Poslovni broj 40 P-546/2020-22

 

 

 

 

 

 

                    Poslovni broj 40 P-546/2020-22
                                                              

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E               

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M.B. iz P., OIB: …., koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva P. & P. j.t.d., odvjetnici u P., protiv tuženice R.Ć. iz P., OIB: …., koju zastupa punomoćnik N.D., odvjetnik u Puli, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 22. listopada 2021. u prisutnosti parničnih stranaka i njihovih punomoćnika, a odluke javno objavljene 2. prosinca 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I Nalaže se tuženici R.Ć., OIB: …. da tužiteljici M.B., OIB: …., isplati

- iznos od 60.000,00 kuna (slovima: šezdeset tisuća kuna) sa zateznim kamatama od 20. veljače 2020. do isplate,

- zatezne kamate koje na iznos od 75.000,00 kuna teku od 1. travnja 2019. do 19. veljače 2020.,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II Nalaže se tuženici R.Ć., OIB: …. da tužiteljici M.B., OIB: …. naknadi parnični trošak u iznosu od 6.900,00 kuna (šest tisuća devetsto kuna), u roku od 15 dana.

 

              III Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje    

 

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženici pozajmila iznos od 75.000,00 kuna, i to 2. listopada 2018. iznos od 30.000,00 kuna te 3. listopada 2018. iznos od 45.000,00 kuna. Zajam je dan beskamatno, s rokom vraćanja najkasnije do kraja ožujka 2019. Na navedene dane parnične stranke su zajedno bile u poslovnici banke te je voditeljica smjene I.G. vidjela kako je tužiteljica primila novac na šalteru i uručila ga tuženici. Međutim, protekom roka i nakon nebrojenih zahtjeva, tuženica tužiteljici nije htjela vratiti navedeni iznos. Tuženica je naposljetku 19. veljače 2020. tužiteljici vratila iznos od 15.000,00 kuna te ga je tužiteljica tog istog dana uplatila na svoj bankovni račun. Tužiteljica je tuženicu više puta pokušavala kontaktirati u vezi dogovora o načinu otplate preostalog pozajmljenog novca, no tuženica se ili nije javljala na telefonske pozive ili je lažno obećavala da će zajam vratiti. Kako tuženica do dana podnošenja tužbe nije tužiteljici isplatila preostalih 60.000,00 kuna, tužiteljica tužbom potražuje isplatu navedenog iznosa, kao i zatezne kamate koje na iznos od 75.000,00 kuna teku od 1. travnja 2019. do 19. veljače 2020., a na iznos od 60.000,00 kuna od 20. veljače 2020. do isplate, a potražuje i parnični trošak.

 

