- 1 -              Rev 349/2020-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 349/2020-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, te Marine Paulić i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika N. T. iz S., OIB ..., koga zastupa punomoćnica J. Ć. G., odvjetnica u S., protiv tuženika-protutužitelja M. B. iz P., OIB ..., koga zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., radi iseljenja, utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-20/17-2 od 14. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-284/11 od 7. listopada 2016., u sjednici održanoj 7. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Prihvaća se revizija tuženika-protutužitelja te se ukida presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-20/17-2 od 14. ožujka 2019., u dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev za isplatu tuženiku-protutužitelju iznosa od 84.000,00 EUR-a u kunama s zateznom kamatom na taj iznos, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika-protutužitelja na utvrđenje da je raskinut predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008., zbog neispunjenja obveze prodavatelja i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-284/11 od 7. listopada 2016., u dijelu točke II. izreke u kojem je odbijen zahtjev tuženika-protutužitelja na utvrđenje da je raskinut predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008., zbog neispunjenja obveze prodavatelja kao i u točki III. i IV. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Odbacuje se revizija tuženika-protutužitelja u odnosu na drugostupanjsku odluku u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu na iseljenje (točka I. izreke), kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

1.1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              "I Dužan je tuženik-protutužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, iseliti iz posebnog dijela zgrade (stan koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 1037, K. O. D. P., upisan u Z. U. 1410), položen u prizemlju zgrade, koji se sastoji od ulaznog hola, hodnika, 3 sobe, kupaonice, WC-a, spreme, kuhinje, blagovaonice i dnevnog boravka, s pripadajućom terasom i parking mjestom, ukupne površine 106 m2, položen u zgradi anagrafske oznake P., te ga predati slobodnog od osoba i stvari tužitelju-protutuženiku u posjed.

 

              II Utvrđuje se da je ugovor-predugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., sklopljen između tužitelja-protutuženika kao prodavatelja i tuženika-protutužitelja kao kupca, raskinut.

 

              Odbija se protutužbeni zahtjev u preostalom dijelu u kojem se predlaže donošenje odluke kojom se utvrđuje da je ugovor-predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008, raskinut zbog neispunjenja obveze prodavatelja.

 

              III Odbija se protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

              Nalaže se tužitelju-protutuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tuženiku-protutužitelju iznos od 84.000,00 EUR-a po prodajnom tečaju HNB koji vrijedi na dan isplate koja teče od 15. srpnja 2008. god., pa do 31. srpnja 2015. god., sa zakonskom kamatom prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem razdoblju uvećanoj za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. god., sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate."

 

              IV Dužan je tuženik-protutužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju-protutuženiku parnični trošak u iznosu od 70.225,00 kn."

 

1.2. Prvostupanjskim rješenjem od 2. studenoga 2016. odlučeno je:

 

              "Odbija se prigovor tužitelja-protutuženika protiv rješenja o pristojbi tužbe, odgovora na protutužbu i presude pod gornjim posl. brojem od 11. listopada 2016. godine."

 

2.1. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-284/11 od 7. listopada 2016. u toč. I izreke, toč. II izreke u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev u preostalom dijelu u kojem se predlaže donošenje odluke kojom se utvrđuje da je ugovor – predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008., raskinut zbog neispunjenja obveze prodavatelja, toč. III i IV izreke.

 

2.2. Rješenjem suda drugog stupnja potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-284/11 od 2. studenoga 2016., te je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik-protutužitelj (dalje u tekstu: tuženik) pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude i prihvaćanje protutužbenog zahtjeva, podredno predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je dijelom osnovana, a dijelom nedopuštena.

 

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje u tekstu: tužitelj) za iseljenje tuženika iz predmetnog stana, te protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je raskinut ugovor – predugovor o kupoprodaji toga stana od 14. srpnja 2008., sklopljen između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca zbog neispunjenja obveze prodavatelja, i zahtjev tuženika za isplatu 84.000,00 EUR u kunama s kamatama, na ime vraćanja plaćene kupoprodajne cijene.

 

7. Vrijednost predmeta spora tužitelj je za svoj tužbeni zahtjev, usmjeren na iseljenje tuženika, označio u tužbi na iznos od 50.000,00 kn, te je to mjerodavna vrijednost predmeta spora za tužbeni zahtjev, sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a.

