1              Poslovni broj: I Kž-358//2021-4

Poslovni broj: I Kž-358//2021-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. I. radi kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku, broj K-9/19-29 od 19. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. I. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Sisku proglasio je krivim optuženog M. I. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu - opisano u članku 227. stavak 1. i 4. KZ/11., a kažnjivo po članku 227. stavak 4. KZ/11., te je isti na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 ( šest) mjeseci.

 

1.1. Temeljem članka 72. stavak 1. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u odnosu na sve kategorije vozila u trajanju od 3 (tri) godine dulje od izrečene kazne zatvora.

 

1.2. Temeljem članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) oštećeni M. G. i S. P. upućeni su u parnicu radi ostvarivanja svojih imovinskopravnih zahtjeva.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. ZKP/08. optuženik je djelomično oslobođen od obveze plaćanja troškova kaznenog postupka, u cijelosti iz članka 145. stavak 2. točka 1.- 6. ZKP/08., dok je po članku 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08. obvezan platiti troškove oštećenih M. G. i S. P. u iznosu od 7.500,00 kn.

 

2. Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

2.1. Žalbu je podnio i optuženik po braniteljici L. R., odvjetnici u Đ., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, te zbog odluke troškovima postupka u odnosu na obvezu plaćanja istih na ime zastupanja oštećenika, s prijedlogom da se ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati na ponovni postupak.

 

2.2. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se odbije žalba optuženika kao neosnovana.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik ističe povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer da ne postoji valjano obrazloženje iz kojih razloga je odbijen dokazni prijedlog obrane za provođenjem medicinskog vještačenja na okolnost je li oštećena M. G. u prometnoj nesreći zadobila teške tjelesne povrede, te da su razlozi presude nejasni i proturječni ispravama u spisu. Međutim, iako optuženik u žalbi kao osnovu pobijanja presude ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pri čemu samo parafrazira dio odredbe iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., iz izloženih žalbenih navoda vidljivo je da optuženik presudu suda prvog stupnja sadržajno zapravo pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

5.1. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., pa tako ni u žalbi navedenu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

 

6. U okviru žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pobija prije svega analizom postupanja i vožnje oštećene M. G. kao sudionice predmetne prometne nesreće, odnosno, dinamikom nastanka iste, pri čemu isto dovodi u vezu s prometnim vještačenjem, koje po njegovom mišljenju, ukazuje na niz propusta oštećene, a što je prvostupanjski sud neopravdano isključio kao relevantno, iako ti propusti oštećene ukazuju da je "upravo oštećena ona koja je u pretežitoj mjeri kriva za nastanak iste". Nadalje, osim što oštećena nije optužena, već je imala svojstvo svjedoka, žalitelj smatra da je ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda da je ona u toj prometnoj nesreći zadobila prijelom rebara, kao tešku tjelesnu ozljedu, iako iz medicinskog vještačenja i medicinske dokumentacije tako ne proizlazi.

6.1. U odnosu na žalbene navode u pogledu statusa M. G. kao oštećene u ovom kaznenom postupku, valja istaknuti da se presuda donosi samo u odnosu na osobu koja je optužena i na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj optužnici. Sud, nakon provedene rasprave, ocjenjuje koji dijelovi optužbe su dokazani i sadrže li one radnje optuženika koje nađe dokazanima, subjektivne i objektivne elemente bića nekog kaznenog djela, a na što nema utjecaja stajalište žalitelja o "pretežitoj krivnji oštećene za predmetnu prometnu nesreću". Sukladno navedenom, prvostupanjski sud je svoja utvrđenja u odnosu na optuženog M. I. temeljio na dokazima koji su neposredno izvedeni na raspravi, a potom na temelju istih izveo svoje zaključke, kako o odgovornosti optuženika, tako i o statusu i ozljedama oštećene M. G. i oštećenog S. P., uključujući pritom provedeno prometno i medicinsko vještačenje.

 

6.2. U pogledu žalbenog navoda optuženika da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno zbog odbijanja njegovog dokaznog prijedloga za provođenjem vještačenja po medicinskom vještaku specijalistu radiologu, na okolnosti je li oštećena M. G. u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobila prijelom rebara, kao tešku tjelesnu povredu, drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude naveo, ne samo one dokaze koje je tijekom dokaznog postupka proveo, odnosno, koje odlučne činjenice je na temelju tako provedenog dokaznog postupka utvrdio dokazanim, već je obrazložio i zbog čega je odbio provesti predloženi dokaz obrane, za što je dao valjane, dostatne i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud.

