- 1 -              Rev 322/2020-4

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 322/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Suvlasnika stambene zgrade u Z., i to: Č. G. E., OIB ..., M. G., OIB ..., Ž. M., OIB ..., A. V., OIB ..., zastupanih po upravitelju G. s. k. g. d.o.o. iz Z., OIB ..., zastupanom po punomoćnici D. H., odvjetniku u Odvjetničkom društvu H. & partneri iz Z., protiv tuženice M. P. iz Z., OIB ..., zastupane po punomoćniku M. S., odvjetniku u ZOU G. L. i M. S. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice, protiv presude Županijskog suda u Varaždinu Gž-1991/2017-2 od 12. kolovoza 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Povrv-123/2017-10 od 13. srpnja 2017., u sjednici održanoj 7. prosinca 2021.,

 

p r e s u d i o j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženice i preinačava se presuda Županijskog suda u Varaždinu Gž-1991/2017-2 od 12. kolovoza 2019., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Povrv-123/2017-10 od 13. srpnja 2017. kao i presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Povrv-123/17-10 od 13. srpnja 2017. u toč. I. izreke kojom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika L. Š.-S. iz Z. poslovni broj Ovrv-6011/14 od 10. srpnja 2014. od 10. srpnja 2014. te kojom je naloženo tuženici da tužiteljima isplati iznos od 12.134,65 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose i to za period od siječnja 2012. do ožujka 2012., i za navedeno sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika L. Š. – S. iz Z. posl. br. Ovrv-6011/14 od 10.07.2014.g., te se nalaže tuženici da tužiteljima isplati iznos od 12.134,65 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od    223,65 kuna od 16.02.2012. do isplate,

- na iznos od    223,65 kuna od 16.03.2012. do isplate,

- na iznos od    223,65 kuna od 16.04.2012. do isplate,

- na iznos od    223,65 kuna od 16.05.2012. do isplate,

- na iznos od    223,65 kuna od 16.06.2012. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.07.2012. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.08.2012. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.09.2012. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.10.2012. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.11.2012. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.01.2013. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 21.01.2013. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.02.2013. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.03.2013. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.04.2013. do isplate,

i to do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1991/17-2 od 12. kolovoza 2019. i presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Povrv-123/17-10 od 13. srpnja 2017. u dijelu u kojem je održan na snazi platni nalog te naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 13.937,69 kn sa zateznim kamatama (period od travnja 2013. do studenoga 2013.) i u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužiteljima naknadi parnični trošak, te se za navedeno predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalima u povodu pravnih lijekova odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika L. Š. – S. iz Z. posl. br. Ovrv-6011/14 od 10.07.2014.g., te se nalaže tuženici da tužiteljima isplati iznos od 26.072,34 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od    223,65 kuna od 16.02.2012. do isplate,

- na iznos od    223,65 kuna od 16.03.2012. do isplate,

- na iznos od    223,65 kuna od 16.04.2012. do isplate,

- na iznos od    223,65 kuna od 16.05.2012. do isplate,

- na iznos od    223,65 kuna od 16.06.2012. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.07.2012. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.08.2012. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.09.2012. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.10.2012. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.11.2012. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.01.2013. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 21.01.2013. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.02.2013. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.03.2013. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.04.2013. do isplate,

- na iznos od 1.101,64 kuna od 16.05.2013. do isplate,

- na iznos od 1.749,57 kuna od 16.06.2013. do isplate,

- na iznos od 2.238,42 kuna od 16.07.2013. do isplate,

- na iznos od 2.238,42 kuna od 16.08.2013. do isplate,

- na iznos od 2.238,42 kuna od 21.12.2013. do isplate,

- na iznos od 1.912,35 kuna od 06.01.2014. do isplate,

- na iznos od 2.238,42 kuna od 16.11.2013. do isplate,

- na iznos od    220,45 kuna od 16.12.2013. do isplate,

i to do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženici da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 10.154,40 kuna, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se Republici Hrvatskoj – Ministarstvu financija, na teret Državnog proračuna Republike Hrvatske, punomoćnicima tužitelja iz Odvjetničkog društva H. & partneri d.o.o. Z., isplatiti trošak u iznosu od 5.824,00 kuna, u roku od 15 dana."

