Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

 

Poslovni broj: 11 Zk-889/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

 

Poslovni broj: 11 Zk-889/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., N., OIB:... zastupanog po punomoćniku M. Z., odvjetniku u Z., protiv tuženice R. H., OIB:.., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko - upravni odjel, radi ispravka pogrešnog upisa, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-2055/2017-22 od 16. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-2055/2017-22 od 16. rujna 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.              

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom, toč. 1. izreke, ispravljen je pogrešan upis određen rješenjem Općinskog suda u Zadru, sadržan u zapisniku broj: Z-6461/2008/248, na način da se vlasnikom nekretnina oznake čest.zem. 507 dvorište i gospodarska zgrada površine 82m2 i čest.zem. 512 pašnjak površine 54m2, obje k.o. P. B., upisuje tužitelj za cijelo, uz istovremeno brisanje toga prava sa imena upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika. U toč. 2. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 10.550,00 kn u roku od 15 dana.

 

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija presudu i poziva se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH i 70/19; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženici, podredno da ukine presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja radi ispravka pogrešnog upisa određenog rješenjem Općinskog suda u Zadru, sadržanom u zapisniku poslovni broj: Z-6461/2008/248 (koji je sastavljen u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. P. B.: opaska ovoga suda) na način da se vlasnikom nekretnina - kčbr. 507 i 512 obje k.o. P. B., upiše tužitelj za cijelo, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice kao upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika.

 

5.1. Prvostupanjski sud u obrazloženju konstatira da iz činjenične osnove tužbe kao i tijeka raspravljanja slijedi da tužitelj traži da se utvrdi vlasnikom nekretnina koje su predmet spora, a koje je stekao dosjelošću u odnosu na upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika. Nakon što se pozvao na relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09; 143/12; 152/14; 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17 - ispravak; dalje: ZV) i ocijenio sadržaj materijalnih i personalnih dokaza, sud utvrđuje da je tužitelj preko svojih prednika u posjedu predmetnih nekretnina sigurno od 1955. godine, imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka i podatke o posjedovanju u katastru. Nakon toga sud se poziva na pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-291/2014 i Rev-158/2017 i odlukama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Hrvatske, Radomilja i dr. protiv Hrvatske te Jakelić protiv Hrvatske, a sve to u kontekstu odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom je ukinuta izvorna verzija odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a.

 

5.2. Prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju proizlazi da nitko od trećih osoba, osim tužitelja, ne polaže pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i da bi isključivu korist od ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a imale državne vlasti koje bi stekle prava u pogledu spornog zemljišta, zbog čega u konkretnom slučaju to nisu razlozi koji su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi izvan snage odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a. Sud utvrđuje da je tužitelj osobno i preko svojih prednika bio u isključivom i neprekidnom bonafide posjedu sigurno od 1955. i da su se već 1995., istekom roka od 40 godina iz čl. 159. st. 4. ZV-a, ispunili zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Na taj način je tužitelj ispunio uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a koji se primjenjuje od 1. siječnja 1997., pa je on postao vlasnik predmetnih nekretnina stupanjem na snagu tog Zakona, jer je u tom trenutku zajedno sa svojim pravnim prednicima bio u neprekidnom (najmanje poštenom) posjedu 42 godine, a odredba čl. 388. st. 4. ZV-a ostala je na snazi gotovo tri godine dok ju nije ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom od 17. studenog 1999., slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev.

 

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženica izrijekom poziva u žalbi, ali ne konkretizira u čemu se ta bitna povreda sastoji. Prema mišljenju ovoga suda pobijana presuda nije opterećena takvim nedostacima zbog kojih se njena pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati u žalbenom stadiju postupka. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6.1. Tuženica žalbenim navodima nije dovela u sumnju odlučna činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava. Prije svega, pogrešno je shvaćanje o smislu i pravnom značaju tužbe za ispravak, obzirom da tuženica u žalbi smatra da je tužitelj trebao dokazati da je upis prava vlasništva u korist Republike Hrvatske nepravilan, odnosno pogrešan, jer na opisani način tuženica očito smatra da je predmet ove parnice tužba radi ispravka pogrešnog upisa u smislu odredbe čl. 117. st. 3. primjenjivog Zakona o zemljišnim knjigama (NN br. 91/96; 68/98; 137/99; 114/01; 100/04; 107/07; 152/08; 126/10 - Odluka US RH; 55/13; 60/13 - ispravak i 108/17), a ne tužba za ispravak u smislu odredbe čl. 197. tog Zakona, koja se može podnijeti u postupku osnivanja i preoblikovanja zemljišnih knjiga, odnosno u pojedinačnom ispravnom postupku. Nadalje, pogrešan je stav tuženice da je tužitelj u konkretnom slučaju, prije svega, trebao dokazati da je sud nepravilno upisao tuženicu kao vlasnicu spornih nekretnina i da je upis protivan sadržaju naloga o dozvoli upisa. Naime, u parničnom postupku pokrenutom tužbom za ispravak provode se svi dokazi nužni za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, a sud donosi odluku na temelju svih provedenih dokaza nužnih za pravilno i potpuno utvrđivanje je li s obzirom na odredbe materijalnog prava koje uređuju stjecanje, promjenu i prestanak određenog knjižnog prava i odredbe zemljišnoknjižnog prava koje uređuju pretpostavke za upis tog prava u zemljišnu knjigu, sud u ispravnom postupku donio valjanu odluku o prijavi i prigovoru u ispravnom postupku.

 

6.2. Neosnovana je žalbena tvrdnja da tužitelj nije dokazao da je pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekao dosjelošću jer da nije dokazao jesu li njegovi prednici bili u neprekinutom, mirnom i savjesnom posjedu za vrijeme kako to tvrdi u tužbi, odnosno da nije dokazao da je njegov prednik pravo vlasništva dosjelošću stekao prije 6. travnja 1941.

 

6.3. Prije svega, prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je o stjecanju prava vlasništva dosjelošću pravilno raspravio i odlučio kao o prethodnom pitanju u ovoj parnici od kojeg ovisi odluka o tome treba li ispraviti upis na predmetnim nekretninama koji je proveden u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao da je osobno i preko svojih prednika bio u isključivom i neprekinutom poštenom posjedu najmanje od 1955. godine, što je utvrđeno ne samo temeljem iskaza svjedoka, nego i uvidom u povijest posjedovanja koju je dostavio Područni ured za katastar Zadar, iz čega je utvrđeno da su prednici tužitelja već tada bili evidentirani kao posjednici predmetnih nekretnina. Na taj način, prvostupanjski sud je imao pouzdanu osnovu za zaključak da je tužitelj osobno i preko svojih prednika bio u neprekinutom i poštenom posjedu najmanje od 1955. godine i da je stekao pravo vlasništva dosjelošću 1. siječnja 1997., kada je stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (kada je stupila na snagu izvorna verzija čl. 388. st. 4. ZV-a, koju je kasnije ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske), kod čega stav suda da na predmetnim nekretninama nitko drugi nije stavljao zahtjeve za vlasništvo ili koja druga stvarna prava, nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Zbog navedenog, nisu osnovani niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.

 

7. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju tuženica pobija samo na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu.

8. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

9. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka te je odlučeno kao u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Varaždinu 2. prosinca 2021.

 

 

 

Predsjednica vijeća

 

Sanja Bađun v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu