbio, te da su upravo te okolnosti, koje obrana smatra ključnim pitanjem, bitne za ocjenu kaznene odgovornosti optužene.

 

7.1. Suprotno žalbenim navodima, drugostupanjski sud smatra, da je sud prvog stupnja temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao svakog za sebe i međusobno ih uspoređujući i osnovano utvrdio da je dokazano da je optužena počinila kaznena djela na način kao što joj je stavljeno na teret optužnicom.

 

7.2. Naime, u naprijed navedenim žalbenim prigovorima optužena zapravo ponavlja svoju obranu koju je prvostupanjski sud osnovano ocijenio kao neuvjerljivu, a pri tome neargumentirano vrši procjenu izvedenih personalnih dokaza te ih selektivno tumači. Tako se sva prethodno navedena utvrđenja prvostupanjskog suda, koja žaliteljica smatra nedokazanim, kako u odnosu na točku 1, tako i u odnosu na točku 2 pobijane presude, temelje na izvedenim dokazima i to knjigovodstveno-financijskom vještačenju, koje kao stručno i dano u skladu s pravilima struke od strane nepristrane i za ishod ovog kaznenog postupka nezainteresirane osobe prihvaća i ovaj sud, te pročitanoj dokumentaciji i iskazima ispitanih svjedoka. Utvrđenje da je novčanim sredstvima u vrijednosti od 268.873,02 kuna platila obveze obrta R. i dio na ime povrata kredita tog obrta, kao i utvrđenje da je plaćanjem u gotovini na ruke, mimo žiro računa društva izbjegla plaćanje poreza i oštetila državni proračun u iznosu od 22.524,80 kuna, proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje, analize knjigovodstvene dokumentacije, odnosno faktura koje nisu knjižene i izdavane, a isplate nisu prikazane u poslovnim knjigama, a što u svjedočkim iskazima u bitnom potvrđuju svjedokinje G., B., M. i S., koje su iskazivale i o osobnim spoznajama "isplate na crno i u gotovini". Sve bitne i odlučne činjenice iz prethodnih dokaza, dopunjuju se i potvrđuju iskazom stečajne upraviteljice G. Pritom takav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje žalbenim navodima kako su postupci optužene i sporna plaćanja izvršena s namjerom da se održi poslovanje društva i zato što je "…optužena bila uvjerena da je zatvaranjem obrta prenijela svu opremu obrta, a time i obveze obrta na društvo, a naročito one koje se tiču CAD program i opreme…", te kako je "…korištenjem te opreme korist koju je društvo E. d.o.o. imalo, bila višestruka i premašila iznos plaćanja …".

 

7.3. No, te i takve navedene okolnosti ne predstavljaju odlučne činjenice, kako to pogrešno smatra žaliteljica, a time niti potreba provođenja dokaza ispitivanjem svjedoka R. na okolnosti koliku je korist društvo E. d.o.o. imalo od CAD opreme, budući da je prvostupanjski sud u odnosu na inkriminirano postupanje optužene razjasnio upravo one odlučne činjenice o kojima ovisi njezina kazneno pravna odgovornost, a to su: da je bila direktorica TD E. d.o.o. i vlasnica obrta R., da nije bilo nikakvog dužničko-vjerovničkog odnosa između ova dva pravna subjekta, a da je optužena, unatoč tome, kao direktorica društva, u razdoblju od početka 2007. do kraja 2014. nalagala plaćanje obveza obrta i povrata kredita, na koji način je oštetila društvo, a sebi pribavila protupravnu korist, te da je u istom svojstvu vršila gotovinske isplate koje nije prikazivala poslovnim knjigama, pa time na iste nije niti obračunala pripadajući porez i time oštetila državni proračun, kako to i proizlazi iz prethodno provedenih dokaza i pravilno utvrđenih činjenica. Naposljetku, iz svih prethodno navedenih utvrđenja, pritom opravdano ocjenjujući obranu optužene usmjerenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti, prvostupanjski sud utemeljeno zaključuje da je optužena bila svjesna svojih postupaka i svojih dužnosti propisanih u članku 430. i članku 252. ZTD-a, ali je postupila suprotno istima, pa takvu analizu činjenica i ocjenu obrane optužene nalazi i u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud. Pri tome valja primijetiti da je potpuno neživotno i nelogično objašnjenje optužene "kako je fakturiranje trebalo biti dovršeno kroz još nekoliko idućih godina, a kako je vrijeme prolazilo da se to zaboravilo…pa se radi o propustu optužene…", a čega je "…postala svjesna tek 2014., neposredno pred otvaranjem stečajnog postupka:.. a prije toga da nije bila svjesna da se radi o plaćanju obveza koje društvo nije dužno plaćati."

 

8. Slijedom iznijetog, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da je prvostupanjski sud, u cjelovito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, zbog čega prigovori žaliteljice nisu osnovani.

 

8.1. Također, nije u pravu optužena kad u žalbi ističe kako prvostupanjski sud nije utvrdio da bi njeno postupanje sadržavalo objektivna i subjektivna obilježja inkriminiranih kaznenih djela. S tim u vezi je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude (stranica 19) naveo dostatne i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga su potpuno neprihvatljive žalbene tvrdnje optužene kojima se, ponavljajući svoju obranu, nastoji ekskulpirati, tvrdeći da nije bila svjesna da njeni postupci ulaze u zonu protupravnosti.

