1

Poslovni broj: 2 Pr-1560/2021-9

 

 

             

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Poslovni broj: 2 Pr-1560/2021-9

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

           Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Nedi Šoli, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. T., OIB:…, B., …, zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. Z. J. Z. B.-B. Ž., OIB:…, …, B., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u B., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. studenog 2021., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 1. prosinca 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

           I.               Nalaže se tuženiku Z. Z. J. Z. B.-BILOGORSKE ŽUPANIJE, OIB: …, …, B., da tužitelju D. T., OIB:…, B., …., isplati na ime razlike plaće iznos od bruto 4.379,08 kn zajedno sa zateznom kamatom, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po kamatnoj stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznose od:

 

    - 395,75 kn od 16. travnja 2016. pa do isplate,

    - 400,05 kn od 16. svibnja 2016. pa do isplate,

    - 395,92 kn od 16. lipnja 2016. pa do isplate,

    - 395,92 kn od 16. srpnja 2016. pa do isplate,

    - 400,05 kn od 16. kolovoza 2016. pa do isplate,

    - 392,14 kn od 16. rujna 2016. pa do isplate,

    - 399,69 kn od 16. listopada 2016. pa do isplate,

    - 396,10 kn od 16. studenog 2016. pa do isplate,

    - 395,92 kn od 16. prosinca 2016. pa do isplate,

    - 399,96 kn od 16. siječnja 2017. pa do isplate,

    - 407,85 kn od 16. veljače 2017. pa do isplate,

a sve u roku od 15 dana.

II.               Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na zatraženu zateznu kamatu na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima opisanim u točki I. izreke presude.             

 

                      III.               Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.875,00 kn, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 1. prosinca 2021. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.               Tužitelj je protiv tuženika, podnio tužbu 7. travnja 2021., radi isplate, navodeći da je zaposlenik tuženika kao i da se na radni odnos primjenjuju odredbe Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj 27/01, 39/09), te odredbe Kolektivnog ugovora za javne službe kao i sporazumi o plaći koji su sklopili nadležni sindikati i Vlada Republike Hrvatske.

 

1.2.              S tim u vezi, tužitelj ističe da je 23. studenog 2006. sklopljen sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi o osnovici plaće u javnim službama te je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća po 6% u 2007., 2008. i 2009., ali da je zbog nastupa krize 13. svibnja 2009. sklopljen Dodatak sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama i tim je dodatkom zamrznuta osnovica plaća na razini iz 2008. te je iznosila 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe), dok se povećanje osnovice za preostalih 6% iz 2009. sporazumno odgodilo u skladu s čl. III Dodatka sporazuma.

 

1.3.              Izmjene i dopune Dodatka sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama sklopljene 26. listopada 2011., a koje su usvojene i u obliku arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., te navedene izmjene i dopune dodatka sporazuma od 26. listopada 2011. predstavljaju kolektivni ugovor koji se primjenjuje do 26. siječnja 2017. kada prestaje njegovo postojanje.

 

1.4.              Nadalje, tužitelj ističe odredbu čl. III. Izmjena Dodatka Sporazumu od 26. studenog 2011. koje glasi: “Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi će 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dviju

stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja), i primjenjivati će se iza toga do prve slijedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.”

 

1.5.              S tim u vezi, tužitelj ističe da je o visini osnovice svoj stav iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Rev-1111/20 od 1. prosinca 2020.

 

1.6.              Tužitelj na uskraćene dijelove plaća zahtijeva i isplatu zatezne kamate od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa, pa sve do konačne isplate.

 

1.7.              Prema tužitelju, plaća predstavlja osnovicu pomnoženu s koeficijentom složenosti poslova, uvećano za dodatak na staž i dodatke na plaću, sve vidljivo iz isplatnih lista, od ožujka 2016. pa do siječnja 2017., radi čega tužitelj potražuje razliku plaće koja mu je isplaćena i koja bi mu pripala uvećanjem osnovice za obračun plaće od 6% i to za navedeno razdoblje u ukupnom bruto iznosu od 4.379,07 kn (slovima: četiritisućetristosedamdesetdevet kuna i sedam lipa) uvećanom za pripadajuću zateznu kamatu.

