1                 Poslovni broj: 6 Us I-466/2021-17

 

 

 

 

 

 

 

 

                                                       Poslovni broj: 6 Us I-466/2021-17

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužitelja G. K., K., kojeg zastupa opunomoćenik Z. Ž., odvjetnik u K., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe I. R. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenica M. M. B., odvjetnica u Z., radi naknade za deposedirano zemljište, 7. prosinca 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstvo pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/17-01/11, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-18 od 25. veljače 2021.

III.              Nalaže se tužitelju da zainteresiranoj osobi nadoknadi troškove ovog upravnog spora u visini od 6.250,00 kn (slovima: šesttisućadvjestopedetsetkuna) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku, dok se u preostalom dijelu zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova spora odbija.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem Ministarstvo pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/17-01/11, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-18 od 25. veljače 2021. I. R. iz Z. (ovdje zainteresiranoj osobi), određena je naknada za 4/5 dijela deposedirane nekretnine označene kao zk.čbr. … k.o. V. Š., ukupne površine 1082 m² odnosno po katastru kč.br. … k.o. K., u ukupnom iznosu od 529.747,20 kn, a obveznikom isplate naknade određen je tužitelj G. K. (t. I. i II.). Nastavno je tužitelju naloženo da u roku od 15 dana od pravomoćnosti tog rješenja korisniku naknade isplati naknadu troškova pravnog zastupanja u ukupnom iznosu od 78.281,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova pravnog zastupanja odbijen kao neosnovan (t. III. i IV.). Ujedno je i donesena odluka kojom je tužitelj obvezan isplatiti nagrade za izvršena vještačenja (t. V. i VI.).

 

2. Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja tuženika, tužitelj u pravovremeno podnesenoj tužbi kao i kasnijem tijeku spora (podnesku od 2. kolovoza 2021. te na raspravi održanoj 30. studenog 2021.) ističe da iz pobijanog rješenja nije razvidno da li je tuženik istime odlučio o žalbi, u smislu izvršenja presude ovoga suda poslovni broj UsI-1980/13 od 28. prosinca 2016., odnosno da li se žalba uvažava u cijelosti ili djelomično, te da li se ranija odluka koja se pobijala žalbom preinačuje djelomično ili u cijelosti, a što da predstavlja bitnu postupovnu povredu. Nastavno tužitelj ističe da za postupanje u predmetnom postupku nije bilo nadležno upravno tijelo, već Općinski sud u Karlovcu. U tom smislu ističe da je aktivno legitimirana za utvrđivanje naknade za deposedirano zemljište kč.br. … k.o. V. Š. za suvlasnički dio od 1/5 djela bila i R. F. (nasljednica zajedničkih prednika nje i predlagatelja u ovome postupku), a koja da je svoje pravo za naknadu ostvarila u sudskom postupku pred Općinskim sudom u Karlovcu vođenim pod poslovnim brojem P-1828/12. Predlaže da se pribavi spis Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1828/12 te da se izvrši uvid u isti. Ističe da je tužitelj u tom postupku isticao prigovor stvarne nenadležnosti suda za postupanje po tužbi, te da su sudovi u tom postupku zaključili da vlasnik ima pravo tražiti naknadu za nacionalizirano neizgrađeno građevinsko zemljište u upravnom postupku samo ukoliko je zemljište bilo deposedirano na temelju rješenja nadležnog upravnog tijela, a da je u konkretnom slučaju ranijem vlasniku zemljište deposedirano faktički, bez donošenja rješenja, iz kojeg razloga je za odlučivanje o naknadi štete nadležan Općinski sud u parničnom postupku. Tužitelj ukazuje da je predmetna čestica postala društveno vlasništvo još 1960. godine, na temelju rješenja Narodnog odbora Općine Karlovac, Sekretarijata za financije od 14. studenog 1959. o utvrđivanju nacionalizacije građevinskog zemljišta po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, koje je rješenje donijeto temeljem čl. 58. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, te kojim je utvrđeno da je s danom 26. prosinca 1958. (danom stupanja na snagu toga zakona), između ostaloga i predmetno zemljište nacionalizirano i postalo društveno vlasništvo, a koje je rješenje provedeno u zemljišnim knjigama pod brojem Z-40/60 od 8. siječnja 1960. Međutim, predmetne parcele ostale su na korištenju pravnim prednicima zainteresirane osobe R. S. i R. N. sve dok nadležno upravno tijelo ne donese odluku o predaji nekretnina u posjed općini ili trećoj osobi, pa je stoga G. K. mogao raspolagati nekretninama svojom odlukom, te dodjeljivati ih na korištenje trećim osobama uz naknadu, što je i učinio svojim rješenjem od 22. travnja 1993. kojim je to zemljište dodijeljeno na korištenje trgovačkom društvu E. d.d., te je posljedično zaključen ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 10. siječnja 1994. Vezano uz zaključak tuženika da zapisnik broj Klasa: I-08/12-702-1973 od 19. srpnja 1976. nije sačinjen sukladno članku 47. Zakona o eksproprijaciji, tužitelj ističe da su predlagatelji I. i J. R. dopisom od 24. ožujka 1980. od Općinskog komiteta za komunalno stambene poslove i urbanizam zatražili dodjelu dva gradilišta na kojima bi imali mogućnost izgradnje objekata, kako to proizlazi iz preslike službene zabilješke od 27. prosinca 1984., te su potom odbili ponuđena gradilišta. Stoga po stavu tužitelja iz navedenog proizlazi da su predlagatelji priznali sporazum valjanim, odbili ponuđena gradilišta i zaključenje sporazuma o naknadi, te su se stoga isti mogli obratiti sud opće nadležnosti da u izvanparničnom postupku utvrdi pravo na naknadu. Također tužitelj ukazuje da u konkretnom slučaju zahtjev za utvrđivanje naknade podnesen 21. studenog 2001., dok da je odredbom čl. 47. Zakona o izvlaštenju propisano da se takvi zahtjevi mogu podnositi najkasnije do 18. veljače 1995. Zaključno tužitelj osporava odluku o troškovima postupka iz točke III. pobijanog rješenja, ističući da iz pobijanog rješenja nije razvidno koja je Odvjetnička tarifa primijenjena prilikom određivanja troškova pojedine poduzete radnje, a vrijednost boda mijenjala se u razdoblju od 2001. do danas, te da je neosnovano retroaktivno primijenjena Tarifa objavljena u Narodnim novinama broj 142/2012.

 

3. Tužbenim zahtjevom predlaže da Sud poništi pobijano rješenje tuženika, kao i da tuženika obveže na naknadu troškova upravnog spora tužitelju.

 

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

 