 

6.3. Naime, prvostupanjski sud je na te okolnosti proveo medicinsko vještačenje, a potom zaključio da iz dopunskog nalaza i mišljenja dr.med. D. J. proizlazi kako je pri prijemu u bolnicu 6. srpnja 2018. oštećenoj M. G. učinjena, između ostaloga, i MSCT obrada toraksa (grudnog koša) i tom obradom radiolog nije utvrdio znakove prekida koštanog kontinuiteta, ali je potom dana 10. srpnja 2018., kada je oštećena još bila u bolnici, učinjena i RTG snimka lijevog hemitoraksa (grudnog koša), na kojoj je radiolog ustanovio serijski prijelom prednjih okrajaka od 1. do 4. rebra sa dislokacijom ulomaka, a serijski prijelom prva četiri rebra lijevo predstavlja tešku tjelesnu ozljedu. S obzirom na takav sadržaj dopunskog vještačenja te uz dopunski odgovor vještaka koji je dao na raspravi 14. travnja 2021., kako kod dijagnosticiranja prijeloma kostiju nije rijetko da se prijelom ne dijagnosticira po samom dolasku u bolnicu i učinjene radiološke dijagnostike, a zbog čega se često prijelomi dijagnosticiraju tek po učinjenim kontrolnim snimkama, koje se učine par dana nakon traume, pa s obzirom da u medicinskoj dokumentaciji nije pronađen nekakav događaj koji bi mogao opravdati naknadni prijelom četiri rebra na strani oštećene, dok je još bila u bolnici, ti se prijelomi mogu povezati samo sa predmetnom prometnom nesrećom.

 

6.4. Dakle, protivno tvrdnjama optuženika da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da je oštećena M. G. u predmetnoj prometnoj nesreći zadobila prijelom 1. do 4. rebra lijevo, koja ozljeda je teške naravi, a zbog čega je ispravna i odluka prvostupanjskog suda kojom je odbijen dokazni prijedlog obrane za provođenjem vještačenja po medicinskom vještaku specijalistu radiologu na okolnosti "da li je oštećena M. G. zadobila u predmetnoj prometnoj nezgodi teške tjelesne povrede", budući su te činjenice dopunskim medicinskim vještačenjem razjašnjene, pa žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana.

 

6.5. Nadalje, optuženik smatra da je sud u potpunosti zanemario određene zaključke prometnog vještačenja, kao i nalaz i mišljenje Službe traseoloških vještačenja od 25. veljače 2020., a iz kojih proizlaze utvrđenja da je oštećena započela radnju skretanja ulijevo u fazi kada je optuženik već bio u punoj fazi pretjecanja, a da pritom nije uključila pokazivač smjera, niti joj je, jednako kao i optuženiku, bilo dozvoljeno skretati preko pune središnje linije kolnika, tim više što je u svom retrovizoru i okretanjem glave mogla uočiti optuženika u punoj fazi pretjecanja, a što sve ukazuje, po mišljenju optuženika, da je "oštećena u pretežitoj mjeri kriva za nastanak ove prometne nesreće", a koje činjenice da je prvostupanjski sud apsolutno isključio iz obrazloženja pobijane presude.

 

6.6. No, protivno tvrdnjama optuženika, a imajući u vidu cjelokupno provedeni dokazni postupak i utvrđeno činjenično stanje, ne stoji tvrdnja žalitelja da je, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, a posljedično tome i pogrešno, jer protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je savjesnom i pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci pobijane presude, što je naznačeno i u obrazloženju koje sadrži logične i uvjerljive razloge o svim odlučnim i važnim činjenicama koji su utemeljeni na pravilnoj ocjeni iskaza, kako optuženika, tako i svjedoka te ostalih izvedenih dokaza, te na temelju provedenog kombiniranog prometno-tehničkog i medicinskog vještačenja.

 

6.7. Unatoč u žalbi nabrojenih "pogrešaka koje je optužena počinila pri skretanju i radnji koje je mogla poduzeti da bi izbjegla prometnu nesreću", valja istaći da razloge i zaključke koje je iznio prvostupanjski sud u odnosu na radnje i vožnju optuženika za osuđujuću presudu, prihvaća i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, a iz kojih proizlazi, upravo na temelju provedenog prometnog, traseološkog i toksikološkog vještačenja, da je vožnja optuženika koji je upravljao osobnim automobilom pod utjecajem alkohola, pri koncentraciji od najmanje 1,06 g/kg apsolutnog alkohola u krvi te pristajući da vožnjom u takvom stanju ugrozi druge sudionike u prometu, kroz naseljeno mjesto kretao se brzinom od oko 124 km/h, iako je brzina kretanja kroz naseljeno mjesto prometnim propisom ograničena na 50 km/h, pri čemu je pretjecanje vršio na mjestu gdje se na kolniku nalazila puna uzdužna linija, dok je prometnu nesreću mogao izbjeći da je vozio brzinom manjom od 88 km/h uz istovjetnu reakciju (naglo kočenje), odnosno, brzinom koja je ograničena za naseljeno mjesto od 50 km/h te da nije izvodio pretjecanje preko pune linije, budući su upravo te radnje optuženika i vožnja u takvom stanju u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom ove prometne nesreće.

