Poslovni broj: 7 Pž-468/2021-2
1
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 7 Pž-468/2021-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja K. d.d., OIB …, S., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. L., R. I., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-375/2019 od 23. lipnja 2020., 7. prosinca 2021.
r i j e š i o j e
I. Uvažava se tužiteljeva žalba, ukida rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-375/2019 od 23. lipnja 2020. i predmet vraća tom sudu na ponovno postupanje.
II. O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud se oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo je europski platni nalog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-eu-138/2018 od 3. siječnja 2019. i odbacio tužbu.
2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj nalazi pogrešnim stajalište prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju dolazi do primjene čl. 7. st. 1. t. (b) Uredbe 1215/2012 europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012., navodeći da između stranaka nije ugovorena dostava robe na adresu u Republiku Irsku, već je mjesto izvršenja konkretne obveze u Republici Hrvatskoj gdje je predmetna roba i proizvedena. Zbog toga smatra da ovdje treba primijeniti odredbu čl. 7. st. 1. t. (a) Uredbe 1215/2012 kojom je propisano da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze. Tužitelj je s tuženikom ugovorio proizvodnju i prodaju robe koju je proizveo u Republici Hrvatskoj te smatra da nije jasno kako je prvostupanjski sud utvrdio da je između tužitelja i tuženika postojao ugovor o dostavi robe. Mjesto dostave navedeno u računu je bitno radi dospijeća obveze plaćanja – 90% iznosa računa u roku od 15 dana nakon dostave robe u to mjesto, međutim, navedeno nije dokaz ugovora o dostavi robe između tužitelja i tuženika. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti, a podredno ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.
3. U odgovoru na žalbu tuženik pobija tužiteljeve žalbene navode kao neosnovane, navodeći da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da sud u Republici Hrvatskoj nema nadležnost za odlučivanje u ovom predmetu. Navodi da je kupljena roba prevezena i dostavljena u Irsku gdje tuženik obavlja poslovnu djelatnost, a što je vidljivo i iz utuženog računa na kojem je naznačeno da se plaćanje treba izvršiti 15 dana od dostave robe u Irsku.
4. Žalba je osnovana.
5. Ispitavši pobijano rješenje sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), a u vezi s odredbom čl. 381. ZPP-a, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9.,11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da pobijano rješenje nije pravilno niti zakonito jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a zbog čega je zahvaćeno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
6. U ovoj fazi postupka nije sporno da je protiv europskog platnog naloga Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-eu-138/2018 od 3. siječnja 2019., koji je izdan radi naplate tražbine u iznosu od 24.340,50 EUR, tuženik podnio prigovor u bitnome navodeći da isporučena roba ima materijalnih nedostataka te ističući prigovor apsolutne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj jer da je ugovor o kupoprodaji robe sklopljen i izvršen u Republici Irskoj.
Ostalo je sporno je li prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je mjesto izvršenja ugovora – mjesto u kojem je roba dostavljena u Republici Irskoj, a slijedom toga je li pravilno zaključio primjenom odredbe čl. 7. Uredbe br. 1215/2012 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Uredba br. 1215/2012) i čl. 16. st. 1. ZPP-a da rješavanje spora ne ide u sudsku nadležnost pa da bi zbog toga valjalo ukinuti europski platni nalog i tužbu odbaciti.
7. Naime, odredbom čl. 17. st. 1. Uredbe br. 1896/2006 o uvođenju postupka za europski platni nalog (dalje: Uredba br. 1896/2006) je određeno da ako se prigovor protiv europskog platnog naloga uloži u roku iz članka 16. stavka 2. postupak se nastavlja pred nadležnim sudovima države članice porijekla u skladu s pravilima za običan građanski postupak, osim ako tužitelj izričito nije zatražio da se u tom slučaju postupak okonča te u slučaju kada tužitelj utjeruje tražbinu s pomoću postupka europskog platnog naloga, ništa na temelju nacionalnog prava ne dovodi u pitanje njegov položaj u naknadnom običnom građanskom postupku (st. 1.). Prijenos na običan građanski postupak u smislu stavka 1. uređuje pravo države članice porijekla (st. 2.). Tužitelj se obavještava o tome je li tuženik uložio prigovor kao i o bilo kakvom prijenosu na običan građanski postupak (st. 3.).
