- 1 -              Rev 1814/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1814/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja C. B. iz Z., OIB: ..., II-tužitelja M. B. iz Z., i III-tužiteljice A. B. iz Z., koje zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva F. K., A. V. i p. iz Z., protiv tuženika Grada Zadra, radi uspostave prijašnjeg stanja, predaje u posjed nekretnina i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1615/14-3 od 19. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1012/08 od 25. siječnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1615/14-3 od 19. travnja 2016. potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1012/08 od 25. siječnja 2013. u dijelu pod toč. III. prvostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1615/14-3 od 19. travnja 2016. potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1012/08 od 25. siječnja 2013. u dijelu pod toč. I. i II. prvostupanjske presude kojima su odbijeni zahtjevi tužitelja za uspostavu prijašnjeg posjedovnog stanja i činidbe, te zahtjev za predaju u posjed spornog dijela nekretnina.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku Gradu Zadru da na nekretninama oznake čest. 3640/78 k.o. C. i čest. 3640/40 k.o. C. uspostavi prijašnje posjedovno stanje na način da ukloni asfalt s dijela ovih nekretnina i to onog dijela koji je na skici sudskog očevida od 14. rujna 2010. godine, koja skica je sastavni dio ove presude, označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-J-K-L-M-N-O-P-R-S-T-A u površini od 529 m2, te ukloni tri željezna stupa ulične rasvjete koji se nalaze unutar čest. zem. 3640/95 k.o. Z., a koji su na skici očevida od 14. rujna 2010. godine koja je skica sastavni dio ove presude označeni brojkama 1, 2 i 3, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku Gradu Zadru da tužiteljima preda u posjed dio nekretnina oznake čest. zem. 3640/78 k.o. C. i čest. zem. 3640/95 k.o. C. i to onaj dio koji je na skici sudskog očevida od 14. rujna 2010. godine, koja skica je sastavni dio ove presude, označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-J-K-L-M-N-O-P-R-S-T-A u površini od 529 m2, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku Gradu Zadru da tužiteljima isplati naknadu za čest. 3640/78 površine 556 m2 i čest. 3640/95 površine 11124 m2, sve položene u k.o. C. u iznosu od 200 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate po jedan metar površine navedenih nekretnina zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje koja teče počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a koja visina stope zakonske zatezne kamate će se do isplate određivati za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke za osam postotnih poena odnosno na način određen čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, te se nalaže tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju, sve u roku od 15 dana.“

 

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pritom pitanja za koja tužitelji smatraju da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelji predlažu da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači i u cijelosti usvoji zahtjev tužitelja, uz naknadu parničnih troškova tužiteljima.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija tužitelja dijelom nije osnovana, a dijelom nije dopuštena.

 

6. U konkretnom slučaju tužitelji su prvo podnijeli tužbu 4. travnja 2008. radi uspostave prijašnjeg posjedovnog stanja, uklanjanja asfalta i željeznih stupova ulične rasvjete, te radi predaje u posjed spornog dijela nekretnine. Dakle, u tužbi su tužitelji naveli dva nenovčana zahtjeva, te je označena vrijednost predmeta spora u visini od 10.000,00 kn. Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Stoga glede nenovčanih zahtjeva je dopuštena jedino revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude, prema pojedinom zahtjevu, ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugog stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP.

 

7. U podnesku od 3. listopada 2010. tužitelji su podnijeli i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 200 EUR-a po 1 m2 oduzetog zemljišta. Kako iz navoda tužbe proizlazi da je tužiteljima oduzeto ukupno 529 m2 zemljišta, to proizlazi da isti potražuju iznos u protuvrijednosti u kunama ukupno 105.800,00 EUR, odnosno po tužitelju 35.266,66 EUR. Kada se izvrši preračunavanje tog iznosa u kune na dan podnošenja zahtjeva, jasno je po svakom tužitelju novčani zahtjev prelazi iznos od 200.000,00 kn, pa je glede novčanog zahtjeva za isplatu dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

8. Tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, te su postavili sljedeća pitanja:

 

„1. Da li vlasnik u slučaju de facto izvlaštenja (oduzimanja posjeda u javnom interesu) bez bilo kakvog akta o oduzimanju ima pravo na naknadu bez obzira na zastarne rokove iz ZOO, jer se radi o stvarnopravnom zahtjevu?