 

6.8. Stoga, na tako utvrđeno činjenično stanje nije od utjecaja tvrdnja optuženika, kako je oštećena M. G. mogla vidjeti da je optuženik započeo radnju pretjecanja i da bi odustajanjem od skretanja bila izbjegnuta prometna nesreća, budući da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da je vožnja optuženika koji je vozio takvom ekscesnom brzinom od 124 km/h kroz naseljeno mjesto i koji je poduzeo radnju pretjecanja na mjestu gdje nije smio pretjecati, uzrok ove prometne nesreće, a do koje ne bi niti došlo, a time niti do nastupjelih posljedica, da je poštivao prometne propise, pa se optuženika upućuje, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, na cjelokupno obrazloženje i analizu prvostupanjskog suda u pogledu provedenih vještačenja.

 

6.9. Sukladno prethodno navedenom, u pravu je prvostupanjski sud i kada je izveo zaključak, da to što iz traseološkog vještačenja proizlazi, kako su lijevi pokazivači smjera na vozilu oštećene bili u hladnom stanju, što bi ukazivalo da nisu bili upaljeni, nije ona činjenica koja je uzrok ove prometne nesreće. S tim u vezi treba se osvrnuti i na to, a što optuženik prešućuje, da iz nalaza i mišljenja samostalnog vještaka za tehnička vještačenja, dipl.ing. N. P. iz Službe traseoloških vještačenja, proizlazi kako žarne niti i žarulja prednjeg lijevog i stražnjeg lijevog pokazivača smjera sa osobnog automobila kojim je upravljao optuženik, u trenutku prometne nesreće također nisu bili u funkciji, već u hladnom stanju, a što bi onda logično ukazivalo da niti kod optuženika nisu bili upaljeni. Osim toga, neistinite su žalbene tvrdnje optuženika da je oštećena vršila radnju skretanja preko pune linije, budući da iz prometnog vještačenja proizlazi da na mjestu nesreće postoji kratko isprekidana crta koja dopušta vozilima da mogu skretati sa sebi desne preko lijeve kolne trake na ulaz, a što je oštećena i činila.

 

7. Stoga, imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud je nedvojbeno i sa sigurnošću izveo ispravan i konačan zaključak da su radnje optuženika i vožnja s višestrukim kršenjem prometnih propisa u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom ove prometne nesreće.

 

7.1. U svezi ovih činjenica, a i žalbenih navoda optuženika, drugostupanjski sud napominje da kršenje prometnog propisa od strane jednog sudionika u prometu ne daje za pravo drugome sudioniku da i on krši prometne propise. Ukoliko to čine oba sudionika, onda svaki odgovara u granicama svoje odgovornosti, obzirom na okolnosti nastanka nesreće te nastupjelu posljedicu. Drugim riječima, kod postojanja proturječnih stavova obrane i optužbe, pogrešno je stajalište, kao u ovom slučaju optuženika, koje bi u svojoj srži imalo zaključak da zbog eventualno višestrukog kršenja prometnih propisa od strane oštećene, nije bilo moguće utvrditi odlučne činjenice da je kršenje prometnih pravila optuženog u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom ove prometne nesreće. Optuženik ovime očigledno dovodi u sumnju izvedeni zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj krivnji, pa drugostupanjski sud i u pogledu takvog stava ističe da sumnja u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08. postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o postojanju, odnosno, nepostojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji, a što nije bio slučaj u ovom konkretnom predmetu.

 

7.2. Dakle, u okviru istaknute žalbene osnove optuženik u stvari ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmetom analize i ocjene prvostupanjskog suda, već samo polemizira s razlozima pobijane presude. Međutim, razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na počinjeno kazneno djelo, drugostupanjski sud nalazi da optuženik navodima svoje žalbe nije niti jednim argumentom ozbiljno doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

8. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja optuženiku trebao izreći kaznu zatvora u duljem trajanju. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti, ali da nije u dovoljnoj mjeri otegotnim cijenio jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenog djela, te višestruko kršenje prometnih propisa i bezobzirnu vožnju optuženika koja je imala za posljedicu smrt jedne osobe i teške tjelesne ozljede još dvije osobe, zbog čega je kazna preblaga i neće polučiti rezultate kako specijalne, tako ni generalne prevencije.