2. U odgovoru na tužbu, tuženica je u cijelosti osporila osnovanost tužbenog zahtjeva, negirajući da joj je tužiteljica 2. i 3. listopada 2018. pozajmila novčani iznos od ukupno 75.000,00 kuna, kao i da je nakon toga nebrojeno puta zahtijevala povrat toga iznosa, ističući da navedeno tužiteljica nije ničim dokazala, niti je tuženici poslala opomenu pred tužbu, slijedom čega se tuženica po primitku tužbe poprilično šokirala. Tužiteljica je na svojim potvrdama iz poslovne banke vlastoručno napisala određene napomene u kojima se poziva na tuženicu, ali takvi proizvoljno napisani navodi nemaju nikakvu dokaznu težinu niti značenje. Neživotno je i nelogično da bi netko nekome pozajmio znatna novčana sredstva kako to tvrdi tužiteljica, a da o tome ne postoji nikakav relevantan pisani trag. Valjda bi u tom slučaju tužiteljica i tuženica sklopile pisani ugovor o zajmu, ovjerenu izjavu o dugovanju ili bi barem postojala novčana doznaka s jednog računa na drugi u kojem bi bila navedena svrha ili razlog transakcije, a što u predmetnom slučaju ne postoji. U konkretnom slučaju, tužiteljica je otišla u poslovnu banku, sa svog računa je podignula određena novčana sredstva i nakon gotovo dvije godine tvrdi da je ista sredstva pozajmila tuženici, što dokazuje vlastoručnim bilješkama na izvadcima o prometu po svojim računima. Po toj logici bi svatko mogao tvrditi da je iznos koji je u gotovini podigao u banci nekome pozajmio i nakon dugog razdoblja to potraživati kroz sudski postupak. Postavlja se logično pitanje zašto tužiteljica to radi i zašto neosnovano tuži tuženicu. Tuženica smatra da se radi o nekoj vrsti povrijeđene taštine i ega tužiteljice, koja ne želi prihvatiti činjenicu da ju tuženica ne želi u svom životu jer ju smatra neiskrenom i prijetvornom osobom. Naime, tuženica je osoba zaposlena kao više upravni referent u zavodu te je u sklopu svojih radnih zadataka prije više od dvije godine upoznala tužiteljicu, kada je ona došla rješavati pitanje svoje mirovine nakon što se doselila u Hrvatsku, a kojom prilikom su uspostavile međusobnu komunikaciju. Od samog početka tužiteljica je htjela uspostaviti neki kontakt s tuženicom koji prelazi razinu profesionalnog odnosa te joj je govorila o svom životu, teškoj sudbini i nepravdama koje je doživljavala tijekom života od bliskih osoba i članova obitelji. Tuženica je osoba koja ljude koji na njeno radno mjesto dolaze po stručnu pomoć i savjet ne smatra samo brojevima pa je tužiteljicu slušala, s njom razgovarala, pokušala ju ohrabriti i utješiti, jer je tužiteljicu smatrala osobom koja se nakon dugo vremena vratila u Hrvatsku i koja nema nekog bliskog kome bi se mogla povjeriti. Tužiteljica je očigledno tu toplu ljudsku crtu tuženice shvatila kao poziv da sve češće dolazi na njeno radno mjesto, da s njom razgovara (čak i o stvarima koje nisu vezane za predmet rješavanja njenog mirovinskog statusa), a najčešće je dolazila u vrijeme kada tuženica odlazi na marendu između 11:30 i 12:00 sati. U to vrijeme, tužiteljica bi tuženicu nenadano dočekala ispred zgrade zavoda i započela razgovor s njom, često bi ju pozivala na marendu ili na piće u kafić, odnosno da s njom otiđe obaviti neke kratke poslovne radnje u susjedstvu. Tuženica se sažalila nad tužiteljicom i ponekad je znala prihvatiti takve pozive i vrijeme marende provesti u njenom društvu. Kako se poslovnica banke nalazi u samom susjedstvu zgrade zavoda, tako je tuženica više puta u 2018. otišla s tužiteljicom do poslovnice banke kada bi ona obavljala neke transakcije, ali tužiteljica joj nikada nije predala nikakav novac. Tuženici je nelogično zašto bi joj tužiteljica predavala tako velike novčane iznose u gotovini, kraj činjenice da tuženica nema blokirane račune u banci pa se bez problema mogla obaviti transakcija s računa na račun, što bi bilo puno brže i jednostavnije. Nelogično je da bi tuženica na to pristala, jer to podrazumijeva da bi nakon povratka s marende imala u svojoj torbici velike novčane iznose koji se lako mogu izgubiti ili bi joj netko mogao ukrasti torbicu. Tuženica ima svoje prihod od plaće, nije osoba u dugovima te u tom razdoblju nije poduzimala nikakve veće investicije da bi joj bila potrebna znatna novčana sredstva, stoga je nelogično da bi joj tužiteljica trebala pozajmiti utuženi iznos. Nakon što je tuženica doznala da većina onoga što joj je tužiteljica pričala u svom životu nije istina, shvatila je da je tužiteljica neiskrena osoba koju ne želi imati u svom životu te je odbijala pozive na druženja i smanjivala intenzitet komunikacije s tužiteljicom, a što ona očigledno nije dobro prihvatila. Tuženica smatra da su to razlozi zašto ju je tužiteljica tužila, iako dobro zna da joj nije pozajmila nikakav novac. Ukazuje da je iz djelomično dostavljenog prometa po računu tužiteljice za razdoblje od mjesec dana vidljivo da je tužiteljica vršila brojne transakcije, odnosno znatne uplate i isplate s računa. Tuženica po pričama tužiteljice zna da je ona u tom razdoblju imala brojne poslovne planove, da je završila renovaciju stana u kojem je živjela, da je imala određene zdravstvene operacije i situaciju oko rješavanja pravnog problema oko raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, a na što je trošila znatne količine novaca, pa je logičnije da je te novce podignula i plaćala za te usluge i radove koji je vršila. Tuženica je u međuvremenu doznala i da je tužiteljica osoba koja lažno optužuje i brojne druge osobe i to od članova vlastite obitelji s kojima vodi i sudske postupke pa da osoba koje su za nju vršile određene usluge ili joj pokušavale pomoći. Tako je tuženica doznala da je tužiteljica lažnog optužila i pokušala dovesti u neugodnosti i stomatologa kod kojeg je obavljala određene medicinske zahvate, a što je rezultiralo time da te osobe nisu više htjele s njom imati posla, o čemu prilože i pisanu korespondenciju s B.P., djelatnicom u stomatološkoj ordinaciji. Također, tuženica ima saznanja da je u tom razdoblju tužiteljica, nakon nepuna tri mjeseca raskinula ugovor o doživotnom uzdržavanju, što očigledno ukazuje na poprilično nestabilnu i prevrtljivu narav same tužiteljice, a što je za nju imalo i nepovoljne financijske učinke. Iz svega navedenog razvidno je da se radi o nestabilnoj osobi, osobi koja lažnog optužuje druge bez ikakvih materijalnih dokaza, a čija žrtva je poslala i tuženica. Slijedom navedenog, predlaže se da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška.

 

3. U tijeku postupka pročitane su potvrde o isplatama banke od 2. i 3. listopada 2018., izvadak iz prometa po računu tužiteljice, dokumentacija s lista 7 spisa, potvrda banke od 19. veljače 2020., dokumentacija (korespondencija) s lista 21 spisa, Sporazum o raskidu Ugovora o doživotnom uzdržavanju te izvadak iz prometa po računu tužiteljice u razdoblju od svibnja do listopada 2018. Provedeni su dokazi saslušanjem svjedokinja I.G. i H.R. te saslušanjem parničnih stranaka.

 

4. Zahtjev tužiteljice osnovan je u cijelosti.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat zajma u iznosu od 60.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 20. veljače 2020. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 75.000,00 kuna teku od 1. travnja 2019. do 19. veljače 2020.

 

6. Naime, iz tužiteljičinih navoda proizlazi da je između nje i tuženice sklopljen usmeni ugovor o zajmu na temelju kojeg je tužiteljica 2. listopada 2018. tuženici predala iznos od 30.000,00 kuna, a 3. listopada 2018. iznos od 45.000,00 kuna (sveukupno 75.000,00 kuna), koje iznose je prethodno tih dana podigla sa svog računa u banci, a koji ukupni iznos se tuženica obvezala vratiti tužiteljici najkasnije do kraja ožujka 2019., ali to nije učinila, već je svoju obvezu povrata zajma ispunila tek djelomično - u iznosu od 15.000,00 kuna kojeg je predala tužiteljici 19. veljače 2020.

 

6.1. S obzirom da tuženica osporava sklapanje ugovora o zajmu, primitak novca, kao i djelomično ispunjenje ugovora, navodeći da je podnošenje tužbe odraz tužiteljičinog povrijeđenog ega uslijed okolnosti da se tuženica više ne želi družiti s njom, u ovoj pravnoj stvari sporni su, kako osnovanost, tako i visina tužbenog zahtjeva.

 

6.2. Radi utvrđenja navedenih spornih činjenica pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, proveden je dokaz saslušanjem svjedokinja I.G. i H.R., a saslušane su i parnične stranke.

