- 1 -              Rev 3585/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3585/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. prve privatne srednje škole u O., s pravom javnosti, O., OIB ..., zastupane po punomoćniku I. J., odvjetniku u O., protiv prvotuženika I. S. iz O., OIB ..., drugotuženika M. S. iz O., OIB ..., trećetužene N. S. iz O., OIB ... i četvrtotuženika Z. S. iz O., OIB ..., od kojih su prvotuženik i drugotuženik zastupani po punomoćniku B. F. odvjetniku u Z., a trećetužena i četvrtotuženik zastupani po punomoćnici B. M. odvjetnici u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž 865/2016-3 od 31. srpnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-94/2014-23 od 1. travnja 2016., ispravljena rješenjem istoga prvostupanjskog suda poslovni broj P-94/2014-25 od 8. travnja 2016., u sjednici održanoj 7. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

 

              Revizija se odbija, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja (ispravljenom prvostupanjskim rješenjem navedenim u uvodu) odbijen je tužbeni zahtjev usmjeren na nalaganje tuženicima solidarne isplate 140.000,00 kuna sa zateznima kamatama te je odlučeno o trošku postupka.

 

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda u pogledu odluke o glavnom dijelu tužbenog zahtjeva, dok je preinačena u dijelu koji se odnosi na trošak postupka, na način da se preinačenjem tuženicima dosudio iznos manji od prvotno dosuđenog.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj koncipirajući je i imenujući kao “izvanrednu“ reviziju, dakle, onu u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14– dalje: ZPP), a koja se odredba pri ovome odlučivanju primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19).

 

4. Međutim, odmah je ovdje za navesti da se drugostupanjski sud u pobijanoj odluci pozvao da je donesena primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a, slijedom čega dalje proizlazi da je u ovom predmetu dopuštena tzv. redovna revizija, ona u smislu čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a, čime nije dopuštena izvanredna revizija iz st. 2. toga Zakona, koja bi bila dopuštena (uz ispunjenje daljnjih pretpostavki) samo u slučaju nemogućnosti podnošenja redovne revizije.

 

5. Stoga je ovaj sud podnesenu reviziju, unatoč pogrešnom kvalificiranju toga podneska od strane tužitelja, razmotrio kao redovnu reviziju, onu iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, koja revizija, uostalom, omogućuje revidentu sveobuhvatniju i širu mogućnost pravne zaštite u odnosu na izvanrednu reviziju.

 

6. Sagledavajući tako podnesenu reviziju za ocijeniti je da se revizijski navodi svode na ukazivanje na (kako to smatra tužitelj) pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za (solidarnu) isplatu 140.000,00 kuna sa zateznim kamatama,  a sve s obzirom na činjenicu da su (prema navodima tužitelja) tuženici raskinuli ugovor o srednjoškolskom obrazovanju, kojim su se prvotuženik i drugotuženik obvezali pohađati (srednju) školu – tužitelja, pri čemu nisu podmirili novčane obveze u vidu školarine, na koje su se ugovorom bili obvezali, dok odgovornost trećetuženika i četvrtotuženika (roditelja prvotuženika i drugotuženika koji su u vrijeme sklapanja ugovora bili maloljetni) proizlazi iz ugovorih odredbi kojima su se oni obvezali na povrat školarine u slučaju raskida ugovora.

 

8. Bitna činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova su sljedeća:

              - da iz Ugovora o školovanju broj I/2007-13 i I/2007-14 od 3. srpnja 2007.g. (dalje u tekstu: Ugovori) iz članka 12. proizlazi da su sklopljeni za školske godine 2007/2008, 2008/2009, 2009/2010 i 2010/2011;

              - da iz  čl. 11. Ugovora  proizlazi da ukoliko ugovor bude jednostrano raskinut roditelj je obvezan uplatiti cjelokupni iznos ugovorene školarine;

              - da članak 6. Ugovora određuje da se učenik obvezuje školi na ime školarine platiti za I razred 40.000,00 kn, za II razred 20.000,00 kn, a za III razred 10.000,00 kn, što će kompenzirati satima tenisa u vrijeme kad nema drugih teniskih obveza, odnosno da teniski sati vezani uz ovaj ugovor ne smiju ni na koji način remetiti ciklus priprema i teniskih turnira;

              - da prvotuženik i drugotuženik jesu, doduše, u neodređenom obimu, izvršili obvezu davanja sati tenisa, sukladno odredbi čl. 6. Ugovora;

              - da je iz ispisnice vidljivo da su prvotuženik i drugotuženik iz škole ispisani 29. rujna 2010.