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu izreke pod toč. I. i II.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju tri pravna pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a to su:

 

              1) Je li sudu, kada se u smislu odredbe čl. 394.a Zakona o parničnom postupku premet vrati na ponovno postupanje, dopušteno ne pridržavati se pravnog shvaćanja na kojem se temelji rješenje revizijskog suda, kojim su ukinute prvostupanjske i drugostupanjske odluke?

 

              2) Je li u sporu između suvlasnika stambene zgrade, kao tužitelja i zemljišnoknjižnog vlasnika posebnog djela nekretnine – stanara kao tuženika, radi plaćanja troškova zajedničke pričuve, nakon raskida kupoprodajnog ugovora sklopljenog između prodavatelja tog posebnog dijela (ovdje tužene) i kupca (izvanknjižnog vlasnika) do kojeg je došlo krivnjom kupca radi neispunjenja ugovorene obveze, za obveze plaćanja zajedničke pričuve dospjele u vrijeme prije raskida ugovora, kada je taj kupac koji je izvanknjižni vlasnik i posjednik stana bio priznat i potvrđen od ostalih suvlasnika stambene zgrade (tužitelj u postupku), kao jedan od suvlasnika i koji je u tom svojstvu bio uvršten u Međuvlasnički ugovor te sudjelovao u donošenju odluka o upravljanju stambenom zgradom, izvršavajući faktično sva vlasnička prava, uz znanje ostalih suvlasnika da on kao kupac nije upisani zemljišnoknjižni vlasnik, pasivno legitimirana prodavateljica tog stana (tužena) ili je pasivno legitimirana stranka koja je za cijelo vrijeme korištenja stana i obveznik plaćanja zajedničke pričuve nepošteni posjednik (kupac)

 

              3) Je li posao koji premašuje okvir redovitog upravljanja iz odredbe čl. 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i za poduzimanje kojeg je potrebna suglasnost svih suvlasnika, a radi se o većem popravku krova, za koji je izdvojen iznos od 125.000,00 kn, izvanredni pravni posao, te je li se u sumnji smatra da takav posao premašuje okvire redovitog upravljanja.

 

4. Tuženica predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj je odgovorio na reviziju te predlaže da se revizija odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana.

 