 

1.8.              Nakon što je tuženik dostavio obračun razlike bruto plaće, tužitelj je uredio konačni tužbeni zahtjev na način da je u podnesku zaprimljenom 28. listopada 2021. naznačio ispravan ukupan iznos koji se dobije zbrojem naznačenih pojedinačnih iznosa te iznos za mjesec rujan 2016., na način da potražuje ukupan iznos od 4.379,08 kn (slovima: četiritisućetristosedamdesetdevet kuna i osam lipa), a koji iznos zajedno sa pojedinačnim iznosima nakon uređenja odgovara i zbroju pojedinačnih iznosa iz obračuna koji je tuženik dostavio (list 11 spisa) te čiju visinu je i tuženik priznao na ročištu održanom 2. studenog 2021. (list 54-56 spisa) s početkom od ožujka 2016. do zaključno siječnja 2017. uvećano za zateznu kamatu počevši od 16.-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec (list 1-3, 52-53, 54-56 spisa).

 

2.               U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je osporio pravni osnov tužbe i činjenične navode tužbe. Ističe da nije sporno da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika.

 

2.1.               Nadalje, u svojem odgovoru na tužbu tuženik ističe da nije sporno da on kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama te kako je u utuženom razdoblju plaća zaposlenika tužene definirana Zakonom o plaćama u javnim službama koji u čl. 4. plaću službenika i namještenika definira kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža.

 

2.2.               Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13.) i Dodatkom ovom Kolektivnom ugovoru („Narodne novine“, broj 96/15) i Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 29/18) uređuju se prava i obaveze iz rada i po osnovi rada radnika u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja pa tako i plaće.

 

2.3.               Tuženik osporava da pri obračunu plaće, određenim uvećanjima plaće i ostalim pravima radnika ne bi poštivao odredbe važećeg Kolektivnog ugovora i drugih važećih propisa u odnosu na prava bilo kojeg od svojih zaposlenika.

             

2.4.               Tuženik upozorava i na činjenicu da je 29. listopada 2013. Vlada RH sklopila ugovor o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća u javnom sektoru, zbog čega su svi podaci službama unaprijed zadane reference, te se svi propisi kao i svi koeficijenti, stope uvećanja, porezi i doprinosi kao i bilo koji drugi parametar koji služi kod obračuna plaća ne mogu mijenjati, te ih tužena ni na koji način ne može izračunati ili provesti, već kao jedan od korisnika sustava COP samo unosi podatke u centralni obračun plaća o mjesečnoj realizaciji rada na temelju evidencije o radnom vremenu, dok su podaci o određenom zaposleniku-tužitelju uneseni u sustav prilikom zasnivanja radnog odnosa.

 

2.5.               Zbog toga tuženik smatra kako nije točno da bi tuženik kao obveznik isplate plaće bio jedini odgovoran za obračun i isplatu, jer on ne obračunava plaću, niti može utjecati na obračun koji vrši Centralni obračun plaća.

 

2.6.              Tuženik predlaže da se tužitelj odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz obvezu naknade parničnih troškova ove parnice (list 8-9 spisa).

 

3.               Radi razjašnjenja spornih, a za presuđenje odlučnih činjenica, sud je tijekom postupka izveo dokaz uvidom u obračun razlike za isplatu bruto plaće dostavljen po tužitelju (Iist 5 spisa), obračun razlike za isplatu bruto plaće dostavljen po tuženiku (list 11 spisa), Priopćenje za javnost Državnog zavoda za statistiku (list 14-19 spisa), Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. (list 20-22 spisa), Dodatak sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. (list 23-27 spisa), Izmjene i dopune Dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (list 28-35 spisa), Arbitražnu odluku od 7. prosinca 2011. (list 36-43 spisa), Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (list 44-47 spisa), Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020., te svu ostalu dokumentaciju koja prileži u spisu.

 

3.1.               Sud nije izveo dokaz financijskog vještačenja, jer je tužitelj na ročištu održanom 2. studenog 2021. (list 54-56 spisa) naveo da odustaje od navedenog dokaznog prijedloga, a nakon što je tuženik istaknuo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

 

3.2.               Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

 

4.               Tužitelj u ovome postupku, potražuje od tuženika isplatu razlike plaće za razdoblje od ožujka 2016. pa sve do 26. siječnja 2017.

 

5.              Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika u utuženom razdoblju.

 

5.1.               Nesporno je da tuženik, kao poslodavac tužitelja, predstavlja javnu službu u smislu čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama.

