1

Poslovni broj: UsI-1729/21-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: I. H. iz Z., protiv tuženika: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Direkcija), Z., radi poništavanja rješenja, 06. prosinca 2021. godine

p r e s u d i o  j e

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Direkcije), KLASA: UP/II-502-08/21-01/91, URBROJ: 338-01-06-05-21-03 od 03. svibnja 2021. godine.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 03. svibnja 2021. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 04. veljače 2021. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je bio odbijen tužiteljičin zahtjev za priznanje prava na naknadu troškova prijevoza na hemodijalizu tokom svibnja 2020. godine u Z., od mjesta njezinog stanovanja do zdravstvene ustanove i natrag.

Rješenja u upravnom postupku su donesena na temelju nalaza, mišljenja i ocjenâ nadležnih liječničkih povjerenstava, koja su utvrdila da je tužiteljica ispunjavala uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza.

Tužiteljica u tužbi navodi da je pokretna, dobrog općeg zdravstvenog stanja, da radi i da joj stoga ne treba prijevoz sanitetom kojeg ni ne može čekati; u tom smislu se poziva na specijalistički nalaz od 31. siječnja 2017. godine. Ukazuje na to da nije ni imala nalog za sanitetski prijevoz jer njezina liječnica opće prakse zna da ga ne koristi. Ističe da u upravnom postupku nije bila pozvana na vještačenje. Poziva se na ranija rješenja o priznanju prava na naknadu troškova prijevoza, koja su se odnosila na razdoblje kad je bila radno sposobna te navodi da joj se naknada isplaćivala sve do kraja 2018. godine. Tužiteljica smatra da ne postoji obveza na korištenje sanitetskog prijevoza te navodi da se vrši diskriminacija prisiljavanjem na korištenje tog prijevoza. Smatra da je zdravstvenom sustavu jeftinija opcija da sama odlazi na hemodijalizu. Poziva se na nekoliko ranijih presuda ovog suda te ističe da je ishodila i uvjerenje za upravljanje vozilima. Ukazuje na to da nije odgovoreno na njezine navode iz upravnog postupka u vezi rizika zbog epidemije COVID-a i nemogućnosti držanja razmaka u sanitetskim vozilima.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužiteljica je 02. lipnja 2020. godine podnijela zahtjev za priznanje prava na naknadu troškova prijevoza na hemodijalizu u Z. tokom svibnja 2020. godine (za ukupno 13 putovanja). U zahtjevu je bila navela da se odbija voziti sanitetom zbog nemogućnosti držanja razmaka u situaciji epidemije COVID-a.

U upravnom postupku je pribavljena potvrda tužiteljičine liječnice opće prakse od 09. srpnja 2020. godine, iz koje proizlazi da je tužiteljica u svibnju 2020. godine zbog bolesti ostvarivala pravo na sanitetski prijevoz.

Na temelju čl. 3. Pravilnika o sanitetskom prijevozu (NN 123/09 i 80/13 - Pravilnik) potrebu sanitetskog prijevoza utvrđuje (između ostalih) i izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite osigurane osobe.

Na temelju čl. 62. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13 i 98/19 - ZOZO) osigurana osoba iz obveznog zdravstvenog osiguranja ima pravo na naknadu troškova prijevoza, ako ne ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza.

U konkretnom slučaju je izabrana liječnica opće prakse utvrdila da je tužiteljica tokom svibnja 2020. godine ispunjavala uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza, što onda znači da za taj mjesec ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza. To su utvrdila i nadležna liječnička povjerenstva, na temelju čijih nalaza, mišljenja i ocjenâ su donesena rješenja u upravnom postupku.

U odnosu na tužiteljičine navode o njezinom općem dobrom zdravstvenom stanju, zbog čega joj ne bi trebao sanitetski prijevoz, treba ponoviti da na temelju čl. 3. Pravilnika potrebu sanitetskog prijevoza utvrđuje izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite, a ne osiguranik, te da na temelju čl. 2. Pravilnika pravo na sanitetski prijevoz ne ostvaruju samo nepokretni i teško pokretni osiguranici, već i oni osiguranici kojima zbog prirode bolesti nije preporučeno samostalno kretanje.

U odnosu na tužiteljičin navod da radi i da zbog toga ne može čekati sanitetski prijevoz, sud napominje da je u upravnom postupku pribavljeno i očitovanje njezine liječnice opće prakse od 11. siječnja 2021. godine, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica bila radno nesposobna tokom svibnja 2020. godine te da je i inače radno nesposobna, ali da svojevoljno prekida bolovanja. Radi se dakle o utvrđenom ostvarivanju prava na sanitetski prijevoz zbog prirode bolesti, zbog koje tužiteljici nije preporučeno samostalno kretanje; tužiteljica pritom radi na svoju ruku, usprkos preporuci svoje izabrane liječnice opće prakse, koja joj je i utvrdila potrebu korištenja sanitetskog prijevoza. Štoviše, tužiteljici je u svibnju 2020. godine i bila utvrđena privremena nesposobnost za rad.