5. I. R., koji kao ovlaštenik naknade u ovome sporu ima status zainteresirane osobe, u dostavljenom odgovoru na tužbu te kasnijem tijeku spora (podnescima od 19. lipnja 2021. te 13. rujna 2021., kao i na ročištu za raspravu održanom 30. studenog 2021.) ističe da je pobijano rješenje tuženika donijeto u skladu sa uputom iz pravomoćne presude ovoga suda poslovni broj UsI-1980/13 od 28. prosinca 2016., a sukladno kojoj je presudi zainteresirana osoba stekla legitimno očekivanje da o njezinom zahtjevu za naknadu bude odlučeno na način kako je to određeno obvezujućom uputom. Ističe da je sam tužitelj tijekom postupka u podnesku od 23. svibnja 2018. istaknuo da se ne protivi da se nasljednicima prijašnjih vlasnika utvrdi tržišna naknada za nekretninu kč.br. … k.o. V. Š. u površini od 1082 m² budući da nema u vlasništvu drugu odgovarajuću nekretninu, te da je također tijekom postupka na ročištu od 14. prosinca 2020. istaknuo da nema primjedbi na nalaz vještaka o utvrđenoj vrijednosti nekretnine. Smatra neosnovanim navode tužitelja da određivanje naknade u konkretnom slučaju ne potpada pod nadležnost upravnih tijela, već u sudsku nadležnost, ističući da nadležnost upravnih tijela proizlazi iz odredbe čl. 46. Zakona o izvlaštenju, a imajući u vidu da postupak utvrđivanja naknade za predmetnu nekretninu nije okončan sklapanjem sporazuma o naknadi niti na bilo koji drugi način, pri čemu utvrđenja iz parničnog postupka u kojem je R. F. ostvarivala pravo za naknadu za preostalih 1/5 dijela predmetne nekretnine, obvezuju samo stranke iz tog postupka te ne proizvode nikakve pravne učinke za ostale. Ističe da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno uvidom u pravomoćno rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj ZR-56/06 od 24. kolovoza 2007., u kojem su postupku sudjelovali i tužitelj i zainteresirana osoba, da je predmetno zemljište oduzeto odnosno deposedirano rješenjem tadašnjeg Općinskog zavoda za komunalne poslove od 20. veljače 1976. godine, koje rješenje dostavlja i prilogu svojih podnesaka. Ističe da je ovaj sud u ranijoj presudi izrazio pravno stajalište da se zapisnikom sastavljenim pred Općinskim zavodom za komunalne poslove, urbanizam i vodoprivredu općine Karlovac dana 19. srpnja 1976. ne određuje naknada za deposedirano zemljište, već se istime utvrđuje da će se izvršiti zamjena za dva gradilišta nakon revizije plana tog područja, što se prema stajalištu suda ne može smatrati određenom nagodbom jer takva nagodba nije ovršiva i nije sastavljena sukladno odredbi članka 47. Zakona o eksproprijaciji. Zaključno ističe da bivši vlasnici nisu bili u obvezi pokretati izvanparnični postupak određivanja naknade pred nadležnim općinskim sudom, već je sukladno čl. 59. st. 1. Zakona o eksproprijaciji takav izvanparnični postupak određivanja naknade inicirao nadležni općinski organ odnosno općinsko tijelo. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova upravnog spora zainteresiranoj osobi.

 

6. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 30. studenog 2021., u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, kao i zamjenice opunomoćenika zainteresirane osobe, a na temelju čl. 39. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, dalje: ZUS) u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji svoj izostanak nije opravdao, čime se smatra da je strankama u smislu čl. 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

 

7. Na održanom ročištu za raspravu stranke su u bitnome ustrajale kod dotadašnjih navoda iz postupka, pri čemu je zamjenica opunomoćenika zainteresirane osobe istaknula da u parničnom postupku određivanja naknade za 1/5 oduzete nekretnine, a na koji se poziva tužitelj, nitko nije bio dostavio rješenja o deposedaciji iz kojeg razloga je taj postupak vođen kao da je bila riječ o faktički oduzetom zemljištu, no budući da u ovome postupku i sporu dostavljen akt o deposedaciji, proizlazi da predmetna upravna stvar potpada pod nadležnost upravnih tijela sukladno čl. 21.a i čl. 46. Zakona o izvlaštenju.

 

8. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja da se za potrebe predmetnog spora pribavi spis Općinskog suda u Karlovcu vođen radi određivanja naknade po tužbi tužiteljice R. F., smatrajući da se provođenjem tog dokaza ne bi mogle utvrditi pravno relevantne činjenice o kojima bi ovisila odluka suda u ovome sporu o zakonitosti pobijanog rješenja tuženika.

 

9. Razmatrajući sva sporna, činjenična i pravna pitanja ovog spora, sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

10. Odredbom članka 46. Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine" br. 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11, 34/12) propisano da se odredbe ovog zakona primjenjuju na započete postupke eksproprijacije u kojima nije do stupanja na snagu ovoga zakona donijeto konačno rješenje, i postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako ta rješenja odnosno odluke budu poništene ili ukinute.