 

8. Slijedom iznesenog, imovinski kriterij za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, u odnosu na tužbeni zahtjev za iseljenje nije ispunjen, jer je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn, pa je protiv tog dijela drugostupanjske presude dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, odnosno izvanredna revizija, s obzirom da prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te ako je prvostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a, a pobijana presuda u tom dijelu nije donesena primjenom odredbe čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a, a ne radi se o presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a.

 

9. Kako vrijednost predmeta spora navedenog pobijanog dijela presude ne prelazi graničnu vrijednost dopuštenosti revizije od 200.000,00 kn, za zaključiti je da je revizija tuženika u tom dijelu nedopuštena.

 

10. Stoga je temeljem čl. 392. st. 1. ZPP-a reviziju tuženika u tom dijelu valjalo odbaciti.

 

11. Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP-a propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

12.1. U ovom predmetu tuženik je u podnesenoj protutužbi postavio jedan nenovčani zahtjev (na utvrđenje da je raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnine zbog neispunjenja obveze prodavatelja) i jedan novčani zahtjev (na isplatu 84.000,00 EUR u kunama).

 

12.2. U odnosu na nenovčani protutužbeni zahtjev (na utvrđenje) tuženik nije odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS), niti je tužitelj tražio od suda da u odnosu na taj dio protutužbenog zahtjeva tuženik odredi VPS, ili da ga odredi sud, sukladno odredbi čl. 4. st. 4. ZPP-a, no neovisno o tome kako zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu taj se zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 84.000,00 EUR u kunama.

 

12.3. U odnosu na novčani protutužbeni zahtjev VPS-a je vrijednost tog zahtjeva (čl. 40. st. 1. i 2. ZPP-a).

 

13. Temeljem iznesenog, imovinski kriterij za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, u odnosu na protutužbeni (deklaratorni) zahtjev na utvrđenje da je raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnine zbog neispunjenja obveze prodavatelja, je ispunjen, jer je vrijednost predmeta spora i tog dijela zahtjeva 84.000,00 EUR u kunama pa je protiv toga dijela drugostupanjske presude dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, odnosno redovna revizija.

 

14. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP-a). U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

15. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

              - da je između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca 14. srpnja 2008. sklopljen predugovor o kupoprodaji nekretnine,

 

              - da je prilikom sklapanja ugovora tuženik isplatio tužitelju iznos od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate na ime kapare kao odustatnine,

 

              - da se za preostali dio kupoprodajne cijene, tj. iznos od 149.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, tuženik obvezao isplatiti prodavatelju u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja predugovora, i to na način da će prodavatelju isplaćivati mjesečno iznos od 12.466,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, o čemu će stranke sačiniti posebnu potvrdu o isplati novca,

 

              - da je dogovoreno plaćanje penala ukoliko kupac bude kasnio s uplatama navedenih mjesečnih anuiteta i to u iznosu od 100,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti za svaki dan zakašnjenja,

 

              - da je tuženik uselio u predmetni stan dva mjeseca nakon sklapanja Predugovora, kada je isti priveden svrsi, te da je tuženik na ime obročne otplate prodajne cijene stana isplatio tužitelju u listopada 2008. iznos od 12.500,00 EUR, u studenome 2008. iznos od 11.500,00 EUR te u prosincu iste godine iznos od 20.000,00 EUR, što s ranije plaćenom kaparom ukupno iznosi 64.000,00 EUR.

 

16.1. S obzirom da su stranke ugovorile da će tuženik kao kupac u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja predugovora, isplatiti tužitelju cjelokupni iznos ugovorene kupoprodajne cijene (169.600,00 EUR), da su ugovorile predmet kupoprodaje, cijenu predmetnog stana i dinamiku obročne isplate cijene stana, da je tuženik uselio u stan dva mjeseca nakon sklapanja predugovora, prvostupanjski sud ocjenjuje da je 14. srpnja 2008. između stranaka sklopljen glavni ugovor o kupoprodaji stana s obročnom isplatom prodajne cijene u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora te u vezi s tim i s odgodom prijenosa prava vlasništva stana u zemljišnoj knjizi na isti rok, uz obvezu tužitelja da u tome roku okonča postupak etažiranja stambene zgrade i uknjiži stan u zemljišnoj knjizi kao samostalnu cjelinu, dok je preuzeta obveza stranaka na sklapanje glavnog ugovora zapravo obveza tužitelja da po isplati prodajne cijene stana izda tuženiku tabularnu ispravu radi upisa prava vlasništva stana kao samostalne cjeline.

