- 1 -              Rev 23/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 23/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. P. S., odvjetnica u K., protiv tuženika E. D. d.o.o. za privremeno zapošljavanje, Z.,OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica K. C. B., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-146/2018-3 od 7. studenog 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2926/16-32 od 21. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika E. D. d.o.o. za privremeno zapošljavanje kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Pr-2926/16-32 od 21. ožujka 2018. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 19.744,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, pod točkom II. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.562,50 kuna u roku od 8 dana, dok je pod točkom III. izreke odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 800,00 kuna.

 

2. Županijski sud u Bjelovaru presudom poslovni broj: Gž R-146/2018-3 od 7. studenog 2019. djelomično je uvažio žalbu tužitelja te je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu regresa za godišnji odmor, božićnice i dara za Uskrs u iznosu od 2.900,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama te je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na trošak prijevoza i odluku o parničnom trošku te je pod točkom 1. naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.874,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki 1. izreke drugostupanjske presude, dok je pod točkom 2. naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.656,00 kuna.

 

3. Povodom tuženikovog prijedloga za dopuštenje revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojim rješenjem broj: Revd-521/2020-2 od 4. ožujka 2020. dopustio reviziju protiv osporenog dijela presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-146/2018-3 od 7. studenog 2019. u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi za prijevoz kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2926/16-32 od 21. ožujka 2018. u odnosu na postavljeno pitanje:

 

„Je li trošak plaćenog prijevoza na rad ustupljenog radnika obuhvaćen pojmom „drugi uvjeti rada“ iz odredbe čl. 46. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19- dalje: ZR/14) obzirom na odredbu st. 6. istog Zakona, koja je propisala koji su to drugi uvjeti rada, a kakva odredba nije postojala u Zakonu o radu („Narodne novine“, broj: 149/09, 6/11- dalje: ZR/09) te je li u ZR/14 shvaćanje VSRH zauzeto u primjeni ZR/09 izraženo u presudi VSRH broj: Revr-362/18 od 9. siječnja 2019. primjenjivo?“

 

4. Tuženik je podnio reviziju s prijedlogom ovom sudu da preinači drugostupanjsku presudu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja, kao ustupljenog radnika u smislu odredbe čl. 44. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19- dalje: ZR/14), za isplatu naknade za prijevoz (u iznosu od ukupno 16.874,00 kuna), regresa za godišnji odmor, božićnice i dara za Uskrs (u iznosu od ukupno 2.900,00 kuna) za razdoblje od 25. kolovoza 2014. do 30. lipnja 2015.

 

8. Iz postupka koji je prethodio ovom proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao ustupljeni radnik tuženika na radnom mjestu komunalnog radnika kod korisnika Z. d.o.o. - P. Č. te da potražuje materijalna prava propisana Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike trgovačkog društva Z. d.o.o. (dalje: TKU) pozivajući se na odredbu čl. 44. do 51. ZR te Direktivu 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenog 2005. (dalje: Direktiva).

 

9. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti pozivajući se na odredbu čl. 46. st. 6. ZR/14 smatrajući da se naknada troškova prijevoza, regres, božićnica uskrsnica na koje imaju pravo radnici korisnika Z. d.o.o. ne može podvesti pod „druge uvjete rada“ iz odredbe čl. 46. st. 6. ZR/14 niti se može podvesti pod pojam plaće koju prema čl. 67. TKU čini osnovna plaća i dodaci na plaću iz čl. 73.-82. TKU.

 

10. Odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na troškove prijevoza tumačeći odredbu čl. 46. st. 5. i 6. ZR imajući u vidu intenciju Direktive (osiguranje uvjeta koji neće biti diskriminirajući da ustupljene radnike) te čl. 6. st. 4. Direktive. Pri tome smatra da kada uskraćivanje materijalnog prava može znatno utjecati na razliku u novčanim primanjima ustupljenog radnika u odnosu na radnike korisnika, tada se radi o diskriminirajućem odnosu pa kako takva razlika u tretmanu nije opravdana objektivnim razlozima, ocjena je tog suda da tužitelj ima pravo na putni trošak.

 

11. Odredbom čl. 46. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19- dalje: ZR/14) propisano je da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom, dok je stavkom 6. istog članka propisano da su drugi uvjeti rada ustupljenog radnika u smislu stavka 5. ovoga članka radno vrijeme, odmori i dopusti, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštita trudnica, roditelja, posvojitelja i mladih te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s posebnim propisom o suzbijanju diskriminacije.

 

12. Prema odredbi čl. 3. st. 1.f Direktive: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znače uvjete rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću".

 

13. Odredbom čl. 5. st. 1. Direktive je propisano: "Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik."

 

14. Nadalje, odredba čl. 6. st. 4. Direktive, glasi: "Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima."

 

15. Iz odredbe čl. 6. st. 4. Direktive proizlazi da radnicima zaposlenima kod poduzeća za privremeno zapošljavanje pripada i pravo na, između ostalog, usluge prijevoza pa tumačeći odredbu čl. 46. st. 5. ZR-a u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive, ustupljenom radniku pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika. Pri tome nije utvrđeno da bi postojali neki objektivni razlozi koji bi opravdavali razliku u tretmanu radnika tuženika u odnosu na radnike korisnika usluga u pogledu opisane usluge prijevoza.

 

16. Takvo shvaćanje je izraženo i u odluci Revr-362/2018-2 od 9. siječnja 2019. i nizu drugih odluka, a koje je primjenjivo i na slučajeve u kojima se potraživanje na ime naknade za prijevoz odnosi i na razdoblje nakon stupanja na snagu ZR/14 neovisno o tome što je u ZR/14 dodan stavak 6. koji definira druge uvjete rada ustupljenog radnika.

 

17. To stoga jer odredbe čl. 46. st. 5. i 6. ZR/14 valja primjenjivati u smislu Direktive, a posebice u skladu s čl. 6. st. 4. Direktive pri čemu usluge prijevoza o kojima govori čl. 6. st. 4. Direktive treba tumačiti na način da one obuhvaćaju i materijalne izdatke za prijevoz.

 

18. Treba imati na umu da kada je riječ o troškovima prijevoza, radi se o redovnom novčanom primanju koje se svaki mjesec isplaćuje radnicima korisnika, a ne nekom izvanrednom ili prigodnom izdatku (poput božićnice, uskrsnice ili regresa za godišnji odmor) pa bi neisplaćivanje tog izdatka dovelo do dovođenja u nepovoljniji položaj ustupljenog radnika u odnosu na radnike korisnika što nema uporište u nekim objektivnim razlozima, a takvo postupanje nije u skladu sa smislom i duhom Direktive.

 

19. Slijedom navedenog, budući da pravo na naknadu troškova prijevoza ustupljenog radnika proizlazi iz odredbe čl. 46. st. 5. ZR/14 kao i iz Direktive, to nije bilo osnove za promjenu pravnog shvaćanja revizijskog suda u odnosu na naknadu za prijevoz pa ustupljenom radniku i primjenom ZR/14 pripada pravo na naknadu za prijevoz koja se isplaćuje radnicima korisnika.

 

20. Stoga je valjalo po čl. 393. st. 1. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 7. prosinca 2021.