Upravo odredba čl. 507.l ZPP-a predstavlja nacionalnu odredbu države članice porijekla kojom je uređen prijenos na običan građanski postupak u smislu odredbe čl. 17. st. 1. i st. 2. Uredbe br. 1896/2006, tako da će se u slučaju prigovora protiv europskog platnog naloga postupak nastaviti prema odredbama koja se primjenjuju u postupku prigovora protiv platnog naloga (članka 445.a, 451. do 546. ZPP-a), uz uvažavanje odredaba čl. 17. Uredbe br. 1896/2006., a time i obveze parničnog suda da obavijesti tužitelja o ulaganju prigovora i prijenosu na običan građanski postupak sukladno čl. 17. st. 3. Uredbe br. 1896/2006.
Dakle, nakon podnošenja prigovora protiv europskog platnog naloga je došlo do prijelaza u običan građanski postupak u kojem je bilo potrebno odlučiti o zakonitosti izdanog naloga, a time i tuženikovog prigovora apsolutne nenadležnosti sukladno odredbi čl. 16. st. 1. i 3. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 455. ZPP-a.
8. Odredbom čl. 16. ZPP-a je propisano da sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost (st. 1.), a kad se u tijeku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, po službenoj dužnosti će se proglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi i o pristanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak (st.
3.).
Odredbom čl. 455. ZPP-a, koja se primjenjuje u postupcima izdavanja platnog naloga, odnosno u kojima je protiv platnog naloga podnesen prigovor, je propisano da kada su u slučajevima predviđenim ovim zakonom donese rješenje kojim se odbacuje tužba, ukinut će i platni nalog.
Odredbom čl. 7. Uredbe br. 1215/2012 je propisano da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici: 1. u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze koje je, za potrebe ove odredbe i ako nije drugačije ugovoreno, u slučaju prodaje robe – mjesto u državi članici u kojoj je doba dostavljena ili trebala biti dostavljena sukladno ugovoru, a u slučaju pružanja usluga – mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru.
9. Prvostupanjski sud je uvidom u račun (Invoice No. 160059-1-2) na temelju kojeg je izdan europski platni nalog utvrdio da se utužena tražbina odnosi na cijenu za robu koja je isporučenu tuženiku na adresu u Republici Irskoj, slijedom čega je zaključio da ne postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj sukladno odredbi čl. 7. st. 1. t. a) i b) Uredbe br. 1215/2012.
Međutim, pravilnost takvih činjeničnih utvrđenja o mjestu izvršenja tužiteljeve ugovorne obveze (dostave naručene robe) se u ovoj fazi postupka ne može ispitati jer je račun jednostrana isprava, a ne ugovor o kupoprodaji u smislu citirane odredbe Uredbe br. 1215/2012 i kao takav ne predstavlja dvostrano obvezujući akt kojim ugovorne strane suglasnim očitovanjima volje uređuju međusobna prava i obveze, pa tako i određuju mjesto izvršenja prodavateljeve obveze isporuke robe. Nije sporno da je na izdanom računu naznačeno kao mjesto isporuke robe Clonmel, Republika Irska, ali je isto tako naznačeno i da se roba ispostavlja po Incoterms pravilima „EXW Samobor“, pa u tom dijelu zapravo postoje proturječnosti u navedenoj ispravi. Stoga takva isprava ne može vjerodostojno svjedočiti o istinitosti tog dijela poslovnog događaja – mjestu izvršenja obveze.
Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelju uručen tuženikov prigovor elektroničkom komunikacijom, međutim, prvostupanjski sud je propustio upoznati tužitelja o prijenosu na običan građanski postupak sukladno čl. 17. st. 3. Uredbe br. 1896/2006.
9. Stoga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 369. st. 1. ZPP-a uvažio tužiteljevu žalbu, ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će upoznati stranke o prijenosu postupka na običan građanski postupak, a zatim će utvrditi jesu li stranke ugovorile mjesto izvršenja tužiteljeve obveze isporuke robe, a nakon čega će ponovno ocijeniti postoji li nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za rješavanje ovoga spora.
10. O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
Zagreb, 7. prosinca 2021.
Sudac
Ružica Omazić
