Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1784/19-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća te sudske savjetnice Maje Domac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. z. d.o.o. B., kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog ureda G. M. i L. P., R., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba R. Ž. iz R., i D. M. iz Republike Slovenije, S., koje zastupa opunomoćenica A. L., odvjetnica u R., u predmetu radi naknade za eksproprirano zemljište, odlučujući o žalbama protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-30/18 od 1. veljače 2019., na sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2021.
Žalbe se odbijaju i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-30/18 od 1. veljače 2019.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-943-05/17-01/40, urbroj: 514-04-02-01-01-17-02 od 13. studenog 2017. Navedenim rješenjem tuženika je, povodom žalbe zainteresiranih osoba, poništeno rješenje Ureda državne uprave u P.-g. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, klasa: UP/I-942-05/05-01/02, urbroj: 2170-04-02/8-17-61 od 14. kolovoza 2017. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Tim prvostupanjskim rješenjem u točki 1. izreke zainteresiranim osobama je utvrđena naknada za eksproprirane nekretnine u k.o. C. – Č. u ukupnom iznosu od 608.456,55 kuna te je u točki 2. izreke utvrđeno da im je ukupan iznos naknade iz točke 1. izreke već u cijelosti isplaćen i to temeljem pravomoćnog djelomičnog rješenja istog tijela, klasa: UP/I-942-05/05-01/02, urbroj: 2170-77-03-06-15 od 22. rujna 2006., a sukladno sporazumu o načinu isplate glavnice i zakonskih zateznih kamata od 29. svibnja 2014. sklopljenog između zainteresiranih osoba i tužitelja te da korisnik izvlaštenja više nije u obvezi isplate istog.
2. Protiv pobijane presude zainteresirane osobe su izjavile žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Ističu da, unatoč tome što je tužbeni zahtjev odbijen, imaju pravni interes za podnošenje žalbe zbog pogrešnih utvrđenja i prekoračenja ovlasti prvostupanjskog suda pri donošenju pobijane presude u pogledu pravne prirode sporazuma od 29. svibnja 2014. Navode da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za obustavu upravnog postupka s obzirom da je pitanje naknade za eksproprirano zemljište riješeno sporazumom od 29. svibnja 2014. sklopljenim između tužitelja i zainteresiranih osoba, koji je izvršen te nije poništen, slijedom čega upravni postupak treba obustaviti, a ne u ponovnom postupku provoditi novo vještačenje radi isplate naknade koja je već isplaćena. Ističu kako se radi o privatnom, građanskopravnom ugovoru koji upravni sud nema ovlasti tumačiti niti ima ovlasti zauzimati stajalište o njegovoj pravnoj prirodi budući da se ne radi o upravnom ugovoru. Podredno navode kako predmetni sporazum predstavlja nagodbu i građanskopravni ugovor iz članka 150. i 151. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navode da isti sporazum predstavlja priznanje obveze, odnosno duga od strane tužitelja te se pozivaju na odredbu članka 160. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj obveza prestaje ispunjenjem. Navode da tužitelj nije trebao popustiti i zaključiti predmetni sporazum, već je mogao pričekati s plaćanjem do donošenja odluke po ustavnoj tužbi, no odlučio je sklopiti sporazum s ciljem postizanja dogovora, odnosno nagodbe. Ističu da nema zakonske osnove za utvrđivanje iznosa naknade u ponovnom upravnom postupku jer je naknadu tužitelj priznao i isplatio te jer, i kada bi naknada bila utvrđena u drugačijem iznosu, tužitelj ne bi imao pravo tražiti povrat naknade ili dijela naknade koju je isplatio jer u predmetnom sporazumu nije zadržao pravo na povrat. Smatraju da predmetni sporazum predstavlja obnovu u smislu odredbe članka 145. Zakona o obveznim odnosima. Navode da se u konkretnom slučaju ne radi samo o sporazumu u vezi načina isplate, već se radi o sporazumu kojim je smanjen ukupan dug tužitelja jer nije plaćena kamata nakon 10. lipnja 2014., dakle izmijenjen je ukupan dug. Ističu da isplata naknade nije izvršena na temelju djelomičnog rješenja od 22. rujna 2006., već na temelju sporazuma od 29. svibnja 2014. u iznosu i rokovima utvrđenim tim sporazumom, ali su samom isplatom i u trenutku isplate prestale obveze po obje osnove, i prema djelomičnom rješenju i prema sporazumu. Pozivaju se na odredbu članka 155. Zakona o obveznim odnosima navodeći da se zbog prekomjernog oštećenja ne može zahtijevati poništaj nagodbe pa, analagno tome, niti bilo kakvog sporazuma. Smatraju da je pobijana presuda kontradiktorna sama sebi te da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je poništenjem djelomičnog rješenja otpala pravna osnova temeljem koje je naknada isplaćena. Navode da pobojnost sporazuma, nagodbe, odnosno ugovora ne nastupa po samom zakonu, već je potrebno pokrenuti sudski postupak za poništaj u prekluzivnom roku od godinu dana, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Ističu da sporazum, dok se ne poništi, proizvodi pravne učinke među strankama te se ne može postupati kao da ne postoji, zbog čega ne postoji osnova da se u ponovnom postupku utvrđuje naknada, već postoje uvjeti za obustavu postupka. Predlažu da Sud usvoji žalbu.
