1

Poslovni broj: 50. Gž R-2697/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 50. Gž R-2697/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vlatki Fresl Tomašević kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. V. iz K., zastupanog po punomoćniku V. S., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, OIB 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-92/2019-9 od 19. svibnja 2021., dana 3. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-92/2019-9 od 19. svibnja 2021. u točki 2. i 3. izreke.

 

II Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-92/2019-9 od 19. svibnja 2021. u točki 1. izreke u dijelu kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.180,67 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i zahtjev na naknadu troška u iznosu od 375,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

              III Preinačuje se odluka o troškovima postupka u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko iznosa od 375,00 kn do iznosa od 4.312,50 kn (za iznos od 3.937,50 kn) te sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.937,50 kn zajedno sa zatraženim zateznim kamatama kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, neradnim danom, blagdanima i u smjenama iznos od 1.180,67 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude te mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.312,50 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka 1. izreke) dok je u preostalom dijelu za iznos od 27.205,59 kn sa zatraženim zateznim kamatama zahtjev tužitelja odbijen (točka 2. izreke) kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima razlike plaće (točka 3. izreke).

 

2. Protiv te presude sadržajno o odbijajućem dijelu žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14 i 70/19 u daljnjem tekstu: ZPP-a), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda odnosno podredno ukine istu i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. Tužena pobija prvostupanjsku presudu žalbom u dosuđujućem dijelu i u odluci o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja istu preinači u pobijanom dijelu sukladno iznesenim žalbenim navodima. Traži naknadu troška sastava žalbe.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana dok je žalba tužene djelomično osnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju stranke u svojim žalbama, budući pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

 

6. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju raspoloživih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe na dužnosti kod tuženice, kojim traži da mu tuženica isplati dodatak na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, neradnim danima i blagdanima u razdoblju od rujna 2008. do rujna 2011.

 

8. Tijekom postupka je utvrđeno, a što u žalbenoj fazi postupka među strankama i nije sporno, da je u utuženom razdoblju tužitelj bio zaposlen kod tužene kao djelatna vojna osoba i to kao vođe skupine u ustrojbenoj cjelini Hrvatske kopnene vojske Pukovnija veze, da je u tom razdoblju radio prekovremeno te da mu za te sate rada nije isplaćena naknada u punom iznosu te da određene sate tužena nije u cijelosti preraspodijelila i uvela u okvire redovnog radnog vremena.

 

9. Pošavši od daljnjih utvrđenja da se svih 24 sata dežurstva ne mogu, a kako to pogrešno smatra tužitelj, vrednovati kao svih 24 sata prekovremenog rada već, s obzirom da tužitelj za vrijeme dežurstva ne može napustiti radno mjesto te mora biti u krugu vojarne i u vrijeme koje je određeno za odmor, isto ima tretirati kao vrijeme provedeno na radu koje se obračunava za radni dan kao 16 sati redovnog rada i 8 sati prekovremenog a za neradni dan kao 8 sati redovnog rada i 16 sati prekovremenog rada umanjeno za vrijednost iskorištenih slobodnih dana, da je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem koje je u ovom predmetu provedeno na temelju dokumentacije, koju je tužena dostavila u spis, vještak utvrdio da razlika u bruto plaći tužitelja za utuženo razdoblje, uz umanjenje za dio potraživanja koje je u zastari, iznosi 1.180,67 kn te u tom dijelu, pozvavši se na odredbu čl. 90. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, PRO 137/04 i 68/05 u daljnjem tekstu: ZR/09) prihvatio tužbeni zahtjev zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbio.

 

10. Na žalbene navode kojima tužitelj ustraje u svojim tvrdnjama istaknutim i tijekom prvostupanjskog postupka da u konkretnom slučaju nema mjesta izuzimanju 8 sati radi korištenja dnevnog odmora valja reći da je točno da se u konkretnom slučaju svih 24 sata priznaje kao vrijeme provedeno na radu, a što je pravilnu utvrdio i prvostupanjsku sud, međutim pogrešno tužitelj smatra da bi u tom slučaju tužitelju za tih 24 sata radnim danom pripadalo pravno na isplatu plaće po obračunu 16 sati prekovremenog i 8 sati redovnog radnog vremena, a kako je to obračunato nalazom i mišljenjem vještaka u varijanti 4. u skladu s kojim je tužitelj postavio svoj zahtjev.