 

16.2. Cijeneći da je tuženik pristao da stan nema ugovorenu spremu, terasu i parkirališno mjesto, te da nije u ugovorenom roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora tužitelju isplatio cjelokupni iznos ugovorene prodajne cijene stana, prvostupanjski sud zaključuje da je ugovor o kupoprodaji nekretnine, sukladno odredbi čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), raskinut po samom zakonu protekom ugovorenog roka od 12 mjeseci od dana sklapanja (pred)ugovora, tj. 15. srpnja 2009.

 

16.3. Nadalje zaključuje da je, s obzirom da je ugovor raskinut 15. srpnja 2009., tada dospjela i obveza tužitelja, vraćanja tuženiku, svega onoga što je na temelju raskinutog ugovora primio, a da je tuženik protutužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa plaćenog na ime dvostruke kapare i dijela prodajne cijene stana postavio u odgovoru na tužbu od 13. listopada 2015., tj. po proteku općeg zastarnog roka od pet godina, slijedom čega prihvaća tužiteljev prigovor zastare tražbine tuženika te utvrđujući da tuženik, kao ugovorna stranka koja je odgovorna za neispunjenje ugovora, gubi pravo na povrat isplaćene kapare, i odbija protutužbeni zahtjev vezano za vraćanje utuženog novčanog iznosa.

 

17. Drugostupanjski sud se pozvao na odredbu čl. 363. ZOO-a, prema kojoj vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, a kako je tužitelj dopisom tuženiku od 8. prosinca 2009., obavijestio tuženika da zbog kršenja ugovornih odredbi (plaćanja samo iznosa od 44.000,00 EUR umjesto dospjelog cjelokupnog iznosa) raskida predugovor o kupoprodaji nekretnine te ga poziva da iseli iz stana u roku od 15 dana od primitka dopisa, te zaključuje da je tužitelj jednostranom izjavom volje raskinuo predmetni ugovor, i da je ugovor raskinut u prosincu 2009., slijedom čega prihvaća tužiteljev prigovor zastare tražbine tuženika, pozivom na odredbu čl. 225. ZOO-a. Ujedno smatra da tuženikovo pozivanje na pravilo istodobnog ispunjenja (čl. 358. ZOO-a) ima osnove samo kod ugovora kod kojih postoji ugovorena istodobnost ispunjenja obveza obiju ugovornih strana, a da se o tome u konkretnom slučaju ne radi.

 

18.1. Pozivajući se na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, tuženik u reviziji navodi da se drugostupanjski sud u pobijanoj presudi u pogledu ponašanja tuženika i pored toga što je utvrdio da je tuženik djelomično ispunio svoju obvezu (isplatom kupoprodajne cijene u iznosu od 64.000,00 eura) pozvao na odredbu čl. 363. ZOO-a smatrajući da je „bilo izvjesno da tuženik neće ispuniti svoju ugovornu obvezu“, te ističe da navedeni zaključak drugostupanjskog suda nije obrazložen, odnosno da nije vidljivo iz kojih činjenica i dokaza je izveo navedeni zaključak, ali i da postoji proturječnost između stanja spisa i navedenog zaključka drugostupanjskog suda, kao i proturječnost o tome da je tužitelj dopisom tuženiku od 8. prosinca 2009. jednostranom izjavom volje raskinuo predmetni ugovor.

 

18.2. Tuženik ujedno smatra da je postupajući na navedeni način pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer odredbu čl. 363. ZOO-a u konkretnom slučaju uopće nije trebalo primijeniti, pa se poziva na odredbu čl. 362. st. 2. ZOO-a i navodi da plaćanje kupoprodajne cijene u roku nije bitni sastojak ugovora, a da za primjenu odredbe čl. 363. ZOO-a nisu izneseni jasni razlozi te tvrdi da je i time počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je radi navedenog pobijana presuda nerazumljiva.

 

19.1. Neosnovano je pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i vezano za početak tijeka zastarnog roka za vraćanje primljenog na temelju raskinutog ugovora kada tvrdi da je u tom dijelu pobijana presuda nerazumljiva pa se ne može ispitati jer iz izreke presude nije jasno kada je ugovor raskinut, jer je vezano za pitanje zastare pobijana odluka sasvim jasna i razumljiva, a izneseno shvaćanje je obrazloženo, ono nije proturječno, te se pobijana presuda u tom dijelu može ispitati, pa u tom dijelu odluka nije donesena uz počinjenje citirane bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

19.2. Osnovano se međutim tuženik poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a vezano za primjenu odredbe čl. 363. ZOO-a kada je zaključio da je „bilo izvjesno da tuženik neće ispuniti svoju ugovornu obvezu“, jer navedeni zaključak drugostupanjski sud nije valjano obrazložio, odnosno nije jasno iz kojih činjenica i dokaza je izveo takav zaključak kada je nesporno utvrđeno da je tuženik tužitelju isplatio dio kupoprodajne cijene, zbog čega postoji proturječnost između stanja spisa i navedenog zaključka drugostupanjskog suda. Osim toga, osnovano tvrdi tuženik da postoji proturječnost između stanja spisa i zaključka drugostupanjskog suda o primjeni čl. 363. ZOO-a, i neprimjeni čl. 362. st. 2. ZOO-a na konkretni slučaj, s obzirom da je tužitelj dopisom tuženiku od 8. prosinca 2009. jednostranom izjavom volje raskinuo predmetni ugovor i utvrđenja nižestupanjskih sudova da plaćanje kupoprodajne cijene u roku nije bio bitni sastojak ugovora.

 

20. Kako su nižestupanjski sudovi vezano za primjenu čl. 363. ZOO-a, i neprimjenu čl. 362. st. 2. ZOO-a iznijeli nedostatne razloge, i kako su izneseni razlozi vezano za (ne)primjenu tih odredbi proturječni stanju spisa, u odnosu na protutužbeni deklaratorni zahtjev tuženika počinjena je bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 394. st .1. ZPP-a bilo nužno u tom dijelu ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

21. U revizijskoj fazi postupka i dalje je sporno pitanje je li nastupila zastara potraživanja kojeg tužitelj nastoji ostvariti u parnici. Prijeporno je, je li nastupila zastara tražbine tuženika koju temelji na učincima raskida ugovora iz čl. 360. i čl. 368. ZOO-a.

 

22. Tuženik u preostalom dijelu revizije, osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, navodi da u ovom slučaju nije bio dužan ispuniti svoju obvezu prema tužitelju sve dok tužitelj nije ispunio, ili nije bio spreman istodobno ispuniti, svoju obvezu predaje stana u površini i s svojstvima kako je to ugovoreno predugovorom od 14. srpnja 2008., te da je u tom smislu pogrešno primijenjena odredba čl. 358. ZOO-a jer je pogrešno shvaćanje drugostupanjskog suda da istodobnost ispunjenja kao obveza obiju ugovornih strana mora biti posebno ugovorena. Tvrdi da, suprotno navedenom shvaćanju drugostupanjskog suda, istodobnost ispunjenja kod dvostrano obveznih ugovora postoji i da se ona primjenjuje po samom ZOO-u, ali da je dopušteno da se i drugačije između stranaka dogovori, te smatra da je pogrešan zaključak toga suda da je zastarni rok za tražbinu tuženika počeo teći raskidom ugovora, i da posljedično tome nema osnove za odbijanje protutužbenog zahtjeva za povrat iznosa 84.000,00 EUR.

 

23.1. Prema odredbi čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

 

23.2. Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok prema odredbi čl. 216. ZOO-a zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

 

23.3. Prema pretežnoj sudskoj praksi pravo stranke da nakon raskida (pred)ugovora zahtijeva vraćanje onog što je dala, zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći prvog dana nakon dana raskida (pred)ugovora (tako i u Rev-x 838/12-2 30. travnja 2013.).

 

24. Međutim, prema odredbi čl. 12. ZOO-a u zasnivanju obveza i o ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a prema odredbi čl. 358. ZOO-a (u kojoj je propisano pravilo istodobnog ispunjenja) u dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla (st. 1.), ali ako u sudskom postupku jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obvezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj narediti da ispuni svoju obvezu kad i druga strana ispuni svoju (st. 2.).

 

25. Prema odredbi čl. 368. ZOO-a, raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (st. 1.), a ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (st. 2.), te ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora.