 

8.1. Nasuprot tome, optuženi M. I. smatra da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio olakotne okolnosti i to prvenstveno ogroman doprinos oštećene i njenu pretežitu krivnju za nastanak prometne nesreće, da optuženik osjeća strašne posljedice iste, te njegovo iskreno žaljenje i korektno držanje pred sudom, dok posebno otegotnih sud nije niti našao, osim prekršajne kažnjavanosti. Stoga smatra da je izrečena kazna zatvora prestroga te da se svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom.

 

8.2. Suprotno žalbenim navodima i državnog odvjetnika i optuženika, prvostupanjski sud je ispravno ocijenio sve okolnosti koje utječu na vrstu i visinu kazne iz članka 47. KZ/11., pa mu je kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost, a otegotnim mu je cijenio prekršajnu kažnjavanost, cijeneći pritom jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenog djela.

 

8.3. Stoga, kako državni odvjetnik ponavlja sve one okolnosti koje je već utvrdio prvostupanjski sud, a optuženik ponavlja sve one razloge koje je već isticao i u odnosu na bitne povrede i u odnosu na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, a prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, to je po ocjeni drugostupanjskog suda izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci pravilno odmjerena i ni u kom slučaju nije niti prestroga, niti preblaga.

 

8.4. Ovako odmjerenom i izrečenom kaznom, po uvjerenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, u potrebnoj mjeri izraziti će se prijekor društva prema počiniteljima prometnih nesreća, a izdržavanje izrečene kazne dostatno će utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, pa će se ujedno takvom kaznom utjecati na optuženika, a i na sve druge da ne čine kaznena djela, te ojačati svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a počinitelju omogućiti ponovno uključivanje u društvo, čime će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije te će kaznom zatvora u navedenom trajanju biti ostvarena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Stoga žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

 

9. Žaleći se zbog odluke o izrečenoj sigurnosnoj mjeri, optuženik smatra da mu je ista izrečena protivno odredbi članka 72. KZ/11., budući je sud ovlašten izreći takvu mjeru ukoliko postoji opasnost da će optuženik upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa, dok je prvostupanjskoj presudi u potpunosti izostalo obrazloženje koje bi opravdalo donošenje takve odluke, a posebno nije obrazloženo postojanje uvjeta temeljem kojih sud procjenjuje postojanje opasnosti da će optuženik ugroziti sigurnost prometa, te kako takva odluka u potpunosti začuđuje optuženika, a zbog toga što je oštećena M. G. u pretežitom dijelu kriva za nastanak ove prometne nesreće.

 

9.1. No, suprotno takvim žalbenim navodima prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude naveo razloge zbog kojih je optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u odnosu na sve kategorije vozila u trajanju od 3 (tri) godine dulje od izrečene kazne zatvora, temeljem članka 72. stavak 1. KZ/11., navodeći: "s obzirom da se okrivljenik kritične zgode pokazao kao opasan vozač, kršeći istovremeno više odredaba Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a isti je do sada već prekršajno osuđivan prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama pa je stoga potrebno okrivljeniku zabraniti upravljanje motornim vozilom na određeno vrijeme, jer postoji opasnost da bi upravljanjem motornim vozilom mogao ugroziti sigurnost prometa." (točka 31, stranica 11 presude).

 

9.2. Stoga i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, a s obzirom na stupanj alkoholiziranosti optuženika, unatoč kojem on sjeda za volan i upravlja vozilom u prometu te činjenicu da, osim toga, krši još dvije odredbe blanketnog propisa i time izaziva prometnu nesreću s ranije opisanim teškim posljedicama, u pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje da je optuženika kao vozača na određeno vrijeme potrebno isključiti iz cestovnog prometa, jer postoji realna opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno ugroziti sigurnost prometa, a sve kako bi se izbjegla stanja koja ubuduće mogu poticajno djelovati na ponavljanje sličnih kaznenih djela.

 

10. U odnosu na odluku suda o troškovima postupka, prije svega, a u odnosu na žalbu optuženog koji ustraje u tvrdnji da je sud donio pogrešnu odluku o njegovoj odgovornosti, pa time i pogrešnu odluku o troškovima punomoćnika oštećenika, za naglasiti je kako je iz do sada iznesenih navoda jasno da je prvostupanjski sud osnovano i utemeljeno optuženika proglasio krivim za terećeno kazneno djelo, a to podrazumijeva i primjenu odredaba iz članka 148. ZKP/08. Sukladno članku 148. stavak 1. i 6. ZKP/08. optuženi M. I. je djelomično oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08., dok je temeljem članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08. optuženik, upravo zbog donošenja osuđujuće presude, presuđen podmiriti troškove punomoćnika oštećenika.

 

11. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik i državni odvjetnik pobijaju prvostupanjsku presudu, niti povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP/08. koje su ispitane po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. prosinca 2021.