3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu zainteresiranih osoba u kojem prvenstveno ističe da njihovu žalbu treba odbaciti temeljem odredbe članka 72. Zakona o upravnim sporovima jer nisu stranke u predmetnom upravnom sporu. Ističe da su zainteresirane osobe u ponovljenom postupku pred prvostupanjskim tijelom povukle svoj zahtjev za određivanje naknade, nakon čega je predmetni postupak nastavljen po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 46. Zakona o izvlaštenju, za što tužitelj nesporno ima pravni interes. Smatra da iz navedenog proizlazi kako zainteresirane osobe nemaju pravni interes za podnošenje žalbe protiv presude te da iste nisu niti smjele imati položaj zainteresiranih osoba u upravnom sporu budući da je njihov položaj u tom smislu prestao još u tijeku upravnog postupka u kojem su povukle svoj zahtjev. Podredno ističe da je prvostupanjski sud dao utemeljeno i jasno obrazloženje u pogledu pravnog značaja predmetnog sporazuma koji predstavlja sporazum u pogledu načina i rokova isplate iznosa utvrđenog pravomoćnim rješenjem upravnog tijela od 22. rujna 2006., odnosno isti ne može imati značaj nagodbe u smislu članka 150. i 151. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je prvostupanjski sud osnovano utvrdio da predmetni sporazum ne predstavlja ni obnovu ni nagodbu jer se obnovom postojeća obveza zamjenjuje novom, s time da nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu, dok nagodbom osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjem prekidaju spor ili otklanjaju neizvjesnost, o čemu se konkretnom slučaju ne radi. Predlaže da Sud odbaci, a podredno odbije žalbu zainteresiranih osoba.
4. Protiv pobijane presude žalbu je podnio i tužitelj iz svih zakonom propisanih razloga. Navodi da prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda koje se odnosi na pravnu prirodu sporazuma od 29. svibnja 2014. te ističe da je žalba usmjerena jedino i isključivo na dio obrazloženja pobijane presude u kojem prvostupanjski sud potvrđuje pravilnost stajališta tuženika prema kojem prvostupanjsko tijelo nije imalo osnove prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka koji je izrađen na temelju tri ugovora o kupoprodaji koje je kao kupac sklopio upravo tužitelj. Navodi da je vještak utvrdio da je prilikom procjene tržišne vrijednosti nekretnina korištena poredbena metoda te da u k.o. C.-Č. nisu pronađene usporedne nekretnine koje bi udovoljavale kriterijima navedenim u Zakonu o procjeni vrijednosti nekretnina i Pravilniku o metodama procjene vrijednosti nekretnina zbog čega su i korišteni podaci iz kupoprodajnih ugovora na koje ukazuje prvostupanjski sud. Ističe da ugovori koje je vještak koristio udovoljavaju uvjetima propisanim Zakonom i Pravilnikom, a usporedna zemljišta po svojoj namjeni u cijelosti odgovaraju procjenjivanom zemljištu. Navodi da je u tijeku postupka pred prvostupanjskim tijelom punomoćnica ovlaštenika prava na naknadu dostavila u spis nekoliko kupoprodajnih ugovora u kojima je kupoprodajna cijena znatno veća, međutim radi se o zemljištima koja ni po svojoj namjeni ni obliku ne odgovaraju nekretninama koje su predmetom utvrđivanja naknade. Ističe da se vještak nakon izrađenog nalaza dodatno očitovao u vezi navedenih ugovora, navodeći kako ti ugovori nisu prihvatljivi s obzirom da se odnose na zemljišta koja su potpuno opremljena i za koje se može ishoditi građevinska dozvola, dok se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednim zemljištima koja su u vrijeme oduzimanja bila u potpunosti komunalno neopremljena, neuređena te se za njih nije mogla izdati građevinska dozvola. Navodi da je vještak istaknuo da prema važećoj prostorno planskoj dokumentaciji za Općinu Č. samo dvije od šest predmetnih nekretnina svojom površinom udovoljavaju kriterijima koje urbanistički plan navodi (k.č. 637 i 636). Smatra da je, slijedom navedenog, pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je u izradi vještačkog nalaza izostao element objektivnosti te da je, upravo suprotno, vještak pravilno i stručno izvršio svoj zadatak jer ugovori koje je koristio kao usporednu metodu u cijelosti odgovaraju kriterijima iz Zakona i Pravilnika o procjeni nekretnina zbog čega su se mogli koristiti u izradi nalaza, dok se ugovori dostavljeni od strane punomoćnice zainteresiranih osoba odnose na nekretnine koje ni po čemu ne odgovaraju predmetnim nekretninama. Predlaže da Sud usvoji žalbu.
