REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu
pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. F. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici N. K., odvjetnici iz Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. L. N. S. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. listopada 2021. u prisutnosti tužiteljaosobno, zamjenika punomoćnika tužitelja M. K., odvjetničkog vježbenika i punomoćnika tuženika P. A., odvjetnika, dana 02. prosinca 2021. godine

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Iznos, namjena i korištenje
kredita Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1.

2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-
103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti
švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.106,00
CHF (tridesetčetiritisućestotinušest švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za
CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Kamatna stopa Ugovora o
kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog
bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak
(CHF), a koja glasi: "...Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po
važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

III Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Otplata kredita Ugovora o
kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog
bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski
franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti 486,07 CHF

2 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

(četiristoosamdesetšest švicarskih franaka i 07/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

IV Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB … isplatiti tužitelju I. F. iz S., OIB:
… iznos od 36.172,85 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

 0,66 HRK od 02.04.2007. do isplate,

 21,87 HRK od 07.03.2008. do isplate,
 17,50 HRK od 07.04.2008. do isplate,
 14,58 HRK od 09.10.2008. do isplate,
 102,56 HRK od 10.11.2008. do isplate,
 59,30 HRK od 08.12.2008. do isplate,
 165,75 HRK od 07.01.2009. do isplate,
 203,81 HRK od 12.02.2009. do isplate,
 236,72 HRK od 12.03.2009. do isplate,
 164,29 HRK od 07.04.2009. do isplate,
 169,15 HRK od 06.05.2009. do isplate,
 152,33 HRK od 03.06.2009. do isplate,
 139,99 HRK od 15.07.2009. do isplate,
 134,64 HRK od 21.08.2009. do isplate,
 128,81 HRK od 18.09.2009. do isplate,
 113,25 HRK od 20.10.2009. do isplate,
 145,33 HRK od 24.11.2009. do isplate,
 129,29 HRK od 09.12.2009. do isplate,
 183,25 HRK od 15.01.2010. do isplate,
 212,41 HRK od 16.02.2010. do isplate,
 218,25 HRK od 18.03.2010. do isplate,
 277,06 HRK od 02.04.2010. do isplate,
 307,68 HRK od 15.05.2010. do isplate,
 335,39 HRK od 23.06.2010. do isplate,
 383,51 HRK od 19.07.2010. do isplate,
 408,30 HRK od 18.08.2010. do isplate,
 447,18 HRK od 20.09.2010. do isplate,
 456,91 HRK od 13.10.2010. do isplate,
 440,87 HRK od 20.11.2010. do isplate,
 631,89 HRK od 27.12.2010. do isplate,
 583,28 HRK od 19.01.2011. do isplate,
 573,56 HRK od 18.02.2011. do isplate,
 541,23 HRK od 14.04.2011. do isplate,
 638,03 HRK od 11.05.2011. do isplate,
 773,22 HRK od 31.05.2011. do isplate,
 759,72 HRK od 15.06.2011. do isplate,
 718,04 HRK od 02.07.2011. do isplate,
 1.010,75 HRK od 17.08.2011. do isplate,
 970,35 HRK od 02.09.2011. do isplate,
 780,09 HRK od 30.09.2011. do isplate,

3 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

 762,55 HRK od 30.11.2011. do isplate,
 807,96 HRK od 31.12.2011. do isplate,
 809,68 HRK od 12.01.2012. do isplate,
 845,24 HRK od 17.02.2012. do isplate,
 817,80 HRK od 17.03.2012. do isplate,
 815,40 HRK od 16.04.2012. do isplate,
 827,52 HRK od 16.05.2012. do isplate,
 846,24 HRK od 18.06.2012. do isplate,
 817,18 HRK od 18.07.2012. do isplate,
 811,41 HRK od 22.08.2012. do isplate,
 753,72 HRK od 18.09.2012. do isplate,
 816,49 HRK od 19.10.2012. do isplate,
 833,03 HRK od 16.11.2012. do isplate,
 832,52 HRK od 31.12.2012. do isplate,
 763,17 HRK od 31.01.2013. do isplate,
 789,51 HRK od 16.02.2013. do isplate,
 784,93 HRK od 18.03.2013. do isplate,
 832,19 HRK od 17.04.2013. do isplate,
 744,52 HRK od 17.05.2013. do isplate,
 731,33 HRK od 09.07.2013. do isplate,
 752,32 HRK od 12.08.2013. do isplate,
 773,45 HRK od 30.08.2013. do isplate,
 799,47 HRK od 26.09.2013. do isplate,
 790,71 HRK od 17.10.2013. do isplate,
 814,81 HRK od 23.11.2013. do isplate,
 822,08 HRK od 23.12.2013. do isplate,
 791,87 HRK od 16.01.2014. do isplate,
 834,95 HRK od 18.02.2014. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl.

1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u
razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za
razdoblje od 01.08.2015. pa nadalje određuje se za svako polugodište uvećanjem za
tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za
referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve to u roku od 15 dana.

V Utvrđuje se da je ništetna odredba 6. Promjenljivost kamatne stope Ugovora o
kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog
bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenom
između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je
iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti
promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-
B. d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru
izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini

4 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom
kamatnom stopom."

VI Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB:  … isplatiti tužitelju I. F. iz S., OIB:
… iznos od 10.519,90 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.koja teče na iznose:

 22,88 HRK od 5.10.2007. do isplate,

 22,88 HRK od 02.11.2007. do isplate,
 23,18 HRK od 06.12.2007. do isplate,
 23,37 HRK od 07.01.2008. do isplate,
 23,56 HRK od 07.02.2008. do isplate,
 23,99 HRK od 07.03.2008. do isplate,
 81,63 HRK od 07.04.2008. do isplate,
 79,66 HRK od 05.05.2008. do isplate,
 79,75 HRK od 06.06.2008. do isplate,
 79,96 HRK od 07.07.2008. do isplate,
 78,82 HRK od 02.08.2008. do isplate,
 79,12 HRK od 09.09.2008. do isplate,
 81,52 HRK od 09.10.2008. do isplate,
 84,75 HRK od 10.11.2008. do isplate,
 83,16 HRK od 08.12.2008. do isplate,
 105,35 HRK od 07.01.2009. do isplate,
 107,04 HRK od 12.02.2009. do isplate,
 108,50 HRK od 12.03.2009. do isplate,
 105,29 HRK od 07.04.2009. do isplate,
 134,35 HRK od 06.05.2009. do isplate,
 133,40 HRK od 03.06.2009. do isplate,
 132,71 HRK od 15.07.2009. do isplate,
 132,40 HRK od 21.08.2009. do isplate,
 132,08 HRK od 18.09.2009. do isplate,
 131,20 HRK od 20.10.2009. do isplate,
 133,01 HRK od 24.11.2009. do isplate,
 132,10 HRK od 09.12.2009. do isplate,
 135,15 HRK od 15.01.2010. do isplate,
 136,79 HRK od 16.02.2010. do isplate,
 137,12 HRK od 18.03.2010. do isplate,
 140,44 HRK od 02.04.2010. do isplate,
 142,17 HRK od 15.05.2010. do isplate,
 143,73 HRK od 23.06.2010. do isplate,
 146,45 HRK od 19.07.2010. do isplate,
 147,85 HRK od 18.08.2010. do isplate,
 150,04 HRK od 20.09.2010. do isplate,
 150,59 HRK od 13.10.2010. do isplate,
 149,69 HRK od 20.11.2010. do isplate,
 160,47 HRK od 27.12.2010. do isplate,
 157,72 HRK od 19.01.2011. do isplate,

5 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

 157,17 HRK od 18.02.2011. do isplate,  155,35 HRK od 14.04.2011. do isplate,  160,81 HRK od 11.05.2011. do isplate,  168,44 HRK od 31.05.2011. do isplate,  167,68 HRK od 15.06.2011. do isplate,  165,33 HRK od 02.07.2011. do isplate,  181,85 HRK od 17.08.2011. do isplate,  179,57 HRK od 02.09.2011. do isplate,  168,83 HRK od 30.09.2011. do isplate,  167,84 HRK od 30.11.2011. do isplate,  170,40 HRK od 31.12.2011. do isplate,  170,50 HRK od 12.01.2012. do isplate,  172,51 HRK od 17.02.2012. do isplate,  170,96 HRK od 17.03.2012. do isplate,  170,82 HRK od 16.04.2012. do isplate,  171,51 HRK od 16.05.2012. do isplate,  172,56 HRK od 18.06.2012. do isplate,  170,92 HRK od 18.07.2012. do isplate,  170,60 HRK od 22.08.2012. do isplate,  167,34 HRK od 18.09.2012. do isplate,  170,88 HRK od 19.10.2012. do isplate,  171,82 HRK od 16.11.2012. do isplate,  171,79 HRK od 31.12.2012. do isplate,  167,87 HRK od 31.01.2013. do isplate,  169,36 HRK od 16.02.2013. do isplate,  169,10 HRK od 18.03.2013. do isplate,  171,77 HRK od 17.04.2013. do isplate,  166,82 HRK od 17.05.2013. do isplate,  166,08 HRK od 09.07.2013. do isplate,  167,26 HRK od 12.08.2013. do isplate,  168,45 HRK od 30.08.2013. do isplate,  169,92 HRK od 26.09.2013. do isplate,  169,43 HRK od 17.10.2013. do isplate,  170,79 HRK od 23.11.2013. do isplate,  171,20 HRK od 23.12.2013. do isplate,  169,49 HRK od 16.01.2014. do isplate,  173,01 HRK od 18.02.2014. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl.

1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u
razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za
razdoblje od 01.08.2015. pa nadalje određuje se za svako polugodište uvećanjem za
tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za
referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve to u roku od 15 dana.

6 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

VII Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju plati prouzročeni parnični trošak ovog
postupka u iznosu od 10.560,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od

02.12..2021. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate određuje za svako
polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja
kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a
koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna
banka, sve u roku od 15 dana.

VIII Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 20.05.2019. tužitelj navodi da su dana 26. 01. 2007. tužitelj i tuženik
sklopili Ugovor o kreditu broj …, solemniziran dana 29. 01. 2007. kod
javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007,
temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupovinu novog
motornog vozila, u iznosu od 34.106,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema
srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja
kredita. Predmetnim ugovorom u članku 3. određena je kamatna stopa u visini od
5,25 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama H. A.-
A.-B. d.d. Predmetni kredit otplaćivan je u mjesečnim ratama, a rok otplate je
bio 84 mjeseca. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena
njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i
nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu
valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te smatra da je cjelokupno
ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog
odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede
ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom
Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 (Visoki trgovački sud RH - Pž-
7129/13) od 04.07.2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava
potrošača pokrenula udruga P… protiv osam banaka koje posluju u RH, između
ostalog i tuženika. Što se pitanja zastare tiče, tužitelj napominje da je to pitanje
meritorno riješeno Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20.
ožujka 2018., u kojoj je izričito navedeno da pokretanjem parničnog postupka za
zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241.
ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od
trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. od 13. lipnja

2014. Što se pak pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti
CHF tiče, tužitelj uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje
odluke u korist potrošača donio i Europski sud za ljudska prava, i to u predmetima C-
26/13 (presuda od 30. 4. 2014.) i C-51/17 (Presuda od 20. 9. 2018.) i C-118/17
(Presuda od 14. 3. 2019).