 

26. Prema citiranim odredbama raskidom ugovora prestaju i obveze između suugovaratelja, jer se nastupanjem raskida ugovora obje strane „oslobađaju“ svojih ugovornih obveza (st. 1. prvi dio rečenice), a budući da ugovora više nema, ni jedna ugovorna strana ne može više zahtijevati njegovo ispunjenje. Stoga su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze eventualne obveze naknade štete. Ispune li obje ugovorne stranke svoje ugovorne obveze, ali tako da ih jedna ispuni u potpunosti, a druga djelomično, ili obje strane samo djelomično, obje strane imaju pravo u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja zahtijevati vraćanje onoga što su dale (dvostrana restitucija). Uzajamna vraćanja obavljaju se prema pravilima istodobnog ispunjenja obveza u dvostrano obveznom ugovoru, pri čemu se kod uzajamnih vraćanja neizostavno podrazumijeva primjena čl. 12. ZOO-a, odnosno primjena načela savjesnosti i poštenja, ali i odgovarajućih odredbi ZOO-a vezanih za mane volje.

 

27. To u konkretnom slučajnu slučaju znači da, kada je zbog utvrđenog raskida ugovora određeno vraćanje tužitelju (prodavatelju) stana koji je bio predmet ovog predugovora, to sukladno pravilu istodobnog ispunjenja obveza u dvostrano obveznim ugovorima, (koje se pravilo primjenjuje i u slučaju raskida ugovora, a ne samo o ispunjenju ugovorne obveze), u toj situaciji zastara za vraćanje druge ugovorne strane nije mogla nastupiti trenutkom raskida ugovora nego tek trenutkom kada je sud, zbog učinka raskida ugovora, naložio tuženiku (kupcu) da tužitelju (prodavatelju) vrati predmetni stan, jer tuženik nije bio dužan vratiti tužitelju predmetni stan prije nego mu tužitelj vrati ono što je primio od tuženika na ime plaćenog za taj stan, a taj trenutak može biti dan donošenja pravomoćne odluke kojom je tuženiku naloženo iseljenje i predaja predmetnog stana tužitelju. Svako drugo tumačenje dovodilo bi stranke u neravnopravan položaj i bilo bi suprotno navedenom načelu savjesnosti i poštenja, a i nelogično, s obzirom da se radi o istodobnom ispunjenu, odnosno vraćanja primljenog, (u konkretnom slučaju stana i plaćene kupoprodajne cijene), kao posljedici raskida ugovora, i da bi se zastara glede obveza ugovornih strana cijenila po različitim kriterijima, što bi posljedično dovelo do toga da je zahtjev jedne strane u zastari a druge nije pa da bi jedna strana bila dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju ugovora koji je raskinut, a da to druga ugovorna strana ne bi bila dužna, a to nije smisao citiranih odredbi niti pravila o dvostranoj restituciji.

 

28. I pravno shvaćanje vezano za vraćanje danog vezano za utvrđenje ništetnosti (pred)ugovora zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 potvrđuje naprijed izneseno pravno shvaćanje, a ono glasi:

 

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

 

28. Prema tome, u konkretnoj situaciji kada su nižestupanjski sudovi utvrdili da je predugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine raskinut 15. srpnja 2009., neovisno što je tuženik svoj zahtjev za isplatu onoga što je platio po predugovoru istaknuo 13. listopada 2015., prema pravnom shvaćanju ovog suda za njegov zahtjev za vraćanje danog nije nastupila zastara tražbine u smislu odredbe čl. 225. u svezi čl. 215. st. 1. i čl. 216. ZOO-a, jer je tek prvostupanjskom presudom (7. listopada 2016., koja je postala pravomoćna 14. ožujka 2019.) tuženiku naložena predaja, tužitelju njegovog stana, jer prema pravilu o istodobnom ispunjenju u dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako i druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla.

 

29. Iz naprijed navedenih razloga, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova u rješavanju pitanja zastare, ostale su nepotpuno utvrđene odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti protutužbenog zahtjeva tuženika za vraćanje danog, pa nema uvjeta za preinaku pobijane odluke. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

 

30. U ponovljenom postupku bit će potrebno, imajući na umu sve naprijed navedeno, utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem pa će tek tada sud biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

 

31. O troškovima nastalim povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 7. prosinca 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.