- 1 -              Revt 35/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 35/2018-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, OIB ..., Z., Regionalni ured u S., S., protiv tuženika E. o. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o. u Z., Pisarnica S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-255/2015-2 od 12. travnja 2017. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-393/2014 od 2. prosinca 2014., u sjednici održanoj 7. prosinca 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.              Prihvaća se revizija tuženika i ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-255/2015-2 od 12. travnja 2017. i presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-393/2014 od 2. prosinca 2014. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II.              O troškovima nastalim povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 137.186,97 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog iznosa do isplate (stavak I izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.625,00 kuna kao neosnovan.

 

2. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u stavku I izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 78.073,04 kune s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog iznosa do isplate. U stavku II izreke preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 59.113,93 kune sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u stavku II točke 1. izreke. U točki 2. stavka II izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti nižestupanjske odluke u smislu revizijskih navoda i razloga, podredno ukinuti pobijanu presudu, ili ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da se ista odbaci kao nedopuštena odnosno odbije kao neosnovana.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu je podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

6.1. U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

6.2. U povodu revizije iz čl. 382. st. 3. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 137.186,97 kuna po osnovi naknade štete koja je nastala plaćanjem troškova liječenja i novčanih naknada za osiguranika tužitelja D. J. tijekom 2010., 2011. i 2012., zbog tjelesnih ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći 2. listopada 2009.

 

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je u bitnome:

 

- da je za predmetnu nezgodu koja se dogodila 2. listopada 2009. odgovoran osiguranik tuženika D. Š.,

 

- da je vozilo kojim je prouzročena prometna nezgoda bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja broj ...,

 

- da je tužitelj platio troškove liječenja prema ispostavljenim računima za pružene medicinske usluge i novčanu naknadu u iznosu od 78.073,04 kune.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev utvrdivši pri tome da se tražbina tužitelja prema tuženiku iz ovog postupka u iznosu od 137.186,97 kuna zajedno sa zatraženim zateznim kamatama odnosi na naknadu štete koja je nastala tužitelju isplatom troškova liječenja i bolovanja njegovog osiguranika D. J. ozlijeđenog 2. listopada 2009. u prometnoj nezgodi u D. u kojoj je sudjelovao i D. Š. osiguranik tuženika upravljajući motornim vozilom marke Ford, reg. oznake ... te da je tužitelj svojem osiguraniku za navedeno ozljeđivanje priznao pravo kao nesreću na poslu, odnosno da je do nesreće došlo prilikom odlaska na posao osiguranika te nalaže tuženiku isplatu cijelog iznosa zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

8. Drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja nižestupanjskog suda. Ocjenjuje međutim da je sud pravilno je utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran regresno potraživati naknadu štete od tuženika kao osiguratelja osobe odgovorne za nastanak štete kao pravni sljednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu sukladno odredbi čl. 62. st. 1. i čl. 57. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine" broj 85/06 i 67/08 - dalje: ZZOZZR) u vezi sa čl. 28. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 139/10), ocijenivši pritome da je za nastanak štete mjerodavan zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a ne onaj koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, slijedom čega djelomično prihvaća tužbeni zahtjev ocijenivši neosnovanim zahtjev za isplatu iznosa od 48.344,16 kuna za potraživanje po osnovi naknade štete nastalim isplatama u 2011. i 2012. jer ih je tužitelj podmirio, dok u preostalom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 78.073,04 kune ocijenivši pri tome da isprave koje prilaže spisu i priležeća dokumentacija predstavljaju dokaz o isplati računa zbog čega je po toj osnovi tužitelju nastala šteta pa je tužitelj dokazao i činjenicu da je danom isplate troškova liječenja nastala šteta u visine iznosa od 78.073,04 kune ocijenivši da ove isprave imaju svojstvo javne isprave u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP, jer se radi o izvodima iz službene evidencije s potvrdama o plaćanju koje je tužitelj izdao prilikom obavljanja povjerenih mu javnih ovlasti. Kako je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena (čl. 219. ZPP), a što tuženik u ovom postupku nije učinio.