2. U odnosu na nedopuštenu i nepoštenu primjena valutne klauzule izražene u
CHF, tužitelj prvenstveno navodi zakonske odredbe koje reguliraju pravni odnos
tužitelja i tuženika, te se nadalje obrazlaže stav tužitelja. Ugovaranje valutne klauzule
je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji
razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koje određuje da
je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje

7 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti
ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju
zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem
je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se
vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati
vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o
zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno,
tužitelj se poziva na odredbe čl. 81-87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih
odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača
određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav
proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom
sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona
propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 2. Ugovora o
kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne
klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik
propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi
zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu
ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je,
kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka
vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata
pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice
koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne
klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca – kune -
naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu
moć novca – kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka
monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na
euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši
u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog
perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u
odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u
odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom
poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF,
međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve
moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja
predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom
u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj
instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije
transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu
EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi
mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da
pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima
tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne
proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio
mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost
tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u
Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da
sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je
nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge

8 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je
tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja
bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen
njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke
predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi
bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi
i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik
je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s
dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa
zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.
Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da
postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim
informacijama koje su bile potrebne kako bi donio razboritu i informiranu odluku.
Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema
naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći
kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće
dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog
koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio
unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom
odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje
ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom
franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom
otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle,
tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog
nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu
tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. O svemu tome je stav zauzeo
i Europski sud za ljudska prava koji je u Presudi C-26/13 od 30. 4. 2014. Tužitelj se
poziva i na presude Europskog suda za ljudska prava C-51/17 od 20.09.2018. i C-
118/17 od 14.03.2019. Tuženik je na taj način stekao bez osnove određeni novčani
iznos koji tužitelj u trenutku podnošenja ne može specificirati s obzirom na to da mu
tuženik nije htio prije podnošenja tužbe dostaviti potrebnu dokumentaciju.

3. U odnosu na ništetnu odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj
navodi da su Ugovor o kreditu broj … tužitelj i tuženik sklopili na unaprijed
formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti
da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu
pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori
tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata
tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog
''proizvoda''. Na taj način je ugovorena u članku 6. Ugovora uređena promjenljivost
kamatne stope na sljedeći način: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne
stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog
akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je
suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne
stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom
stopom." Zakon o zaštiti potrošača (2003) propisuje da se odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Također je odredbom članka 82. ZZP utvrđeno koje se odredbe
mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: odredba kojom

9 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog,
ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje
ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije
ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca; odredba kojom se potrošaču nameću
određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti
upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije
navedeno, ništetna. Zakon o obveznim odnosima u članku 270. propisuje da je
ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272.
propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih
se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je
odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu -
naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom
činidba mora biti određena u samom ugovoru. Kako je vidljivo iz citirane sporne
ugovorne odredbe, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je
ugovorena kao promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika tj. jedne od
ugovornih strana. Sud časti Hrvatske gospodarske komore, kao mjerodavno tijelo za
strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke
prakse, odlučivao je o pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo
ugovorenih kriterija, te je zauzeo stajalište u odluci br. P-I-50/10 od 25. 3. 2011. da je
takvo postupanje nedopušteno, odnosno da jednostrano povećanje ugovorene
kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od
strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu
pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje
nepripadajuću zaradu. U obrazloženju predmetne odluke stoji da "bez obzira na
činjenicu da u RH ne postoji izričita zakonom utvrđena obveza banaka da promjenu
kamatne stope čine ovisnom o bilo kojoj referentnoj stopi, polazeći od načela jednake
vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava, i prava potrošača na
informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, stav je ovog Suda da promjena
kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika, pa tako i
banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna
metodologija izračuna." Konstatirano je da se ovom praksom povređuje pravo
potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom
sklapanja ugovora potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije
o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Za vrijeme trajanja
ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju je povećavana nekoliko puta, pa je s
početne 5,25 % značajno rasla, i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka
rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. S obzirom na navedeno,
tužitelj je osnovom nezakonito povećavane kamatne stope preplatio, odnosno
tuženik je stekao bez osnove, određeni novčani iznos koji tužitelj u trenutku
podnošenja tužbe ne može specificirati s obzirom na to da mu tuženik nije htio prije
podnošenja ove tužbe dostaviti potrebnu dokumentaciju.

4. Konačno, tužitelj napominje da je od tuženika pisanim putem zatražio dostavu
podataka - rekonstrukcije prometa po predmetnom kreditu, međutim tuženik mu
zatraženo do podnošenja tužbe nije dostavio unatoč činjenici da predmetnim
podacima tuženik raspolaže te da ih je prema sadržaju građanskopravnog odnosa
dužan dati tužitelju odnosno predmetni podaci da se mogu smatrati zajedničkim za
obje stranke. Stoga tužitelj u tužbi, sukladno odredbi čl. 186.b Zakona o parničnom
postupku predlaže sudu da službenim putem naloži tuženiku da dostavi
rekonstrukciju prometa po predmetnom kreditu i to od dana sklapanja predmetnog

10 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

Ugovora pa nadalje, kako bi se moglo izvršiti financijsko vještačenje, te kako bi tužitelj mogao konačno urediti tužbeni zahtjev nakon vještačenja.

5. Slijedom iznesenog, a nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju i nakon
što tužitelj bude u mogućnosti konačno urediti svoj tužbeni zahtjev, tužitelj predlaže
sudu donošenje presude kojom:

-(Ad I) se utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 2. Iznos, namjena i korištenje
kredita Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1.

2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-
103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti
švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.106,00
CHF (tridesetčetiritisućestotinušest švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za
CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

-(Ad II) se utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 3. Kamatna stopa Ugovora o
kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog
bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak
(CHF), a koja glasi: "...Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po
važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."
-(Ad III) se utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Otplata kredita Ugovora o
kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog
bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski
franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti 486,07 CHF
(četiristoosamdesetšest švicarskih franaka i 07/100) obračunatih po srednjem tečaju
za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

-(Ad IV) se nalaže tuženiku da na ime stjecanja bez osnove temeljem ništetne
odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF isplati tužitelju iznos koju će visinu tužitelj
odrediti nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju, odnosno nakon što se
provede financijsko vještačenje, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama
tekućima na pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa
do isplate,

-(Ad V) se utvrđuje je da je ništetna odredba 6. Promjenljivost kamatne stope
Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007.
kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007,
sklopljenom između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u
kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "Banka je ovlaštena
izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B.

d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom
Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest
Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s
promijenjenom kamatnom stopom."

-(Ad VI) se nalaže tuženiku da na ime stjecanja bez osnove temeljem ništetne
odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati tužitelju iznos koju će visinu tužitelj
odrediti nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju, odnosno nakon što se
provede financijsko vještačenje, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama
tekućima na pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa
do isplate,

-(Ad VII) se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno
sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

11 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

6. U odgovoru na tužbu od 18.06.2019. (datum na omotu) tuženik navodi da su
tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti te predlaže sudu da u cijelosti odbije
tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Ako je
pravni osnov tužbe stjecanje bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja
ništavog pravnog posla, kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda
Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 kako slijedi: ''Prema
prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod
zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare
potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći
od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja

1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare
potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u
smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu
odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.'' Dosljednom
primjenom ovakvog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja iz tužbe bila bi zastarjela,
budući da sukladno tom shvaćanju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana
sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju nastupila 26.
siječnja 2012. godine. Također, budući da tužitelj u osnovi potražuje povrat
mjesečnih anuiteta, a ovisno o pravnoj kvalifikaciji njegove navodne tražbine, u
predmetnom slučaju može se primijeniti i zastarni rok sukladno članku 226. ZOO-a
koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga
pojedinog davanja. Sukladno tome, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat anuiteta za
koje je u trenutku podnošenja tužbe dana 20. svibnja 2019. godine nastupila zastara
sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku.

7. Podredno, tuženik smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu
potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za cijeli
utuženi iznos. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba ugovora
o kreditu, tuženik navodi da je nesporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o
kreditu, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti

34.106,00 CHF. Također nije sporno da je u članku 3. Ugovora o kreditu određeno
da početna kamatna stopa iznosi 5,25 % dekurzivno godišnje i da se kredit otplaćuje
u jednakim mjesečnim anuitetima, kao ni da je prema članku 6. Ugovora o kreditu
kamatna stopa promjenjiva. Sporno je među parničnim strankama: (i) jesu li odredbe
o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu ništetne i (ii) ima
li tužitelj pravo zahtijevati isplatu na temelju navodne ništetnosti pojedinih odredbi
Ugovora o kreditu, odnosno je li tuženik stekao takve iznose bez osnove. Tužitelj
svoju tvrdnju o ništetnosti Ugovora o kreditu u osnovi temelji na utvrđenjima iz
presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine,
a koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13-4 od

13. lipnja 2014. godine („Presuda VTS-promjenjiva kamata“) te posl. br. Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine („Presuda VTS-valutna klauzula“). Sve
navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i
prava, u parničnom postupku pokrenutom od Udruge „P.“ („Parnica P.“).

