Poslovni broj: Gž-230/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-230/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli – Pola po sucu Mariji Sošić, u pravnoj stvari tužiteljice R. B. (OIB:...), iz Sesveta, Tekijska cesta 3, zastupane po punomoćnici Đurđici Filipčić, odvjetnici iz O. društva G. i G. iz Z., protiv tuženika I. d.o.o. (OIB:...), iz Z., D. zastupanog po punomoćnicima S. P. i S. C. Ć., odvjetnicama iz O. društva P.&P. j.t.d. iz Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-1177/19-12 od 22. prosinca 2020., Općinskog građanskog suda u Zagrebu,   3. prosinca  2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

              Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1177/19-12 od 22. prosinca 2020. te se odbijaju i zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja obijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice R. B. protiv tuženika I. d.o.o. Z. radi isplate iznosa od 54.069,87 kuna sa zateznim kamatama te je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tužiteljica zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže preinačenje prvostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje te postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna.

 

 

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu osporavajući žalbene navode pa predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Postavlja zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.473,00 kuna.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao kupca stana u Z., protiv tuženika kao prodavatelja toga stana radi isplate iznosa od ukupno 54.069,87 kuna koji je platila kao zajedničke troškove zgrade u kojoj se nalazi stan (stambeno poslovni objekt I. g.), iz razloga što krivnjom tuženika kao prodavatelja koji nije otklonio nedostatke stan nije bilo moguće koristiti.

 

5.1. Tužiteljičin se zahtjev odnosi na razdoblje od listopada 2005. do studenog 2006. s kamatama i troškovima postupka koji dug je platila 22. ožujka 2016. po odluci prvostupanjskog suda poslovni broj Povrv-4419/15 (25.661,55 kuna) te na razdoblje od ožujka 2016. do prosinca 2017. kada je mjesečno plaćala račune za zajedničke troškove zgrade (u iznosima od 1.279,13 za razdoblje od ožujka do rujna i studenog 2016., u iznosu od 1.278,89 kuna u listopadu i 1.231,73 kune u prosincu 2016. i siječnju 2017. te po 1.202,76 kuna mjesečno u preostalom utuženom razdoblju – od veljače do prosinca 2017.).

 

6. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužiteljičin zahtjev u cijelosti jer prvostupanjski sud smatra da je tužiteljica plaćanjem zajedničkih troškova samo izvršila svoje zakonske (u pogledu zajedničke pričuve) i ugovorne obveze (iz članka 6. Ugovora o prodaji od 30. listopada 1997.) koje ne ovise o faktičnoj mogućnosti korištenja stana pa da iz tog razlog nema pravo isplaćeno potraživati od tuženika kao prodavatelja stana, tim više što u parnici P-7400/10 ostvaruje zahtjev za naknadu štete zbog izmakle koristi zbog nemogućnosti iznajmljivanja stana nakon što je u toj parnici već ostvarila pravo na smanjenje cijene koje pravo je izabrala kao zaštitu svojih interesa na temelju članka 488. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91).

 

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava prema članku 365. stavka 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tužiteljičina žalba stoga neosnovana.

 

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tužiteljica posebno ističe u žalbi, jer je prvostupanjska presuda razumljiva i može se ispitati te se osim toga može primijeniti i odredba članka 373.a ZPP pa uzeti u obzir činjenice koje nisu navedene u obrazloženju prvostupanjske presude a mogu se utvrditi iz isprava u spisu, tako da nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a i materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

 

9. U ovoj parnici nije sporno da je tužiteljica vlasnica stana u Z., površine 72,70 m2 koji je kupila od tuženika te da je 2001. godine uvedena u posjed, kao i da se između njih vodio spor u vezi s nedostacima stana koji spor je djelomično pravomoćno dovršen.

 

9.1. Utvrđeno je pak, ili proizlazi iz isprava u spisu, kako nedostaci u stanu nisu otklonjeni i da tužiteljica nije u mogućnosti iznajmljivati stan, da je u parnici prvostupanjskog suda poslovni broj P-7400/2010 ostvarila pravo na isplatu iznosa od 222.891,56 kuna sa zateznim kamatama od 31. listopada 1997. po osnovi smanjenja vrijednosti zbog neotklonjivih nedostatka i iznosa od 1.494,65 kuna po osnovi plaćenih zajedničkih troškova zgrade za razdoblje od rujna do prosinca 2001. presudom koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. studenog 2012., dok je u pogledu preostalog tužiteljičina zahtjeva, koji se odnosi na otklonjive nedostatke i naknadu štete u vidu izmakle koristi zbog nemogućnosti očekivanog iznajmljivanja stana, provedeno ponovno suđenje.