 

7. Na temelju dokaza izvedenih u tijeku postupka, ovaj je sud utvrdio da je tužiteljica zaista sa svojeg deviznog računa u banci dana 2 listopada 2018. podigla iznos od 30.000,00 kuna, a dan kasnije – 3. listopada 2018. iznos od 45.000,00 kuna. Navedeno proizlazi iz potvrda – naloga za isplatu banke od 2. i 3. listopada 2018. (list 4 i 5 spisa) te izvatka iz prometa po računu tužiteljice (list 38 spisa).

 

8. Iz iskaza svjedokinje I.G., banke d.d., proizlazi da je tužiteljice negdje 2018. pristupila na šalter u banci i zahtijevala da joj svjedokinja isplati kunsku protuvrijednost iznosa od 10.000,00 eura, i to sa njenog deviznog računa u kanadskim dolarima. S njom je tada bila tuženica R.Ć., koju je tužiteljica predstavila svjedokinji i rekla joj da tuženica radi u zavodu i da će joj posuditi navedeni novčani iznos. Kako se tužiteljica nije prethodno najavila, svjedokinja joj je isplatila iznos od 30.000,00 kuna (koliko joj je mogla isplatiti bez najave), a preostalih 45.000,00 kuna je tužiteljici isplaćen sljedećeg dana. Tužiteljica je tom prilikom potpisala isplatni listić, preuzela od svjedokinje kovertu s iznosom od 30.000,00 kuna i predala je tuženici R.Ć. s time da one nisu brojale novac, već je novac pred njima prebrojala svjedokinja. Sljedeći dan kada je tužiteljici isplaćen iznos od 45.000,00 kuna, ona je u banku došla sama, a svjedokinji nije poznato je li tuženica bila s njom i čekala ju vani. Tužiteljica joj je tada rekla da će taj iznos predati R. Svjedokinja je dalje navela da se ona i tužiteljica znaju duže vrijeme. Naime, tužiteljica je negdje 2017., kada je došla u Hrvatsku iz Kanade, došla kod svjedokinje otvoriti račun, a nakon toga se njoj uvijek obraćala u vezi isplata, najava, rezervacija i ostalih bankarskih usluga, odnosno svjedokinja je bila tužiteljičin osobni bankar. Posljednjih godinu-dvije ona i tužiteljica su se zbližile, znaju otići na kavu, a ponekad joj tužiteljica pričuva dijete te su s vremenom postale prijateljice. Tužiteljica joj je spominjala da joj tuženica ne vraća novac, ali ne zna točno gdje joj je to rekla, moguće da je to bilo u banci na šalteru. Svjedokinji nije bio poznat rok povrata sredstava niti drugi detalji u vezi te pozajmice, a ne zna ni je li tuženica vratila tužiteljici određeni novčani iznos. Navedenu transakciju je zapamtila jer joj je bilo čudno da netko nekome nakon par mjeseci površnog poznanstva posuđuje znatni novčani iznos. Kada se novac prebacuje s računa na račun ne postoji nikakvo ograničenje u smislu novčanog iznosa koji se odjednom može prebaciti. Spornog dana kada je tužiteljica pristupila u banku s tuženicom, svjedokinja joj nije sugerirala da prebaci novac s tužiteljičinog računa na račun tuženice, a to iz razloga jer je tužiteljica tražila gotovinu i ona joj je to osigurala.

 

8.1. Sud je iskaz navedene svjedokinje ocijenio istinitim, smatrajući da ona, iako u prijateljskim odnosima s tužiteljicom, nije neposredno zainteresirana za ishod postupka, niti je iskazivala na način koji bi pogodovao uspjehu tužiteljice u sporu. Imenovana svjedokinja prenijela je sudu svoja saznanja o predmetu spora, ona koja je utvrdila neposrednim opažanjem na šalteru banke (predaju iznosa od 30.000,00 kuna) ili su joj poznata zbog kazivanja tužiteljice, a primjedbu tuženice da se nakon gotovo tri godine detaljno sjeća svih okolnosti oko sporne transakcije, opravdala je ovom sudu prihvatljivim obrazloženjem da joj je bilo čudno da netko (tužiteljica) nekome (tuženici) pozajmljuje tako veliku novčanu svotu nakon kratkog poznanstva, pri čemu joj je bilo poznato da se tužiteljica nedugo prije toga doselila u Hrvatsku iz Kanade. Stav je ovoga suda da nije neobično da se svjedokinja sjeća navedene novčane transakcije, s obzirom joj je u vrijeme kada je transakcija obavljena (listopad 2018.) tužiteljica bila dobro poznata (svjedokinja je bila njena osobna bankarica), a nastavno su postale i prijateljice te su povremeno spominjale tu pozajmicu ("ona mi je par puta rekla da joj tuženica ne vraća iznos koji joj je posudila"). Slijedom svega navedenog, stav je ovoga suda da je imenovana svjedokinja iskazivala objektivno, istinito, životno i logično, a prigovorima tuženice njen iskaz nije doveden u pitanje.

 