5. Na reviziju nije odgovoreno.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ovaj sud smatra da je pitanje pod toč. 2. važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer se ono, bez obzira na samu formulaciju, svodi na dilemu je li osoba koja je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik posebnog dijela nekretnine u obvezi platiti obvezno pričuvu, ako tužitelj zna ili mora znati da je osoba koja je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik pravnim poslom tu nekretninu otuđila drugoj osobi. Naime, pitanje pod brojem 2. problematizira pravno shvaćanje, da li u sporu radi isplate zajedničke pričuve prodavatelj kao zemljišnoknjižni vlasnik je ili nije pasivno legitimiran, odnosno da li legitimiran kupac stana kojemu je kupljena nekretnina predana u posjed i koji je kao suvlasnik naznačen u Međuvlasničkom ugovoru, neovisno o toga što je naknado utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji raskinut krivnjom kupca, a radi se o obvezama plaćanja zajedničke pričuve dospjele prije nego li je pravomoćno utvrđeno da je ugovor raskinut i u vrijeme kada je kupac posjedujući nekretninu vršio vlasnička ovlaštenja. O važnosti pitanja govori u prilog činjenica da o istom pitanju postoje dvije odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1189/14 od 23. studenoga 2015., te odluka Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1662/14 od 7. travnja 2015. U obje presude sudovi su izrazili pravno shvaćanje suprotno pravnom shvaćanju osporenom u odluci drugog stupnja. U tim odlukama sudovi u bitnom ističu da prilikom donošenja odluke sud je izgubio iz vida odluku čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojim se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko u dobroj vjeri postupa s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različitog izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Naime, tužitelji se ne bi mogli pozvati na načelo povjerenja zemljišne knjige ako im je bilo poznato da je izvanknjižno stanje drugačije od stanja upisanog u zemljišnim knjigama, a kako je u tijeku postupka, a i u žalbi tvrdi tuženica. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela broj Su IV-16/2021-19 od 15. studenoga 2021., zauzeto je pravno shvaćanje da u sporu radi isplate zajedničke pričuve prodavatelj kao zemljišnoknjižni vlasnik nije pasivno legitimiran, već legitimiran kupac stana kojim je kupljena nekretnina predana u posjed i koji je kao suvlasnik naznačen u Međuvlasničkom ugovoru, neovisno od toga što je naknadno utvrđeno da je Ugovor o kupoprodaji raskinut krivnjom kupca, a radi se o obvezama plaćanja zajedničke pričuve dospjele prije nego li je pravomoćno utvrđeno da je ugovor raskinut i u vrijeme kada je kupac posjedujući nekretninu vršio vlasnička ovlaštenja.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja suvlasnika stambene zgrade u Z. za plaćanje zajedničke pričuve za razdoblje od siječnja 2012. do studenoga 2013. u iznosu od 26.072,34 kn sa pripadajućim kamatama. Parnica je proizašla iz ovršnog postupka povodom uvaženog prigovora tuženice protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika L. Š.-S. iz Z. poslovni broj Ovrv-6011/14 od 10. srpnja 2014. Tuženica smatra da nju ne bi trebalo opteretiti plaćanja iznosa pričuve za utuženi period s obzirom da je za utuženo razdoblje pričuvu trebao plaćati stvarni vlasnik i korisnik nekretnine, a to tada nije bila ona. Stvarno stanje vlasništva nekretnine u utuženom razdoblju je različito od onog upisanog u zemljišnoj knjizi, što je tužiteljima bilo ili moralo biti poznato.

 

9. U ponovljenom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da ranijom presudom poslovni broj Povrv-1267/14 od 30. listopada 2015. prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i platni nalog održao na snazi te je ta presuda potvrđena drugostupanjskom presudom poslovni broj Gž-38/2016-2 od 9. ožujka 2016.

 

- da je povodom izvanredne revizije tuženice revizijski sud rješenjem poslovnog broj Rev-2643/2016-2 od 1. ožujka 2017. ukinuo prethodno navedene nižestupanjske presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje radi ocjene ima li u konkretnom predmetu mjesta primjeni odredbe čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim pravim stvarima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje:ZV), prema kojoj smatra se da je zemljišna knjiga istinita i potpuno odražava činjenično pravno stanje nekretnine, pa tako u dobroj vjeri postupa s povjerenjem u zemljišne knjige ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Također je izraženo shvaćanje da je za odluku o ovom predmetu odlučno stvarno stanje vlasništva prijeporne nekretnine pa ako je knjižno stanje vlasništva različito od stvarnog stanja, što tuženica tvrdi tijekom čitavog postupka, iako su tužitelji to znali ili morali znati, a na što upućuju isprave koje prileže spisu tada tužitelji ne bi mogli s uspjehom postavljati zahtjev za plaćanje obvezne pričuve prema tuženici;

 

- da je u zemljišnim knjigama kao vlasnica trosobnog stana broj 101 na I. katu korisne površine 63,90 m2 s pridruženim spremištem korisne površine 4 m2 kao sporednim dijelom, označenim kao etaža 3 povezano sa suvlasničkim udjelom od 1537/10000 dijela stambene zgrade sagrađene na čestici 1735/23 kuća broj 129/A i dvorište u Z., do 21. srpnja 2014., dakle u utuženom razdoblju bila upisana tuženica;

 

- da je tuženica kupoprodajnim ugovorom od 21. lipnja 2001. predmetni stan prodala D. K., koji je u njega uselio u rujnu 2001. time da ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama;

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4525/10 od 23. rujna 2011., a koja je postala pravomoćna 12. ožujka 2012., utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor raskinut po samom zakonu 21. prosinca 2001. te je naloženo tuženiku D. K. da tužiteljici isplati novčani iznos od 139.764,60 kn na ime naknade za korištenje njezine nekretnine za razdoblje od raskida ugovora 21. prosinca 2001. do rujna 2011., dok je dopunskom presudom istog suda poslovni broj P-4525/10 od 12. ožujka 2012. naloženo D. K. da stan preda u posjed tuženici M. P.;