8. Tuženik, a u odnosu na navodnu ništetnost odredbi ugovora glede
promjenjivosti kamate navodi da odredba članka 6. Ugovora o kreditu glede
promjenjivosti kamate nije ništetna sukladno Zakonu o obveznim odnosima, niti je
nepoštena u smislu primjenjivog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine

12 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: „ZZP/03“). U odnosu na promjenjivost kamatne
stope, tuženik navodi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo valjano i da
je takva činidba odrediva, da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz Presude
VTS – promjenjiva kamata i da odredba članka 4. Ugovora o kreditu o načinu
promjene kamatne stope nije nepoštena. U odnosu na tvrdnju tuženik da je
ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo valjano, a činidba odrediva, tuženik
prvenstveno ističe da se odredba o kamatnoj stopi Ugovora o kreditu temelji na
odredbi članka 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa (NN
153/2004, 35/2005) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
Prema toj odredbi, najviša dopuštena ugovorna kamatna stopa u novčanim
obvezama fizičkih osoba prema pravnim osobama iznosi 19% godišnje. Nesporno je
da kamatna stopa prema Ugovoru o kreditu nije bila određena niti u trećini tog
iznosa, a taj iznos nije premašila ni sukladno naknadnim izmjenama odredbi Zakona
o obveznim odnosima. Primjerice, trenutno važeća odredba čl. 26. ZOO-a određuje
da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može
biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je za te odnose vrijedila na dan
sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, a ako je
ugovorena promjenjiva kamatna stopa, uvećane za polovinu te stope. Na dan
sklapanja Ugovora o kreditu, zakonska zatezna kamata, sukladno članku 1. Uredbe o
visini stope zatezne kamate (NN 153/2004) iznosila je 15%, dok je Ugovorom o
kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,25 % dekurzivno godišnje i da je
promjenjiva. Dakle, niti naknadne izmjene propisa o najvišoj dopuštenoj visini
ugovornih kamata nisu rezultirale time da se kamatna stopa iz Ugovora o kreditu
svojom visinom približi najvišim dopuštenim stopama ugovornih kamata, a pogotovo
ne time da premaši navedene stope. Također, iako to tužitelj u tužbi ne navodi, a
imajući na umu da sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, tuženik
ističe i da odredbe članka 4. Ugovora o kreditu ne mogu biti smatrane ništetnima niti
iz razloga navodne neodređenosti i neodredivosti činidbe sukladno člancima 270. i

272. ZOO-a. Člankom 6. Ugovora o kreditu, u kontekstu promjenjivosti kamatne
stope, nije ugovorena činidba korisnika kredita – ovdje tužitelja već samo da je
kamatna stopa promjenjiva. Ništa više i ništa manje od toga. Prema tome, spomenuti
članci Ugovora o kreditu ne mogu biti ništetni pozivom na članak 270. ZOO-a.
Sukladno članku 3. Ugovora o kreditu činidba korisnika kredita sastoji se od plaćanja
jednakih mjesečnih anuiteta, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem
tečaju tuženika na dan plaćanja. Također, korisniku kredita je po sklapanju Ugovora
o kreditu uručena otplatna tablica sa iznosima svakog pojedinog anuiteta, a što je isti
potvrdio potpisom Ugovora o kreditu. Prema tome, tuženik smatra da je činidba
tužitelja iz Ugovora o kreditu bila određena odnosno odrediva budući da Ugovor o
kreditu sadrži podatke s pomoću kojih se činidba može odrediti (članak 272. st. 1.
ZOO-a). Naime, Ugovor o kreditu je jasno odredio da korisnik kredita, ovdje tužitelj,
ima obvezu plaćati iznos mjesečnog anuiteta koji dospijeva prvog dana u mjesecu.
Treba napomenuti također da tužitelj nije niti jednom od sklapanja Ugovora o kreditu
prigovorio tuženiku da ne može izvršiti svoju činidbu jer je neodređena i/ili
neodrediva. Smisao članka 272. ZOO-a leži u tome da činidba iz svakog ugovora
mora biti određena ili odrediva iz razloga da je se može prisilno ostvariti. Ukoliko
činidba ne bi bila određena ili odrediva onda ista ne bi bila utuživa. U konkretnom
slučaju Ugovor o kreditu jasno određuje da korisnik kredita vraća predmetni kredit
plaćanjem mjesečnih anuiteta, a sukladno izračunu koji sačini davatelj kredita – ovdje
tuženik. Prema tome, pozivom na mjesečne izračune anuiteta moguće je vrlo lako
utvrditi svaku pojedinu činidbu – plaćanje mjesečnog anuiteta. Iz svega gore

13 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

navedenog jasno proizlazi da je kamatna stopa Ugovora o kreditu određena odnosno
odrediva i kao takva proizvodi pravne učinke. Nadalje, tuženik smatra da se tužitelj
ne može pozivati na utvrđenja iz Presude VTS – promjenjiva kamata, a na oju se
poziva u tužbi. Tuženik jedino može pretpostaviti da tužitelj pozivanjem na
spomenutu presudu ukazuje na primjenu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN
41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09,
75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07“) budući da smatra da je naslovni sud vezan za
utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Time neizravno ukazuje
i na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a. Stav je tuženika da ovaj sud nije vezan
za utvrđenja iz Presude VTS – promjenjiva kamata budući da nema mjesta primjeni
članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a ZZP/07 i članka

502.c ZPP-a. Međutim, čak i da se utvrđenja iz spomenutih presuda mogu primijeniti
na pravnog prednika tuženika, u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o
kreditu, tj. 26. siječnja 2007. godine, na snazi je bio ZZP/03 koji, za razliku od novog
zakona koji je stupio na snagu tek 7. kolovoza 2007. godine uopće nije poznavao
takvu vrstu tužbe niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na
utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice. Štoviše, taj je zakon jedino
predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s
određenim nepoštenim postupanjem. Sukladno tome, nema mjesta pozivanju od
strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi. Međutim, čak i kada bi se
uzelo da su članci 502.c ZPP-a i 138.a ZZP/07 mogli primijeniti, tuženik ističe da je u
predmetnom slučaju pogrešno postavljen tužbeni zahtjev pa stoga isti predlaže
odbiti. Naime, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu
pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa
i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Drugim riječima, iako je
zakonodavac dao jasnu uputu u pogledu pravnog osnova zahtjeva u posebnim
parnicama koje se temelje na utvrđenjima iz kolektivne tužbe, tužitelj istu nije
poštovao, već se potpuno pogrešno poziva na navodnu ništetnost i nepoštenost
odredbi članka 4. Ugovora o kreditu. Također, tuženik smatra da odredba čl. 6.
Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope nije nepoštena, te da
tužitelj ničime nije dokazao da su odredbe iz članka 6. Ugovora o kreditu ništetne.
Materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne,
jest ZZP/03 osobito članci 81., 84. i 87. Sukladno članku 87. ZZP/03 nepoštena
ugovorna odredba je ništava. Sukladno članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj
se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu
savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 84. ZZP/03 nije
dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni
ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nesporno je da su odredbe iz
članaka 3. i 4. Ugovora o kreditu odredbe koje se tiču cijene budući da je kamata
cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi
spomenute odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne potrebno je da su kumulativno
ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; (b) da
je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; (c) da ona suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača (tužitelja). Tužitelj paušalnim navodima nastoji uvjeriti sud
da je odredba članaka 4. Ugovora o kreditu ništetna, jer osim pozivanjem na sudsku
praksu ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore potrebni uvjeti
ispunjeni. Čak i u slučaju da ima mjesta analognoj primjeni utvrđenja iz Presude VTS
– promjenjiva kamata, takva utvrđenja po kolektivnoj tužbi nisu primjenjiva

14 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

beziznimno, već ih treba analizirati uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog
slučaja. U tom smislu, tuženik smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o
spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati
između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, ali je donio odluku da
je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, u članku 15. Ugovora o
kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe poslovnih uvjeta, odluke
o kamatnim stopama i odluke o visini naknade za usluge tuženika, kao i sve njihove
kasnije izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih
pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravni
osnov za promjenu kamatnih stopa predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o
promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle o odredbi o
kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su
ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i
da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Nadalje, odredba o
promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije niti
podložna testu poštenja. Jasna, jer je već iz značenja same riječi „promjenjiva“
nesporno da ugovorena stopa nije fiksna, nego podložna promjenama prema
određenim kriterijima i kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni
dio ugovora i u njemu izričito navedena. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva,
iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije
sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na
period od više godina te je i dužna primijeniti očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne
bi bilo tako leži na tužitelju, koji to u tužbi nije obrazložio. Također, tužitelj je bio
upoznat te mu je rastumačeno značenje i doseg odredbe o promjenjivoj kamatnoj
stopi. U tom kontekstu, tuženik skreće pažnju sudu i na praksu Županijskog suda u
Puli u presudi u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u
predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope
dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa
prilagođava uvjetima na tržištu. Slijedom iznesenog, tuženik smatra da odredba
članka 4. Ugovora o kreditu ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz
razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem članka 84. ZZP/03
uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je sporna odredba Ugovora o kreditu
nepoštena budući da je ista jasna i uočljiva i razumljiva. Međutim, iako uvjeti
navedeni u točci 8. ovog podneska moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se
utvrdila ništetnost ugovorne odredbe, tuženik se osvrnuo i na i na nepostojanje
znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Da bi sporna odredba
Ugovora o kreditu, kad bi za nju prethodno bilo utvrđeno da se o njoj nije prethodno
pregovaralo te da je nejasna/neuočljiva/nerazumljiva, bila ništetna - potrebno je još
utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetne odredbe
Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje
uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije
mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i
troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu
ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u
njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te,
sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne
bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu
potrošača (tužitelja). Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom
kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope

15 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

u skladu s ugovorom. Tužitelj ustvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz
Ugovora o kreditu fiksna (ili da bi trebala biti), što naprosto nije točno. Ugovorne
strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj je na to pristao. Tužitelj je
imao izbor prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom
kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je procijenio da je za njega povoljnija
promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju
višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što
je za njega povoljnije. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu odlučio na
kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana
kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj to nije učinio i samostalno je ušao u rizik
promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog
izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do
povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Međutim, svatko tko
ulazi u rizik i na neki način se „kocka“ mora biti spreman i da je moguće da takav
izbor u konačnici rezultira i gubitkom. Iz tužbe je jasno vidljivo i to da tužitelj
zanemaruje činjenicu da se ugovaranje kamatne stope, koja je u ovom slučaju
nesporno promjenjiva, sastoji od dva osnovna, odvojena elementa – ugovaranja
promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja načina njezine promjene. Pritom, tuženik
ističe da Presudom VTS – promjenjiva kamata na koju se tužitelj poziva nije utvrđeno
da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi per se nego odredba o načinu
njezine promjene i to samo u slučaju da se ista mijenja jednostranom odlukom jedne
ugovorne strane na nepošten način. Drugim riječima, čak i u slučaju da sud u ovom
postupku utvrdi da je ništetna odredba o načinu promjene kamatne stope iz članka 4.
Ugovora o kreditu, kamatna stopa će ostati promjenjiva jer sud nije ovlašten mijenjati
volju ugovornih strana na način kako to želi tužitelj.

