- 1 -              Rev 896/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 896/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. T. iz V.,  OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u V., protiv tuženika R. d.d. B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-311/2017-4 od 22. ožujka 2018. kojom je djelomično potvrđena djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-557/2015-49 od 30. lipnja 2017., koja je ispravljena rješenjima istog suda poslovni broj Pr-557/2015-55 od 15. prosinca 2017., Pr-557/2015-69 od 27. kolovoza 2018., i Pr-557/2015-83 od 20. prosinca 2018. u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

             

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 205.692,11 kuna na ime izgubljene zarade sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, te iznos mjesečne rente od 1.167,25 kn mjesečno počevši od 1. ožujka 2017. sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 248.871,15 kn sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, dok je u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev na naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan. Odbijen je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kao eventualno alternativni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu razlike na ime izgubljene zarade i kapitaliziranu rentu za razdoblje od 1. ožujka 2017. godine do 20. siječnja 2036. godine, kao neosnovan.

             

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

„I. Žalba tuženika djelomično se prihvaća kao osnovana i djelomično odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-557/2015-49 od 30. lipnja 2017.:

a) potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. I. i II. izreke,

b) ukida u pobijanoj odluci o troškovima postupka pod toč. III. st. I. izreke i               predmet vraća istom sudu na ponovno odlučivanje 

 

II. O zahtjevu tuženika za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.“

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode. Predlaže reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka.

 

8. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu sa navedenim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a posebno odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju u vidu izgubljene zarade i rente, kao i druge provedene dokaze utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Zato nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa odredbom čl. 8. i 220. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.

 

9. Tuženik u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kao i pogrešne primjene materijalnog prava pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, osporavajući ocjenu provedenih dokaza i zaključke nižestupanjskih sudova dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Međutim, takvi prigovori po svojoj prirodi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete – izgubljenu zaradu za utuženo razdoblje od 1. siječnja 2003. do 28. veljače 2017. i mjesečnu rentu od 1. ožujka 2017. pa ubuduće dok za to budu postojali uvjeti.

 

12. Pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio radnik O. d.d. S.,

- da je tužitelj pretrpio ozljedu na radu dana 18. rujna 1997., kada mu je otkinuto stopalo lijeve noge, zbog koje ozljede je kod njega nastupila profesionalna nesposobnost za rad, a ostvario je pravo na invalidsku mirovinu,

- da je do povrede na radu došlo na radilištu tuženika u mjestu B. na otoku K., a na kojem je O. d.d. S. kao kooperant izvodila radove antikorozivne zaštite i bojenja proizvoda društva R. d.d. B.,

- da je 24. listopada 1997. nadležni inspektor rada sačinio zapisnik o provedenom inspekcijskom nadzoru zbog povrede na radu koja se dogodila 18. rujna 1997. u 12,00 sati, kada je ozlijeđen tužitelj,

- da je iz zapisnika vidljivo da je O. d.d. S. na radilištu u R. d.d. B. na K. izvodila kooperantske radove prema Ugovoru 96/378 M-IC od 10. siječnja 1996.g. na antikorozivnoj zaštiti brodske opreme i čelične konstrukcije,

- da je O. d.d. S. brisana iz registra Trgovačkog suda u Splitu nakon zaključenog stečajnog postupka,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 10. prosinca 2002. tužitelju utvrđena profesionalna nesposobnost za rad i priznato pravo na invalidsku mirovinu od 26. rujna 2002., budući da mu je radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i fizički zdravom osiguraniku,

- da je tužitelju u radnoj knjižici upisan radni staž u O. d.d. S. zaključno sa 30. srpnja 1999., a od 31. srpnja 1999. prijavljen je na Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Područni ured O., izvan radnog odnosa,

- da je Policijska postaja K. provela izvid na licu mjesta nakon prijave o ozljedi na radu, kojom prilikom je sačinjen i foto-elaborat koji prileži spisu, a saslušan je i R. S., radnik O. d.d. S.,