9. Svjedokinja H.R. u svom je iskazu navela da joj nije poznato ništa u vezi premetne pozajmice, ali da u to ne vjeruje. Ona je tužiteljicu upoznala 2018. dok je radila u agenciji za nekretnine G. d.o.o. Naime, tuženica je poznavala njenog šefa M.P. i povezala ga je s tužiteljicom koja je htjela kupiti stan, a M.P. je tužiteljicu prepustio svjedokinji kako bi joj pronašla stan. Tužiteljica joj je tada ispričala svoju životnu priču, rekla je da živi kod brata, da je renovirala kat njegove kuće, da su joj sada tamo sve stvari i da je zbog toga u više navrata zvala policiju. Iz tog je razloga rekla da želi kupiti stan kako bi otišla od brata. Tužiteljica je na kraju kupila stan u J. ulici, a sve stvari pomogli su joj preseliti svjedokinja i njen suprug, koji su ujedno našli veliki kamion radi prijevoza tih stvari. Tužiteljica je čak jedno vrijeme, nekih 10 do 15 dana, živjela kod njih na V.V. Dio tužiteljičinih stvari bio je smješten kod njih, a dio su razvozili u taj novi stan. Tužiteljicu su svjedokinja i njen suprug vozili i u L., a muž svjedokinje joj je montirao namještaj u novom stanu. Tužiteljica je nastavno inzistirala da sa svjedokinjom sklopi Ugovor o doživotnom uzdržavanju prema kojem bi ju svjedokinja trebala paziti, a za uzvrat nakon njene smrti dobiti njen stan, a koji ugovor je u konačnici sklopljen, a nakon par mjeseci, kada je svjedokinja angažirala odvjetnika, i raskinut. Tužiteljica je od nje zahtijevala da o sklapanju toga ugovora ništa ne govori R. (tuženici), kao i da joj ne spominje da je kupila stan. Svjedokinji je poznato da je tuženica pomogla tužiteljici oko ostvarivanja prava na mirovinu, zna da ju je vozila gdje je trebalo, kuhala joj juhe i općenito joj bila na usluzi. O predmetnoj pozajmici oko koje se vodi ovaj spor ne zna ništa, a tuženicu osobno ne poznaje, odnosno vidjela ju je samo jednom. Nakon što je raskinula ugovor s tužiteljicom, s njom nema nikakvih kontakata. Ona i tužiteljica su svoje odnose regulirale u pisanom obliku i na tome je inzistirala tužiteljica jer ona ništa ne radi bez pisanog traga, o svemu je vodila pisane evidencije i čuvala račune.

 

9.1. Sud iz iskaza navedene svjedokinje nije utvrdio pravno relevantne činjenice s obzirom da ona nema neposrednih saznanja o predmetu spora niti su joj poznati detalji o odnosu tužiteljice i tuženice, štoviše tuženicu osobno ne poznaje i vidjela ju je samo jednom. Poznato joj je (očito iz kazivanja tužiteljice jer tuženicu ne poznaje) da su se tužiteljica i tuženica družile, da joj je tuženica pomagala glede ostvarivanja prava na mirovinu, vozila ju, kuhala juhe i bila joj na usluzi, međutim te okolnosti, osim što nisu sporne, ne ukazuju na osnovanost ili neosnovanost tužbenog zahtjeva. Imenovana je svjedokinja u svom iskazu u bitnom govorila o svom odnosu s tužiteljicom, s kojom nakon raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju (list 22 do 24 spisa), nema nikakvih kontakata niti ih želi. Međutim, međusobni odnosi tužiteljice i svjedokinje H.R. nisu predmetom ovoga postupka niti na bilo koji način utječu na odluku u ovoj pravnoj stvari.  

 

10. Također, sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje B.B., s obzirom na to da je ona u dva navrata izvijestila sud da zbog zdravstvenog stanja uzrokovanog virusom COVID-19 nije u mogućnosti pristupiti na ročište, o čemu je dostavila i medicinsku dokumentaciju, navodeći da će takvo zdravstveno stanje potrajati još nekoliko mjeseci (službena bilješka na listu 64 spisa). Stav je ovoga suda da čekanje stabilizacije zdravstvenog stanja imenovane svjedokinje ne bi bilo u skladu s načelom ekonomičnosti postupka. Naime, imenovana svjedokinja predložena je na okolnost da je tužiteljica u vrijeme kada je sa svojeg računa u banci podignula iznos od 75.000,00 kuna (kojeg je, kako navodi, pozajmila tuženici) obavljala određene stomatološke zahvate, a koja okolnost među strankama nije sporna jer ju je potvrdila sama tužiteljica, pa u tom smislu saslušanje svjedokinje B.B. nije bilo potrebno. Navedenu svjedokinju, po stavu ovoga suda, nije bilo potrebno saslušavati ni na okolnost odnosa između tužiteljice i tuženice, jer je na tu okolnost saslušana svjedokinja H.R., a pored toga, prirodu odnosa parničnih stranaka sud je utvrdio na temelju njihovih iscrpnih iskaza. Stoga, izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje B.B. nije bilo potrebno radi utvrđenja činjenica potrebnih za donošenje meritorne odluke.

 

11. Konačno, u tijeku postupka proveden je i dokaz saslušanjem parničnih stranaka.

 