9. Tuženik, a u odnosu na navodnu ništetnost odredaba Ugovora o kreditu glede
valutne klauzule, navodi kako tužitelj smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli
ništetne budući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu čl. 81.
ZZP/03, a koje su ništetne sukladno čl. 87. ZZP/03.Kao i kod promjenjivosti kamatne
stope, materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima
ništetne, jest ZZP/03 osobito članci 81., 84. i 87. ZZP/03, kojima se implementiraju
relevantne odredbe Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim
uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sukladno članku 87. ZZP/03 nepoštena
ugovorna odredba je ništetna. Sukladno članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu
savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik, a nastavno na sve navedeno, smatra
da tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz Presude VTS – valutna klauzula, da
ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uopće nije podložna testu poštenja u smislu čl.
81 ZZP/03 i podredno da ista ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Tuženik
smatra da se tužitelj se ne može pozivati na utvrđenja iz Presude VTS – valutna
klauzula, a iz istih razloga zbog kojih tuženik smatra da se tužitelj ne može pozivati
na Presudu VTS – promjenjiva kamata. Nadalje, tuženik navodi da su ugovorne
odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i lako uočljive, te prema tome iste
ne mogu biti podvrgnute testu poštenja iz čl. 81. ZZP/03. Sud Europske unije je u
presudi od 20. rujna 2017. u predmetu C-186/16 zauzeo stav da se članak 4. stavak

2. Direktive 93/13, koji odgovara članku 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da
zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena
podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju

16 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i
informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema
kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen
potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu
njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno
obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za
mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu
sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi
takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Na nacionalnom sudu je
da s tim u vezi izvrši potrebne provjere. U gore citiranom odlomku iz presude od 20.
rujna 2017. u predmetu C-186/16 Sud Europske unije dao je uputu nacionalnim
sudovima na što moraju obratiti pažnju prilikom ocjene da je odredba o valutnoj
klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Drugim riječima, Sud Europske unije
postavio je kriterije prema kojima se svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli
mora procjenjivati. Sumarno, Sud Europske unije dao je uputu nacionalnim
sudovima u smislu da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako
uočljiva i time izuzeta od podvrgavanja testu poštenja ako je potrošač u trenutku
sklapanja ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti
potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za
njegove financijske obveze. Zadatak je stoga ovog suda da konkretno utvrdi da li
tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da
može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o
valutnoj klauzuli mogla imati za njene financijske obveze. Takva procjena suda treba
se vršiti od slučaja do slučaja (na pojedinačnoj osnovi) i nije moguće zauzeti
uniformni stav o tome da li je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako
uočljiva koji bi vrijedio u svim slučajevima. Ovaj stav je potvrđen od strane Suda
Europske unije u presudi od 3. lipnja 2010., C. d. A. y M. de P. d.
M., C‑484/08, t. 32. i presudi od 20. rujna 2017., R. P. A. i dr.
protiv B. R. S., C-186/16, t. 43. Sukladno navedenom, tuženik ističe
da se ne slaže sa stajalištem VTS-a izraženom u već spomenutoj presudi o valutnoj
klauzuli na koju se poziva tužitelj, kao i da nije moguće jednostavno se pozvati na
utvrđenja iz Presude VTS-valutna klauzula bez uzimanja u obzir svih okolnosti
svakog pojedinačnog slučaja. Nezavisni odvjetnik N. W. je u točki 69. svog
mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu R. P. A. i dr. protiv
B. R.S., C-186/16, t. 69 zauzeo stav da je na nacionalnom sudu da
provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni
potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili
zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba. Dakle, nezavisni
odvjetnik N. W. je mišljenja da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako
razumljiva i lako uočljiva ako je banka osigurala da potrošač razumije sadržaj
odredaba ugovora o kreditu. Tuženik smatra da će ovim putem dokazati da je
osigurao da potrošač razumije odredbe Ugovora o kreditu. Stav je tuženika da je
tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da
može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o
valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze. Razlozi za takav stav
tuženika su slijedeći. Prvo, tužitelj je potpisom Ugovora o kreditu potvrdio da ga je
pročitao i razumio. Drugo, zaposlenik banke je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu
objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli. Osim u predmetnom
slučaju, tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na
rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju,

17 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu
svjedoka. Treće, tuženik je također i općenito u svojim oglasima upućenim svim
potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o
kreditu s valutnom klauzulom, osobito s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih,
tuženik je u svom glasilu pod nazivom „H. T.“ iz 2005. upozoravao potrošače
na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u
poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove
adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u

2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače
javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a
osobito u CHF-u. U prilogu, tuženik dostavlja članke iz H. T. iz kojih je jasno
da je educirao potrošače o rizicima ugovaranja ugovora o kreditu s valutnom
klauzulom. Gore navedeno jasno dokazuje da je tuženik aktivno radio na edukaciji
svojih klijenata i potencijalnih klijenata u pogledu rizika i prednosti vezanja kredita uz
CHF i druge valute. Također, gore navedeno dokazuje da je tuženik poduzimao
aktivne korake s ciljem da njegovi klijenti i potencijalni klijenti razumiju što je valutna
klauzula, koji su njeni ekonomski učinci i što treba uzeti u obzir prije odluke o kreditu
s valutnom klauzulom. Tuženik je u više navrata upozoravao potrošače na činjenicu
da je tečaj švicarskog franka nestabilniji od tečaja eura. Navedeno pokazuje da je
svaki razboriti prosječni potrošač mogao i morao znati za razlike u valutnoj klauzuli u
eurima i u švicarskim francima. Kao daljnji primjer može poslužiti i činjenica da je
tuženik i u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 6. rujna 2005.
izričito naveo slijedeće: ''Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta
tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji
preuzima vežući svoj kredit uz EUR-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu
vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate već i mogućnosti
nestabilnog tečaja.'' Četvrto, bivši i sadašnji guverneri Hrvatske narodne banke,
gospoda V. i R. su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravala
javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za CHF. Prema tome, pored tuženika
koji je aktivno radio na edukaciji potrošača, i čelnici Hrvatske narodne banke su
također aktivno educirali širu javnost o svim aspektima i učincima kreditiranja u CHF-
u. Peto, valutna klauzula nije u 2005. godini bila novost u hrvatskom pravnom
sustavu budući da je odredba kojom se dopušta ugovaranje valutne klauzule u
Republici Hrvatskoj uvedena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim
odnosima iz 1994. Od tada pa sve do danas valutna klauzula predstavlja izrazito
često korišten pravni institut koji se čvrsto ustalio u raznim ugovornim odnosima i to
ne samo između banaka i potrošača. Tako primjerice ugovori o kupoprodaji
nekretnina ili vozila, ugovori o zakupu, ugovori o najmu i sl. izrazito često sadrže
odredbu o valutnoj klauzuli. Valutna klauzula nije uobičajena samo u kreditnom
poslovanju između financijskih institucija i potrošača, već je izrazito uobičajena u
mnogim ugovornim odnosima između potrošača samih. Šesto, opće je poznata
činjenica da su devalvacije i hiperinflacije u ne tako davnoj prošlosti bile česta pojava
na prostorima Republike Hrvatske. Svi građani koji su stariji od 40 godina sigurno se
vrlo dobro sjećaju inflacije prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. Oni nešto
stariji također se sigurno jako dobro sjećaju devalvacije jugoslavenskog dinara 1951.
za 600% kada se za jedan američki dolar moralo dati 300 jugoslavenskih dinara,
umjesto do tada 50. U pogledu inflacija na našim prostorima, najgora je bila 1989.
godine kada je premašila 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar,
hrvatski dinar naslijedio je i njegovu inflaciju. Godine 1992. godišnja inflacija
hrvatskog dinara je iznosila 938,2%, a godine 1993. je iznosila 1149,3%. Zbog visoke

18 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

inflacije hrvatski dinar bio je praktički valuta samo za sitne troškove dok su svi iole
veći iznosi i dalje preračunavani u njemačke marke da bi im se mogla predočiti
vrijednost. Imajući u vidu nesigurnost vrijednosti novca na naših prostorima, građani
su pribjegli zaštiti stvorene vrijednosti štednjom u devizama odnosno u kunama s
valutnom klauzulom. Prema statističkim podacima Hrvatske narodne banke, velika
većina depozita kućanstava je u devizama odnosno u kunama, ali zaštićena
valutnom klauzulom. Tako primjerice u 2018. ukupni depoziti kućanstava iznose
107,5 milijardi kuna. Od tog ukupnog iznosa, samo se 22,26 milijardi kuna odnosi na
depozite u kunama bez valutne klauzule. S druge strane, 5,81 milijardi kuna
vrijednosti depozita je u kunama ali vezano valutnom klauzulom većinom uz euro.
Međutim, ključan podatak je da kućanstva ukupno imaju 79,37 milijardi kuna depozita
u stranim valutama. Dakle, 79,3% ukupnih depozita kućanstava u hrvatskim
bankama je ili u devizama ili zaštićeno valutnom klauzulom. Ovakva valutna struktura
depozita u hrvatskim bankama je stabilna više-manje od 1993. kada je udjel deviznih
depozita u ukupnim depozitima u bankovnom sustavu, nakon uspješne provedbe
Stabilizacijskog programa, iznosio 78,7%. Iz navedenih podataka može se zaključiti
da je općenita razina svijesti građana Republike Hrvatske o valutnom riziku vrlo
visoka. Razlog takvoj povećanoj svijesti svakako možemo tražiti u nestabilnosti
domaće valute kroz povijest. Stoga nije životno uvjerljivo da potrošači na generalnoj
razini tvrde kako nisu shvaćali ekonomske učinke valutne klauzule kada su bili u
poziciji dužnika po kreditu, kad su očito jako dobro razumjeli valutni rizik kada su bili
u poziciji vjerovnika (štediše) te su prema tome odlučili primijeniti metodu
minimizacije tog rizika štedeći u devizama. Činjenica da građani Republike Hrvatske
veliku većinu svoje štednje drže u stranoj valuti potvrđuje da su građani svjesni
valutnog rizika i da su stoga pribjegli metodama izbjegavanja valutnog rizika na način
da svoju štednju drže u stranoj valuti, za koju smatraju da ima stabilnu vrijednost.
Konačno, tuženik ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu između stranaka
nikako nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, a pogotovo ne u
mjeri u kojoj je do promjena u tečaju švicarskog franka došlo nakon sklapanja
predmetnog Ugovora o kreditu. Navedeno također govori u prilog tome da je
ugovorena valutna klauzula neutralna prema subjektima ugovornog odnosa. Jednako
kao što je došlo do rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na kunu, moguća je
bila i obratna situacija te tuženik navedena kretanja tečaja švicarskog franka nikako
nije mogao predvidjeti. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir: da je tužitelj
potpisom Ugovora o kreditu potvrdio da ga je pročitao i razumio; da je zaposlenik
banke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg
odredbe o valutnoj klauzuli; da je tuženik i općenito u svojim oglasima upućenim svim
potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o
kreditu s valutnom klauzulom, osobito s valutnom klauzulom u CHF; da su bivši i
sadašnji guverneri Hrvatske narodne banke, gospoda V. i R. su u više
navrata u svojim javnim nastupima upozoravala javnost o rizicima vezanim za kredite
vezane za CHF; da je valutna klauzula u primjeni od 1994. te se od tada pa sve do
danas ustalila u raznim ugovornim odnosima i to ne samo između banaka i potrošača
(ugovori o kupoprodaji nekretnina ili vozila, ugovori o zakupu, ugovori o najmu i sl.);
da je općenita razina svijesti građana Republike Hrvatske o valutnom riziku vrlo
visoka, a razlog takvoj povećanoj svijesti svakako možemo tražiti u nestabilnosti
domaće valute kroz povijest što je pak za posljedicu imalo da velika većina depozita
kućanstava štedi u devizama odnosno u kunama ali uz valutnu klauzulu, posve je
jasno da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno
informacija da može samostalno procijeniti potencijalno znatne ekonomske

