1

                            Poslovni broj: 24 Gž-639/2021-2

 

 

Poslovni broj: 24 Gž-639/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Bosilj, kao predsjednice vijeća te Nade Krnjak, kao sutkinje izvjestiteljice i Dijane Hofer, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S., OIB:…, S., zastupanog po Gradonačelnici K. I. B., protiv tuženice D. M., OIB:… iz S.,  radi iseljenja i predaje stana u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: Ps-44/2020-6 od 6. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 1. prosinca 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: Ps-44/2020-6 od 6. travnja 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom da se tuženici naloži iseliti iz jednosobnog stana označenog kao stan broj 8 na II. katu lijevo u stambenoj zgradi u S., u površini od 46,62 m2 te da predmetni stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju i ujedno mu naknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

 

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da se presuda preinači tako da se usvoji tužbeni zahtjev, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj vlasnik stana koji je Ugovorom o najmu stana od 10. studenog 2014. predan na korištenje tuženici i članovima njezinog obiteljskog domaćinstva, sinovima A. i S. M., kojim je tuženica oslobođena plaćanja najamnine i pričuve obzirom da je u vrijeme sklapanja ugovora ostvarivala pravo na pomoć za uzdržavanje od nadležnog Centra za socijalnu skrb no da je Odlukom tužitelja od 4. listopada 2018. nakon što je rješenjem gradonačelnice rješenje kojim se tuženica oslobađa plaćanje najamnine stavljeno izvan snage, tuženici naloženo plaćanje minimalne najamnine u iznosu od 125,87 kn uz i režijskih troškova te da je tužitelj zbog neplaćanja najamnine i režijskih troškova Odlukom od 27. ožujka 2019. koju je tuženica uredno primila otkazao ugovor o najmu i pozvao ju da stan slobodan od osoba i stvari preda tužitelju u posjed, na što se tuženica oglušila te započela tek djelomično podmirivati režijske troškove prema isporučiteljima komunalnih usluga, prvostupanjski sud povodom prigovora tuženice da predmetni stan predstavlja njezin dom predmet spora usmjerio je na raspravljanje iznijetog prigovora te po utvrđenju da je  prigovor osnovan u smislu odredbe čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10-dalje: Konvencija), odbio tužbeni zahtjev.

 

6. Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud utvrđenjem da bi prisilnim iseljenjem tuženice bilo povrijeđeno njezino konvencijsko pravo na dom, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo pri čemu se u potvrdi svog stajališta poziva na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-3-1534/2016 od 3. svibnja 2018. i presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-993/2020. Ističe da niti jednom odredbom Zakona o najmu stanova nije propisana dužnost najmodavca da najmoprimcu osigura drugi adekvatni smještaj pa legitimnim smatra svoje pravo tražiti iseljenje tuženice koja kontinuirano ne plaća ugovorenu najamninu niti podmiruje režijske troškove. Smatra da dokaz o tome da bi mu predmetni stan bio potreban radi vlastitog korištenja ili zbrinjavanja potrebitih građana nije od presudnog značaja u ovoj pravnoj stvari budući je kao razlog za otkaz naveo neizvršavanja obveze iz sklopljenog ugovora. Ističe da konstantno i kontinuirano provodi postupak dodjele gradskih stanova sa "liste reda prvenstva" pa će tako postupiti i glede predmetnog stana čim mu tuženica isti preda u posjed.

 

7. Iznijetim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja kao niti primjenu materijalnog prava.

 

8.1.Tužba tužitelja je prava vlasnička tužba iz čl. 161.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i  152/14 – dalje: ZV) u kojoj tužitelj da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, mora u smislu odredbe čl. 162.st.1.ZV dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu kojem zahtjevu se posjednik  može usprotiviti nekom od prigovora pa i prigovorom prava na dom u smislu odredbe čl. 163.ZV.