5. Zainteresirane osobe su podnijele odgovor na žalbu tužitelja u kojem ponavljaju navode iznesene u žalbi protiv presude u vezi sporazuma od 29. svibnja 2014. te ističu da predmetni upravni postupak treba obustaviti. Predlažu da Sud odbije žalbu tužitelja.
6. Tuženik je podnio odgovor na žalbe u kojem se poziva na razloge iznijete u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu i predlaže da Sud odbije žalbe.
7. Žalbe nisu osnovane.
8. Presudom prvostupanjskog suda potvrđena je zakonitost rješenja tuženika kojim je, povodom žalbe zainteresiranih osoba, poništeno prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi obrazlaže da ne prihvaća obrazloženje rješenja tuženika u dijelu koji se odnosi na sporazum od 29. svibnja 2014. jer se radi samo o sporazumu kojim se određuju način i rokovi isplate naknade koja je prethodno utvrđena tada pravomoćnim rješenjem od 22. rujna 2006. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, činjenica sklapanja predmetnog sporazuma, a imajući u vidu da je poništenjem rješenja od 22. rujna 2006. naknadno otpala pravna osnova radi izvršenja koje je taj sporazum sklopljen, ne predstavlja zapreku za nastavak vođenja postupka utvrđivanja naknade, pri čemu nije od utjecaja ni činjenica što su zainteresirane osobe u ponovljenom upravnom postupku povukle svoj zahtjev za određivanje naknade, budući da se, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, postupci određivanja naknade za eksproprirano zemljište na temelju članka 46. Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“ broj 9/94., 35/94., 112/00. – OUSRH, 114/01., 79/06., 45/11., 34/12.), u vezi s člankom 59. i 60. Zakona o eksproprijaciji („Narodne novine“ broj 10/78., 5/80., 30/82., 28/87., 39/88., 73/91.) vode i po službenoj dužnosti, odnosno na zahtjev treće zainteresirane osobe, a u konkretnom slučaju tužitelj nesporno za isto ima pravni interes. Međutim, prvostupanjski sud smatra da je tuženik pravilno i osnovano zaključio da prvostupanjsko tijelo nije imalo osnove prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka koji nije utemeljen na objektivnim kriterijima, već je izrađen na temelju tri ugovora o kupoprodaji koje je, kao kupac, sklopio upravo tužitelj, dakle jedna od stranaka u postupku određivanja naknade, slijedom čega je tuženik osnovano poništio prvostupanjsko rješenje i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je djelomičnim rješenjem prvostupanjskog tijela od 22. rujna 2006., donesenim povodom zahtjeva prednice zainteresirane osobe R. Ž. i zainteresirane osobe D. M., pored deklaratornog dijela sadržanog u točki 1. izreke, utvrđena naknada za eksproprirane nekretnine u ukupnom iznosu od 2.033.304,00 kuna te je određeno da im je tu naknadu dužan isplatiti tužitelj, kao pravni sljednik korisnika eksproprijacije. Rješenjem tuženika od 15. travnja 2008. potvrđena je zakonitost navedenog rješenja prvostupanjskog tijela te je presudom prvostupanjskog suda, poslovni broj: UsI-766/12 od 27. siječnja 2014. odbijen tužbeni zahtjev radi poništenja tog rješenja tuženika. Navedeno je utvrđeno u sporazumu od 29. svibnja 2014. sklopljenim između tužitelja i zainteresiranih osoba, kojim su određeni način i rokovi isplate naknade za eksproprirano zemljište koja je prethodno utvrđena tada pravomoćnim rješenjem upravnog tijela od 22. rujna 2006. Navedena presuda prvostupanjskog suda ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III-2408/2014 od 13. srpnja 2016. te je predmet vraćen istom sudu na ponovni postupak s obzirom da prvostupanjski sud, unatoč tome što je utvrdio da je vještakinja pogrešno utvrdila tržišnu vrijednost ekspropriranih nekretnina prema njihovoj opremljenosti i namjeni 2006., nije proveo vještačenje koje je tužitelj u upravnom sporu predlagao čime mu je onemogućio dokazivanje spornih činjenica. Prvostupanjski sud je u ponovnom postupku presudom poslovni broj: UsI-1216/16 od 11. studenog 2016. poništio navedeno rješenje tuženika i rješenje prvostupanjskog tijela u točkama 2., 3. i 4. izreke te je predmet u tom dijelu vratio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje uz uputu da je u ponovnom postupku