 

11. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da su predlagatelji I. R., J. R., M. V., I. R. i D. R. dana 23. studenoga 2001. prvostupanjskom tijelu podnijeli zahtjev za utvrđivanje naknade za više nekretnina, između ostalog i za kč.br. … k.o. V. Š., pozivom na odredbu čl. 46. Zakona o izvlaštenju, pri čemu su istaknuli da su im navedene nekretnine oduzete iz posjeda rješenjem Komisije za raspolaganje građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu Općine Karlovac od 22. travnja 1993. Nakon što su predlagatelji tuženiku podnijeli žalbu zbog šutnje prvostupanjskog tijela, o zahtjevu predlagatelja odlučeno je djelomičnim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-943-04/04-01/174, URBROJ: 514-03-10-26 od 4. kolovoza 2010., kojim je odbijen zahtjev podnositelja za naknadu za deposedirane nekretnine, između ostalog kč.br. … k.o. V. Š., temeljem utvrđenja da je za navedenu deposediranu nekretninu prednicima vlasnicima određena naknada u vidu davanja zamjenskih nekretnina sporazumom sadržanim u zapisniku Općinskog zavoda za komunalne poslove, urbanizam i vodoprivredu općine Karlovac broj UP/I-08/12-702-1973 od 19. srpnja 1976.

12. Ovosudnom presudom poslovni broj UsI-1980/13-13 od 28. prosinca 2016., pravomoćnom istoga dana, poništeno je citirano djelomično rješenje tuženika te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak. U navedenoj presudi, u pogledu kč.br. … k.o. V. Š., sud je izrazio pravni stav da predmetna nekretnina nije bila deposedirana rješenjem Komisije za raspolaganje građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu općine Karlovac od 22. travnja 1993. na koju su se osnovu pozvali predlagatelji u zahtjevu, budući se tim rješenjem ne oduzima građevinsko zemljište iz posjeda prijašnjeg vlasnika ili korisnika, već se ranije oduzeto zemljište daje neposrednom pogodbom na korištenje E. Z. d.d. u svrhu oformljenja građevinske parcele na kojima će se graditi benzinska postaja na Š.. Nastavno je u odnosu na utvrđenje tuženika da bi u pogledu naknade za predmetnu deposediranu nekretninu bila određena sporazumom sklopljenim na zapisnik kod nadležnog tijela 19. srpnja 1976, sud je izrazio stav da se rečenicom iz toga sporazuma koja glasi: „ne određuje se naknada, već će se za isto zemljište izvršiti zamjena za dva gradilište nakon revizije plana tog područja“, ne može smatrati određenom naknadom; već da je time postignut sporazum sa strankama da im se umjesto isplate novčanog iznosa u budućnosti ima dati zamjensko zemljište. Međutim, budući da u zapisniku nije navedeno koje se zemljište ima dati, a niti prileži dokaz da je nakon toga sklopljen drugi sporazum o zamjeni nekretnine, da predmetni sporazum ne ispunjava uvjete iz čl. 47. Zakona o eksproprijaciji, te se ne može smatrati sklopljenim sporazumom o naknadi.

 

13. U izvršenju citirane presude tuženik je rješenjem od 14. srpnja 2017. naložio prvostupanjskom tijelu provesti dokazni postupak, između ostalog, u odnosu na vrijednost deposedirane kč.br. … k.o. V. Š., te je u nastavku prvostupanjsko tijelo provelo dokazni postupak te u prilogu akta od 18. lipnja 2018. tuženiku dostavilo prikupljenu dokumentaciju na nadležno postupanje. Na temelju dokumentacije tuženik je djelomičnim rješenjem KLASA: UP/II-943-04/17-01/11, URBROJ: 514-05-02-01-02-18-07 od 29. studenoga 2018. odbio kao neosnovan zahtjev stranaka za određivanje naknade za deposedirane nekretnine kč.br. …, … i dijela kč.br. … sve k.o. V. Š.; te zaključkom od 29. studenoga 2018. prvostupanjskom tijelu naložio da u daljnjem roku 60 dana provede postupak utvrđivanja tržišne vrijednosti deposedirane nekretnine kč.br. … k.o. V. Š. te podatke dostaviti tuženiku radi donošenja odluke.