19 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske
obveze. Imajući to u vidu, a obzirom na pravno shvaćanje Suda Europske unije iz
predmeta C-186/16, nedvojbeno proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu koje se
odnose na valutnu klauzulu jasne, lako razumljive i lako uočljive te stoga iste ne
mogu biti predmetom ocjene poštenosti temeljem članka 84. ZZP/03. Iz toga
proizlazi da odredbe Ugovora o kreditu nisu nepoštene te da stoga nisu ništetne, a
što ima za posljedicu da tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe
Ugovora o kreditu koja sadrži valutnu klauzulu i iz tog razloga valja odbiti. Tuženik
dodaje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena u smislu čl. 81
ZZP/03. Podredno, ukoliko sud ne uvaži tuženikovu argumentaciju da je odredba o
valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te krene u ocjenu njene
poštenosti, tuženik smatra da odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te prema
tome ista nije nepoštena. Obrazlažući zašto smatra ugovorna odredba o valutnoj
klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, tuženik navodi da je,
kao prvo, odredba o valutnoj klauzuli izrijekom dopuštena Zakonom o obveznim
odnosima još od 1994. kada je po prvi puta uvedena u hrvatski pravni sustav.
Ugovorna odredba koja se temelji na važećem zakonu ne može sama po sebi
uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Radi se o zakonom
dopuštenoj mogućnosti ugovaranja odredbe prema kojoj se vrijednost ugovorne
obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike
Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Navedena zakonska mogućnost nije pravo
koje mogu konzumirati samo banke kroz ugovore o kreditu, već i bilo koji drugi
vjerovnik novčane obveze, kako bi se zaštitio od promjena vrijednosti novca u
razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka njena dospijeća. Valutna je
klauzula, stoga zakonom predviđeni instrument zaštite promijene vrijednosti novca
bilo kojeg vjerovnika, kako banaka, tako i građana i poduzetnika, odnosno bilo koje
fizičke i pravne osobe u Republici Hrvatskoj koji u određenom pravnom poslu, npr. u
ugovoru o prodaji, ugovoru o zakupu i sl. imaju zakonom dopuštenu mogućnost
ugovaranja iste. U tom kontekstu treba spomenuti da je Ustavni sud Republike
Hrvatske rješenjem broj U-I-392/2011, i dr. od 13.12.2016. odbio pokrenuti postupak
za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim
odnosima (odredba kojom je dopuštena valutna klauzula). Drugo, valutna klauzula je
mač s dvije oštrice te je podjednako opasan za vjerovnika i dužnika obveze zaštićene
valutnom klauzulom. Nije životno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama
po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača.
Naime, opće je poznato da odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da
novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju
tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Prema tome, podjednako je moguće
da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne te je prema tome bila
podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili
manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Tuženik, podjednako kao i tužitelj,
nisu u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogli predvidjeti kretanje tečaja kune
prema švicarskom franku. Povijesni podaci kretanja tečaja hrvatske kune prema
švicarskom franku pokazuju da nije bilo značajnijih fluktuacija sve do 2009. godine iz
čega proizlazi da tuženik, jednako kao i tužitelj, nisu imali razumnog osnova
predvidjeti značajnije šokove. Treće, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može
biti nepoštena budući da nije razumno očekivati da tuženik može predvidjeti kretanje
tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, niti je razumno zahtijevati od tuženika
kao banke da isključivo tuženik snosi valutni rizik. Četvrto, procjena da li odredba o

20 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na
stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i sud prilikom ocjene
poštenosti odredbe ne smije uzeti u obzir činjenice koje su se dogodile nakon
sklapanja Ugovora o kreditu, a posebice činjenice da je došlo do rasta tečaja
švicarskog franka prema kuni. Slijedom svega navedenog, tuženik tvrdi da odredbe
Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ne uzrokuju znatniju neravnotežu između
ugovornih strana na štetu potrošača te stoga iste nisu nepoštene, a prema tome niti
ništetne.

10. Tuženik, a u odnosu na u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu navodno
stečenog bez osnove i visinu tužbenog zahtjeva na isplatu, navodi da je tužbeni
zahtjev za isplatu stečenog bez osnove je neosnovan iz razloga što odredbe čije se
utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te stoga tuženik nije ništa stekao bez osnove,
već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da u ovom slučaju
uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove.
Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz
imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu,
odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno članku

1112. stavku 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo
zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao
prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije
utvrđena ništetnost konkretnih odredbi članka Ugovora o kreditu, a da tužitelj u
predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove sukladno članku 502.c ZPP-a
nije ovlašten pozivati se na utvrđenja iz kolektivne tužbe, tuženik ističe da tužitelj nije
dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala.
Nadalje, ako je tužitelj smatrao da nije bio dužan platiti iznose koji predstavljaju
razliku između početno ugovorene kamatne stope i one koja je ustvari plaćana,
postavlja se pitanje zašto isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno navedenom
članku 1112. ZOO-a, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije
zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Od značaja je da je tuženik
kamatnu stopu mijenjao u nekoliko navrata, a tužitelj nikada nije istaknuo da
zadržava pravo na povrat navodno preplaćenog. Također, nesporno je da ni ostali
uvjeti iz članka 1112. ZOO nisu ispunjeni, tj. tužitelj nije platio da bi izbjegao prisilu, a
isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Tuženik, a u odnosu na visinu tužbenog
zahtjeva, odnosno u odnosu na dio utuženog iznosa koji se odnosi na promjenjivu
kamatnu stopu, navodi da tužitelj smatra da se utužena preplata odnosi na razliku
između početno ugovorene kamatne stope od 5,25 % i stvarno plaćene kamatne
stope, te razliku između tečaja CHF na dan isplate kredita i tečaja po kojemu su
vršene uplate anuiteta. Međutim, iz tužbe je vidljivo da tužitelj smatra da bi imao
pravo na povrat uplaćenog iznosa koji bi prelazio početno ugovorenu kamatnu stopu
od 5,25 % godišnje, što je potpuno neosnovano, pogotovo ako se uzme u obzir da je
ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a ne fiksna. Iz tužbe, a niti iz sudske prakse,
ne proizlazi temeljem kojeg pravnog propisa bi osnovan bio tužbeni zahtjev na isplatu
iznosa koji premašuju, od strane tužitelja, očekivani iznos anuiteta kroz cijelo
ugovorno razdoblje. S obzirom na navedeno, iz tužbe proizlazi da tužitelj smatra da
kamatna stopa zapravo mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu,
što je izričito u suprotnosti s činjenicom valjano ugovorene odredbe o promjenjivoj
kamatnoj stopi. Naime, čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o
načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima

21 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je početno ugovorena u Ugovoru o
kreditu (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna,
odnosno da je kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno
odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna
stopa mijenjana od strane tuženika. Pritom, tuženik ističe da bi takva početna
kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna
stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno
razumna kamatna stopa. Primjerice, tuženik smatra bi se kao takva početna kamatna
stopa mogla primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s
valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljivanim u biltenima
Hrvatske narodne banke. U tom slučaju, tužitelj bi imao pravo samo na razliku
između takve početne kamatne stope i kamatne stope kako je tijekom trajanja
ugovora o kreditu mijenjana odlukama tuženika – ako bi takva razlika uopće
postojala! Svako suprotno tumačenje, tuženik ponavlja, bilo bi suprotno nespornoj
činjenici da je promjenjiva kamatna stopa valjano ugovorena između tuženika i
tužitelja. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da je odredba Ugovora
sadržane u čl. 4. bez učinka, nastaje pravna praznina u odredbi samog ugovora, s
obzirom da u Ugovoru o kreditu uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna
stopa mijenja. Nesporno je naime da sama ugovorna odredba o promjenjivosti
kamatne stope nije ništetna. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tvrdnji tužitelja da ima
pravo na traženi iznos, a koji predstavlja navodno preplaćeni iznos na ime navodno
nezakonito podignute redovne kamatne stope. Tuženik, a u odnosu na dio utuženog
iznosa koji se odnosi na valutnu klauzulu, navodi da tužitelj u tužbi nije niti pokušao
obrazložiti zašto bi imao pravo na razliku između tečaja CHF-HRK na dan sklapanja
Ugovora o kreditu i tečaja CHF-HRK po kojemu su plaćeni pojedini anuiteti. Tuženik
smatra da tužitelj nije dokazao, a niti pokušao dokazati visinu tužbenog zahtjeva u
ovom dijelu zbog čega tužbeni zahtjev treba odbiti.

11. Također, tuženik se poziva ona odredbu o zabrani manjeg značaja iz čl. 326.
st. 2. Zakona o obveznim odnosima, te ističe da s obzirom da je Ugovor o kreditu u
cijelosti ispunjen, tužitelj nema pravo isticati da su ništetni pojedini dijelovi članaka 2.,

3., 4. i 6. Ugovora o kreditu. Drugim riječima, članak 326. stavak 2. ZOO-a propisuje
mogućnost naknadnog osnaženja ugovora, odnosno ugovornih odredbi čak i u
slučaju njihove prvotne ništetnosti, ako su ispunjene dvije pretpostavke: (i) da je
uzrok ništetnosti (zabrana) manjeg značenja i (ii) da je ugovor u cijelosti ispunjen. U
predmetnom slučaju, nesporno je da je druga pretpostavka ispunjena jer je ugovor u
cijelosti ispunjen, i to još 2014. godine. U kontekstu prve pretpostavke, radi se o
pravnom standardu te je njeno ispunjenje potrebno ocijeniti od strane suda u svakom
pojedinom slučaju. Sukladno tome, da se radi o zabrani manjeg značenja proizlazi iz
prethodnih navoda iznesenih u ovom odgovoru na tužbu, a prije svega: da
ugovaranje promjenjivosti kamate nije zabranjeno ni jednim propisom u Republici
Hrvatskoj, što je potvrdio i Visoki trgovački sud u Presudi VTS-promjenjiva kamata;
da ugovaranje valutne klauzule također nije zabranjeno ni jednim propisom u
Republici Hrvatskoj, što je potvrdio i Ustavni sud u rješenju broj U-I-392/2011, i dr. od

13.12.2016. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom
Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima; da je tužitelj godinama
otplaćivao i naposljetku u cijelosti otplatio Ugovor o kreditu te se tek godinama nakon
otplate kredita odlučio pokrenuti postupak radi povrata naknadno preplaćenih
anuiteta i utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Sukladno
navedenom, čak i u slučaju da naslovni sud usvoji stajališta Visokog trgovačkog suda

22 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

iznesena u Presudi VTS-promjenjiva kamata te u Presudi VTS-valutna klauzula,
tuženik ističe da tužbeni zahtjev treba u svakom slučaju odbiti zbog ispunjenja
pretpostavki iz članka 326. stavka 2. ZOO-a.

12. Zaključno, te slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni
sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog
troška tuženiku.

13. Sud je rješenjem od 10.12.2019. usvojio manifestacijski zahtjev tužitelja, te je
tuženik uz podnesak od 07.01.2020. dostavio sudu dokumentaciju čije pribavljanje je
predložio tužitelj.

14. Tužitelj je u podnesku od 17.02.2020. postavio određen tužbeni zahtjev,
navodeći da je tuženik s podneskom od 07.01.2020. postupio po rješenju suda od

10.12.2019. i dostavio u spis traženu dokumentaciju, pa da tužitelj tim podneskom
uređuje tužbeni zahtjev. Stoga, tužitelj predlaže donošenje presude kojom:
-(Ad I) se utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 2. Iznos, namjena i korištenje
kredita Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1.