 

- da je u popisu objekata u zgradi, u popisu suvlasnika s utvrđenim suvlasničkim dijelovima i udjelom troškovima održavanja s danom 12. studenoga 2004. i s danom 19. siječnja 2010. upisan K. D.;

 

- da se tuženica na isti popis stanara nije potpisala;

 

- da je oba popisa stanara i onaj od 21. studenoga 2014. i onaj od 28. lipnja 2010. sastavio upravitelj zgrade G. s.k. g. d.o.o.;

 

- da je u zemljišnim knjigama od 21. srpnja 2014. kao vlasnik navedenog stana upisana treća osoba I. M. Č.;

 

- da je temeljem čl. 1. Ugovora o upravljanju zgradom od 20. studenoga 2008. povjereno upravljanje zgradom tužitelju;

 

- da je zajednička pričuva od 1. srpnja 2010. iznosila 3,05 kn po m2, a da je ista od dana 1. ožujka 2010. podignuta na iznos od 94,94 kn m2; a prilikom donošenja odluke o podizanju visine pričuve prilože potpisi suvlasnika od 73,86 %; na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ovaj revizijski sud smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 85. st. 2., čl. 89. st. 2. i čl. 90. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV), kada su naložili tuženici plaćanje pričuve za razdoblje od siječnja 2012. do ožujka 2013.

 

10. Prema odredbi čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ima se smatrati da zemljišne knjige istinito i potpuno odražavaju činjenični i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito izvanknjižno stanje, uživa glede stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.

 

11. Naime, ako je knjižno stanje vlasništva različito od stvarnog stanja, a što tuženica tvrdi tijekom čitavog postupka i ako su to tužitelji znali ili morali znati, na što upućuju isprave koje prileže spisu tada tužitelji ne bi mogli s uspjehom postaviti zahtjev za plaćanje obvezne pričuve prema tuženici.

 

12. Nižestupanjski sudovi nisu smatrali bitnom okolnost da je u Međuvlasničkom ugovoru D. K. naveden kao vlasnik, a ne tuženica te su pošli od pogrešne pretpostavke da je za rješenje pravnog odnosa između suvlasnika stambene zgrade, odnosno za pitanje pasivne legitimacije tuženice, odlučna činjenica raskida Kupoprodajnog ugovora između tuženice i D. K., ali ta okolnost kako je navedena i kako jasno  proizlazi iz ukidnog revizijskog rješenja ne bi trebalo utjecati na odnos između suvlasnika stambene zgrade i tuženice.

 

13. Činjenica je da je ugovor o kupoprodaji raskinut i da je objektivna pravomoćnost presude vezane uz raskid ugovora o kupoprodaji i nalaganje D. K. da preda u stan posjed nastupila 12. ožujka 2012. Pravne posljedice tog raskidanja, tj. učinci takve presude se mogu protezati samo na pravni odnos stranaka iz raskinutog ugovora, a ne na odnos tuženice i tužitelja u ovom sporu. Tuženica odnosno revidentica ne tvrdi da je D. K. Međuvlasničkim ugovorom postao vlasnik kupljenog stana, već tvrdi da je time nastala njegova obveza plaćanja zajedničke pričuve koja proizlazi iz statusa izvanknjižnog vlasnika i posjednika stana, jer su mu taj status priznali svi suvlasnici stambene zgrade uvrštenjem u Međuvlasnički ugovor. S obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela 15. studenoga 2021., a to je da u sporu radi isplate zajedničke pričuve prodavatelj kao zemljišnoknjižni vlasnik nije pasivno legitimiran, već kupac stana kojem je kupljena nekretnina predana u posjed i koji je kao suvlasnik naznačen u Međuvlasničkom ugovoru, neovisno od toga što je naknadno utvrđeno da je Ugovor o kupoprodaji raskinut krivnjom kupca, a radi se o obvezama plaćanja zajedničke pričuve dospjele prije nego li je pravomoćno utvrđeno da je ugovor raskinut i u vrijeme kada je kupac na posljedičnu nekretninu vršio vlasnička ovlaštenja, ovaj revizijski sud smatra da tuženica nije pasivno legitimirana odnosno da nije u obvezi isplatiti sredstva zajedničke pričuve za period od siječnja 2012. do ožujka 2013. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 12.134,65 kn.