 

14. Postupajući po tom zaključku prvostupanjsko je tijelo odredilo provođenje vještačenja po vještaku građevinske struke, provelo očevid na licu mjesta, provedena je usmena rasprava te je strankama omogućeno očitovanje, te je tako dopunjeni spis predmeta dostavljen tuženiku 12. srpnja 2019.

 

15. Tuženik je zaključkom od 17. listopada 2019. ponovo utvrdio nedostatke u provedenom postupku od strane prvostupanjskog tijela te je prvostupanjskom tijelu naložio dopuniti postupak utvrđivanja tržišne vrijednosti, što je prvostupanjsko tijelo i učinilo, te potom ponovno dostavilo spis tuženiku, koji je potom donio pobijano rješenje od 25. veljače 2021., kojim je I. R. iz Z. (za kojeg su preostali predlagatelji odredili da se istome odredi cjelokupni utvrđeni iznos naknade) određena naknada za 4/5 dijela nekretnine deposedirane njegovom predniku S. R. rješenjem Općine Karlovac, Općinskog zavoda za komunalne poslove i urbanizam broj UP/I-08/12-702-973 od 20. veljače 1976.

 

16. Imajući u vidu da je cijeli cjelokupni izloženi slijed postupka detaljno obrazložen u pobijanom rješenju tuženika, to se tužbeni navodi tužitelja u pogledu nejasnoće obrazloženja pobijanog rješenja tuženika, ukazuju neosnovanim, budući da iz svega navedenog razvidno da je tuženik pobijanu odluku donio u izvršenju pravomoćne presude ovoga suda od UsI-1980/13-13 od 28. prosinca 2016., u ponovnom postupku, a u kojem je tuženik iskoristio svoje ovlasti iz čl. 242. st. 1. u svezi čl. 246. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 103/96, dalje ZUP/91), a koji se zakon na predmetni postupak primjenjuje temeljem odredbi čl. 168. Zakona o općem upravnom postupku („ Narodne novine“ broj 47/09), a budući da je postupak započeo 23. studenoga 2001. Slijedom navedenog, proizlazi da je tuženik, postupajući po žalbi podnositelja zahtjeva zbog šutnje uprave – nepostupanja prvostupanjskog tijela po njihovom zahtjevu, odlučio sam riješiti predmetnu upravnu stvar, pri čemu je radi efikasnosti i ekonomičnosti, provođenje pojedinih dokaznih radnji povjerio prvostupanjskom tijelu.

 

17. Nastavno, ne mogu se prihvatiti kao osnovani niti navodi tužitelja kojima isti ukazuje na apsolutnu nenadležnost upravnog tijela za odlučivanje o predmetnom zahtjevu predlagatelja za određivanje naknade za deposedirane nekretnine, te ističe da bi isto spadalo u sudsku nadležnost. Naime, sukladno ustaljenoj upravnosudskoj praksi, samo u situaciji kad nije doneseno rješenje o deposedaciji zemljišta već je deposedacija izvršena faktično, za tako faktično oduzeto građevinsko zemljište naknada se ne može odrediti u upravnom postupku u primjeni Zakona o izvlaštenju, već tu naknadu utvrđuje redovni sud (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-3095/16-3 od 23. veljače 2017., Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-1066/10-2 od 3. listopada 2012.). Iz navedenog slijedi da odluka o tome koje je tijelo nadležno za odlučivanje o naknadi za eksproprirane odnosno deposedirane nekretnine - da li upravno tijelo ili redovni sud - ovisi o tome da li je do oduzimanja nekretnina došlo na temelju pravnog akta (rješenja o eksproprijaciji/deposedaciji) ili pak faktički, bez akta, pri čemu će u prvom slučaju za određivanje naknade biti nadležno upravno tijelo, a u potonjem slučaju sud redovite nadležnost.