potrebno provesti novo vještačenje kojim će se utvrditi tržišna vrijednost ekspropriranih nekretnina prema njihovoj opremljenosti i namjeni u vrijeme eksproprijacije, pri čemu nalaz vještaka mora biti stručan, provjerljiv i potkrijepljen dokumentacijom na temelju koje je vještak utvrdio tržišnu vrijednost ekspropriranih nekretnina (podacima nadležne Porezne uprave, agencija za promet nekretnina, sklopljenim nagodbama, ugovorima i slično). Prvostupanjsko tijelo je u ponovnom postupku provelo novo vještačenje po vještaku građevinske struke koji je nalaz i mišljenje izradio na temelju tri kupoprodajna ugovora koje je, kao kupac, sklopio tužitelj, iz kojeg proizlazi da naknada za eksproprirane nekretnine ukupno iznosi 608.456,55 kuna, nakon čega su zainteresirane osobe u podnesku od 11. travnja 2017. navele da odustaju od podnesenog zahtjeva te su predložile donošenje rješenja o obustavi predmetnog upravnog postupka smatrajući da uslijed sklopljenog sporazuma od 29. svibnja 2014. nije moguće ponovno utvrđivati predmetnu naknadu. Tužitelj je podneskom od 8. svibnja 2017. pozivom na članak 131. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 103/96. - Odluka Ustavnog suda RH) zahtijevao daljnje vođenje predmetnog upravnog postupka, navodeći da je određivanje predmetne naknade u njegovom, ali i u javnom interesu, budući da je postupak određivanja naknade trebao biti vođen po službenoj dužnosti.
10. I prema ocjeni ovog Suda, pravilno je postupilo prvostupanjsko tijelo kada je nastavilo voditi upravni postupak unatoč tome što su zainteresirane osobe odustale od zahtjeva za određivanje predmetne naknade navodeći da su se ispunili uvjeti za obustavu upravnog postupka s obzirom da je pitanje naknade riješeno sporazumom od 29. svibnja 2014. temeljem kojeg je ta naknada i isplaćena. Ovo stoga što, suprotno mišljenju zainteresiranih osoba, sporazum od 29. svibnja 2014. nije ugovor kojim su stranke sporazumno utvrdile visinu naknade za eksproprirane nekretnine, već sporazum kojim je utvrđen način i rokovi isplate naknade koja je prethodno utvrđena tada pravomoćnim upravnim aktom od 22. rujna 2006., što nedvojbeno proizlazi iz sadržaja tog sporazuma, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Slijedom navedenog, a s obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj izričito zahtijevao daljnje vođenje postupka pozivom na članak 131. Zakona o općem upravnom postupku, osnovano zaključuje prvostupanjski sud da nisu ispunjene pretpostavke za obustavu predmetnog upravnog postupka. Navedenom odredbom propisano je da kad je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a stranka odustane od svog zahtjeva, organ koji vodi postupak donijet će zaključak kojim se postupak obustavlja. O tome bit će obaviještena protivna stranka, ako je ima (stavak 2). Ako je daljnje vođenje postupka potrebno u javnom interesu, ili ako to zahtijeva protivna stranka, nadležni organ će nastaviti vođenje postupka (stavak 3.).
11. Imajući u vidu naprijed navedeno, ocjena je ovog Suda da u konkretnom slučaju nije bilo zapreke za daljnje vođenje postupka utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine i donošenje rješenja kojim je meritorno riješeno o zahtjevu stranke.
12. Žalbenim prigovorima tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost stajališta prvostupanjskog suda i tuženika prema kojem je u ponovnom postupku potrebno na objektivan način nedvojbeno utvrditi tržišnu vrijednost ekspropriranih nekretnina. Ovo stoga što je nalaz i mišljenje vještaka na temelju kojeg je utvrđena visina predmetne naknade izrađen poredbenom metodom korištenjem podataka iz tri kupoprodajna ugovora koje je u svojstvu kupca sklopio upravo tužitelj, dakle jedna od stranaka u postupku. Stoga je, i prema ocjeni ovog Suda, tuženik dao pravilnu uputu prvostupanjskom tijelu da je u ponovnom postupku potrebno utvrditi tržišnu cijenu predmetnih nekretnina koristeći podatke i iz drugih izvora.
13. Trebalo je, stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17.) odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 2. prosinca 2021.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner, v.r.