2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-
103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti
švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.106,00
CHF (tridesetčetiritisućestotinušest švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za
CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

-(Ad II) se utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 3. Kamatna stopa Ugovora o
kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog
bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak
(CHF), a koja glasi: "...Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po
važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."
-(Ad III) se utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Otplata kredita Ugovora o
kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog
bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski
franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti 486,07 CHF
(četiristoosamdesetšest švicarskih franaka i 07/100) obračunatih po srednjem tečaju
za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

-(Ad IV) se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 35.956,58 kn zajedno sa
zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos pretplate od dana
učinjene pretplate (u razdoblju od 31.10.2008. do 31.01.2014.) do isplate,

-(Ad V) se utvrđuje je da je ništetna odredba 6. Promjenljivost kamatne stope
Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007.
kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007,
sklopljenom između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u
kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "Banka je ovlaštena
izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B.

d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom
Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest
Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s
promijenjenom kamatnom stopom."

23 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

-(Ad VI) se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 9.947,69 kn zajedno sa
zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos pretplate od dana
učinjene pretplate (u razdoblju od 30.09.2007. do 31.01.2014.) do isplate,
-(Ad VII) se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno
sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

15. Tužitelj je u podnesku od 01.10.2020., a nakon provođenja financijskog
vještačenja u ovom premetu na koje nije imao primjedbi, konačno postavio tužbeni
zahtjev, navodeći da sukladno provedenom vještačenju, usklađuje tužbu i tužbeni
zahtjev te predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Iznos, namjena i korištenje
kredita Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1.

2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-
103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti
švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.106,00
CHF (tridesetčetiritisućestotinušest švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za
CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Kamatna stopa Ugovora o
kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog
bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak
(CHF), a koja glasi: "...Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po
važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."
III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Otplata kredita Ugovora o
kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog
bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski
franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti 486,07 CHF
(četiristoosamdesetšest švicarskih franaka i 07/100) obračunatih po srednjem tečaju
za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 36.172,85 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

 0,66 HRK od 02.04.2007. do isplate,  21,87 HRK od 07.03.2008. do isplate,  17,50 HRK od 07.04.2008. do isplate,  14,58 HRK od 09.10.2008. do isplate,  102,56 HRK od 10.11.2008. do isplate,  59,30 HRK od 08.12.2008. do isplate,  165,75 HRK od 07.01.2009. do isplate,  203,81 HRK od 12.02.2009. do isplate,  236,72 HRK od 12.03.2009. do isplate,  164,29 HRK od 07.04.2009. do isplate,  169,15 HRK od 06.05.2009. do isplate,  152,33 HRK od 03.06.2009. do isplate,  139,99 HRK od 15.07.2009. do isplate,  134,64 HRK od 21.08.2009. do isplate,  128,81 HRK od 18.09.2009. do isplate,  113,25 HRK od 20.10.2009. do isplate,  145,33 HRK od 24.11.2009. do isplate,

24 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

 129,29 HRK od 09.12.2009. do isplate,
 183,25 HRK od 15.01.2010. do isplate,
 212,41 HRK od 16.02.2010. do isplate,
 218,25 HRK od 18.03.2010. do isplate,
 277,06 HRK od 02.04.2010. do isplate,
 307,68 HRK od 15.05.2010. do isplate,
 335,39 HRK od 23.06.2010. do isplate,
 383,51 HRK od 19.07.2010. do isplate,
 408,30 HRK od 18.08.2010. do isplate,
 447,18 HRK od 20.09.2010. do isplate,
 456,91 HRK od 13.10.2010. do isplate,
 440,87 HRK od 20.11.2010. do isplate,
 631,89 HRK od 27.12.2010. do isplate,
 583,28 HRK od 19.01.2011. do isplate,
 573,56 HRK od 18.02.2011. do isplate,
 541,23 HRK od 14.04.2011. do isplate,
 638,03 HRK od 11.05.2011. do isplate,
 773,22 HRK od 31.05.2011. do isplate,
 759,72 HRK od 15.06.2011. do isplate,
 718,04 HRK od 02.07.2011. do isplate,
 1.010,75 HRK od 17.08.2011. do isplate,
 970,35 HRK od 02.09.2011. do isplate,
 780,09 HRK od 30.09.2011. do isplate,
 762,55 HRK od 30.11.2011. do isplate,
 807,96 HRK od 31.12.2011. do isplate,
 809,68 HRK od 12.01.2012. do isplate,
 845,24 HRK od 17.02.2012. do isplate,
 817,80 HRK od 17.03.2012. do isplate,
 815,40 HRK od 16.04.2012. do isplate,
 827,52 HRK od 16.05.2012. do isplate,
 846,24 HRK od 18.06.2012. do isplate,
 817,18 HRK od 18.07.2012. do isplate,
 811,41 HRK od 22.08.2012. do isplate,
 753,72 HRK od 18.09.2012. do isplate,
 816,49 HRK od 19.10.2012. do isplate,
 833,03 HRK od 16.11.2012. do isplate,
 832,52 HRK od 31.12.2012. do isplate,
 763,17 HRK od 31.01.2013. do isplate,
 789,51 HRK od 16.02.2013. do isplate,
 784,93 HRK od 18.03.2013. do isplate,
 832,19 HRK od 17.04.2013. do isplate,
 744,52 HRK od 17.05.2013. do isplate,
 731,33 HRK od 09.07.2013. do isplate,
 752,32 HRK od 12.08.2013. do isplate,
 773,45 HRK od 30.08.2013. do isplate,
 799,47 HRK od 26.09.2013. do isplate,
 790,71 HRK od 17.10.2013. do isplate,

25 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

 814,81 HRK od 23.11.2013. do isplate,
 822,08 HRK od 23.12.2013. do isplate,
 791,87 HRK od 16.01.2014. do isplate,
 834,95 HRK od 18.02.2014. do isplate,

pa na sve iznose sve do isplate, s time da zakonska zatezna kamata od 15.
studenog 2007. do 1. siječnja 2008. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini
stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi
HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po
prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu
utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da je ništetna odredba 6. Promjenljivost kamatne stope
Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007.
kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007,
sklopljenom između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u
kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "Banka je ovlaštena
izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B.

d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom
Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest
Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s
promijenjenom kamatnom stopom."

VI. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.519,90 kuna, zajedno sa
zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

22,88 HRK od 5.10.2007. do isplate, 22,88 HRK od 02.11.2007. do isplate, 23,18 HRK od 06.12.2007. do isplate, 23,37 HRK od 07.01.2008. do isplate, 23,56 HRK od 07.02.2008. do isplate, 23,99 HRK od 07.03.2008. do isplate, 81,63 HRK od 07.04.2008. do isplate, 79,66 HRK od 05.05.2008. do isplate, 79,75 HRK od 06.06.2008. do isplate, 79,96 HRK od 07.07.2008. do isplate, 78,82 HRK od 02.08.2008. do isplate, 79,12 HRK od 09.09.2008. do isplate, 81,52 HRK od 09.10.2008. do isplate, 84,75 HRK od 10.11.2008. do isplate, 83,16 HRK od 08.12.2008. do isplate, 105,35 HRK od 07.01.2009. do isplate, 107,04 HRK od 12.02.2009. do isplate, 108,50 HRK od 12.03.2009. do isplate, 105,29 HRK od 07.04.2009. do isplate, 134,35 HRK od 06.05.2009. do isplate, 133,40 HRK od 03.06.2009. do isplate, 132,71 HRK od 15.07.2009. do isplate,

26 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

132,40 HRK od 21.08.2009. do isplate,
132,08 HRK od 18.09.2009. do isplate,
131,20 HRK od 20.10.2009. do isplate,
133,01 HRK od 24.11.2009. do isplate,
132,10 HRK od 09.12.2009. do isplate,
135,15 HRK od 15.01.2010. do isplate,
136,79 HRK od 16.02.2010. do isplate,
137,12 HRK od 18.03.2010. do isplate,
140,44 HRK od 02.04.2010. do isplate,
142,17 HRK od 15.05.2010. do isplate,
143,73 HRK od 23.06.2010. do isplate,
146,45 HRK od 19.07.2010. do isplate,
147,85 HRK od 18.08.2010. do isplate,
150,04 HRK od 20.09.2010. do isplate,
150,59 HRK od 13.10.2010. do isplate,
149,69 HRK od 20.11.2010. do isplate,
160,47 HRK od 27.12.2010. do isplate,
157,72 HRK od 19.01.2011. do isplate,
157,17 HRK od 18.02.2011. do isplate,
155,35 HRK od 14.04.2011. do isplate,
160,81 HRK od 11.05.2011. do isplate,
168,44 HRK od 31.05.2011. do isplate,
167,68 HRK od 15.06.2011. do isplate,
165,33 HRK od 02.07.2011. do isplate,
181,85 HRK od 17.08.2011. do isplate,
179,57 HRK od 02.09.2011. do isplate,
168,83 HRK od 30.09.2011. do isplate,
167,84 HRK od 30.11.2011. do isplate,
170,40 HRK od 31.12.2011. do isplate,
170,50 HRK od 12.01.2012. do isplate,
172,51 HRK od 17.02.2012. do isplate,
170,96 HRK od 17.03.2012. do isplate,
170,82 HRK od 16.04.2012. do isplate,
171,51 HRK od 16.05.2012. do isplate,
172,56 HRK od 18.06.2012. do isplate,
170,92 HRK od 18.07.2012. do isplate,
170,60 HRK od 22.08.2012. do isplate,
167,34 HRK od 18.09.2012. do isplate,
170,88 HRK od 19.10.2012. do isplate,
171,82 HRK od 16.11.2012. do isplate,
171,79 HRK od 31.12.2012. do isplate,
167,87 HRK od 31.01.2013. do isplate,
169,36 HRK od 16.02.2013. do isplate,
169,10 HRK od 18.03.2013. do isplate,
171,77 HRK od 17.04.2013. do isplate,
166,82 HRK od 17.05.2013. do isplate,
166,08 HRK od 09.07.2013. do isplate,

27 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

167,26 HRK od 12.08.2013. do isplate, 168,45 HRK od 30.08.2013. do isplate, 169,92 HRK od 26.09.2013. do isplate, 169,43 HRK od 17.10.2013. do isplate, 170,79 HRK od 23.11.2013. do isplate, 171,20 HRK od 23.12.2013. do isplate, 169,49 HRK od 16.01.2014. do isplate, 173,01 HRK od 18.02.2014. do isplate,

pa na sve iznose sve do isplate, s time da zakonska zatezna kamata od 15.
studenog 2007. do 1. siječnja 2008. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini
stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi
HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po
prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu
utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka,
zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate
po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15
dana.''