 

8.2. Zbog svega naprijed iznesenog prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom kaznenom predmetu pravilno i potpuno utvrdio te je osnovano zaključio da se u ponašanju optužene M. R. stječu bitna zakonska obilježja kaznenih djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i članka 256. stavka 1. KZ/11., za koja je optuženu proglasio krivom, budući je prethodno pravilno našao utvrđenim i postojanje pravnog kontinuiteta (stranica 22, odlomak 1. presude), koje u cijelosti prihvaća drugostupanjski sud, pa ga je nepotrebno ponavljati.

 

9. Žaleći se zbog odluke o kazni, optužena M. R. smatra, da bez obzira na primjenu odredbi o ublažavanju kazne, da su i pojedinačne i jedinstvena kazna zatvora neprimjerene utvrđenim olakotnim okolnostima te da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio postupanje optužene u svrhu dobrobiti društva kao olakotne okolnosti. Stoga smatra da bi svrha kažnjavanja bila postignuta i kaznom blažom od izrečene.

 

9.1. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za odmjeravanje kazne, kao i da ih je pravilno ocijenio. Tako je optuženoj olakotnim cijenio neosuđivanost, okolnost da kroz dugogodišnje vrijeme nije činila kaznena djela, te činjenicu što je optužena M. R. i osobnom svojom imovinom garantirala za obveze društva E. d.o.o., dok je otegotnom okolnošću kod optužene cijenio visinu protupravne imovinske koristi koju je za sebe ostvarila plaćajući sredstvima društva E. d.o.o. obveze svog obrta R., pa je polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, u skladu s odredbom članka 51. stavak 1. KZ/11., za počinjenja kaznena djela utvrdio pojedinačne kazne i to za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, na temelju članka 246. stavak 2. uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavak 1. točka 4. KZ/11., kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, a za kazneno djelo utaje poreza ili carine, na temelju članka 256. stavak 1. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, a činjenica dosadašnje neosuđivanosti optuženice za kaznena djela kao i činjenica da je za obveze društva jamčila svojom osobnom imovinom, čime je, u slučaju loših poslovnih rezultata, izložila i sebe mogućem gubitku, postupajući pri tom za dobrobit društva, da su te okolnosti u međusobnoj povezanosti i predstavljaju naročito olakotne okolnosti koje opravdavaju izricanje kazne ispod zakonskog minimuma, zbog kojih okolnosti se u konkretnom slučaju svrha kažnjavanja može postići i takvom blažom kaznom. Potom je optuženu M. R. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, uz mišljenje da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može postići i bez izvršenja jedinstvene kazne zatvora pa je optuženoj izrečena uvjetna osuda iz članka 56. KZ/11., tako da se izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optužena M. R. u roku provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo te pod daljnjim uvjetom da u roku od jedne godine ispuni posebnu obvezu iz članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11. i oštećenoj stečajnoj masi iza društva E. d.o.o. u stečaju popravi štetu počinjenu kaznenim djelom iz točke 1 isplatom iznosa od 268.873,02 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2015. pa do isplate, po stopi koja je pobliže navedena u izreci.

 

9.2. Upravo takve pojedinačne i jedinstvena kazna kao i izrečena uvjetna osuda sa posebnom obvezom, i prema ocjeni ovoga suda, primjerena je težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi optuženice, te je za očekivati da će se istom ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., a ujedno na taj način utjecati ne samo na optuženu, već i na sve druge da ne čine kaznena djela, čime će se ojačati svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a počinitelju omogućiti ponovno uključivanje u društvo, čime će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, pa blaže kažnjavanje za koje se zalaže optužena nije opravdano.

 

9.3. U odnosu na odluku suda o troškovima postupka, prije svega, u odnosu na žalbu optužene koja ustraje u tvrdnji da poriče kaznenu odgovornost, za naglasiti je kako je iz do sada iznesenih navoda jasno da je prvostupanjski sud osnovano i utemeljeno optuženu proglasio krivom za terećena kaznena djela, a to podrazumijeva i primjenu odredaba iz članka 148. ZKP/08. Sukladno članku 148. stavku 1. ZKP/08. optužena je upravo zbog donošenja osuđujuće presude obvezana podmiriti troškove kaznenog postupka, na ime provedenog vještačenja u iznosu od 53.039,00 kuna te paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna. Stoga, a u pogledu žalbenih navoda da zbog svojih primanja nije u mogućnosti platiti presuđene troškove, te kako za sada, prema podacima u spisu, ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično, optuženoj se skreće pozornost na članak 148. stavak 6. ZKP/08. koji propisuje da u slučaju promijenjenih okolnosti, nakon donošenja presude, predsjednik vijeća može osloboditi optuženu u cijelosti ili djelomično obveze plaćanja troškova, a za koju odluku od optužene može zatražiti dostavljanje potvrde o imovinskom stanju i prihodima od porezne uprave.

 

10. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom optužene, niti povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP/08., a koje drugostupanjski sud ispituje po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. prosinca 2021.