              11.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se ona u prosincu 2017. preselila u Hrvatsku iz Kanade, a živjela je kod svog brata. Krajem travnja ili svibnja 2018. upoznala je tuženicu u jednoj trgovini odjećom u Puli u P. ulici, dok je s njom bila nevjesta njenog brata. Ona i tuženica su počele razgovarati i kad joj je tužiteljica rekla da je predala zahtjev za mirovinu, tuženica joj je odgovorila da je ona pravnica zaposlena u zavodu i neka joj se obrati ako joj nešto treba. Kako je tužiteljicu zanimalo kada će dobiti mirovinu jer je dopunsko osiguranje plaćala preko 2.000,00 kuna mjesečno, tuženica joj je obećala da će to provjeriti i nastavno joj je telefonskim putem odgovorila da mora čekati. U međuvremenu su se ona i tuženica sprijateljile, posjećivale su jedna drugu i zvale se. Jednom prilikom su se na poziv tužiteljice našle u jednoj slastičarnici na tržnici te je tužiteljica tuženicu molila za pomoć, odnosno da joj nađe nekog tko se bavi nekretninama kako bi joj pomogao naći stan, a sve iz razloga jer je tužiteljica imala problema s bratom kod kojeg je živjela i u čiju je nekretninu ulagala. Tuženica joj je preporučila jednog gospodina – njenog prijatelja koji je radio u agenciji za nekretnine, a koji ju je upoznao s gospođom H. i rekao da će joj ona pomoći naći stan. U međuvremenu su tuženica i ona postale veće prijateljice i jednom prilikom, dok je tužiteljica bila kod tuženice, tuženica ju je upitala može li joj posuditi novac, a tužiteljica je rekla da nema jer joj brat duguje. Nakon nekog vremena tuženica je ponovno upitala tužiteljicu je li joj brat vratio novac, a nakon što je odgovorila da je, pitala ju je može li joj posuditi 75.000,00 kuna. Nije rekla zašto joj je potreban taj novac, ali je spominjala neka dugovanja i kredite, a pritom je bila uznemirena i crvenila se. Tužiteljica je pristala posuditi joj novac pa su zajedno otišle u banku, a to je bilo u listopadu 2018., točnije 4. ili 5. listopada. U banku su otišle dva dana za redom, prvi dan tuženica nije htjela ući u banku s tužiteljicom, a drugi dan je na njeno inzistiranje otišla. Tužiteljica je u banci podigla traženu novčanu svotu, i to na način da je službenica banke I.G. prebrojila novac i predala joj ga u koverti, a tužiteljica je pred I. taj novac proslijedila tuženici. Inače su ona i I.G. prijateljice te se posjećuju možda jednom mjesečno ili rjeđe, a ponekad njenom djetetu tužiteljica kupi cipele. Tuženica ju je nastavno, nakon nekih tjedan dana ili tjedan i pol htjela prisiliti da ode u banku i na svoje ime podigne kredit u iznosu od 50.000,00 kuna, ali joj je bankovna službenica rekla da nije kreditno sposobna i objasnila joj da će, ukoliko ona digne kredit za nekog drugog, za taj dug i odgovarati. Tuženica joj je, nakon što je tužiteljica kupila stan, par puta donijela juhu i pomogla joj je kada joj je stigao namještaj za stan, a kada ju je tužiteljica upitala treba li joj platiti za tu pomoć, odgovorila je da ne treba jer su prijateljice. Nastavno joj je tuženica našla i stomatologa u R., riječ je o B.B. - tuženičinoj prijateljici. Gospođa B. joj nastavno nije htjela izdati račun za pružene usluge u iznosu od oko 30.000,00 kuna, odnosno izdala joj ga je tek nakon intervencije njenog punomoćnika. Smatrala je potrebnim to navesti iz razloga jer ju je jednom tuženica upitala bi li joj posudila iznos od 100.000,00 kuna za B.B. a koji iznos bi joj B. vratila s kamatama jer ima nekretnine, a tuženica joj je rekla da to ne dolazi u obzir. Taj novac ju nije pitala B.B., već tuženica za nju. Tuženica joj je po primitku novca rekla da mogu otići kod bilježnika, čak joj je predočila jedan papir na kojem je pisalo da joj je tužiteljica posudila novac i rekla da će s time otići kod bilježnika, ali tu ispravu ovjerenu po bilježniku joj nikad nije vratila, već je za to nalazila razne izgovore. Rok za povrat novca odredila je sama tuženica, a nakon isteka roka tuženica je rekla da nema novaca, da joj sad ne može vratiti te je stalno produljivala taj rok. Jednom prilikom su se srele u I. i tužiteljica joj je rekla neka se srami, a tuženica ju je ušutkavala, rekla je da ljudi čuju, čak joj je ponudila da ju vozi doma, na što tužiteljica nije pristala. Tuženici je 2019. kao poklon za Božić dala iznos od 4.000,00 kuna, a njenim kćerkama svakoj po 200,00 kuna u čestitki za Božić, tuženica joj je zahvalila, ali nije bila naročito srdačna, dok su je njene kćerke nazvale kako bi joj se zahvalile. Tužiteljica joj je to dala kao poklon jer su si one i dalje bile dobre i nije joj zamjerila što joj nije vratila novac jer ju je smatrala prijateljicom i mislila je da nema za vratiti. Jednom prilikom nakon isteka roka za povrat zajma tužiteljica je nazvala tuženičinu kćerku i s njom otišla u grad na kavu. Kćerka tuženice joj je rekla da ona i njena tata ne znaju ništa o tom dugovanju, čak joj je ponudila da joj vrati iznos od 60.000,00 kuna, ali tužiteljica na to nije pristala jer nije bilo riječ o njenom dugu. Vezano za to, tuženica ju je nastavno nazvala vičući na nju da joj je kćerka zbog tog susreta završila u bolnici, a tužiteljica smatra da nije zbog toga nego zbog činjenice što ju je bilo sram zbog postupaka njene majke. Rok za povrat zajma odredila je tuženica. Tuženica ju je jednom prilikom u 2020. nazvala i rekla da će joj vratiti novac te su se one našle u gradu u jednom restoranu preko puta D. Tuženica joj je te prigode predala iznos od 15.000,00 kuna u apoenima od po 1.000,00 kuna, a ostatak novca se obvezala vratiti kada bude imala. Tuženici navedeni iznos nije uplatila preko računa jer se tako nisu dogovorile. U jesen 2018. kupila je stan, a krajem 2018. je napravila garažu i te radove je platila u gotovini.

 

11.2. Sud je prilikom saslušanja tužiteljice tuženici zabranio postavljanje pitanja što joj je tužiteljica govorila o svom suprugu jer navedeno pitanje nije relevantno za utvrđenje i ocjenu odlučnih činjenica niti za ocjenu utemeljenosti tužbenog zahtjeva. Iz istog razloga zabranjeno je pitanje je li tužiteljica za vrijeme dok je bila u Hrvatskoj zaključila i raskinula neki ugovor o doživotnom uzdržavanju, jer sklapanje ugovora s nekim trećim osobama također nije relevantno za ocjenu tužbenog zahtjeva.