16. Tuženik se na ročištu od 21.10.2021. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva
kao u podnesku tužitelja od 01.10.2020., no sud je na istom ročištu (list 193 spisa)
preinaku dopustio, a primjenom odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom
postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP), a stoga jer je
to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i stoga jer tužitelj, bez
svoje krivnje, nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog
postupka, a imajući u vidu da je tužbeni zahtjev usklađen s provedenim financijskim
vještačenjem u ovom predmetu, a upravo sud temeljem odredbe čl. 259. st. 1. ZPP-a
rukovodi vještačenjem, odnosno određuje zadatak vještaku, pa tužitelj prije
povođenja vještačenja u ovom predmetu nije mogao znati kakav će biti nalaz i
mišljenje vještaka.

17. Tuženik na ročištu od 21.10.2021., a u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev,
navodi da ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu i svih navoda, smatra da je
prilikom izračuna pretplate u obzir potrebno uzeti i razdoblje negativnih tečajnih
razdoblja, te izračunati ukupan zbroj pozitivnih i negativnih razlika. Predlaže konačno
postavljen tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog trošak tuženiku.

18. Tužitelj na ročištu od 21.10.2021., a očitujući se na gornje navode tuženika,
navodi da tužitelj potražuje iznose koje je tuženik stekao bez osnove temeljem
ništetnih ugovornih odredbi po svakom anuitetu kada ih je stekao. S obzirom na
navedeno, anuiteti na koje se referira tuženik nisu predmet spora, a s obzirom da u
pogledu istih ne postoji nikakav tuženikov zahtjev, a niti je tuženik dokazao pravnu
osnovu zahtjeva, kada bi zahtjeva i bilo.

28 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

19. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj … s
potvrdom javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba (list 11-16 spisa), e-mail
komunikaciju tužitelja i tuženika (list 17-19 spisa), članke objavljene u časopisu H.
t. (list 63-65 spisa), promotivne uvjete tuženika naslovljene ''H. A. A.
b. – Stambeni kredit za mlade do 40 godina uz promjenjivu kamatnu stopu –
EUR'' (list 65-67 spisa), transkripte radijskih i TV priloga, te novinske članke koje je
tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (list 68-76 spisa), prilog iz Biltena HNB-a iz
siječnja 2019. (list 77 spisa), članke naslova ''Tendencije švicarskog franka u
nepovoljnom globalnom okruženju'', ''Random walk model kretanja tečaja'' i ''Kretanje
HRK u odnosu na CHF i EUR'' koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (list 78-
82), obavijest tuženika o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj … i o
parametrima kamatne stope (list 111 i 115 spisa), otplatni plan od 18.12.2019. (list
112-114 i 116-118 spisa), pregled prometa po kreditu … (list 119-129 spisa),
obavijest o promjeni kamatnih stopa po kreditu s otplatnim planom (list 130 i 133-134
spisa), otplatni plan od 26.01.2007. (list 131 – 132 spisa), izračun pretplate koji je
tužitelj dostavio uz podnesak od 17.02.2020. (list 144-145 spisa), pregled kamatnih
stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 149-152 spisa) i u
podnesak tužitelja u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 (list
153-160 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku
za financije Z. R. iz R. v. d.o.o. iz Zagreba od 17.07.2020.
(list 167-176 spisa), te je saslušao svjedokinju, javnu bilježnicu Željku Horvat Pernar
(list 194 spisa) i tužitelja osobno (list 194 - 195 spisa).

20. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz
pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a,
te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio
da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

21. Sud primjenom odredbe čl. 4. ZPP-a nije cijenio izračun pretplate koji je tužitelj
dostavio uz podnesak od 17.02.2020. (list 144-145 spisa), jer se tuženik nije suglasio
da se ovaj izračun koristi kao dokaz u ovom postupku, a sam izračun je sačinjen po
nalogu tužitelja, izvan ovog postupka.

22. Sud, primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, uvidom u članke objavljene u
časopisu H. t. (list 63-65 spisa), te članke naslova ''Tendencije švicarskog
franka u nepovoljnom globalnom okruženju'', ''Random walk model kretanja tečaja'' i
''Kretanje HRK u odnosu na CHF i EUR'' (list 78-82), a koje je tuženik dostavio uz
odgovor na tužbu, nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, a sve
stoga jer tuženik, primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, nije dokazao kada su svi ovi
članci nastali i objavljeni, tj. da li prije ili nakon nastanka ovdje spornog odnosa
između parničnih stranaka (dana 26.01.2007.), te da li je tuženik tužitelja upoznao
sa sadržajem istih prije ili prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.

23. Sud uvidom u pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne
klauzule (list 149-152 spisa) nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu,
a sve stoga jer tuženik, primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, nije dokazao da bi imao
u ponudi upravo ovakve kredite i to za kupnju novog automobila u vrijeme
zaključenja ovdje spornog ugovora o kreditu, kao niti da je baš takve kredite nudio
tužitelju.

29 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

24. Sud uvidom u prilog iz Biltena HNB-a iz siječnja 2019. (list 77 spisa) nije
mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, jer sud (ovo je notorno) nema
potrebnih stručnih znanja kako bi ocijenio na koji način valutna struktura oročenih
depozita kućanstava i nefinancijskih društava u razdoblju od 2013. do 2018. (a koja
je prikazana u tom prilogu) utječe na odnos stranaka u ovom postupku, sve
primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a.

25. Sud uvidom u promotivne uvjete tuženika naslovljene ''H. A. A. b.
– Stambeni kredit za mlade do 40 godina uz promjenjivu kamatnu stopu – EUR'' (list
65-67 spisa) nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, sve primjenom
odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, a jer je u ovom promidžbenom materijalu tuženika
prikazana tuženikova ponuda stambenih kredita, a predmet ovog postupka je kredit
za kupnju novog motornog vozila.

26. Uvidom u transkripte radijskih i TV priloga, te novinske članke koje je tuženik
dostavio uz odgovor na tužbu (list 68-76 spisa) sud je utvrdio da je pitanje stabilnosti
valute švicarski franak bila tema o kojoj se pisalo i govorilo u medijima u Republici
Hrvatskoj prije zaključenja ovdje spornog ugovora o kreditu dana 26.01.2007.

27. Uvidom u podnesak tužitelja u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.
P-1401/12 (list 153-160 spisa) sud je utvrdio da tužitelj u kolektivnom sporu koji je
vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl. br. P-1401/12 ovim
podneskom, a kojem je postavio tužbeni zahtjev, nije tražio da se promjenjiva
kamatna stopa u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom.

28. Uvidom u e-mail komunikaciju tužitelja i tuženika (list 17-19 spisa) sud je
utvrdio da je tužitelj e-mail porukom od 25.01.2019. od tuženika zatražio dostavu
knjigovodstvene kartice kredita, prvog i cjelokupnog otplatnog plana, pregleda
kamatnih stopa i specifikaciju uplata, a tuženik mu je odgovorio dopisom od

29.01.2019. u kojem se, u bitnome, navodi da banka nije u obvezi dostaviti tužitelju
traženu dokumentaciju. Dakle, uvidom u ovu dokumentaciju sud je utvrdio da se
tužitelj 4 mjeseca prije pokretanja ovog spora obratio tuženiku sa zahtjevom da mu
dostavi traženu dokumentaciju, a taj zahtjev tužitelja tuženik je otklonio.

29. Uvidom u Ugovor o kreditu broj … s potvrdom javnog bilježnika
Željke Horvat Pernar iz Zagreba (list 11-16 spisa – dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a
isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 26.01.2007. tuženik,
kao banka i kreditor, te tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu, koji je
solemniziran kod javne bilježnice Željke Horvat Pernar iz Zagreba dana 29.01.2007.
pod brojem OU-103/2007, s ugovorenim iznosom kredita od 34.106,00 CHF u
kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja
kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, a za kupnju novog motornog vozila, uz
ugovorenu kamatu po stopi od 5,25% dekurzivno godišnje, a koja kamatna stopa je
promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili dugog akta banke.
Analizirajući citirani Ugovor o kreditu sud je utvrdio da isti sadrži sve odredbe za koje
tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to odredbe iz čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu
kojima ugovorena da su glavnica kredita i plaćanje anuiteta vezani uz valutu švicarski
franak (valutna klauzula) te odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena

30 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora, tj. tuženika.

30. Uvidom u obavijest tuženika o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj
… i o parametrima kamatne stope (list 111 i 115 spisa), otplatni plan od

18.12.2019. (list 112-114 i 116-118 spisa), pregled prometa po kreditu … (list
119-129 spisa), obavijest o promjeni kamatnih stopa po kreditu s otplatnim planom
(list 130 i 133-134 spisa) i u otplatni plan od 26.01.2007. (list 131 – 132 spisa) sud je
utvrdio kada i u kojem iznosu je tužitelj otplatio svaki obrok gore opisanog kredita (s
tim da ova činjenica među strankama i nije sporna), da je tužitelj otplaćivao kredit u
ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, s tim da je tuženik tijekom otplate
ovog kredita više puta mijenjao kamatnu stopu, po kojoj je tužitelj vršio isplate, pa je
tako nakon početno ugovorene kamatne stope od 5,25% godišnje, tuženik dana

30.09.2007. povećao kamatnu stopu na 5,60 % godišnje, dana 31.03.2008. povećao
ju je na 6,50% godišnje, dana 31.12.2008. povećao ju je na 6,80% godišnje, a dana

30.04.2009. povećao ju je na 7,30% godišnje. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno
tijekom ovog postupka da je tuženik o promjenama kamatne stope pregovarao s
tužiteljem prije početka primjene svake nove kamatne stope. Nije sporno da je u
tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni
tečaj.

31. Sud napominje da niti tužitelj, niti tuženik nisu dostavili u spis Odluku o
kamatnim stopama tuženika ili duge akte banke, tj. tuženika koji se spominju u čl. 6. i
čl. 17. Ugovora o kreditu, kao niti Opće poslovne uvjete tuženika koji se spominju u
čl. 17. Ugovora o kreditu. Stoga, sud nije mogao utvrditi sadržaj tih akata tuženika.
Osim toga, tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da bi te akte tuženika sa svim
promjenama i dopunama koje su donesene tijekom otplate predmetnog kredita
predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate citiranog Ugovora o
kreditu, a niti tuženik tvrdi ili dokazuje da je odredbe iz ovih akata tuženika, a koje su
očito rezultirale porastom početno ugovorene kamatne stope, donosio uz suglasnost
tužitelja, pa stoga ovi akti tuženika, a čiji sadržaj je sudu ostao nepoznat, a
primjenom odredbi čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje:
ZOO) nemaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

32. Sud je proveo financijsko vještačenje u ovom predmetu po stalnom sudskom
vještaku za financije Z. R. iz R. v. d.o.o. iz Z. od

17.07.2020. (list 167-176 spisa), a sa zadatkom vještaku da se očituje: 1) na okolnost
pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime promjenjive
ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio na ime ugovorene
kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme
zaključenja ugovora o kreditu, tj. 5,25% godišnje, izraženo u kunama po mjesecima i
ukupno 2) na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatilo
na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi
tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio
na dan isplate kredita, izraženo u kunama po mjesecima i ukupno, s tim da je
zadatak vještaka preplate po kamati i po valuti iskazati odvojeno i ukupno, te 3) na
okolnosti koje je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, tj. da se prilikom izračuna ne
koristi početno ugovorena kamatna stopa nego promjenjiva kamatna stopa sukladno

31 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

prosječno objavljenoj kamatnoj stopi od strane HNB-a na kredite s valutnom klauzulom.

