- 1 -              Rev 202/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 202/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mr. sc. D. J. iz R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica L. S. J., odvjetnica u R., protiv tuženika O. d.o.o., P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1586/15-2 od 19. lipnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Povrv-966/13 od 24. ožujka 2015., u sjednici održanoj 7. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1586/15-2 od 19. lipnja 2017. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Općinski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj Povrv-966/13 od 24. ožujka 2015. pod točkom I. izreke odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja i u cijelosti je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika D. K. iz P.-P., poslovni broj: Ovrv-2680/13 od 24. rujna 2013., pod točkom II. izreke naložio je tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 16.137,00 kuna u roku od 15 dana, pod točkom III. izreke odbio je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 19.383,25 kuna, dok je pod točkom IV. izreke odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 100,00 kuna.

 

2. Županijski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj Gž-1586/15-2 od 19. lipnja 2017. odbio je žalbu tužitelja i potvrdio je prvostupanjsku presudu te odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 7.822,00 kuna.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. Zakona o parničnom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti ili ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovnu odluku.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao odvjetnika za isplatu na ime nagrade i naknade troškova tužitelja u vezi sa zastupanjem tuženika.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tuženik 26. listopada 1993. dao punomoć tužitelju za zastupanje u predmetu poslovni broj: P-3787/11 (prije: P-2704/93, P-1790/03, P-1050/05 i P-352/06) pred Trgovačkim sudom u Rijeci, Stalna služba u Pazinu,

 

- da je tuženik 12. travnja 2010. u istom predmetu opunomoćio za zastupanje i odvjetnika Ž. H., ali tuženik nije opozvao punomoć tužitelju,

 

- da je tužitelj radnje u postupku poduzimao od 26. listopada 1993. do 5. studenog 2007.,

 

- da je tužitelj potraživao još naknadu za podnesak od 5. srpnja 2010., dopis stranci od 14. lipnja 2013. te za obavijest stranci s troškovnikom od 29. kolovoza 2013.,

 

- da je predmet Trgovačkog suda u Rijeci, Stalna služba u Pazinu poslovni broj: P-3787/11 okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-1325/12 od 6. ožujka 2012.,

 

- da je tužitelj 29. kolovoza 2013. izdao troškovnik i račun za usluge zastupanja na iznos od 328.748,13 kuna,

 

- da je tužitelj 11. listopada 2013. podnio ovršni prijedlog radi naplate odvjetničkih troškova.

 

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan zaključujući da je protekao zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO/05) odnosno čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93,  3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) za radnje poduzete do 5. studenog 2007., dok su posljednja 3 podneska ocijenjena kao neosnovana jer je tužitelj prestao aktivno zastupati tuženika odnosno jer su ocijenjena kao nepotrebna.

 

10. Tužitelj smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer punomoć tužitelju nije nikad otkazana, osporena ili opozvana pa ugovor o zastupanju nije prestao te smatra da tužitelj nije imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze tuženika sve do 2. kolovoza 2012. kada je na račun tuženika dobrovoljnom uplatom isplaćen dugovani iznos. Pri tome se pozvao se na Tbr. 48. st. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12).

 

11. Izloženi prigovor tužitelja nije osnovan.

 

12. Naime, nije sporno da je tužitelj zastupao tuženika u parničnom postupku pred Trgovačkim sudom u Rijeci, Stalna služba u Pazinu.

 

13. Međutim, sporno je u reviziji kada počinje teći rok zastare za potraživanje tužitelja s osnova obavljenih radnji koje je poduzeo u zastupanju tuženika na temelju punomoći o zastupanju koju mu je izdao tuženik.

 

14. Prije svega valja reći da su za odgovor na sporna pitanja, od kada teče zastara te je li nastupila zastara za potraživanje tužitelja, mjerodavne odredbe čl. 749., čl. 762., čl. 361. st. 1., čl. 371. ZOO/91 (odnosno odgovarajuće odredbe čl. 763., 776., 215, st. 1. i čl. 225.ZOO/05), čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, broj: 9/94), kao i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96 – dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

 

15. Punomoć je ovlast za zastupanje nalogodavca, a ugovorom o nalogu se u smislu  čl. 763. st. 1. ZOO/05  (ranije čl. 748. st. 1. i 2. ZOO/91) obvezuje i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove, dok je stavkom 2. istog članka (ranije stavak 3. članka 749. ZOO/91) propisano da nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud. Nadalje, čl. 776. st. 1. ZOO/05 (ranije čl. 762. st. 1. ZOO/91) propisano je da ako nije drukčije ugovoreno, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla. Dakle, odvjetnik ima pravo zahtijevati od stanke koju zastupa nagradu za svoj rad kada ispuni nalog.

