- 1 -              Revd 2834/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2834/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. T. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B., D. & P. Z., protiv tuženika G. B., B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3717/2018-7 od 26. listopada 2020., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-143/2017-20 od 22. ožujka 2018., u sjednici održanoj 7. prosinca 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3717/2018-7 od 26. listopada 2020. se odbacuje kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženik G. B. je podneskom od 3. veljače 2021. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3717/2018-7 od 26. listopada 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

2. Presuda je donesena u sporu radi utvrđenja da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama broj T 45-125/2010 od 21. prosinca 2010. koji otkaz je tuženik izjavio 27. veljače 2017., te radi utvrđenja da je navedeni ugovor na snazi pa je tuženik dužan trpjeti tužiteljevu gradnju (ostvarenje ugovorenog prava služnosti) i izdati tužitelju tabularnu ispravu radi upisa prava služnosti.

 

2.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3717/2018-7 od 26. listopada 2020. je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-143/2017-20 od 22. ožujka 2018. u toč. I. izreke i prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama broj T 45-125/2010 od 21. prosinca 2010. kojeg je tuženik izjavio 27. veljače 2017. U preostalom dijelu je prvostupanjska presuda ukinuta.

 

2.2. Tužbeni zahtjev je prihvaćen uz obrazloženje da obvezni odnos između tužitelja i tuženika, zasnovan na temelju ugovora o osnivanju prava služnosti, po svojoj prirodi nije trajni obvezni odnos. Stoga se taj ugovor ne može jednostrano otkazati po odredbi čl. 212. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), prema kojoj, ako trajanje obveznog odnosa nije određeno, svaka ga strana može okončati otkazom.

 

3. Tuženik je osporio navedeno pravno shvaćanje te je naznačio materijalnopravno pitanje kojim pita može li ugovor o osnivanju prava služnosti, u kojemu nije određen rok trajanja služnosti, ili kojim se zakonska služnost utvrđuje, prestati otkazom po čl. 212. st. 1. ZOO.

 

4. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

 

5. Naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer, po ocjeni ovoga suda, odgovor na postavljeno pitanje o tome radi li se o trajnom ugovornom odnosu koji može otkazati svaka ugovorna strana po čl. 212. st. 1. ZOO ovisi o posebnim okolnostima svakog konkretnog slučaja, a pitanje se temelji na posebnim okolnostima ovog slučaja. Nije moguće unaprijed dati formulu kad se za neki obvezni odnos može smatrati da njegovo trajanje nije određeno (tako Vrhovni sud RH poslovni broj Revd-436/2020-2 od 29. travnja 2020.). Napominje se podredno da odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-359/00 od 9. srpnja 2003. ne daje razlog važnosti naznačenom pitanju jer se u toj odluci sud nije izjašnjavao o primjeni odredbe čl. 212. st. 1. ZOO.

 

6. Stoga naznačeno pitanje nije važno zbog razloga koji su naznačeni u prijedlogu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1 al. 4. ZPP, pa je valjalo odbaciti prijedlog kao nedopušten po čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 7. prosinca 2021.