Tužiteljica se također poziva na specijalistički nefrološki nalaz od 31. siječnja 2017. godine, iz kojeg bi proizlazilo da na hemodijalizu ne može dolaziti sanitetskim prijevozom jer je i dalje u radnom odnosu. Međutim, tužiteljici je potrebu sanitetskog prijevoza utvrdila njezina izabrana liječnica (na temelju čl. 3. Pravilnika), koja je ujedno i navela da tužiteljica usprkos njezinoj preporuci nastavlja raditi i ne koristi bolovanje. Osim toga, iz spomenutog specijalističkog nalaza od 31. siječnja 2017. godine također izričito proizlazi da se tužiteljica liječi iscrpljujućim postupkom te da stoga ne može sama dolaziti niti odlaziti s hemodijalize i da treba pratnju. To ipak i ovdje nedvojbeno ukazuje na potrebu korištenja sanitetskog prijevoza.

Neosnovano tužiteljica navodi da nije imala nalog za sanitetski prijevoz. Ona je ispunjavala uvjete za taj prijevoz, a nalog očito nije ni tražila, kao što je i svojevoljno prekidala preporučena bolovanja.

Također se tužiteljica neosnovano poziva na neka ranija rješenja i na neke ranije presude o priznanju naknade za troškove prijevoza. Recentnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-4795/20 od 12. siječnja 2021. godine je baš u odnosu na tužiteljicu utvrđeno da zbog ispunjavanja uvjeta za korištenje sanitetskog prijevoza ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza. Zbog toga se tužiteljica ne može s uspjehom pozivati niti na ranije isplate ove naknade za razdoblje do konca 2018. godine.

Nadalje, neosnovano tužiteljica ističe da ne postoji obveza na korištenje saniteta, da se vrši njezina diskriminacija prisiljavanjem na sanitetski prijevoz i da je zdravstvenom sustavu jeftinije da na hemodijalizu odlazi sama. Tužiteljicu nitko ne prisiljava na korištenje sanitetskog prijevoza, kao što je nitko ne ograničava u mogućnosti odlaska na hemodijalizu prijevozom u vlastitoj organizaciji. Međutim, to istovremeno ne znači da može ostvarivati pravo na naknadu troškova vlastitog prijevoza. Pitanje pak svrhovitosti propisivanja konkretnih uvjeta za priznanje prava na naknadu troškova prijevoza nije u domeni ni tužiteljice, a niti suda.

Zbog svega navedenog nije odlučno niti tužiteljičino pozivanje na ishođenje uvjerenja za upravljanje vozilima. Sud akceptira činjenicu da je tužiteljica sposobna za upravljanje vozilima, ali to ne negira činjenicu da joj zbog prirode bolesti samostalno kretanje nije preporučeno i da zbog toga ostvaruje pravo na korištenje sanitetskog prijevoza.

U pogledu tužiteljičinih navoda o tome da se odbija voziti sanitetskim prijevozom zbog nemogućnosti držanja razmaka u uvjetima epidemije COVID-a i o tome da na te njezine navode u upravnom postupku nije odgovoreno, sud utvrđuje da su upravna tijela upravo detaljno razmotrila to pitanje. Tako je pribavljeno očitovanje Nastavnog zavoda za hitnu medicinu G. Z. od 23. studenog 2020. godine, iz kojeg proizlazi da se sanitetski prijevoz kontinuirano uredno odvijao te da u promatranom razdoblju od izbijanja epidemije do listopada 2020. godine nije zabilježen ni jedan slučaj zaraze u sanitetu.

U odnosu na tužiteljičin navod da nije bila pozvana na vještačenja u upravnom postupku treba reći da na temelju čl. 12. st. 5. Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (NN 8/15, 17/15, 41/15, 104/17 i 34/18) liječnička povjerenstva nalaz, mišljenje i ocjenu daju na osnovi medicinske dokumentacije, što ne isključuje pravo liječničkog povjerenstva da obavi pregled osigurane osobe ako je potreban zbog utvrđivanja zdravstvenog stanja i davanja ocjene. Prema tome, pregled tužiteljice nije pravna pretpostavka za valjanost nalaza, mišljenja i ocjenâ liječničkih povjerenstava.

Zbog svega navedenog sud smatra da je u upravnom postupku pravilno i zakonito odbijen tužiteljičin zahtjev za priznanje prava na naknadu troškova prijevoza na hemodijalizu za svibanj 2020. godine pa je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

U Zagrebu, 06. prosinca 2021. godine.

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.