 

9. Slijedom navedenog, drugostupanjski je sud, potvrđujući prvostupanjsku odluku zaključio:

              - da je teret dokaza da su ispunili svoju obvezu iz članka 6. stavka 2. Ugovora bio na tuženicima;

              - da „ali uzimajući u obzir sam sadržaj te odredbe i činjenicu da je tužitelj predložio i pripremio Ugovor, da je znao za teško financijsko stanje tuženika i za to da su I. i M. S. vrsni športaši (tenisači), činjenice koje proizlaze iz stanja spisa, uključujući i iskaze tuženika te okolnost da tužitelj tijekom tri godine školovanja nije imao nikakvih primjedbi ni zahtjeva prema tuženicima, zapravo upućuje na to kako su tuženici dokazali da su ispunili činidbu iz članka 6. stavka 2. Ugovora.“;

              - da ovo iz prethodne alineje, na način da su tuženici I. i M. S. odradili određeni broj sati tenisa;

              - da se radi o „činidbi na ispunjenje koje su tuženici bili fakultativno ovlašteni, o facultas alternativi, prema odredbi članka 38. Zakona o obveznim odnosima(…)“;

              - da „Takva činidba ne mora biti ekvivalentna obvezi plaćanja školarine a očito je da prilikom ugovaranja fakultativnog ovlaštenja ni tužitelj nije imao na umu ekvivalent vrijednosti jer je to zapravo bilo nemoguće kad se uzme u obzir cijena sata tenisa (od 50,00 do najviše 120,00 kuna) i saznanje tužitelja da će zbog školskih i športskih obveza tuženici imati malo vremena za odrađivanje teniskih sati.“;

              - da „Uzimajući u obzir i okolnost da je tužitelj predložio i pripremio Ugovor te da su tuženici I. i M. S. kao vrsni športaši zasigurno utjecali na jačanje ugleda tužitelja kao privatne srednje škole, ne može se smatrati da je činidba iz članka 6. stavka 2. Ugovora kao alternativno ovlaštenje neodređena ili neodrediva jer bi u tom slučaju ta odredba bila ništetna (članak 270. stavak 1. ZOO/05), već se radi o nejasnim odredbama koje treba tumačiti u korist tuženika jer je tužitelj pripremio i zapravo predložio Ugovor (članak 320. stavak 1. ZOO/05).“.

 

10. Iz navedenog proizlazi da je bitno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da su prvotuženik i drugotuženik ispunili svoju (fakultativnu) obvezu iz čl. 6. Ugovora, slijedom čega izostaje njihova odgovornost, ali i ostalih tuženika, u smislu čl. 11. Ugovora, na povrat ugovorenih školarina, jer na strani tuženikā nema kršenja ugovornih odredbi.

 

11. Neosnovani su revizijski navodi u kojima tužitelj sagledava predmetnu problematiku kroz prizmu razlike između fakultativnih obveza u smislu čl. 38. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 dalje: ZOO) i fakultativnih tražbina u smislu čl. 40. ZOO-a.

 

12. Naime, odredba čl. 6. Ugovora se ne može pravno kvalificirati kao fakultativna tražbina, jer prema toj ugovornoj odredbi ne proizlazi izravno pravo vjerovnika – tužitelja da umjesto dugovane (novčane) činidbe zahtjeva drugu činidbu (kompenzaciju davanjem teniskih sati).

 

13. Naime, sagledavajući tu ugovornu odredbu za zaključiti je da se ona ima tumačiti na način da se dužnik oslobađa te svoje obveze ispunjenjem neke druge činidbe (konkretno, davanjem teniskih sati).

 

14. Pritom, nigdje nije ugovoreno pravo vjerovnika – tužitelja zahtijevati od tuženika izvršenje druge/fakultativne obveze/tražbine i ni u kojem slučaju ne proizlazi pravo intervencije vjerovnika – tužitelja u način izvršenja obveze; njemu to pravo nijednom ugovornom stipulacijom nije pripalo, pa se tako niti ne može prihvatiti postojanje stipulacije fakultativne tražbine u smislu čl. 40. ZOO-a.