 

5.2.               Također, nije sporno da je tuženik, tužitelju u utuženom razdoblju, sve do kraja 2016., plaću isplaćivao temeljem osnovice od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe).

 

5.3.               Pored toga, između stranaka nije bilo sporno, a u ovom postupku je utvrđeno:

     - da su Vlada RH i Sindikati javnih službi i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili dana 23. studenog 2006. godine, navedeni Sporazum, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007.godini, zatim u 2008. godini, te u 2009. godini i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 01. siječnja svake godine,

     - da su Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili dana 13. svibnja 2009. godine, Dodatak Sporazumu, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. godine u visini od 5.108,84 kn bruto, time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice i to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn, nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku, ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a sve u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, te su u čl. IV. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,

   - da su Vlada RH, te Sindikati javnih službi zaključili dana 26. listopada 2011. godine, navedene Izmjene Dodatka Sporazumu, s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III. Dodatka, te čl. IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka, te Izmjena Dodatka Sporazumu i to na način da se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanima u čl. III. do V. ovih Izmjena i dopuna, uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao,

    - da je 07. prosinca 2011. godine, arbitraža koja je bila sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena Dodatka Sporazumu,

    - da je 07. prosinca 2011. godine, arbitraža koja je bila sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena Dodatka Sporazumu, a kako je i to prethodno opisano, 

    - da su Vlada RH, te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene Dodatka Sporazumu, donijeli dana 28. prosinca 2012. godine, Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu i to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu,

    - da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. godine, do zaključno trećeg tromjesečja 2014. godine, odnosno 12 tromjesečja uzastopno,

    - da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP-a od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS objavljen dana 04. prosinca 2015. godine.

    - da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u mjesecu veljači 2017.

 

6.               Imajući u vidu da je tuženik na jedinom održanom ročištu u ovom predmetu (list 54-56 spisa) priznao istaknutu visinu tužbenog zahtjeva, te da radi navedenoga među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, utvrđeno je da je među strankama sporna samo pravna osnova po kojoj je tuženik za utuženo razdoblje trebao tužitelju isplaćivati plaću po osnovici u visini 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa).

 

6.1.               Osim toga, među strankama je sporno je li za ovu parnicu uopće od značaja da su se plaće tužitelja obračunavale posredstvom centraliziranog obračuna plaća u utuženom razdoblju, te da li je tuženik pravilno obračunavao i isplaćivao plaću tužitelju posredstvom Centralnog obračuna plaća.

 

7.               Uvidom u Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. utvrđeno je da nisu potpisane od strane jednog od sindikata, a koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006., pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske). Međutim, navedena okolnost ne utječe na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, jer bi u navedenom slučaju navedeni sindikat trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi taj sindikat bio isključen iz pregovaranja. Samim time, Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama su pravno valjane i proizvode određene pravne učinke, te kao takve su primjenjive i u ovoj pravnoj stvari, a navedeno stajalište proizlazi i iz Odluka Vrhovnog suda RH (Revr 408/12-2 od 3.4.2013., zatim Revr 847/2010-2 od 7.12.2011., Revr 1797/2009-2 od 7.2.2012. i Gž-13/02), te Odluke Ustavnog suda RH br. U-III/3535/2013 od 5.3.2015.

 

7.1.               Također, navedene Izmjene i dopune su unesene i u Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 12.12.2012.- članak 51. stavak 4. („Narodne novine“, broj 141/12, dalje u tekstu: TKU/12), koji kolektivni ugovor je potpisan između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene izmjene i dopune.

 

7.2.               Iz navedenoga, prema mišljenju ovoga suda proizlazi da su navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u svakom slučaju postale i dio toga kolektivnog ugovora te da su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.

 

8.               Plaće zaposlenih u javnim službama regulirane su Zakonom o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj 27/01, 39/09).

 

8.1.               Odredbom članka 192. Zakona o radu propisano je da se kolektivnim ugovorom uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se dakle upravo u članku 51. TKU/12 i uređuje te definira plaća zaposlenih u javnim službama.

 

8.2.               Iz navedenog je razvidno da su sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene dodatke, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, sporazuma zaključenih sa Vladom RH, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojima se odlučivalo i o plaćama tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena, što znači da bi vrijedile do 26. listopada 2016.