 

18. U konkretnom slučaju, u provedenom postupku utvrđeno je da je nekretnina kč.br. … k.o. V. Š. oduzeta njihovom predniku S. R. rješenjem Narodnog odbora Općine Karlovac, Sekretarijata za financije broj 03-12564/31959 od 14. studenoga 1959. o utvrđivanju nacionalizacije građevinskog zemljišta, te da je ista potom predniku predlagatelja deposedirana rješenjem Općine Karlovac, Općinski zavod za komunalne poslove i urbanizam Broj: UP/I-08/12-702-1973 od 20. veljače 1976., a kojim se određuje predaja te nekretnine u posjed Općini Karlovac (točka I., al. 2.).

 

19. Slijedom navedenog proizlazi da je predmetno zemljište deposedirano predniku zainteresirane osobe na temelju akta nadležnog upravnog tijela, rješenjem o deposedaciji od 20. veljače 1976., a da u pogledu predmetne nekretnine nikada nije sklopljen sporazum o naknadi niti je naknada isplaćena, niti je isti stekao zamjenske nekretnine. Stoga proizlazi da je za određivanje te naknade sukladno čl. 46. Zakona o izvlaštenju nadležno upravno tijelo, a ne sud redovite nadležnosti.

 

20. Pritom nije relevantno što je u parničnom postupku vođenim pred Općinskim sudom u Karlovcu po zahtjevu sunasljednice S. R. (R. F.) u 1/5 dijelova imenovanoj naknada pravomoćno određena u okviru parničnog postupka, a niti okolnost što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj revizijskoj presudi potvrdio da bi za utvrđivanje naknade bio nadležan upravo sud redovite nadležnost, a ne upravno tijelo, budući da iz obrazloženja navedenih presuda proizlazi da u navedenom postupku niti jedna od stranaka nije predočila citirano rješenje o deposedaciji, te da je stoga riječ o činjenici o kojoj ti sudovi prilikom donošenja odluka nisu imali saznanja.

 

21. Stoga se prigovor nenadležnosti upravnih tijela ukazuje neosnovanim.

 

22. Nastavno, valja istaknuti da je citiranom presudom ovoga suda donijetoj u ranijoj fazi postupka nesporno utvrđeno da u provedenom postupku deposedacije predniku zainteresirane osobe nikada nije određena naknada, kao i da se sporazum sklopljen i sadržan u zapisniku sačinjenom kod upravnog tijela dana 19. srpnja 1976. ne može smatrati nagodbom o naknadi u upravnom postupku, budući da je isti neodređen i ne odrediv, odnosno u istome nisu navedene ni nekretnine koje bi se prednicima zainteresirane osobe imale dati na ime naknade, niti rok u kojem bi se navedeno moglo u navedenom trebao učiniti iz čega proizlazi da je riječ samo o sporazumu kojim. Slijedom navedenog budući da je u upravnom postupku nespornim utvrđeno da je predmetna nekretnina deposedirana iz posjeda prednika zainteresirane osobe temeljem rješenja o deposedaciji od 20. veljače 1976., a da za deposediranu nekretninu nikada nije donijeta pravomoćna odluka o naknadi niti sporazum o naknadi, to je pravilno tuženik na temelju odredbe čl. 46. Zakona o izvlaštenju proveo postupak radi utvrđivanja naknade, te na temelju provedenog vještačenja (na kojem je sam tužitelj u postupku istaknuo da nema primjedbi) odredio naknadu u visini kako je to određeno pobijanim rješenjem.

 

23. Pritom okolnost da li su prednici zainteresirane osobe nakon donošenja rješenja o deposedaciji, a prije pokretanja postupka za određivanje naknade, bile pozivane da se očituju o zamjeni zemljišta, te odbile ponuđena gradilišta, nema učinka na njihovo pravo da sukladno čl. 46. Zakona o izvlaštenju podnesu zahtjev za određivanje naknade, budući da naknada nesporno nije određena. Pritom, a kako to pravilno ističe zainteresirana osoba, sukladno čl. 48. st. 1. tadašnjeg Zakona o eksproprijaciji („Službeni list FNRJ“ broj 12/57, 53/62, „Službeni list SFRJ“ 13/65, 5/68, 7/68, 30/68, 32/70, „Narodne novine broj“ 52/71, 10, 78), važećeg u vrijeme donošenja rješenja o deposedaciji, postupak pred Općinskim sudom radi određivanja naknade (u slučaju nepostizanja sporazuma o naknadi), nije bio ovlašten inicirati stranka (raniji posjednik nekretnine), već općinski organ uprave.