 

8.2. Među strankama nije sporno da je tužitelj zemljišnoknjižni vlasnik predmetnog stana i da se u njegovom posjedu nalazi tuženica s dvoje sada punoljetne djece ( studenata),a sporno je ima li tuženica pravo odbiti predaju stana u posjed tužitelju kao tijelu javne vlasti pozivom na konvencijsko pravo na dom zajamčeno čl. 8. st.1. i 2. Konvencije koja proklamira da svatko ima pravo na poštivanje svog doma te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih te ujedno čl. 34. st. 1. i čl. 35. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) kojima se proklamira nepovredivost doma te jamči poštivanje i pravna zaštita  osobnog i obiteljskog života.

 

8.3. Prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku pravilno zaključuje da predmetni stan predstavlja jedini dom tuženice koja nije vlasnica nekretnina i ekonomski je ugrožena osoba bez imovine kojom bi sebi osigurala neki drugi smještaj, a tužitelj se nije očitovao na njezinu molbu za dodjelu drugog stana sa nižim režijskim troškovima koje ona za predmetni stan ne može podmirivati obzirom je narušenog zdravstvenog stanja (podvrgnuta operaciji srčanih zalistaka), nesposobna za rad i korisnica socijalne pomoći u iznosu od 800,00 kn te naknade za tuđu pomoć i njegu u mjesečnom iznosu od 600,00 kn. Navedena činjenična utvrđenja nisu sporna.

 

8.4. Po nespornom utvrđenju da predmetni stan predstavlja dom tuženice prvostupanjski je sud proveo test razmjernosti u kojem je bilo potrebno odgovoriti na tri eliminacijska pitanja: 1. da li je miješanje (zahtjev za iseljenje) utemeljeno  na zakonu, 2. je li ono bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja i 3. je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu i pri tome pravilno zaključio da tužitelj, iako je njegov zahtjev za iseljenje i predaju u posjed utemeljen na zakonskoj odredbi čl. 161. st.1. ZV nije dokazao da bi mu predmetni stan  bio potreban radi vlastitog korištenja ili zbrinjavanja osoba čije su potrebe veće od potreba tuženice dok sam ekonomski interes nije dovoljan razlog miješanja u pravo tuženice na dom zbog čega zahtjev za iseljenje predstavlja miješanje u pravo na dom osobe kojoj kao ekonomski slabijoj strani tužitelj nije pružio dovoljnu zaštitu na drugi način, osiguravajući joj drugi smještaj kojeg tuženica zbog svog zdravstvenog, socijalnog i materijalnog stanja nije u mogućnosti sama osigurati.

 

9. Stoga je, rukovodeći se utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja i provedenog testa razmjernosti prvostupanjski sud ocijenivši osnovanim prigovor prava na dom, pravilno odbio tužbeni zahtjev pri čemu žalbeni navodi tužitelja da konstantno provodi postupak dodjele stanova sa liste prvenstva ne mogu dovesti do drugačije odluke suda obzirom da tužitelj prije svega nije dokazao da bi se radilo o stanu namijenjenom isključivo za potrebe socijalno ugroženih građana pa u takvoj situaciji iseljenje jedne socijalno i ekonomski ugrožene osobe radi useljenja isti takve osobe ne bi bilo u skladu sa tekovima demokratskog društva u državi koja je čl. 1. Ustava Republike Hrvatske proklamirana kao demokratska i socijalna država pri čemu pozivanje tužitelja na odluku Županijskog suda u Puli-Pola  nije relevantno jer je u tom predmetu utvrđeno da se traži iseljenje osobe za koju nije utvrđeno da bi se radilo o socijalno ugroženoj osobi iz gradskog stana koji služi isključivo za zadovoljavanje stambenih potreba socijalno ugroženih osoba.

 

10. Kako su žalbeni navodi tužitelja o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani i jer pri donošenju pobijane presude i u postupku koji je prethodio njezinom donošenju prvostupanjski sud nije počinio ijednu povredu odredaba parničnog postupka na koje se temeljem čl. 365.st.2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH, 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - odluka US RH, 70/19 – dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, uz napomenu da tužitelj žalbenim navodima niti izričito niti sadržajno ne ukazuje na neku od bitnih povreda postupka, valjalo je temeljem čl. 368. st.1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

 

U Varaždinu, 1. prosinca 2021.