 

11. Naime, tužitelju sukladno odredbama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 33/02, 177/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09 – dalje: ZSOS), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 92/04 u daljnjem tekstu KU), ZR te Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj: 9/03), kao djelatnoj vojnoj osobi, pripada pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad s time da mu se za vrijeme dežurstva (straže) od 24 sata, u kojem razdoblju tužitelj ne može napustiti mjesto rada a ima pravo na slobodno vrijeme za odmor, svo vrijeme od 24 sata priznaje kao vrijeme provedeno na radu. Međutim ne može se svih 24 sata vrednovati kao prekovremeni rad već se vrijeme odmora (8 sati) vrednuje kao redovno radno vrijeme. To znači da tužitelju za vrijeme dežurstva u utuženom razdoblju pripada pravo na isplatu plaće po obračunu za radni dan kao 16 sati redovnog rada i 8 sati prekovremenog a za neradni dan kao 8 sati redovnog rada i 16 sati prekovremenog rada umanjeno za vrijednost iskorištenih dana, a što pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja. Stoga je pravilno sud prvog stupnja prihvatio varijantu nalaza i mišljenja financijskog vještaka u kojoj je prekovremeni rad obračunavan po obračunu za radni dan kao 16 sati redovnog rada i 8 sati prekovremenog odnosno na neradni dan kao 8 sati redovnog rada i 16 sati prekovremenog rada.

 

12. Neosnovani su i žalbeni navodi kojim upire da bi, s obzirom da između stranaka postoji spor u vezi s korištenjem slobodnih dana teret dokaza bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 131. st. 4. ZR/09. Naime, prema odredbi čl. 131. st. 4. ZR/09 (kao i identičnoj odredbi 135. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17 u daljnjem tekstu ZR/14) propisano je da je u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 4. st. 1. i 2. ZR/09 (kao i čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14), teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Međutim kako je tužena tijekom postupka na relevantan način dokazala da je tužitelj koristio slobodne dane i to u vezi s određenim prekovremenim radom, a kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije gdje je točno razvidno da tužitelj nije radio za vrijeme priznatog slobodnog dana to je pravilno sud prvog stupnja prihvatio varijantu nalaza i mišljenja financijskog vještaka u kojoj je naknadno za prekovremeni rad i ostalo umanjena s osnova korištenje slobodnih dana. Prema tome, tužitelj nije pružio suprotne dokaze odnosno da je takve slobodne dane koristio po drugoj osnovi od ostvarenog prekovremenog rada.

 

13. Na žalbene navode tuženika kojim osporava obračun vještaka u pogledu obračuna naknade plaće tužitelja za vrijeme bolovanja valja reći da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Sud prvog stupanja nalaz i mišljenje financijskog vještaka ocijenio je sukladno čl. 8. ZPP te je za svoja uvjerenja dao logične i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Okolnosti na koje se poziva tuženik u svojoj žalbi, a koji se svode isključivo na njihovu ocjenu vještačkog nalaza i mišljenja u tom pogledu, nisu odlučne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući je sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka pravilno utvrdio visinu naknade plaće za vrijeme bolovanja. Pri tome valja reći da je tužitelj, suprotno žalbenim navodima tuženika, u ovom postupku a tako i u svom zahtjevu za mirno rješenje spora od tuženika tražio isplatu razlike plaće (odnosno naknade plaće) upravo u utuženom iznosu.

 

14. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP).

 

15. I za svoje utvrđenje da je utuženo potraživanje tužitelja nastalo do 5. svibnja 2010. zastarjelo sud prvog stupnja dao je valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Suprotno žalbenim navodima tužitelja prilikom odlučivanja o prigovoru zastare sud prvog stupnja je uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari podnio zahtjev za mirno rješenje spora i to 25. siječnja 2012. od kada je došlo do zastoja roka zastare za tri mjeseca.

 

16. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev djelomično prihvatio. Stoga je valjalo prvostupanjsku presudu u pogledu glavne stvari, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, potvrditi.

 

17. Međutim osnovano tužena ističe da je sud prvog stupnja prilikom donošenja odluke o troškovima postupka pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, imajući u vidu da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio u cijelosti sa osnovom tužbenog zahtjeva a u pogledu visine u omjeru od 5% isti je uspio u sporu sa 52,50% dok je tužena uspjela sa 47,59%. Posljedično navedenom pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 2. ZPP valjalo je tužitelju priznati trošak u omjeru od 5%. Sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 112/12, 103/14 i 118/14 u daljnjem tekstu Tarife) i zahtjevu tužitelja tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe od 100 bodpva (Tbr. 7/1 Tarife) te za zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 23.1.2015., 18.2.2016. i 3.3. 2021. svaki po 100 bodova (Tbr. 9/1) što uz pripadajući PDV (Tbr. 42 Tarife) i vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50 Tarife) te priznatih troškova vještačenja od 2.500,00 kn te imajući u vidu uspjeh tužitelja u sporu od 5% ukupno iznosi 375,00 kn.

 

18. Slijedom navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. st. 2. i 3. ZPP odluku o troškovima postupka u dijelu kojem je tužitelju dosuđen trošak u naprijed navedenom iznosu potvrditi a u preostalom dijelu preinačiti i odbiti tužitelja za iznos od 3.937,50 kn. 

 

19. Tuženoj nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer u odnosu na glavnu stvar sa žalbom nije uspjela, a zbog odluke o troškovima postupka nisu nastali posebni troškovi.

 

U Zagrebu 3. prosinca 2021.

 

 

Sudac:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.