 

14. Na konkretni pravni odnos treba primijeniti odredbu čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima. Naime, učinci raskida neispunjenog ugovora djeluju ex nunc, dakle od trenutka raskida ugovora tj. različite su pravne posljedice raskida ugovora kod ugovora s trenutnim izvršenjem od onih s trajnim izvršenjem. Kod ugovora s trenutnim izvršenjem, raskidanje ugovora djeluje unazad retroaktivno dok ne dovede do uspostavljanja prijašnjeg stanja. Međutim kod ugovora s trajnim izvršenjem nije uvijek moguće da raskid djeluje unazad već samo ubuduće (ex nunc); kada raskidanje ugovora djeluje ubuduće, ugovor prestaje proizvoditi daljnje posljedice.

 

15. Predmetni Kupoprodajni ugovor je bio ugovor s djelomično obročnom otplatom i odgodom upisa prava vlasništva dok se ne plati cjelokupna kupoprodajna cijena. U takvom ugovoru, (koji nije neuobičajen), kupac odmah stupa u posjed kupljene nekretnine i zapravo je dužan otplaćivati svojevrsni "kredit" do isplate potpune cijene, a to vrijeme može potrajati s tim da za to vrijeme kupac ne može steći pravo vlasništva upisano u zemljišne knjige, ali mu ZVDSP pruža zaštitu kao predmnijevanom vlasniku. Priroda takvog ugovornog odnosa (koji je stvarno proizvodio posljedice više od desetljeća neovisno što se vodila parnica), zapravo ne dopušta da se sve pravne posljedice raskida ugovora tek tako retroaktivno protegnu unazad, kao i da se baš ništa nije desilo, već uvažava činjenicu da je kupac neko (duže) vrijeme posjedovao i koristio nekretninu za svoje potrebe ponašajući se kao vlasnik nekretnine i ostvarujući vlasnička ovlaštenja prema trećima. Uostalom, pravne posljedice raskidanja ugovora koji je djelomično ispunjen kao što je ovaj konkretno nastupaju ex nunc tj. od trenutka raskida. U tom međuvremenu kupac, po svemu sudeći, izjednačen je s predmnijevanim vlasnikom nekretnine te se na njega odnose učinci tog instituta. Pravne posljedice koje se odnose na pravni status takvog kupca u ovakvom slučaju nisu vezane za deklaratorno utvrđen dan raskida ugovora već za nastupanje pravomoćnosti presude kojom je utvrđeno da je ugovor raskinut. Kupac u ovom slučaju nije "pravi" (tipični) predmnijevani vlasnik iz čl. 166. ZVDSP, ali se njegov pravni status za vrijeme dok nije pravomoćno utvrđeno da je ugovor raskinut može izjednačiti ili u prihvatljivoj mjeri staviti u neposredan istovjetan odnos s pretpostavljenim vlasnikom. Po ocjeni ovog suda kupac u ovom predmetu može se izjednačiti i s predmnijevanim vlasnikom kakvim su ga smatrali ostali suvlasnici tužitelji te s obzirom na to treba zaključiti da tuženica nije bila pasivno legitimirana u ovoj parnici za period od siječnja 2012. do ožujka 2013. te je valjalo za navedeni period preinačiti prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i odbiti tužbeni zahtjev (čl. 395. st. 1. ZPP).

