1             Poslovni broj: 2 Us I-803/2021-14

 

              

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5                                                         Poslovni broj: 2 Us I-803/2021-14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja I. R., iz P., kojeg zastupa opunomoćenica L. R., odvjetnica u R., protiv tuženika Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Z., kojeg zastupa službena osoba I. T., radi prestanka djelatne vojne službe, 7. prosinca 2021.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-805-06/21-02/2, URBROJ: 512M-2501-21-2 od 19. svibnja 2021., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.              

             

Obrazloženje

             

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, KLASA: UP/I-805-06/21-02/12, URBROJ: 512M2-0101-21-7 od 12. travnja 2021., utvrđeno je da tužitelju, u svojstvu djelatne vojne osobe – poručnika bojnog broda, raspoređenog u Odsjeku za oružane sustave i KIS Odjela za obuku Središta za obuku Hrvatske ratne mornarice, prestaje djelatna vojna služba po sili zakona s danom 12. ožujka 2021., zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopce, uz nečastan otpust, u skladu sa člankom 205. i člankom 211. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 73/13, 75/15, 50/16, 30/18 i 125/19, u nastavku teksta: ZSOS).
2. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-805-06/21-02/2, URBROJ: 512M-2501-21-2 od 19. svibnja 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja.
3. Tužitelj u tužbi i kasnije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da se tuženik, pri donošenju osporavanog rješenja, rukovodilo isključivo dokumentacijom u spisu predmeta, zanemarujući žalbene navode tužitelja i dokumentaciju priloženu žalbi, pogrešno utvrdivši da su u predmetnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za prestanak djelatne vojne službe po sili zakona zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopce, pri čemu tužitelj smatra da se radilo o opravdanom izostanku, zbog životnih i logičnih razloga. Dodaje da je tuženik na raspolaganju imao i druge odredbe ZSOS-a kojima je mogao odlučiti o statusu tužitelja, poput privremenog razrješenja dužnosti, mirovanja službe i neplaćenog dopusta. Prigovara manjkavosti i nepotpunosti obrazloženja drugostupanjskog rješenja. Ističe da mu je u oba stupnja upravnog postupka onemogućeno izjašnjavanje o svim odlučnim činjenicama. Ono što bi tužitelj iskazao u upravnom postupku kada je pozvan izjasniti se sadržano je upravo u opsežnoj dokumentaciji koju je tužitelj podneskom predložio pribaviti. Stoga se ne može smatrati da se tužitelj nije odazvao tom pozivu, a javnopravno tijelo nije postupilo po njegovu prijedlogu pribave dokumentacije. Upire na dokumentaciju vezanu uz ranije probleme koje je doživljavao u službi (prigovori vezani uz zaštitu dostojanstva, zahtjev za odobravanje neplaćenog dopusta, bolovanja, predstavke nadređenima i dr.). Mišljenja je da je o njegovoj najnovijoj pritužbi zbog mobinga trebalo biti odlučeno prije donošenja odluke o prestanku djelatne vojne službe, kao i da potonja odluka nije mogla biti donesena prije pravomoćnosti odluke u predmetu neplaćenog dopusta. Navodi da se iza 14. ožujka 2021. nalazio izvan Republike Hrvatske. Smatra potrebnim provjeriti kompetencije službenih osoba koje su donijele osporavano rješenje, s obzirom na to da u Glavnom stožeru Oružanih snaga postoje osobe koje nisu položile državni ispit. Ujedno opisuje svoja postignuća u vojnoj službi. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, uz vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate od dana presuđenja do isplate.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu i na raspravi ostaje kod navoda osporenog rješenja i dodaje, u bitnome, da tužitelj neosnovano pokušava opravdanim učiniti izostanak s poslova zbog neslaganja sa zapovjednikom i zbog vođenja drugih postupaka, što je irelevantno, a tužitelj istodobno nije osporio činjenicu da na posao nije dolazio više od pet dana uzastopce bez objašnjenja i opravdanih razloga. Uz to, prvostupanjsko tijelo pozvalo ga je na usmeno izjašnjenje, što je tužitelj pisano otklonio. Podsjeća da djelatna vojna služba po rečenoj osnovi prestaje ex lege. Napominje da poslodavac nije dužan dokazivati da je zaposlenikov izostanak bio neopravdan, već je opravdavanje izostanka dužnost zaposlenika. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, u spisu ovosudnog spora vođenog pod poslovnim brojem 2 UsI-305/2021 i u ispisu temeljnih podataka spisa ovosudnog predmeta poslovnog broja 3 UsI-1259/2020, kao i u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, te razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje po sili zakona kada neopravdano izostane s posla pet radnih dana uzastopce, s danom napuštanja službe (čl. 205. st. 1. t. 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, „Narodne novine“, broj 73/13, 75/15, 50/16, 30/18 i 125/19, u nastavku teksta: ZSOS).