 

9. Podnoseći reviziju revident naznačuje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP slijedeća pravna pitanja:

 

1. "Da li isprava ima svojstvo "javne isprave" u skladu sa odredbom čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku već stoga što je izdana od strane pravne osobe sa pojedinim javnim ovlaštenjima; ili je potrebno da je isprava izdana baš u sklopu taksativno propisanih javnih ovlaštenja njezinog izdavatelja da bi se u smislu odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku smatrala "javnom ispravom", te time po samom Zakonu dokazivala istinitost onoga što se njome potvrđuje?

 

2. Da li HZZO kao pravni slijednik HZZOZZR-a mora dokazati da je baš njegov prednik HZZOZZR pretrpio štetu u vidu isplate troškova liječenja i da time uopće postoji samo pravo koje je onda moglo prijeći na HZZO kao slijednika; odnosno da li je neki pravni subjekt koji svoje potraživanje temelji sljedništvu iza drugog pravnog subjekta, dužan dokazati postojanje i sadržaj tog prava kojeg je imao prednik, a koje je potom prešlo na slijednika?"

 

10. Kao razlog važnosti prvog postavljenog pitanja revident se poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1580/12 od 21. svibnja 2015., Pž-8737/12 od 16. veljače 2015., presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-316/2013 od 12. veljače 2014., Gž-399/15 od 30. srpnja 2015., Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1743/12 od 3. ožujka 2015., Gž-7147/15 od 20. lipnja 2016. te na rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-260/2013 od 17. travnja 2014., Županijskog suda u Splitu Gžo-396/11 od 16. svibnja 2013., a na drugo postavljeno pitanje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9074/12-4 od 10. prosinca 2014. i Pž-3930/13 od 14. travnja 2016. uz tvrdnju da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni budući se radi o pitanjima o kojima revizijski sud nije zauzeo shvaćanje, a postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

11. Prema shvaćanju ovog suda prvo postavljeno pitanje je važno za odluku o predmetu spora jer je o postavljenom pitanju ovaj sud izrazio svoje shvaćanje u rješenju poslovni broj Rev 977/2016-2 od 19. studenoga 2019., a drugostupanjska je odluka utemeljena na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju izraženom u toj odluci.

 

12. U odnosu na prvo postavljeno pitanje ovaj sud je već iznio pravno shvaćanje u rješenju od 19. studenoga 2019. u predmetu poslovni broj Rev 977/2016-2, a prema kojem pravnom shvaćanju račun, kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom i (time) isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge ("bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu") - na kojoj je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da mu je po njoj izvršeno plaćanje, nema u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave u smislu odredaba čl. 230. ZPP-a: određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama") - a takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen. U samoj toj naznaci da je plaćen, račun sadrži shvaćanje (misao) tužitelja za njegove potrebe - pa mu se u tom dijelu može dati značaj isprave (shvaćene kao pismeno koje sadrži neku misao), ali ne javne - izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan."

 

13. Prema tome, imajući na umu navedeno shvaćanje valja zaključiti da je osporena presuda o zahtjevu tužitelja donesena na temelju shvaćanja koje nije u suglasnosti s izraženim shvaćanjem revizijskog suda čime je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na kojeg revident sadržajno upućuje.

 

14. S tim u vezi, a kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa izostao pravilan pristup nižestupanjskih sudova o predmetu spora (glede tereta dokazivanja, nastanka ili dospjelosti tražbine, odnosno je li tužitelj podmirio ono što tužbom potražuje), u postupku koji je prethodio ovome nisu raspravljeni i ocijenjeni ostali navodi stranaka odlučni za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Prema shvaćanju ovog suda ne postoje razlozi za preinačenje osporene presude pa je primjenom odredbe l. 392. st. 2. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tuženika u odnosu na prvo postavljeno pitanje te ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

15. Kako odluka o troškovima parničnog postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka, na temelju odredbe čl. 164. st. 4. ZPP, a o troškovima povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

16. Drugo naznačeno pitanje u reviziji, međutim, nije važno za odluku o ovom sporu niti za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. O tom pitanju ovaj sud je izrazio pravno shvaćanje u rješenju ovog suda poslovni broj Revt-347/17-2. Međutim, odgovor na to pitanje daje i sam Zakon (čl. 62. st. 1. i 57. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na sudu ("Narodne novine" broj 85/06 i 67/08) i čl. 28. i 29. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 139/10) pa su odredbe same po sebi dovoljno jasne i ne ostavljaju mjesta nedoumicama u primjeni istih.

 

Zagreb, 7. prosinca 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.