 

15. Proizlazi iz navedene stipulacije da je dužnik – tuženik mogao u svakom trenutku ispuniti osnovnu tražbinu te ne proizlazi ni iz jedne stipulacije da je vjerovnik – tužitelj taj koji bi mogao zahtijevati ispunjenje druge – fakultativne tražbine, a da tuženik ne bi mogao, unatoč tako eventualno postavljenom zahtjevu tužitelja, ispuniti svoju obvezu ispunjenjem osnovne (novčane) činidbe.

 

16. Stoga je bez utjecaja obrazlaganje revidenta koja idu u smjeru dileme je li vjerovnik – tužitelj mogao zahtijevati od dužnika – tuženika (osnovnu, novčanu) dugovanu činidbu ili (i) fakultativnu.

 

17. Neosnovani su stoga i revizijski navodi da sudovi nemaju ovlast raspravljanja niti odlučivati o ponudi vjerovnika prema dužniku i to još na način da se utvrđuje protuvrijednost, jer u konkretnom slučaju nikakve ponude vjerovnika nema, niti je takva mogućnost u smislu čl. 40. ZOO-a bila ugovorena.

 

18. Protivno revizijskim navodima, sud u pobijanoj odluci je pravilno cijenilo bitnim utvrditi je li predmetna tražbina na ikoji ugovorom predviđen način ispunjena i utvrdio je da uistinu je ispunjena i to davanjem teniskih sati (od strane prvotuženika i drugotuženika).

 

19. Pritom, pravno shvaćanje suda se, protivno revizijskim navodima, ne temelji na ocjeni vrijednosti tih sati, jer, kako i sam sud navodi, niti ugovorne strane u Ugovoru nisu cijenile takvu vrijednost pa, s obzirom da se radi o tipskom ugovoru, koji je sastavio tužitelj takve nejasnoće se imaju tumačiti u korist tuženika pa se ima uzeti da su oni izvršili svoju ugovornu obvezu, jer je utvrđeno da su davali te satove tenisa.

 

20. Stoga su neosnovani i zapravo nejasni revizijski navodi tužitelja o postupanju ili propustu postupanja žalbenog suda u smislu čl. 327. ZPP-a, do primjene koje odredbe ovdje, s obzirom na koncepciju tužbenog zahtjeva, nikako ne može doći.

 

21. U svjetlu navedenog, nisu od utjecaja niti revizijski razlozi da tužitelj nije raskinuo predmetni ugovor, nego da je, samo, sukladno pozitivnim propisima slijedom činjenice prethodnog raskida izdao Ispisnicu, jer oni nemaju utjecaja na prethodno utvrđenu činjenicu ispunjenja ugovorne obveze od strane prvotuženika, drugotuženika, a posljedično i ostalih tuženika.

 

22. Usput je samo za navesti (iako je, s obzirom na sve gore obrazloženo, irelevantno) da, čak i ako bi se (isključivo hipotetski obrazlažući) uzelo da se u konkretnom radi o stipulaciji čl. 40. ZOO-a, dakle o fakultativnoj tražbini, da je ovaj sud vezan činjeničnim utvrđenjima suda u pobijanoj odluci, dakle, da su tuženici tražbinu izvršili, a iz cjelokupnog dokaznog postupka bi proizlazilo da su pregovori o izvršenju te tražbine uistinu vođeni. U tom smislu je za ukazati na iskaz S. Š., razvojnog menadžera tužitelja, u kojem se navodi da su oni, misli se tužitelja „(…) tražili od III i IV tuženika da se dogovor definira, odnosno ili da I i II tuženici odrade treninge (…)“, kao i na iskaz K. Š., vlasnice tužitelja u kojem se navodi „I i II tuženici su odradili nekoliko sati (…)“.

 

22.1. Dakle, u tom bi se, hipotetskom slučaju primjene čl. 40. ZOO-a, zaključilo da su satovi tenisa (koji su, ponavlja se, utvrđeno je, izvršeni) bili inicirani (ili odobreni) od strane tužitelja, dakle, po njegovom izboru u smislu čl. 40. ZOO-a, a u pogledu vrijednosti danih satova (je li njima mogla biti kompenzirana školarina s obzirom na vrijednost činidbe i protučinidbe) za pozvati je se na obrazloženje drugostupanjskog suda o irelevantnosti takvog (ne)srazmjera u konkretnom slučaju iz razloga gore navedenih (v. predzadnja i zadnja podtoč. toč. 9. i toč. 19.).

 

23. Slijedom svega navedenog, ovaj sud utvrđuje da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju, tj. odlučiti kao pod izrekom ove presude.

 

Zagreb, 7. prosinca 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v.r.