 

16. Odredbom čl. 361. ZOO/91 odnosno čl. 215. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je odredbom čl. 371. ZOO/91 odnosno čl. 225. ZOO/05 propisano da potraživanje zastarijeva za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

 

17. Zakonom o odvjetništvu, za tražbine koje odvjetnici obračunavaju na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika nije propisan drugi početak tijeka zastare.

 

18. Odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, broj: 9/94) propisano je da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora. Prema naprijed navedenoj Tarifi, za pojedine radnje (kao što su sastavljanje podnesaka, zastupanje stranke na ročištima i sl.), odvjetniku pripada određena naknada. Kada nema posebnog sporazuma, između odvjetnika i klijenta kojeg zastupa o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od kada je ta radnja obavljena, a kako to proizlazi iz citirane Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

19. Stoga i zastarijevanje zahtjeva odvjetnika za obavljanje radnje zastupanja počinje teći od kada su te radnje obavljene, odnosno odvjetnik ima pravo zahtijevati plaćanje naknade jer zakonom nije za potraživanje odvjetnika za obavljene odvjetničke usluge nešto drugo propisano.

 

20. Takvo pravno shvaćanje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u svojim odlukama poslovni broj Rev-70/2007 od 28. ožujka 2007., Rev-953/2012 od 26. veljače 2013., Rev-126/2015 od 16. siječnja 2019. i drugim odlukama.

 

21. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi stranke imale poseban sporazum o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od poduzimanja svake obavljene radnje zastupanja.

 

22. S obzirom da je tužitelj sve radnje u zastupanju tuženika (osim zadnje tri radnje za koje potražuje naknadu koje su odbijene iz drugih razloga) poduzeo u razdoblju od 26. listopada 1993. do 5. studenog 2007., a da je prijedlog za ovrhu u konkretnom slučaju podnio 11. listopada 2013., to su pravilno sudovi postupili kada su odbili tužbeni zahtjev, jer je za radnje zastupanja koje su poduzete u tom periodu protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91 odnosno čl. 225. ZOO/05.

 

23. Naime, za najstariju poduzetu radnju od 26. listopada 1993. zastara je nastupila 27. listopada 1998., a za posljednju radnju od 5. studenog 2007. zastara je nastupila 6. studenog 2012., dok je prijedlog za ovrhu podnesen 11. listopada 2013.

 

24. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, dalje: Tarifa) kojom je u Tbr. 48. st. 5. propisano da naplata u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju, pri čemu se navedene odredbe Tarife o dospjelosti naplate odvjetničke usluge primjenjuju i na radnje poduzete do dana stupanja na snagu ove Tarife, stupila je na snagu 19. prosinca 2012.

 

25. S obzirom da je postupak za koji tužitelj traži nagradu za zastupanje okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 6. ožujka 2012., dakle, prije stupanja na snagu Tarife koja je na snazi od 19. prosinca 2012., odredbe te Tarife se ne primjenjuju u predmetnom slučaju.

 

26. Naime, odredbe Tarife koja je na snazi od 19. prosinca 2012. primjenjuju se samo na one postupke koji su u tijeku u trenutku stupanja na snagu te Tarife, a ne i na one postupke koji su pravomoćno dovršeni prije stupanja na snagu te Tarife kao što je slučaj u ovom konkretnom predmetu.

 

27. Iako iz revizije proizlazi da tužitelj osporava pobijanu presudu u cijelosti, tužitelj nije sukladno čl. 386. ZPP određeno naveo i obrazložio razloge zbog kojih pobija presudu i u odnosu na tri podneska (podnesak od 5. srpnja 2010., dopis stranci od 14. lipnja 2013. i obavijest stranci s troškovnikom od 29. kolovoza 2013.) koja nisu obuhvaćena zastarom, a koji su odbijeni iz drugih razloga pa sud nije niti razmatrao njegov prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na ta tri podneska.

 

28. Zbog navedenog, neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

29. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 7. prosinca 2021.