8. Djelatna vojna osoba koja neopravdano izostane s posla pet radnih dana uzastopce dobiva nečastan otpust (čl. 211. st. 2. podst. 2. ZSOS-a).
9. Sud, prije svega, naglašava da je dužnost zaposlenika (ovdje: djelatne vojne osobe) da, kada izbivanje s posla nije unaprijed odobreno (npr. kod korištenja godišnjeg odmora), odmah po nastupu spriječenosti dolaska na posao o tome obavijesti poslodavca. Ovo vrijedi i u općemu radnopravnom režimu, a tim više u organizaciji poput Oružanih snaga, u kojima vrijede stroži parametri radnopravne stege. Pri raspoloživosti današnjih sredstava komunikacije obavješćivanje o toj spriječenosti maksimalno je olakšano, bez obzira na mjesto na kojem se zaposlenik trenutačno nalazi. Ako zaposlenik nije u mogućnosti obavijestiti poslodavca odmah po nastupu spriječenosti (npr. zbog akutnoga zdravstvenog stanja koje ga u tome onemogućuje), dužan je to učiniti čim takva zapreka prestane, uz prilaganje odgovarajućih dokaza o razlozima spriječenosti. U rečenom slučaju, tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je odmah po nastupu spriječenosti o tome obavijestio poslodavca, niti da je to objektivno bio spriječen učiniti. Pritom nije od utjecaja kada se zaposlenik tek u sudskome sporu pozove na boravak u inozemstvu kao razlog odsustva s posla, tim više što o tome nije obavijestio poslodavca u konkretnom razdoblju (podredno, i takvo bi izbivanje moralo imati valjanu pravnu osnovu). Usto, raspravna tvrdnja tužitelja o boravku u inozemstvu radi osiguranja egzistencije isključuje mogućnost da je tužitelj u tom razdoblju bio spriječen za rad zbog, primjerice, zdravstvenih razloga, što je relevantno i za elaboraciju iznesenu u nastavku ovog obrazloženja.
10. Nadalje, okolnost da u vrijeme utvrđivanja prestanka službe nije bilo pravomoćno odlučeno o zahtjevu tužitelja za korištenje neplaćenog dopusta, u smislu članka 55. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP) ne čini prethodno pitanje za rješavanje upravne stvari prestanka službe. Dokle god mu neplaćeni dopust nije odobren izvršnim rješenjem, povezano s time zaposlenik nije ovlašten izostati s posla. Podredno, u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o prestanku službe, upravni postupak u predmetu neplaćenog dopusta bio je dovršen. Pritom je za djelovanje pravnih učinaka upravnog akta mjerodavan dan njegove izvršnosti (čl. 133. ZUP-a), a ne pravomoćnosti, osim kada je posebnim zakonom propisano drukčije (što ovdje nije slučaj). Podredno, ako je smatrao da je to razlog izostanka, tužitelj je to bio dužan priopćiti poslodavcu čim je izostao s posla.
11. Od utjecaja nije ni tužiteljevo pozivanje na podnesak koji je uputio poslodavcu u pogledu zaštite dostojanstva (zaštite od mobinga). Propisi o državnim službenicima i namještenicima, odnosno opći propisi o radu, supsidijarno se primjenjuju u odnosu na službenike i namještenike u Oružanim snagama (čl. 48. st. 1. ZSOS-a, vezano uz čl. 6. toga Zakona i uz čl. 4. Zakona o državnim službenicima, „Narodne novine“, broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12. – proč. tekst, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 102/15, 61/17, 70/19, 98/19). Tužitelj je, pak, bio u statusu djelatne vojne osobe (čl. 4. ZSOS-a). Podredno, čak i da su u odnosu na tužitelja primjenjive odredbe članka 134. Zakona o radu („Narodne novine“, broj  93/14, 127/17 i 98/19), tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je postupio u skladu sa stavkom 4., odnosno stavkom 5. navedenoga članka.
12. Zbog dosad iznesenog na rješavanje ovog predmeta ne utječu ni tužbeni navodi o ranijim postupcima koje je tužitelj pokretao, ni o podnescima koje je upućivao, ni o ranijim bolovanjima, ni o mogućim drugim radnopravnim instrumentima koji su u odnosu na njega mogli biti primijenjeni. Odlučno je samo je li postojala pravna osnova koja je sporno izbivanje s posla činila opravdanim u vrijeme tog izbivanja, te je li tužitelj o tome obavijestio poslodavca.
13. Zatim, u situaciji u kojoj tužitelj nije odmah po nastupu odsutnosti s posla, odnosno odmah čim je to mogao učiniti, o tome obavijestio poslodavca, te u kojoj je nesporno da je odnosno izbivanje trajalo pet radnih dana uzastopce, prvostupanjsko tijelo nije bilo dužno dodatno utvrđivati razloge tužiteljeva odsustva. Navedeno tijelo bilo je ovlašteno to ipak učiniti, radi čega su tužitelj i njegova izabrana liječnica bezuspješno pokušali biti kontaktirani, obavljena je provjera (potraga) putem vojne policije, te je tužitelj pozvan na izjašnjavanje o činjenicama i okolnostima vezanima uz njegov izostanak s posla. Potonje je učinjeno dopisom Područnog odsjeka za poslove obrane Pazin od 31. ožujka 2021., uz poziv na prilaganje možebitnih relevantnih dokaza u prilog opravdanosti izostanka s posla. Netom spomenuti relevantni dokazi odnose se na dokaze poput akta kojim je tužitelju odobreno izbivanje s posla, potvrde o bolovanju i sl. Zbog razloga iznesenih pod 9.