 

24. Zaključno, sud smatra da također nisu osnovani niti navodi tužitelja kojima se ukazuje da predmetni zahtjev podnijet nakon proteka roka iz čl. 47. Zakona o izvlaštenju, a sukladno kojem su se zahtjevi za određivanje naknade mogli podnijeti u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu tog zakona, odnosno do 18. veljače 1995.

 

25. Naime, odredba čl. 47. Zakona o izvlaštenju odnosi se na situacije u kojima je već donijeto rješenje o naknadi, prema propisima koji su vrijedili do 22. ožujka 1978., odnosno stupanja na snagu Zakona o eksproprijaciji 1978., kada prijašnji vlasnik može tražiti ponovno određivanje naknade, u prekluzivnom roku do 18. veljače 1995.

 

26. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o zahtjevu za ponovno određivanje naknade, već o zahtjevu za određivanje naknade koja nikada nije utvrđena niti sporazumom ugovorena, slijedom čega se na takav zahtjev primjenjuje odredba čl. 46. Zakona o izvlaštenju, a koja podnošenje takvih zahtjeva nije ograničila prekluzivnim rokom. Stoga su se takvi zahtjevi mogli podnijeti sve do prestanka važenja tog zakona stupanjem na snagu Zakonu o izvlaštenju i određivanju naknade.

 

27. Zaključno, nisu osnovani ni prigovori tužitelja u pogledu visine troškova pravnog zastupanja određenih zainteresiranoj osobi. Naime, odluka tuženika u tom je dijelu iznimno detaljno obrazložena, te je pravilno donijeta primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), a budući je odredbom čl. 48. st. 3. te Tarife propisano da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

 

28. Slijedom navedenog, budući da iz iznesenog proizlazi da je pobijano rješenje tuženika donijeto na temelju pravilne i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilne primjene materijalnog prava, sve u okviru zakonito provedenog upravnog postupka, u kojem je tijelo u cijelosti postupilo po uputi iz citirane ranije presude ovoga suda, te je strankama dao mogućnost očitovanja i sudjelovanja, to je na temelju čl. 57. st. 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 79 st. 4. ZUS-a, prema kojoj je tužitelj, koji je u cijelosti izgubio predmetni spor, dužan nadoknaditi troškove spora zainteresiranoj osobi, koja je u sporu uspjela, te koja je takav zahtjev i postavila.

 

30. Zainteresiranoj osobi je sukladno čl. 79. st. 4. ZUS-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), priznat kao opravdan i nužan trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku (odvjetniku) prilikom sastava odgovora na tužbu, te za pristup na ročište za raspravu održano 30. studenog 2021., za svaku radnju u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 23.1. i Tbr. 23.2. u svezi Tbr. 50. Tarife), sveukupno u zbrojenom iznosu od 5.000,00 kn, uvećano za pripadajući iznos poreza na dodanu vrijednost po stopi od 25% (2.500,00 kn - Tbr. 42. Tarife), i to u ukupnom zbrojenom iznosu od 6.250,00 kn. Zainteresiranoj osobi nisu priznati zatraženi troškovi sastava podnesaka od 11. lipnja 2021. i 6. rujna 2021. budući da je zainteresirana osoba sve tvrdnje i dokaze mogla iznijeti i u odgovoru na tužbu, pa stoga navedeni troškovi ne predstavljaju nužne i opravdane izdatke u smislu čl. 79. ZUS-a.

 

31. Stoga je riješeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 7. prosinca 2021.

 

                                                                                                                              Sutkinja

 

                                                                                                                                      Daria Pugel, v.r.

 

             

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u šest (6) primjeraka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.