 

8.3.               Prema odredbi iz članka 199. stavak 1. Zakona o radu na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor slijedom čega je rok važenja navedenih Izmjena i dopuna bio do 26. siječnja 2017.

 

8.4.               Pored navedenoga, Vlada Republike Hrvatske kao potpisnik Dodatka Sporazumu, kao i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, izrijekom je potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 28. prosinca 2012., a prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, nije dovela u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti je eventualno u sudskom postupku zatraženo utvrđenje njihove ništetnosti.

 

8.5.               Činjenica što Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstvene i socijalne skrbi Hrvatske, kojeg tužitelj nije niti član, nije od utjecaja za osnovanost tužbe.

 

9.               U skladu s navedenim, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženika u čije ih je ime i za čiji račun Vlada Republike Hrvatske sa sindikatima javnih službi sklopila.

 

10.               U odnosu na odgodu primjene članka III. Izmjena i dopuna Sporazuma, ovaj sud smatra da se odredbe članka VII. Izmjena i dopuna na njega ne odnose, s obzirom na to da iz teksta i smisla odredbe čl. VII., imajući u vidu da u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. pa i iz Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. te Vjerodostojnog tumačenje od 28. prosinca 2012. proizlazi da se odgoda odnosi samo na "uskladbu", odnosno "Način usklađivanja pariteta" određen člankom IV. dok je čl. III. naveden samo u kontekstu određivanja vremenskog razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a.

 

10.1.               U skladu s javno objavljenim i općepoznatim podacima DSZ-a od 4. tromjesečja 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP, već samo pozitivni rast, pa u tom smislu nije ispunjen uvjet za primjenu čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu koji glasi: "Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III.-V. uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine trajao." Budući da BDP nije zabilježio negativan rast u razdoblju iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu a niti naknadno, onda se odgoda iz čl. VII. st. 1. ne može primijeniti. Osim toga, odredba čl. VII. st. 1. i ne odnosi se na povrat osnovice iz čl. III., već isključivo na uskladbu osnovice iz čl. IV. i V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu.

 

10.2.               U skladu s navedenim, nije došlo od odgode primjene članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., kojim je uređen način povrata osnovice.

 

11.               U vezi ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, iz službenih pokazatelja Državnog zavoda za statistiku RH (na koje se članak III. poziva), vidljivo je da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a da je tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014.

 

11.1.               Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) došlo do rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a prosječno dva posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2% + 2,8% = 4% : 2 = 2%) tako da su krajem studenoga 2015. ispunjeni uvjeti iz članka III. Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kuna (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam lipa) bruto.

 

11.2.               Pri tome treba ukazati i da su se prema članku 6. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (kojim je potvrđena valjanost Dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju) stranke obvezale primjenjivati ovaj Ugovor u dobroj vjeri, a prema stavku 2. tog članka, ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi Ugovora izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezuje se da neće jednostrano prekršiti ovaj Ugovor, nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu.

 

12.               Slijedom navedenoga, ispunjen je uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužitelju isplaćena plaća u utuženom razdoblju, imajući u vidu objašnjenje iz točke 11.1. ovog obrazloženja presude.

 

13.               Osim toga, važno je za istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku koja je značajna za ovakvu vrstu postupka. Tako je u svojoj odluci broj Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. u istovrsnoj pravnoj stvari odbio reviziju Republike Hrvatske radi isplate razlike plaće na temelju čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama u kojoj je odgovorio na pitanje i izrazio pravno shvaćanje koje glasi:

    "1. Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII st. 1. Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativni rast, od listopada 2011. do rujna 2014., (za 12. tromjesečja).

      2. Ispunjenje uvjeta iz čl. III nije preduvjet primjene čl. IV, a ispunjenje uvjeta iz čl. III i IV nije preduvjet primjene čl. V, a čl. VII, na čl. III do V, na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječnju 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008., i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dosezanja (konvergenciji)."

 

14.               Imajući u vidu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio valjanu primjenu Izmjena Dodatka Sporazumu koje obvezuju tuženika, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati suprotno.