-12. ovog obrazloženja, takvim dokazima ne može se smatrati dokumentacija koju je, umjesto odaziva na davanje izjave, tužitelj priložio svome podnesku zaprimljenom 8. travnja 2021. godine. Ništa u tom podnesku, niti u materiji na koje se odnosi zatražena dokumentacija, ne upućuje na to da je tužitelj u spornom periodu opravdano izbivao s posla i da je o toma pravodobno obavijestio poslodavca. Tužitelju je, dakle, u svjetlu članka 30. ZUP-a (vezano uz čl. 113. st. 3. toga Zakona), na odgovarajući način omogućeno sudjelovanje u postupku. Tužitelj je tu mogućnost iskoristio na način kojim nije doveo u pitanje utemeljenost utvrđivanja neopravdanog izostanka s posla (najmanje) pet radnih dana uzastopce. Zbog dosad iznesenog, osnovanost ovog utvrđenja u pitanje nije dovela ni dokumentacija priložena tužiteljevoj žalbi.
14. Ovdje, stoga, nije ključno na koja dokazna sredstva i činjenice su se javnopravna tijela oslonila prilikom donošenja osporavanog rješenja, već je odlučno to što tužitelj, ni u upravnom postupku, ni u ovome sporu, nije dokazao da je odmah po izostanku s posla obavijestio poslodavca o tome, niti je dokazao da su za to postojali opravdani razlozi.
15. Što se tiče tužiteljeva raspravnog navoda da u Glavnom stožeru Oružanih snaga postoje osobe koje nisu položile državni ispit, Sud primjećuje da su rješenja u oba stupnja upravnog postupka donesena u drugim ustrojstvenim jedinicama Ministarstva obrane. Podredno, prvostupanjsko rješenje potpisao je čelnik tijela, u smislu članka 23. ZUP-a. Istodobno, tužitelj ove navode nije iznio već u tužbi, uz predlaganje odgovarajućih dokaza (čl. 34. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS). Stoga bi protivno načelu učinkovitosti (čl. 8. ZUS-a) bilo provjeravati je li drugostupanjsko rješenje potpisala osoba s položenim državnim ispitom isključivo slijedom spomenutoga neodređenoga raspravnog navoda tužitelja. Podredno, čak i da postoji rečeni nedostatak, to nije apsolutno bitna povreda upravnog postupka, a zbog prethodno navedenog u ovome obrazloženju to ne bi bila ni relativna povreda.
16. Na koncu, dotadašnja postignuća i zasluge djelatne vojne osobe ne mogu isključiti primjenu kogentnih odredbi članka 205. stavka 1. točke 3. i članka 211. stavka 2. podstavka 2. ZSOS-a. Kada se utvrdi ispunjenje pretpostavki propisanih ovim normama, djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje po sili zakona, a ne voljom poslodavca.
17. Tužitelj osnovano prigovara da je tuženik prilikom sastavljanja obrazloženja svojeg rješenja propustio osvrnuti se na dio žalbenih navoda tužitelja. Međutim, spomenuti procesni nedostatak ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 57. stavka 2. ZUS-a propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (čl. 98. st. 3. ZUP-a). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja drugostupanjskog rješenja u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 57. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.
18. Prvostupanjsko tijelo je, dakle, pravilno utvrdilo da je tužitelju po sili zakona prestala služba, što je tuženik osnovano potvrdio.
19. Sukladno prethodnom, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 2. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
20. Tužitelju se dodatno naglašava da kasacijsko usvajanje tužbenog zahtjeva sâmo po sebi ne bi utjecalo na utvrđivanje dana prestanka njegove djelatne vojne službe. Kada bi u ponovnom postupku opet bio utvrđen prestanak službe tužitelja, to bi ponovno bilo učinjeno s danom 12. ožujka 2021., u skladu s imperativnom odredbom članka 205. stavka 1. točke 3. ZSOS-a. Kada je, u skladu s posebnim zakonom, dan nastupa pravnih posljedica utvrđen u izreci rješenja, okolnosti iz članka 133. ZUP-a (kao općeg propisa) promatraju se u cjelini s odredbom posebnog zakona. Pritom je u upravnom pravu uobičajeno da deklaratorna rješenja djeluju od dana određenog propisom, što se utvrđuje u izreci rješenja.
21. Pri odbijanju tužbenog zahtjeva, odbijen je i zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova spora (čl. 79. ZUS-a). Podredno, ni u slučaju uspjeha tužitelja u sporu zakonske zatezne kamate ne bi mu pripale od dana presuđenja, već od dana izvršnosti odluke o troškovima spora (čl. 80. st. 1. ZUS-a), u slučaju da tuženik do nastupa izvršnosti te odluke ne isplati dosuđene troškove.
22. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 4., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

U Rijeci 7. prosinca 2021.

 

                            S u d a c   

 

            dr. sc. Alen Rajko, v.r.

 

              Uputa o pravnom lijeku:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.