Pristupanje sadržaju
1 Poslovni broj: P-999/2021
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac
P-999/2021
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja P. M. Z. d.d. Z1., Štrigina, OIB: 15906217187, zastupano po Đ. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Sveučilište uS., S.1, L. 5, zastupano po punomoćnicima odvjetnicima u O. L., V. i P. iz S., radi isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 19.listopada 2021. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 3. prosinca 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovrv- … od 21.srpnja 2005. kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.366.060,91 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 1.364.846,50 kuna od 25.09.2004 do isplate, te na iznos od 1.214,41 kuna od 2.srpnja 2004. pa do isplate, te se odbija tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 183.562,50 kuna u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je kod ovom sudu podnio ovršni prijedlog u kojem navodi da mu tuženik duguje iznos od 1.364.846,50 kuna po računu broj 112/2004 od 17.rujna 2004 s osnova nepodmirene zakupnine po ugovoru o zakupu poslovnog prostora te iznos od 1. 214,41 kuna po računu broj 75/2004 od 16.6.2004. s osnova režija ( vode, el. Energije, čišćenja, grijanja) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pa do isplate, te je sud donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-… od 21. srpnja 2005.
2.Protiv gore navedenog rješenja o ovrsi tuženik je pravodobno podnio prigovor
navodeći da je ugovor o zakupu prestao znatno prije te da po ugovoru o zakupu tuženik ništa ne duguje tužitelju, kao i da su predmetni ugovor o zakupu i Aneks istog ništavi pravni poslovi.
3.Sud je stoga temeljem odredbe čl. 54 Ovršnog zakona („Narodne Novine“ broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 112/12, 25/13 i 93/14; dalje OZ) stavio izvan snage rješenje o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovrv-14940/04 od 21.srpnja 2005. u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuo sve provedene radnje, te je određeno da će se postupak provesti po pravilima parničnog postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
4.Sud je tijekom dokaznog postupka izveo dokaz uvidom u predračun 112/2004 od 17. Rujna 2004. Te račun broj 75/2004 od 16. lipnja 2004. Čitanjem U. o zakupu poslovnog prostora od 1.rujna 2003. A. ugovora o zakupu poslovnog prostora, Uredbe Vlade R. H. od 23. listopada 2003. Te vještačenjem po vještaku za financije i knjigovodstvo V. K., te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka B. A., B. P. te zz tužitelja M. L. pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14; dalje ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
5.Čitanjem ugovora o zakupu utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao zakupodavca s jedne te Veleučilišta u S. kao zakupoprimca s druge strane. Nadalje, da zakupodavac daje a zakupoprimac prima u zakup poslovni prostor u Z. na adresi Š. 4, površine 1.077,00 m2, a visina zakupnine ugovorena čl. 2 iznosi 12.644,48 Eur mjesečno te je istu zakupoprimac dužan plaćati za godinu
dana unaprijed i to u roku od 8 dana od primitka računa. Nadalje, ugovor je zaključen na određeno vrijeme od tri godine počev od 1.rujna 2003. do 31.08.2006.
6.Čitanjem predmetnog predračuna proizlazi da je isti formirao tužitelj za razdoblje od 1.rujna 2004. Do 31.kolovoza 2005.razdoblje od 1.rujna 2004. Do 31.kolovoza 2005.
7.Čitanjem Uredbe Vlade Republike Hrvatske proizlazi da je temeljem čl. 69 Zakona o ustanovama na sjednici Vlade Republike Hrvatske 23.listopada 2003. Veleučilište
u Splitu kojeg je osnivač Republika Hrvatska pripojeno javnoj ustanovi Sveučilištu u
Splitu kojeg je osnivač Republika Hrvatska te je Veleučilište prestalo s radom danom
stupanja na snagu predmetne Uredbe odnosno 23.listopada 2003. Nadalje, da
Sveučilište u Splitu među ostalim preuzima sva prava i obveze Veleučilišta.
8. Iz iskaza zz tužitelja M. L. proizlazi da su rektor Veleučilišta prof A. i prorektor prof. M. iznajmili u Z. prostor za potrebe Veleučilišta, te da su potpisani ugovori s obje strane te da je po tim ugovorima uredno plaćano sve do spornih iznosa, sve do 2003., a do tada je sve korektno rješavano. Nadalje, da je utuženo što tuženik nije platio. Nadalje, da se poslije Veleučilište širilo, trebalo je više prostora to je onda i 2003. sklopljen novi ugovor te aneks ugovora na njihov zahtjev koji je sklapan vezano za raskid ugovora te da do otkaza ugovora nije došlo. Nadalje, da je Veleučilište u prostoru bilo dulje vremena. Držali su u posjedu prostor sigurno godinu dana, možda i više od dana koji je u ugovoru bio sklopljen. Nadalje, da su prostoru bile njihove stvari (namještaj i dr.), bili su studenti, ne u broju kao prije, ali je bilo studenata i navodi „za nas prostor nije mogao biti korišten, jer nismo imali prostor slobodan od osoba i stvari“. Nadalje, da je u ime Veleučilišta potpisao ugovor o zakupu potpisao prof. M., dok je u svim odlukama koje su se donosile skupa sudjelovali prof. A. i prof. M..
9. Iz iskaza svjedoka B. P. proizlazi da je u listopadu 2003. Uredbom Vlade ukinuto Veleučilište u S. i isto je pripojeno Sveučilištu u S.. Nadalje, da je prvi vršitelj dužnosti pročelnika V. B. htio započeti nastavu u Zagrebu, međutim, kada su htjeli u Z. ući u te prostore, koji su do tada bili u zakupu Veleučilišta, u iste nisu mogli ući. Nadalje, obzirom je bila riječ o 3000 studenata u Zagrebu to su rektor I. P. i V. B. odlučili pronaći drugi prostor na V. fakultetu Sveučilišta u Z.. Nadalje, da je 2. ili 3. mjesecu 2004. profesor B. dao ostavku na mjesto pročelnika, a senat Sveučilišta postavio je svjedoka (P.) na mjesto vršitelja dužnosti pročelnika. Nadalje, da je htio zatvoriti probleme vezane za ugovor o zakupu te su poslali otkaz ugovora i zatražili da se izmijeni vrijednost potraživanja i podmiri tromjesečni zakup. Tada je s druge strane iskrsnuo aneks ugovora o zakupu koji je predviđao godišnji otkazni rok, a ne tromjesečni. Nadalje, da u evidencijama nigdje nisu imali takav aneks ugovora, stoga isti kao takav nisu mogli niti prihvatiti. Nadalje, da su tražili drugi oblik nagodbe, ali gospodin L. nije htio pristati. Nadalje, da razlog sumnje u taj aneks ugovora o zakupu leži u tome što je Veleučilište prije ukidanja bilo u teškoj situaciji, što u prilog tome govori činjenica da u 6. mjesecu 2003. nije uspjelo isplatiti plaću s doprinosima svojim zaposlenicima. Osim toga da je za akademsku godinu 2003/2004 bilo upisano manje studenata nego u prethodnoj godini, odnosno radilo se o razlici više od 2000 studenata. Stoga da nije bilo logike da se sklapa jedan takav aneks, a osobito što je on uskrsnuo tijekom 2004., a do tada nisu ni znali za isti, zbog čega nisu mogli ni pristati na takav način plaćanja pa je zatražena pomoć suda. Nadalje, navodi da je Veleučilište u Z. imalo poslovne prostore gdje su držali predavanja u par prostorija u R. ulici i Š., a kasnije Veleučilište napušta prostore u R. i ostaje samo u Š. i prostorima T. trgovina d.o.o. Nadalje, da je Veleučilište u rujnu ili listopadu 2003. počelo iseljavati iz prostora u Štriginoj te da je za potrebe Veleučilišta poslovni prostor T. trgovina d.o.o. bio dovoljan, te da Veleučilište u akademskoj godini 2003/2004 nije koristilo prostor u Š..
10. Iz iskaza svjedoka B. A. proizlazi da je bio rektor veleučilišta kada su sklapani predmetni ugovori koji su nastali obzirom su bili primorani od strane Ministarstva osigurati tehničke uvjete za održavanje nastave. Nadalje, da su imali nastavu u 12 gradova Hrvatske i svuda su sklapali što dulje ugovore o korištenju prostora, jer je jedan od bitnih uvjeta tadašnjeg Zakona o visokom školstvu da se ima dugoročni zakup prostora ili pak vlasništvo prostora. Nadalje, da kako nisu imali u vlasništvu nikakve prostore, to su radili ugovore o zakupu sa što većim rokom trajanja. Nadalje, da su u Z. imali oko 5000 studenata i nastava se odvijala na više lokacija i to T. i P. mehanika. Nadalje, da su ugovori rađeni da bi se Veleučilište osiguralo da se isti ne mogu te tako otkazati. Nadalje, da je u 10. mjesecu 2003. Smijenjen te da su imali oko 15 milijuna kuna bilo na računu bilo u papirima (čekovima), a da je s tim novcem kasnije raspolagalo Sveučilište u S..
Nadalje, da po ugovorima o zakupu nisu sve podmirili. Nadalje, da su uglavnom novac skupljali i sukcesivno plaćali po ugovorima, ali je sigurno preostao neki nepodmireni dio. Nadalje, da je 95 % sredstava bilo od školarine te da točne podatke o tome što je plaćeno može se provjeriti u Sveučilištu u S.. Nadalje, da je po njegovom ovlaštenju ugovore potpisivao prorektor u ime Veleučilišta, ali ne sve ugovore, već samo one gdje bi bilo pogodnije. Nadalje, da je aneks sklopljen na zahtjev svjedoka jer su se htjeli osigurati zbog pritiska Vlade, a inače je sklopljen za razdoblje nakon dok je sve do sklapanja aneksa bilo podmireno.
11. Prije svega, valja reći da u situaciji kada je sudski postupak započet prijedlogom za donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kao što je ovdje
slučaj, te kada je nakon prigovora ovršenika (sada tuženog) rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage, a postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga, teret dokaza činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev je I nadalje na tužitelju. Naime, predmetni predračun tužitelja bio je tek osnov za podnošenje prijedloga za ovrhu i to kao vjerodostojna isprava u smislu odredbe članka 28. OZ-a.
12. Pretpostavljenu dokaznu snagu imaju tek javne isprave odnosno isprave koje se u takvom obliku izdale pravne ili fizičke osobe u obavljanju javnog ovlaštenja koje im je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (članak 230. ZPP-a).
Predmetni predračun nije javna isprava pa ,dakle, nema pretpostavljenu dokaznu snagu. Stoga, u konkretnom slučaju na tužitelju bi bio teret dokaza da kad tužitelj tvrdi da je tuženik dužan isplatiti navedenu zakupninu onda je na tužitelju bio teret dokazati osnov i visinu tražbine (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a).
13. Obzirom na vrijeme kada je ugovor sklopljen primjenjuju se odredbe Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora ( „ Narodne novine broj 91/96, 124/97, 174/04, 38/09).
14. U konkretnom slučaju, tužitelj potražuje zakupninu za period od 1.9.2004. do 31.8.2005.
15. Nije sporno da je Veleučilište kao takvo prestalo postojati 23.listopada 2003. odnosno da je pripojenu Sveučilištu u S. koje je preuzelo sva prava i obveze Veleučilišta, slijedom čega je tuženik pravni slijednik istog.
16. Pa ovdje valja reći da sukladno odredbi čl. 32 ZZPP stavak 1) zakup ne prestaje smrću, odnosno promjenom pravnoga položaja zakupnika, ako ugovorom nije drukčije određeno, a prema stavku 2) istog članka u slučaju iz stavka 1. nasljednici, odnosno pravni sljednici stupaju u prava i obveze zakupnika.
17. Nije sporno da su stranke ugovorile plaćanje zakupnine za godinu unaprijed, međutim, ovdje je valjalo utvrditi postojanje obveze tuženika na plaćanje zakupnine u spornom razdoblju.
18. Sukladno odredbi čl 29. ZZPP Ugovor o zakupu poslovnoga prostora sklopljen na određeno ili na neodređeno vrijeme svaka ugovorna strana može otkazati u svako doba, ako druga ugovorna strana ne izvršava svoje obveze utvrđene ugovorom ili ovim Zakonom.
19. Naime, iz iskaza svjedoka proizlazi nesporno da je prednik tuženika izvršavao sve svoje obveze do predmetnog razdoblja (navedeno potvrđuje zz tužitelja) međutim, tuženik spori da je nastavio koristiti predmetni prostor tužitelja nakon toga odnosno svjedoci i to svjedok A. navodi da je V. počelo koristiti predmetni prostor akademske godine 2003/2004, dok iz iskaza svjedoka P. proizlazi da su počeli iseljavati iz predmetnog prostora u Š. ulici u rujnu ili listopadu 2003. Dakle, iz iskaza svjedoka koji su suglasni i nadopunjuju se proizlazi
da Veleučilište nije koristilo predmetni prostor niti cijelu 2003/2004 godinu dok se predmetni predračun odnosi na razdoblje 2004/2005 godine. Prema tome, na temelju toga ne može se sa sigurnošću zaključiti da je predmetni ugovor o zakupu održan na snazi u tom spornom razdoblju pa da je shodno tome na strani tuženika nastala obveza plaćanja zakupnine za prostor koji, temeljem činjenica utvrđenih u ovom postupku, prednik tuženika u spornom razdoblju nije niti koristio.
20. Člankom 5. st. 1. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora (NN 91/96,
124/97 i 174/04 – dalje: ZZPP) propisano je da se ugovorom o zakupu poslovnog prostora obvezuje zakupodavac predati zakupniku određeni poslovni prostor na korištenje, a zakupnik se obvezuje platiti mu za to ugovorenu zakupninu.
21. Nadalje, čl. 124. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO) propisano je da u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili pod uvjetima predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor prostom izjavom volje, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
22. Osim toga, u čl. 6. Ugovora predviđeno je da, nastupom okolnosti iz čl. 2 i čl. 4 Ugovora koji se odnose na ( ne) plaćanje zakupnine u rokovima odnosno režija prema ispostavljenim računima, zakupodavac može tražiti iseljenje i predaju u posjed, što tužitelj nije zatražio, a istovremeno tuženik tvrdi da u predmetnom razdoblju, a nakon prestanka rada Veleučilišta u listopadu 2003. predmeti prostor nije niti koristio ( pa i sami svjedoci povezuju prestanak korištenja sa prestankom rada Veleučilišta) to je zaključiti kako je predmetni ugovor faktično prestao i prije utuženog razdoblja, pa tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku platiti godišnju zakupninu unaprijed kada se ugovor nije ni ostvarivao, nije osnovan. Slijedom navedenog, tužitelj je bio dužan dokazati sukladno odredbi iz čl. 219.u vezi s čl.221.a ZPP-a prema kojem je teret dokaza na onome koji tvrdi o postojanju neke činjenice da istinitost te tvrdnje i dokaže, osnovanost potraživanja, što isti nije učinio.
23. Nadalje, osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka kada u svom nalazu navodi da je predmetna isprava knjigovodstvena isprava temeljem kojih je tužitelj proknjižio potraživanje u svojim knjigovodstvenim evidencijama, dakle po ocjeni ovog suda predračun tužitelja kao jednostranačka privatna isprava i to isprava sačinjena od strane koja tvrdi da po toj ispravi ima tražbinu prema protivnoj stranci, nije dostatan dokaz za utvrđivanje osnova, vrste i
visine obveze.
24. Osim toga, tražbina u iznosu od 1.214,41 kunu odnosi se na razdoblje prije sklapanja predmetnog ugovora ( potrošnja vode 5/2003, naknada vode 5/2003 i potrošak el. energije 5/2003) dakle prije 1.rujna 2003., pa ni u tom smislu tražbina tužitelja nije osnovana dakle, jer ne proizlazi iz predmetnog ugovora.
25. Nadalje, u odnosu na tvrdnje tuženika da je sporni ugovor ništav jer je potpisan od neovlaštene osobe, valja istaknuti da sve kad bi odnosni ugovor kojim slučajem i bio potpisan od neovlaštene osobe, a što u ovom postupku nije utvrđeno, dakle da su postojala ograničenja glede mogućnosti sklapanja takvog ugovora, to samo zbog tog razloga predmetni ugovor ne bi bio ništav već pravni posao ne bi ni nastao (tako i u Rev-207/10 od 24. veljače 2010.).
26. Valja reći da u tom je smislu na sjednici građanskog odjela V. suda R. H. od 14. studenog 2013. pod br. Su-IV 127/13, zauzeto shvaćanje da se tužbenim zahtjevom ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništavosti nepostojećeg ugovora. (Tako i Rev 1468/13).
27. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
28. Odluka o parničnom trošku tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva.
Slijedom navedenog, tuženiku pripada trošak sastava prigovora 1366 bodova, zastupanje na ročištu od 19.svibnja 2015. 1366 bodova, sastav podneska od 26.lipnja 2015. 1366 bodova, zastupanje na ročištu od 1.srpnja 2015. 1366 bodova,ročištu od 2.rujna 2015. ( Tbr.9/5) 341,5 bodova, ročište od 9.studenog 2015. ( Tbr 9/4) 683 bodova, ročištu od 21.siječnja 2016.1366 bodova, ročište od 23.ožujka 2016. ( Tbr 9/5) 341,5 bodova, ročište od 24.svibnja 2016. 1366 bodova, sastav podneska od 12.kolovoza 2016. 1366 bodova, ročište od 6.rujna 2016. 1366 bodova, ročište od 21.studenog 2017. ( Tbr9/5) 341,5 bodova, podnesak od 22.studenog 2017. 1366 bodova, ročište od 18.prosinca 2017. ( Tbr 9/4) 683 bodova, te ročište 19.listopada 2021. 1366 bodova, odnosno ukupno 14.684,5 bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednakoj 10,00 kuna ( Tbr. 50) odnosno sveukupno 146.850,00 kuna uvećano za PDV (25%) od 36.712,50 iznosi 183.562,50 kuna, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II izreke. Trošak sudske pristojbe na prigovor nije priznat jer spisu ne prileži dokaz da je isti plaćen.
Split, 3.prosinca 2021.
Sutkinja
Maja Anušić
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u S.. Žalba se podnosi pismeno u četiri primjeraka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
Dna:
1. punomoćniku tužitelja
2. punomoćniku tuženiku
Kontrolni broj: 0fb94-2b454-93651
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=MAJA ANUŠIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.