 

11.3. Iz iskaza tuženice proizlazi da je ona već dvadeset pet godina djelatnica zavoda i da nikada nije imala nikakvih problema na poslu niti problema kakvi su predmetom spora. Ona je tužiteljicu zaista srela u trgovini M. koja se nalazi blizini njenog posla. Naime, u toj trgovini radi njena prijateljica N. koja je ujedno prijateljica ili poznanica sa nevjestom tužiteljičina brata. Predmetnog dana tužiteljica, nevjesta njenog brata i tuženica su istovremeno bile u dućanu i N. ju je zamolila može li za tužiteljicu provjeriti zahtjev za mirovinu koji je ona predala i rekla da čeka odluke već godinu dana. Tuženica je rekla da će to provjeriti i nakon nekih tjedan ili deset dana tužiteljica je nenajavljeno došla ispred zavoda i upitala ju mogu li otići na kavu. Na kavi joj je ispričala svoju tužnu priču, rekla joj je da joj je muž umro, a tuženica je poslije saznala da to nije istina, da je došla u Hrvatsku i da godinu dana čeka odluku o mirovini. Ona nije trebala dobiti veliku mirovinu, ali čim bi ostvarila pravo na mirovinu ostvarila bi i pravo na besplatno zdravstveno osiguranje, a do tada je kao stranac plaćala zdravstveno osiguranje 2.000,00 kuna mjesečno i neki lijek u iznosu od 2.400,00 kuna. Tuženica joj je obećala da će to provjeriti, a do tada nije provjeravala jer nije imala tužiteljičine podatke. Nastavno je vidjela da je predmet bio u radu kod njene kolegice S.P., ali da ga je ona otpremila u Z. i ta kolegica joj je rekla da je poslala u Kanadu dvije požurnice jer je nedostajala neka dokumentacija. Ujedno ju je upozorila da je tužiteljica jako neugodna stranaka, a tuženica je tada pomislila da to nije ni čudno s obzirom na to da se njen predmet toliko dugo rješava. Nazvala je tužiteljicu i sugerirala joj da među svojim dokumentima provjeri ima li tu dokumentaciju koja nedostaje. Tužiteljica je nakon toga dolazila kod nje skoro svaki dan, odnosno svaki drugi ili treći dan, one bi otišle u P. na kavu, a nekad bi zajedno otišle kupiti marendu u pekaru K. na tržnici. Tužiteljica joj je uvijek govorila da čuva svu dokumentaciju i sve račune te da popisuje sve što je platila, pa tuženica smatra da je stoga jako čudno da bi joj bez ikakvog pisanog traga posudila toliki novac za tako kratko vrijeme poznanstva. Jedne prilike, negdje u srpnju 2018., kada se tuženica spremala na godišnji, po pozivu tužiteljice našla se s njom nakon posla u kafiću Č.. Tužiteljica ju je dočekala uplakana i uznemirena te joj je rekla da ju je brat istjerao i da nema kamo. Kako je naišao jedan tuženičin poznanik koji ima agenciju za nekretnine, oni su izmijenili brojeve i dogovorili se da će se čuti. Tuženica je nastavno zvala svog bivšeg susjeda M.P. koji je imao agenciju za nekretnine, a zvala ga je kako bi tužiteljici našao stan. Tužiteljica toga dana nije imala kamo, a tuženica ju nije htjela povesti kod sebe pa ju je odvela kod njene tete na V. Poslije ju je tužiteljica opet zvala, čak je s njom i njenom tetom popila kavu, a nakon toga je otišla na godišnji van Hrvatske i nije ju bilo mjesec dana. Kada se vratila kolegice s posla sugerirale su joj kako bi se mogao riješiti tužiteljičin slučaj vezano za mirovinu i ona je tada kontaktirala tužiteljicu i rekla joj da pokuša naći rješenje o priznanju prava na mirovinu u Kanadi. Ona je tada među dokumentacijom koju joj je predočila tužiteljica saznala da je ona u tih mjesec dana kupila stan i potpisala ugovor o doživotnom uzdržavanju s djelatnicom agencije, a tuženica je bila jako iznenađena jer joj tužiteljica o tome ništa nije rekla. Na upit suda zašto smatra da joj je tužiteljica to trebala reći, tuženica je odgovorila da joj se tužiteljica često obraćala, tražila od nje savjete i pitala ju kako se može razvrgnuti oporuka i ugovor o darovanju, pa je tuženica stoga bila šokirana što je tužiteljica sve to napravila tako brzo i s djelatnicom agencije. Tuženica je tužiteljicu čak uputila jednom njenom prijatelju odvjetniku koji joj je četiri sata objašnjavao i ništa joj nije naplatio. Tuženica je dalje iskazala kako ona tužiteljicu nije iskorištavala, već ju je žalila smatrajući da se radi o osobi koju su iskoristili, a kasnije, kada se ispostavilo suprotno i kada je shvatila o kakvoj se osobi radi počela se od nje udaljavati. Kada je ona potpisala Ugovor o doživotnom uzdržavanju primila je svoju kumu M. kod sebe i ona joj je jednom prilikom, kad je bila kod tužiteljice i kad su ostale same, rekla da ne zna kako će preživjeti jer se boji tužiteljice. Ta je žena nakon 10 dana završila na psihijatriji. Tuženica je dalje iskazivala kako je toga dana došla kod tužiteljice jer ju je ona molila da je odveze u L. vezano za zamjenu neke garniture. Tuženica ju je zaista odvela u L. i sa šeficom uspjela dogovoriti zamjenu garniture. Na upit je li joj tužiteljica ikad posudila ikakav novac, tuženica je odgovorila da joj tužiteljica, a ni itko drugi nikada nije posudio nikakav novac. Tužiteljica joj je pričala da je posudila novac svom rođaku u L., da je sinovima svoje kume posudila 40.000,00 eura te da je posudila novac prijateljici iz S. koja je došla iz Kanade, a tuženica ju je nakon toga samo pitala od kud su se pojavili svi ti ljudi s obzirom na to da joj je prethodno govorila da nema nikoga. Na upit je li s tužiteljicom ikada bila u banci, tuženica je odgovorila da je, da je možda jednom s njom ušla u banku jer je padala kiša, ali ju je par puta znala čekati ispred banke jer joj je to bilo usput dok se vraćala na posao. Te prilike kad je s tužiteljicom ušla u banku nije s njom bila na šalteru, a niti su joj tužiteljica ili I.G. predale kovertu s novcem. Tužiteljica je tada obavljala poslove isključivo za sebe. Jednom prilikom je tužiteljici prije njenog odlaska u T. posudila 200,00 eura jer joj svjedokinja I.G. nije riješila karticu. Taj joj je novac tužiteljica vratila, a tuženica smatra da je iz toga vidljivo da nije bila u situaciji da od tužiteljice traži novac. Na pitanje o svojoj financijskoj situaciji, odgovorila je da od 1996. ima stan u centru grada, a osim toga ima dva stana u Z. od 2000., ima auto, a njen suprug (diplomirani ekonomist) i kćerke (arhitektica i doktorica) su zaposleni. Nije blokirana niti u minusu te nema dugovanja prema trećim osobama pa nije od nikoga posuđivala novac, a da joj je trebao otišla bi u banku jer je kreditno sposobna. S tužiteljicom se družila nekoliko mjeseci, a kada je saznala pravu istinu o njoj se od nje udaljila. Tužiteljica je nastavno ishodila pravo na mirovinu, a ona joj je u tome pomogla svojim savjetima kao što bi i svakoj stranci. Tužiteljici nije vratila iznos od 15.000,00 kuna. Tužiteljica je to potraživanje izmislila, a ona je u cijeloj toj priči bila naivna.