 

10. Tužiteljica je dakle pravomoćno ostvarila pravo na naknadu iznosa od 1.494,65 kuna kao zajedničkih troškova zgrade u kojoj se nalazi sporni stan, za razdoblje od runa 2001. (kada je izvršena primopredaja po Ugovoru o prodaji) do prosinca 2001.

 

10.1. Nema dokaza da je po osnovi plaćenih zajedničkih troškova, dio kojih je predmet aktualne parnice, ostvarila naknadu za bilo koje kasnije razdoblje a u spisu postoje isprave – pravomoćne presude iz kojih proizlazi da je njezin zahtjev pravomoćno odbijen za razdoblja od travnja 2003. do veljače 2004., od veljače 2008. do siječnja 2009., od veljače do srpnja 2012. i od kolovoza 2013. do kolovoza 2014.

 

11. Zahtjev u ovoj parnici odnosi se na razdoblje od listopada 2005. do studenog 2006. (koji iznos je tužiteljica platila 22. ožujka 2016. po pravomoćnoj presudi prvostupanjskog suda na temelju priznanja od 11. ožujka 2016. zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka a po kojoj osnovi potražuje iznos od 25.661,55 kuna) te na razdoblje od ožujka 2016. do prosinca 2017. (koje troškove je plaćala redovno svakog mjeseca).

 

12. Ne ulazeći u razloge zbog kojih je tužiteljici pravomoćno dosuđena naknada plaćenih zajedničkih troškova zgrade za razdoblje od rujna do prosinca 2001., ovaj drugostupanjski sud podržava zaključak prvostupanjskog suda iz aktualne odluke da tužiteljica nema pravo zahtijevati od tuženika naknadu zajedničkih troškova koje je za utvrđeno razdoblje platila, jer nastanak tih troškova doista nije ni u kakvoj vezi s razlogom nemogućnosti korištenja stana i ne ovisi o tome koristi li se stan ili ne, već je vlasnik stana u obvezi plaćati takve troškove a vlasnik stana je nesporno tužiteljica koja ga je kupila i ušla u posjed te nema naznaka da je ugovor o prodaji raskinut.

 

12.1. U svakom slučaju dosuđenje takvih troškova za razdoblje od rujna do prosinca 2001. ne predstavlja prejudicijelni judikat koji bi imao učinak u bilo kojoj drugoj parnici, jer to pitanje ne predstavlja samostalnu cjelinu i ne može biti neposredan predmet spora, niti je podnesena takva (prejudicijelna) tužba u smislu odredbe članka 187. stavka 1. ZPP.

 

12.2. Tužiteljica je dakle plaćanjem zajedničkih troškova zgrade u kojoj je stan u njezinu vlasništvu ispunila svoju obvezu, a ne obvezu tuženika kao prodavatelja i ti troškovi nisu nastali niti su veći zato što stan ima nedostatke i ne koristi se pa se ne radi o izravnoj šteti zbog neurednog ispunjavanja ugovora na strani tuženika.

 

12.2. U situaciji kada tužiteljica nesporno nije kupila stan za svoje stambene potrebe, već za iznajmljivanje, nije imala nikakve dodatne izdatke za vlastito stanovanje pa u tom smislu nije nastala ni neizravna šteta na drugim njezinim dobrima.

 

12.3. Jedini okvir u kojemu bi se moglo voditi računa o plaćenim troškovima je naknada štete zbog izmakle koristi kad bi tužiteljica tvrdila i dokazivala da bi sve te troškove snosio najmoprimac, ali to u ovoj parnici nije ni tvrdila, a nesporno je da vodi posebnu parnicu protiv tuženika radi naknade štete zbog izmakle koristi uslijed nemogućnosti iznajmljivanja stana, kako je to opravdano naveo i prvostupanjski sud.

 

13. Tužiteljica stoga u žalbi neosnovano smatra da se zbog postojanja pravomoćne kondemnatorne presude (koja je prošla i revizijski postupak) kojom je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi zajedničke troškove zgrade za razdoblje od rujna do prosinca 2001. ne može suditi drugačije za druga razdoblja.

 

14. Žalba je dakle neosnovana pa ju je kao takvu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju tužiteljica pobija samo zato što smatra da je ona stranka koja treba uspjeti u sporu, te ujedno odbiti zahtjev za naknadu troškova žalbe, ali i tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu jer se ne radi o troškovima koji su potrebni za vođenje parnice prema odredbi članka 155. stavka 1. ZPP.

 

15. Iz svih navedenih razloga, a na temelju odredaba članaka 373.a i 166. stavka 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Puli-Pola, 3. prosinca 2021.

 

Sudac

 

Marija Sošić, v.r.