33. U svom pisanom nalazu i mišljenju vještak u bitnome navodi da je u skladu s
utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, te prijedloga
tužitelja i tuženika, mišljenja je kako je isplaćeni iznos od 34.106,00 CHF prema
srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio protuvrijednost od

155.182,30 kn, te da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze
(28.02.2007. godine) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope
koju je u razdoblju otplate kredita primijenio kreditor, iznosi ukupno 1.868,79 CHF,
odnosno 10.519,90 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem
na dan plaćanja pojedine obveze), s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u
stupcu ''m'' Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu ''p'' Tabele 1 nalaza (u
kunama). Nadalje ističe da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze
(28.02.2007. godine) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za
valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za
valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan
u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 36.172,85
kn, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu ''q'' Tabele 1 nalaza. Konačno
navodi da ukupna razlika po osnovi promjene kamatne stope i tečaja iznosi

46.692.75 kn, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu ''r'' Tabele 1 nalaza
ili razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28.02.2007. godine) do
konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u skladu s prosječnom
objavljenom kamatnom stopom na kredite s valutnom klauzulom, iznosi ukupno 0,00
CHF, odnosno 0,00 kn, a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze
(28.02.2007. godine) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za
valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za
valutu CHF u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 38.200,35 kn, a pojedini
mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu ''q'' Tabele 1 nalaza, pa ukupna razlika po
osnovi promjene kamatne stope i tečaja iznosi ukupno 38.200,35 kn, a pojedini
mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu ''r'' Tabele 1 nalaza.

34. Očitujući se na provedeno financijsko vještačenje tužitelj je u podnesku od

01.10.2020. naveo da nema primjedbi niti prigovora na matematički izračun, no kako
onaj dio vještačenja koji je proveden prema zadatku zatraženom od strane tuženika
nije primjenjiv na ovu pravnu situaciju (ništetnost odredbi o PKS i valutnoj klauzuli
CHF, gdje sud ne može intervenirati u ugovorne odredbe nakon utvrđene ništetnosti),
te je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka tužitelj konačno postavio
tužbeni zahtjev. Tuženik se na provedeno financijsko vještačenje nije očitovao.

35. Sud je provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio, jer je stalni
sudski vještak Z. R. svoj nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno,
objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži
spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda. Sud ističe da niti stranke nemaju
primjedbi na matematički izračun vještaka. Što se tiče prijedloga tuženika da je
prilikom izračuna pretplate u obzir potrebno uzeti i razdoblje negativnih tečajnih
razdoblja, te izračunati ukupan zbroj pozitivnih i negativnih razlika, kako tuženik niti u
odgovoru na tužbu, a niti do zaključenja prethodnog postupka nije iznio ovaj dokazni
prijedlog, to sud primjenom odredbe čl. 299. st. 3. ZPP-a, ovaj dokazni prijedlog
tuženika nije uzeo u obzir. Osim toga, a sve i da je ovaj dokazni prijedlog tuženika bio

32 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

pravovremen, tuženik s ovog osnova ne stavlja nikakav zahtjev u ovom postupku, pa
bi provođenje vještačenja na ovu okolnost bilo nesvrsishodno, a sve primjenom
odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a.

36. Sud je saslušao svjedokinju, javnu bilježnicu Željku Horvat Pernar (list 194
spisa), te je njezinu iskazu poklonio vjeru, jer je iskazivala jasno i logično. No, sud iz
njezina iskaza nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, jer ova
svjedokinja nije postupala u predmetnom slučaju, već njezina prisjednica, pa ona
nema neposrednih saznanja o okolnostima zaključenja predmetnog ugovora o
kreditu. Sud je saslušao i tužitelja osobno (list 194 - 195 spisa), te je i njegovom
iskazu sud poklonio vjeru u cijelosti, jer je iskazivao jasno i okolnosno, te suglasno
sadržaju pregledane dokumentacije.

37. Sud je na ročištu od 21.10.2021. (list 195 spisa) odustao od izvođenja dokaza
saslušanjem svjedoka Ž. J., I. K. C. i I. G.,
djelatnika tuženika, a čije saslušanje je predložio tuženik, a sve temeljem svog
ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. i čl. 292. st. 6. ZPP-a, a jer bi saslušanje ovih svjedoka bilo
nepotrebno i nesvrsishodno imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, kao i utvrđenja
iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužitelj u
ovom postupku. Sud napominje da je isti stav (o tome da je nepotrebno provoditi
personalne dokaze) zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi od

19.03.2019. posl. br. Rev-3142/18-2, a koji je u citiranoj odluci iznio stav da nema
potrebe u tom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi to bilo
nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

38. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu, sud
je utvrdio da tuženik, kao banka nije s tužiteljem, kao korisnikom kredita ugovorio parametre,
metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik sa
tužiteljem pregovarao svakom prilikom kada je tuženik mijenjao kamatnu stopu, a niti je
tuženik tužitelja adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz
valutu švicarski franak.

39. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom
odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim
parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz
kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni
kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju
će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome
odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač
koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

40. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana

13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13-4 (ovo je notorno i među strankama nesporno), u točci II
izreke, između ostalog, pravomoćno je odlučeno o tome da je skupina banaka, među kojima
je i ovdje tuženik, u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povrede traju i nadalje,
povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim
ugovorima o kredita koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa
jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

41. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a određeno je da činidba mora biti moguća,
dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da

33 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
Ocjenjujući ovdje spornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope iz čl. 6. Ugovora o kreditu
sukladno gore citiranim zakonskim odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO-a, ovaj sud
nalazi da je ista odredba neodređena, a stoga jer je isključivo tuženiku dano pravo da donosi
odluke o promjeni ugovorene kamatne stope, s tim da iz provedenih i ocjenjenih dokaza u
ovom predmetu proizlazi da je tuženik samostalno, bez suglasnosti ili konzultacije sa
tužiteljem, donosio odluke o promjeni kamatnih stopa, a sukladno kojima je tužitelj vršio
isplate. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba neodređena, te kako se o istoj
nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj uslijed promjene kamatne stope
tuženiku isplatio više nego da je za cijelo vrijeme otplate bila primijenjena prvotno ugovorena
redovna kamata od 5,25 % godišnje, to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1.
ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. Zakona o
zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje: ZZP) ništetna. Stoga i temeljem
odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u
točci V.

42. Nadalje, kako je gore citirana ugovorna odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu
kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika ništetna,
a upravo temeljem iste je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem
financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, to je sud, a
primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502.c
ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u toč. VI, a jer tužitelj u konačno
postavljenom tužbenom zahtjevu traži iznos koji je upravo financijskim vještačenjem
provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužitelji izvršio
tuženiku uslijed promjene kamatne stope na više od 5,25 % godišnje, s tim da je
odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-
a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se
radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne
novine'' broj 153/2004).

43. Nadalje, tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u
Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda
Republike Hrvatske, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka
kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje
je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za
zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik),
pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
posl. broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. i posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. Valutna
klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog
suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja presuda je potvrđena
presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017 od

14.06.2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike
Hrvatske posl. broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.

44. Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan
ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor
poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i
u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju
neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Nadalje iz
konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom

34 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u
švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen
u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati
niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva
koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je
notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je
tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat
plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz
kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da
pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom
financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u
Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno
zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na
ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3.
ZOO-a načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe
prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo
zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i
sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na
način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo
odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.
Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz čl. 2., 3. i 4. Ugovora o
kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljene suprotno njenoj svrsi,
pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste
odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl.

81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. Zakona o zaštiti potrošača ZZP.-a ništetne. Stoga i
temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u
izreci ove presude u točkama I, II i III.

45. Kako su odredbe iz čl. 2., 3. i 4. Ugovora o o valutnoj klauzuli vezanoj za
švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih je
tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u
ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, to je sud, a primjenom odredbe čl. 1111.
ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502.c ZPP-a odlučio kao u izreci ove
presude u točci IV, a jer tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu traži
iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen
kao iznos pretplate koji je tužitelj izvršio tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog
franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate
kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a
i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st.

2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne
kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

46. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, Visoki trgovački sud
Republike Hrvatske u Zagrebu je u svojoj odluci br. Pž-7129/13 pravomoćno odlučio
u postupku žalbe protiv odluke Trgovačkog suda i to dana 14.06.2014. o
nedopuštenosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama, te se ima smatrati
temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s tog osnova teče
upravo od tog datuma, dok je valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo pravomoćno utvrđena ništetnom dana 14.06.2018. Kako je tužba u
ovom predmetu podnesena 20.05.2019. vidljivo je da je podnesena unutar

35 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225.
ZOO-a. Osim toga, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog
suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2):
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane
dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora,
odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1.
ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana
pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena
ništetnost ugovora.". Kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna)
utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope
sukladno jednostranoj odluci banke i ništetnost odredbi o vezivanju glavnice kredita
uz valutu švicarski franak, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena
unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz
čl. 225. ZOO-a.

47. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st.

1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u
ovom sporu s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Tužitelju je kao potreban
priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 570,00 kn i na ovu
presudu u iznosu od 490,00 kn (imajući u vidu da je tužitelj oslobođen od plaćanja
sudskih pristojbi u visini od 60%), trošak financijskog vještačenja u iznosu od

2.000,00 kn, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, koji je
odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora odmjerenu
prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Trošak zastupanja tužitelja koji je
tužitelju priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1),
sastava podnesaka od 17.02.2020. i 01.10.2020. (Tbr. 8/1), te zastupanja na
ročištima od 26.09.2019., 14.05.2020. i 21.10.2021. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za
svaku radnju, što ukupno iznosi 600 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom
od 10,00 kn, to ukupno iznosi 6.000,00 kn, a uz PDV od 25% u iznosu od 1.500,00
kn, to ukupno iznosi 7.500,00 kn. Uz trošak sudskih pristojbi i financijskog
vještačenja, ukupan parnični trošak dosuđen tužitelju iznosi 10.560,00 kn. Na ovaj
iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do
isplate, a sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12,
25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 - dalje: OZ), te je stoga sud odlučio kao u izreci
ove presude u točci VII u odnosu na naknadu parničnog troška tužitelju, s tim da je
sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se
radi o "ostalim" odnosima.

48. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154.
st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je
stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci VIII.

U Zagrebu, dana 02. prosinca 2021. godine

Sutkinja Ivana Galić

36 Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući
od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka
pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud,
pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja - uz rješenje-nalog tužitelju za plaćanje SP na presudu u iznosu od 490,00 kn

2. Pun. tuženika