 

              11.4. Iz iskaza parničnih stranaka ovaj je sud utvrdio da se tužiteljica krajem 2017. doselila u Hrvatsku iz Kanade, da su se tužiteljica i tuženica upoznale i započele konverzaciju par mjeseci nakon toga u jednoj trgovini odjećom u P., pri čemu je tuženica, inače zaposlena u zavodu, obećala tužiteljici provjeriti u kojoj je fazi njen zahtjev za mirovinu, a što je tužiteljici bilo važno jer bi ostvarivanjem prava na mirovinu ostvarila i pravo na besplatno zdravstveno osiguranje, a koje je tada plaćala 2.000,00 kuna mjesečno. Tužiteljica i tuženica su se nastavno sprijateljile i počele družiti, najčešće su zajedno odlazile na kavu kad je tuženica bila na marendi, a znale su se vidjeti i nakon posla. Tuženica je tužiteljici, osim što joj je davala savjete u vezi ostvarivanja prava na mirovinu, pomogla i u nekim drugim situacijama, pa je tako tužiteljicu povezala s agentom za nekretnine kada je nakon svađe s bratom htjela kupiti stan, a pomogla joj je i glede zamjene garniture u L. pri čemu je pregovarala sa šeficom. Sve navedeno proizlazi iz, u tom dijelu, u bitnom suglasnih iskaza parničnih stranaka.

 

11.5. Međutim, iskazi tužiteljice i tuženice su, u pogledu činjenica pravno relevantnih za ovaj spor – sklapanja ugovora o zajmu i djelomičnog povrata zajma, dijametralno suprotni, što je i očekivano s obzirom na njihove navode iznijete u prethodnom tijeku postupka. Naime, dok tužiteljica tvrdi da je tuženici na njen zahtjev pozajmila iznos od ukupno 75.000,00 kuna s rokom vraćanja do kraja ožujka 2019., a koji zajam nije vraćen u cijelosti već u iznosu od 15.000,00 kuna, tuženica u potpunosti negira primitak navedenog novčanog iznosa, kao i djelomično ispunjenje obveze, navodeći da je tužiteljica sve to izmislila.

 

11.6. Međutim, sagledavajući njihove iskaze u sklopu ostalih provedenih dokaza, a posebno uzimajući u obzir iskaz svjedokinje I.G., koji je (kako je već obrazloženo) ocijenjen istinitim, ovaj je sud utvrdio da je među strankama zaista sklopljen ugovor o zajmu, a koji je od strane tužiteljice i izvršen na način da je 2. listopada 2018. sa svog računa u banci podigla iznos od 30.000,00 kuna, a dan kasnije 3. listopada 2018. iznos od 45.000,00 kuna, koje iznose je istog dana predala tuženici. Naime, svjedokinja I.G. u svom je iskazu navela da je tužiteljica pristupila u banku zajedno s tuženicom zahtijevajući isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 10.000,00 eura sa svog računa u kanadskim dolarima, rekavši da će taj iznos posuditi tuženici. Kako joj se predmetni novčani iznos nije mogao isplatiti bez prethodne najave, službenica u banci (svjedokinja I.G.) isplatila joj je iznos od 30.000,00 kuna koji je tužiteljica u njenoj nazočnosti predala tuženici, dok je po ostatak novaca u iznosu od 45.000,00 kuna tužiteljica došla sutradan (pri čemu je isplata navedenih novčanih iznosa utvrđena i uvidom u naloge za isplatu od 2. i 3. listopada 2018. - list 4 i 5 spisa). S obzirom da je sud na temelju iskaza svjedokinje I.G. utvrdio da je tužiteljica zajedno s tuženicom pristupila u banku 2. listopada 2018. s namjerom da podigne novčani iznos od 75.000,00 kuna i pozajmi ga tuženici te s obzirom da je tom prilikom u prisutnosti I.G. tuženici predala iznos od 30.000,00 kuna (koliko je taj dan mogla podići bez prethodne najave), ovaj sud vjeruje tužiteljici kad iskazuje da je tuženici predala i drugi dio iznosa (odnosno 45.000,00 kuna) koji je tužiteljici isplaćen sljedećeg dana – 3. listopada 2018. Stoga, da sud nije prihvatio iskaz tuženice u dijelu u kojem u cijelosti negira primitak navedenog iznosa navodeći da je tužiteljica sve to izmislila, jer je njen iskaz u tom dijelu suprotan ostalim izvedenim dokazima, posebno iskazu svjedokinje koja je kao službenica banke nazočila predaji novčanog iznosa od 30.000,00 kuna, dok tuženica nije predočila valjano obrazloženje na temelju kojeg bi sud mogao utvrditi da se ne radi o zajmu. Pritom, ovom sudu nije logično ni životno uvjerljivo da bi službenica banke koja nije osobno zainteresirana za ishod postupka lažno iskazivala o predaji iznosa od 30.000,00 kuna tuženici, kao ni da bi, da je željela svojim iskazom pogodovati tužiteljici, iskazivala o predaji samo dijela utuženog iznosa. Valja još ukazati da ovaj sud nije posebno cijenio nepodudarnost u iskazima tužiteljice i svjedokinje I.G.u dijelu u kojem I.G. iskazuje da je tuženica prvi dan pristupila s tužiteljicom u banku, dok tužiteljica iskazuje da je pristupila s njom drugog dana. Naime, ovom sudu je vjerojatnije da su tužiteljica i tuženica zajedno pristupile u banku prvi dan, s obzirom na to da je namjera tužiteljice bila podići cjelokupni iznos od 75.000,00 kuna i predati ga tuženici. Međutim, kako su i tužiteljica i svjedokinja G. suglasne u dijelu u kojem govore da je tuženica s tužiteljicom pristupila jedan od ta dva dana kada je podizan novac, navedena nepodudarnost nije utjecala na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

11.7. Sud je ocijenio istinitim dio iskaza tužiteljice u kojem iskazuje o dospijeću zajma (kraj 2019.), kao i dio njenog iskaza u kojem navodi da joj je tuženica 19. veljače 2020. vratila iznos od 15.000,00 kuna, a koji je ona potom uplatila na svoj račun (što proizlazi i iz naloga za uplatu – list 8 spisa).

 

11.8. Ovaj sud nije posebno cijenio navode tužiteljice da je tuženica nakon predaje zajma od nje dodatno zahtijevala da na svoje ime podigne kredit u iznosu od 50.000,00 kuna, kao i da je zahtijevala iznos od 100.000,00 kuna za gospođu B.B. Nisu posebno cijenjeni ni navodi tuženice da je tužiteljica nekim drugim osobama pozajmila znatne novčane iznose. Naime, spomenuti navodi, osim što nisu dokazani nekim drugim dokazima, nisu ni relevantni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

11.9. Na neosnovanost tužbenog zahtjeva ne upućuje ni okolnost što je tužiteljica utuženi novčani iznos predala tuženici u gotovini, bez prethodno sklopljenog pisanog ugovora ili ovjerene izjave o dugovanju, iako je navedeni iznos (s obzirom da ga je podigla sa svog računa) mogla jednostavno prebaciti sa svog na račun tuženice. Naime, ugovor o zajmu je konsenzualan i neformalan ugovor, što znači da do sklapanja ugovora dolazi sporazumom stranaka, a pisana forma nije pretpostavka valjanosti toga ugovora. Naravno da bi tužiteljica lakše dokazala za ovaj postupak pravno relevantne činjenice da je ugovor o zajmu sklopljen u pisanom obliku, odnosno da o sklapanju ugovora ili prijenosu novca postoji ikakav pisani trag. Međutim, kao što je obrazloženo, nedostatak pisane forme u konkretnom slučaju, a s obzirom na ostale izvedene dokaze i isprave sadržane u spisu, ne upućuje na neosnovanost tužbenog zahtjeva.

 

11.10. Valja još ukazati da je tuženica u tijeku postupka isticala kako nema nikakvih dugovanja ni kredita te da nije imala razloga za sklapanjem ugovora o zajmu s tužiteljicom, a da joj je trebao novac, otišla bi u banku jer je kreditno sposobna. Ovaj sud na temelju izvedenih dokaza zaista nije utvrdio koja je bila pobuda tuženice za sklapanje ugovora o zajmu, ali s obzirom da iz stanja spisa ne proizlazi da bi se radilo o nedopuštenoj pobudi (čl. 273. u vezi s čl. 271. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), to u konačnici ne utječe na valjanost ugovora i obveza koje iz njega proizlaze.

 

12. Slijedom svega navedenog, ovaj je sud utvrdio da je između tužiteljice i tuženice sklopljen ugovor o zajmu na temelju kojeg je tužiteljica u dva navrata predala tuženici ukupni iznos od 75.000,00 kuna (2. listopada 2018. iznos od 30.000,00 kuna, a 3. listopada 2018. iznos od 45.000,00 kuna), a koji iznos se tuženica obvezala vratiti do kraja ožujka 2019., ali to nije učinila, već je nakon proteka roka, i to 19. veljače 2020., djelomično ispunila svoju obvezu povrata zajma, vraćanjem iznosa od 15.000,00 kuna.

 

13. S obzirom na to da tuženica kao zajmoprimac nije u cijelosti ispunila svoju obvezu vraćanja zajma, valjalo ju je obvezati da tužiteljici kao zajmodavcu isplati ostatak zajma u iznosu od 60.000,00 kuna na temelju odredbe čl. 504. u vezi s čl. 499. st. 1. ZOO.

 

13.1. Tužiteljici pripadaju i zatezne kamate od dana dospijeća do isplate (čl. 183. st. 1. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO), s time da zatezne kamate na iznos od 75.000,00 kuna teku od 1. travnja 2020. do djelomičnog povrata zajma 19. veljače 2020., dok od 20. veljače 2020. do isplate zatezne kamate teku na preostali iznos zajma od 60.000,00 kuna.

 

14. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj je tuženica na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) dužna naknaditi troškove postupka.

 

14.1. Tužiteljici pripada iznos od po 1.250,00 kuna za sastav tužbe (Tbr. 7.1. u vezi s Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje: Tarifa) te zastupanje na ročištima 8. travnja 2021., 20. srpnja 2021. i 22. listopada 2021. (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 42 Tarife). Tužiteljici se priznaje i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 950,00 kuna, ukupno 6.900,00 kuna.

 

15. Tuženica nije uspjela u sporu pa je njen zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

 

U Puli 2. prosinca 2021.

 

        Sutkinja

 

                                                                                                 Izabela Barbić     

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

 

 

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćniku, uz sudsku pristojbu za presudu

2. Tuženici po punomoćniku