- 1 -              III Kr 136/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 136/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. P. B. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.; dalje u tekstu: KZ/11.) odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 9. ožujka 2021. broj K-1/20 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 29. lipnja 2021. broj I Kž-129/2021-7, u sjednici održanoj 2. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev os. P. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 9. ožujka 2021. broj K-1/20 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 29. lipnja 2021. broj I Kž-129/2021-7 P. B. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZ/11.

 

2. Protiv te presude osuđenik je putem branitelja R. P., odvjetnika iz S., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude „temeljem čl. 515. st. 1. Zakona o kaznenom postupku …jer je osuđenik pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom“. Predlaže da se pobijana presuda preinači „i oslobodi optuženog od odgovornosti“ uz odgodu izvršenja pravomoćne presude.

 

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. - dalje: ZKP/08.).

 

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) nije osnovan.

 

5. Osuđenik uvodno u zahtjevu navodi da je prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom povrijeđen čl. 4. KZ/11. te čl. 14. st. 2. i čl. 26. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.; dalje u tekstu: Ustav) koji svim građanima jamči da su jednaki pred zakonom i sudovima. Nastavlja s tvrdnjom kako je „oglašen krivim za kazneno djelo iako u spisu i tijekom kaznenog postupka nije izveden niti jedan dokaz koji bi upućivao da je osuđenik počinio kazneno djelo“ jer „po mišljenju obrane“ nema očevidaca o radnji stavljanja ruke u gaćice oštećenoj, nema ozljeda na njenom spolovilu, iskaz oštećene koja je bila alkoholizirana u „teško pijanom stanju“ je konfuzan, a sudovi nisu cijenili osuđenikovu spremnost „na suočenje s oštećenom i njegovu zakletvu na svoju djecu da kazneno djelo nije počinio.“ Dodaje da je tijekom postupka predlagao „dokaznu radnju suočenja s oštećenom“ kako bi sud vidio reakcije osuđenika i oštećene „kod nesporne činejnice da nema niti jednog očevidca tematerijalnog traga koji bi njega povezao s djelom“ a prijedlog nije usvojen „s obrazloženjem da oštećena ne želi tu radnju“ što sudovi nisu cijenili. U nastavku zahtjeva, str. 3-8 te gotovo u cijelosti str. 9, doslovno je prenesen sadržaj žalbe podnijete protiv prvostupanjske presude kojom je osuđenik osporavao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6. Razmotrivši navode iz zahtjeva te sadržaj prvostupanjske i drugostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao osnovanim prigovor osuđenika da je pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom te da je povrijeđeno načelo krivnje iz čl. 4. KZ/11. Što se pak tiče povrede zajamčenog prava na jednakost pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava) i sudom (čl. 26. Ustava), radi se o općenitoj tvrdnji koja nije specificirana već osuđenik pod okriljem ovih povreda činjenično osporava pravomoćnu presudu nezadovoljan ishodom postupka.

 

7. Prije svega valja reći da se prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP/08. zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske, shodno čl. 519. u vezi s čl. 511. st. 1. ZKP/08. ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva osuđenik. Navedena ograničenja jasno određuju karakter ovog izvanrednog pravnog lijeka u kojem se ne propituje jesu li niži sudovi pravilno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.) o kojoj ovisi zaključak o krivnji i dokazanosti kaznenog djela.

 

8. Stoga je izlišno polemiziranje osuđenika sa argumentacijama nižih sudova o ocjeni dokaznog materijala u cilju njegove preocjene i to služeći se gotovo do u detalja istovjetnim navodima koji su bili sadržani u žalbi na prvostupanjsku presudu.

 

9. Nadalje, iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je žalbeni sud temeljito ocijenio sve relevantne žalbene prigovore, pri čemu razlozi suda nisu nerazumni. Tako je drugostupanjski sud posebno razmotrio prigovore kojima se problematizirala kvaliteta i pouzdanost iskaza oštećenice te je, vodeći računa o njenom višekratnom ispitivanju, zaključio da njen prikaz događaja ima potporu u iskazima svjedoka M. V.,  D. L., V. D. P., P. B., D. S., G. D. (toč. 9.2. do 9.17.). Drugostupanjski sud ne prihvaća tezu obrane o „nabacivanju“ oštećenice oko vrata osuđenika smatrajući isto neuvjerljivim budući da se oštećenica u predmetnom lokalu nalazila sa mužem i prijateljicama što je zdravorazumski prihvatljiva argumentacija, osobito povezano sa ostalim okolnostima događaja o kojima su govorili ispitani svjedoci (burna reakcija oštećenice koja se ljutito i „bijesno“ obraća osuđeniku optužujući ga za penetraciju prstom u spolovilo), pri čemu autentičnost prikaza događaja nije kompromitirana njenom alkoholiziranošću. Ujedno je žalbeni sud otklonio i tezu obrane kako izostanak fizičkog suprotstavljanja (npr. ugriz u rame, udarac bocom ili nogom u preponu) upućuje na zaključak da prema oštećenici nije uporabljena sila. Prihvaćanjem pravilnim činjeničnog stanja kako je utvrđeno u prvostupanjskoj presudi, žalbeni sud smatra da za ocjenu „vjerodostojnosti iskaza oštećene J. B. R. nije bitno što je na raspravi odbila da se provede dokazna radnja suočenja s optuženikom, na što žalitelj upire u žalbi, jer bi ta radnja dovela do bespotrebnog i dodatnog traumatiziranje oštećenice kao žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode.“, uz odgovor žalitelju/osuđeniku da se o izostanku ozljeda na vagini oštećenice izjasnila vještakinja dr. T. P. (toč. 9.18.).

 

10. Prema tome, iz iscrpne i temeljite argumentacije prvostupanjske i drugostupanjske presude razvidno je na kojim dokazima se temelji zaključak o utvrđenju osuđenikove krivnje za terećeno kazneno djelo, a kako je osuđenik tijekom postupka imao mogućnost izjašnjavati se i predlagati dokaze to neprovođenjem suočenja (o čemu se očitovao drugostupanjski sud) nije narušena pravičnost postupka.

 

11. Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08., trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan, a shodno tome nema uvjeta za odgodu izvršenja pravomoćne presude.

 

Zagreb, 2. prosinca 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.