 

16. S obzirom da nije utvrđeno u tijeku postupka kada je nastupila "subjektivna" pravomoćnost, odnosno kad su nastupile granice subjektivne pravomoćnosti presude, kojom je utvrđeno raskinut ugovor i dopunske presude kojom je naloženo tuženiku da preda u stan posjed te kako nije utvrđeno da li je kupac bio u posjedu stana i za period od travnja 2013. do prosinca 2013., to je u tom dijelu valjalo ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te predmet vratiti nižestupanjskim sudovima na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

 

17. Podredno se ističe kako se radi o dugotrajnom sudskom postupku (raskidu Kupoprodajnog ugovora, koji je trajao od 2002. do 2017. sve do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, u kojem dijelu razdoblja (od travnja 2013. do studenoga 2013.) je tuženica, bez svoje krivnje bila isključena iz posjeda i zapravo realno bila bez vlasničkih ovlaštenja glede zajedničkog upravljanja stambenom zgradom, unatoč tome što je u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasnica. Predmetni Kupoprodaji ugovor je za vrijeme više od deset godina trajanja parničnog postupka, proizvodio određene pravne učinke (na pravni položaj kupca) koji se nakon okončanja parnice ne bi mogao tek tako prebaciti na tuženu stranku jer bi to za nju u svakom slučaju predstavljalo nepravedan i prekomjeran teret. Pri tome valja raditi razliku između objektivne i subjektivne granice pravomoćnosti presude, u kojoj je utvrđeno da je ugovor raskinut te kojom je naloženo kupcu odnosno trećoj osobi da se iseli iz stana.

 

18. Pitanje objektivne granice pravomoćnosti odnosi se na pitanje na koje dijelove sudske odluke pravomoćnost se odnosi i što je suštinski objekt pravomoćnosti. Objektivna pravomoćnost nastupa onim trenutkom kada se više ne mogu podnositi pravni lijekovi odnosno objektivna pravomoćnost. U konkretnom slučaju nastupila je donošenjem presude drugostupanjskog suda kojom je utvrđen raskid Ugovora o kupoprodaji i naloženo kupcu da iseli iz stana tuženice.

 

19. "Subjektivna" pravomoćnost djeluje samo među parničnim strankama (inter partes). U odnosu na treće koji u parnici nisu sudjelovali kao stranke, presuda u pravilu nema pravnog učinka, ona je res inter alios acta jednako kao i neki građanskopravni ugovor. Iako postoje izuzeci od općeg pravila po kojem pravomoćna presude djeluje samo prema parničnim strankama kao što su univerzalni singularni sukcesori potencijalni jedinstveni suparničari, određeni krug trećih odnosa u odnosu na koje po izričitom zakonskom propisu ili po prirodi pravnog odnosa presuda djeluje neposredno iako u parnici nisu sudjelovali kao stranke. Subjektivne granice pravomoćnosti proširuju se na treće osobe kada je to posebnim propisima uređeno, odnosno kad se u sudskoj praksi usvajaju shvaćanja i teorije o tome uvažavajući tako specifične pravno političke razloge koji traže da se pravomoćnost neposredno odnosi na one koji u parnici nisu sudjelovali kao stranke. S obzirom na takvo shvaćanje pravomoćna odluka o raskidu ugovora i o nalaganju da se treća osoba u ovom konkretnom slučaju, kupac iseli iz stana djeluje kao pravno relevantna činjenica u odnosu na tu treću osobu pa i u odnosu na sve one koji su proveli postupak. Takvu odluku valja respektirati i u tom slučaju subjektivna pravomoćnost nastupa trenutkom kada su stranke kao i ta treća osoba saznale za postojanje pravomoćne presude.

 

20. U ponovljenom postupku sudovi će utvrditi odlučnu činjenicu, a to je dan nastupanja "subjektivne" pravomoćnosti presude o raskidu ugovora i dopunske presude kojom se nalaže kupcu da iseli iz stana kao i saznanje treće osobe tj. tužitelja (u ovoj konkretnoj parnici) za postojanje takove presude. Kako za period od travnja 2013. do studenoga 2013. nije utvrđeno da li je kupac bio u posjedu predmetnog stana i da li je izvršavao nekakva vlasnička ovlaštenja to je valjalo za taj dio ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i na temelju odredbe čl. 395. st. 2. riješiti kao u izreci rješenja.

 

21. Odluka o parničnim troškovima nastalim u postupku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. i 4. ZPP.

 

Zagreb, 7. prosinca 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.