 

2. Da li se Zakon o cestama (Narodne novine 92-1843/2014) može primijeniti naknadno na pravnu situaciju koja je nastala prije stupanja na pravnu snagu tog zakona i na spor koji je započeo prije stupanja na pravnu snagu tog zakona?“

 

9. Kao razlog važnosti za postavljena pitanje tužitelji se pozivaju na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu br. 24638/94 Carbonara i Ventura protiv Italije.

 

10. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da sporni dio - 529 m2, u naravi predstavlja asfaltirani put, da su na tom dijelu postavljena tri rasvjetna stupa, da se radi o nerazvrstanoj cesti, da je taj sporna cesta ranije bila ulica ...

 

Nižestupanjski sudovi zaključuju da se sporni dio nalazi unutar nekretnine 3640/95 k.o. C., koja predstavlja nerazvrstanu cestu koja je javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu tuženika.

 

Kada bi se uzelo da su točni navodi tužitelja da je predmet spora asfaltiran 1996., osnovan je osnovan prigovor zastare zahtjeva tužitelja za isplatu novčane naknade za oduzeti dio zemljišta u smislu odredbe čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO), budući je tužba u ovom predmetu podnesena 4. travnja 2008., dakle po proteku općeg zastarnog roka od pet godina.

 

12. Vezano za nenovčane zahtjeve samo se drugo pitanje odnosi na iste. Međutim, glede drugog pitanja tužitelji ne navode nikakve razloge važnosti, ne ukazuju na postojanje drugačije sudske prakse, niti se odluka Europskog suda za ljudska prava na koju se tužitelji pozivaju odnosi na to pitanje.

 

13. Stoga glede novčanih zahtjeva nisu ispunjene pretpostavke da bi se o podnesenoj reviziji meritorno odlučivalo, pa je u tom dijelu valjalo reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbi čl. 392.b st. 2. ZPP.

 

14. Glede novčanog zahtjeva za isplatu dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

15. U reviziji tužitelji osporavaju, te u tom smislu i postavljanju pitanje, može li zastarjeti zahtjev za novčanu naknadu ako je došlo do de facto izvlaštenja nekretnine.

 

16. Iz toga bi proizlazilo da tužitelji ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Suprotno tvrdnji revidenta shvaćanje je revizijskog suda da zastara traženja naknade za de facto izvlašteno zemljište počinje teći od trenutka kada tužitelji više nisu mogli tražiti povrat nekretnine, a to bi u konkretnom slučaju značilo u trenutku kada je sporni dio nekretnine postao dio javne prometnice – prvo ulice ..., a sada ulice .... Nije sporno da je sporni dio nekretnine sada dio asfaltirane prometne površine – nerazvrstane ceste, na tom dijelu su postavljeni stupovi javne rasvjete, te je sporni dio nerazvrstana cesta – javno dobro u općoj uporabi.

 

17. Suprotno tvrdnji tužitelja kod zahtjeva za isplatu tržišne vrijednosti nekretnine ne radi se o stvarnopravnom zahtjevu, već se radi o obveznopravnom zahtjevu, pa se primjenjuju i rokovi zastare propisani pravilima obveznog prava.

 

18. Kako iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je sporni dio predstavljao javnu cestu još 1983., te ako bi se i prihvatila tvrdnja tužitelja da su dijelovi predmetnih nekretnina asfaltirani najkasnije 1996., od kada tužitelji više ne mogu tražiti povrat istih, te kako je tužba podnesena 4. travnja 2008., pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je osnovan prigovor zastare u smislu odredbe čl. 376. st. 2. ZOO. To iz razloga što je tužba u ovom predmetu podnesena nakon proteka općeg zastarnog roka od pet godina od trenutka kada tužitelji više nisu mogli tražiti povrat oduzetog zemljišta.

 

Pritom valja naglasiti da je shvaćanje nižestupanjskih sudova u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda zauzetog u nizu odluku Rev-1823/94 od 16. veljače 1999., Rev-1555/11 od 9. studenoga 2016., Revt-298/15 od 8. lipnja 2016., Rev-1699/16 od 5. veljače 2020.

 

19. Prema shvaćanju revizijskog suda presuda Europskog suda za ljudska prava na koju se pozivaju tužitelji odnosi se na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju u odnosu na onu koja je utvrđena od strane sudova u ovom predmetu.

 

20. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja glede novčanog zahtjeva odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 7. prosinca 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.