- da je Zavod za zaštitu na radu izdao uvjerenje 24. siječnja 2001. br. ST-62/01, a povodom ispitivanja mikro klime, aerozagađenja i buke u pjeskarilici i lakirnici R. d.d. B. i utvrdio da radna okolina ispunjava sve zahtjeve utvrđene pravilima zaštite na radu,

- da su R. d.d. B. i O. d.d. S. sklopili Ugovor br. 104. dana 6. listopada 1976. o poslovnoj suradnji,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u O. od 14. travnja 2008. i nadalje priznato tužitelju pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, s tim da je utvrđeno da nije nastao trajni gubitak radne sposobnosti, zbog čega mu je odbijen zahtjev za priznanje prava na mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad,

- da su kolica na kojima se izvodila operacija "flekanja" izradili radnici R. d.d i da su ista bila u vlasništvu tuženika,

- da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika O. d.d. S. radi naknade neimovinske štete, te mu je pravomoćnom odlukom dosuđena nematerijalna šteta u iznosu od 300.000,00 kn.

 

13. Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelj osnovano traži naknadu štete s osnove izgubljene zarade i rente budući da zbog profesionalne nesposobnosti za rad gubi na zaradi te mu je mogućnost daljnjeg rada onemogućena, sve sukladno odredbi čl. 189. st. 3. i čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje ZOO), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju s obzirom da je bio na snazi kada je nastao predmetni obvezni odnos.

 

13.1. Imajući u vidu godine života tužitelja te nemogućnost tužitelja za ostvarivanje zarade ubuduće upravo zbog predmetne ozljede na radu, kao i s obzirom na činjenicu da mu je nadležno tijelo utvrdilo profesionalnu nesposobnost za rad, a iz kojeg razloga mu je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje počevši od 26. rujna 2002. godine priznao pravo na invalidsku mirovinu, po ocjeni nižestupanjskih sudova, navedene okolnosti ukazuju na opravdanost zahtjeva tužitelja za dosuđenje naknade  imovinske štete – izgubljenu zaradu za utuženo razdoblje od 1. siječnja 2003. do 28. veljače 2017. i mjesečnu rentu od 1. ožujka 2017. pa ubuduće dok za to budu postojali uvjeti.

 

14. Drugostupanjski sud smatra da je neosnovan tuženikov prigovor zastare obrazlažući da je tužitelj tužbu podnio 17. veljače 2005., dakle, prije nastupanja zastarnog roka od tri godine, jer je tek primitkom rješenja Hrvatsko zavoda za mirovinsko osiguranje od 10. prosinca 2002. tužitelj saznao za štetu i visinu te štete (izgubljenu zaradu). Navodi, da prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi čl. 376. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu činila. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala te da stoga zastara potraživanja naknade štete ne može početi teći prije nego je šteta nastala. U konkretnom slučaju šteta je nastala kada je utvrđeno pravo tužitelja na invalidsku mirovinu i utvrđena njena visina, jer je tada nastala i razlika između plaće koju bi tužitelj ostvarivao i mirovine tužitelja (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2774/2015-2 od 6. veljače 2019.).

 

15. Protivno navodima revidenta, nema pogrešne primjene materijalnog prava.

 

15.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda pravilno se drugostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 376. ZOO koja propisuje da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

 

15.2. Prema tome, primjenjujući odredbe čl. 376. ZOO, obzirom je tužitelj potraživanje utužio 17. veljače 2005., a rješenje HZMO kojim je saznao za štetu primio 10. prosinca 2002. ono nije u zastari.

 

15.3. Valja napomenuti da je tužitelj već u tužbi naveo da potražuje naknadu štete na ime izgubljene zarade za razdoblje od 26. rujna 2002. pa do presuđenja kao i mjesečne iznose ubuduće dok za to budu postojali zakonski razlozi, a čiju visinu će specificirati po napravljenom nalazu i mišljenju vještaka, što je tužitelj tijekom postupka i učinio.

 

16. Prema tome, obzirom se nisu ostvarili revizijski razlozi, to je na temelju čl. 393. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u izreci.

 

17. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 7. prosinca 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.