 

15.               U odnosu na prigovor tuženika istaknut u smislu obračunavanja plaća posredstvom Centralnog obračuna plaća (list 8-9 spisa), odnosno da tuženik ne bi bio jedini odgovoran za obračun i isplatu, ocjenjeno je da je navedeni prigovor neosnovan s obzirom na to da se u ovoj parnici niti ne raspravlja o odgovornosti za štetu, te da nije ni od kakvog značaja za razrješenje predmeta spora je li tuženik sam obračunava i isplaćuje plaću ili za tuženika izračun vrši Centralni obračun plaća. Naime, za razrješenje predmeta spora je bilo bitno utvrditi po kojoj osnovici je u utuženom razdoblju, plaća trebala biti obračunata i isplaćena tužitelju, a jasno je da je upravo tuženik, kao poslodavac, bio pasivno legitimiran za isplatu razlike eventualno neisplaćene plaće tužitelju, bez obzira što za tuženika obračun plaće vrši Centralni obračun plaća.

 

15.1.               Također, upravo je tuženik bio dužan u smislu čl. 90. st. 1. Zakona o radu tužitelju obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, pa nije ni od kakvog značaja za ovaj postupak što je obračun plaća tužitelju vršen posredstvom Centralnog obračuna plaća.

 

15.2.               Naime, Vlada Republike Hrvatske sklopila je sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, te je trebala osigurati sve materijalne i formalne pretpostavke da poslodavci pa tako i tuženik mogu ispuniti svoje obveze, uključujući i povećanje osnovice kad se za to ostvare uvjeti.

 

15.3.               Stoga se ukazuje na odredbu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18) prema kojoj su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima sudionik je u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, nadalje prema čl. 65. st. 1. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjene obveze, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti obvezu.

 

15.4.               Također čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, te je dužnik dužan ispuniti obvezu savjesno u svemu kako ona glasi, a što sve treba primijeniti i u ovom slučaju.

 

15.5.               Međutim, uzimajući u obzir prethodno navedeno, razvidno je da Vlada Republike Hrvatske u ovom slučaju nije postupila po navedenim odredbama, a koje kao opće odredbe obveznog prava se primjenjuju u ovom radnom sporu na temelju odredbe čl. 8. st. 4. Zakona o radu iz 2014.

 

16.               Slijedom navedenoga, razvidno je da je u utuženom razdoblju tuženik obračunavao tužitelju plaću prema osnovici od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe), a da je trebalo primijeniti osnovicu od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam kuna), slijedom čega je nastala razlika neisplaćene plaće prema toj osnovici za navedeno razdoblje u iznosu od 4.379,08 kn (slovima: četiritisućetristosedamdesetdevet kuna i osam lipa) s mjesečnim iznosima razlike plaće, a koje odgovara i dostavljenom obračunom tuženika dostavljenog uz podnesak od 13. travnja 2021. (list 8-9 spisa).

 

17.              Iz svega navedenoga, sud smatra da je tužitelju plaća trebala biti isplaćena po osnovici od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridedesetsedam lipa) i po toj osnovici mu je plaća trebala biti isplaćivana do isteka važenja Izmjena Dodatka Sporazumu, dakle do dana 26. siječnja 2017. godine, a ne po osnovici koju je primjenjivao tuženik posredstvom COP-a.

 

18.               S obzirom na to da je među strankama bilo nesporno da je tuženik u razdoblju od ožujka 2016. do kraja 2016. godine, obračunavao tužitelju plaću prema osnovici od 5.108,84 kn (slovima: pettisućastoosam kuna i osamdesetčetiri lipe), te nakon što je Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 29. prosinca 2016. osnovica povećana za mjesec siječanj 2017. osnovicu u iznosu od 5.211,02 kn (slovima: pettisućadvjestojedanaest kuna i dvije lipe), a ujedno je dostavio obračun visine neisplaćene plaće tužitelju po utuženoj osnovici u utuženom razdoblju, sud utvrđuje da je trebao primijeniti osnovicu od 5.415,37 kn(slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam kuna) prilikom obračuna plaće u tom utuženom razdoblju, nastala je razlika neisplaćene plaće prema osnovici od 5.415,37 kn (slovima: pettisućačetiristopetnaest kuna i tridesetsedam kuna) za utuženo razdoblje odnosno do isteka važenja Izmjena Dodatka Sporazumu, dakle do 26. siječnja 2017., a ne po osnovici koju je primjenjivao tuženik posredstvom Centralnog obračuna plaća, i to u ukupnom iznosu 4.379,08 kn (slovima: četiritisućetristosedamdesetdevet kuna i osam lipa) i to po pojedinim mjesecima, pobliže navedenim u izreci ove presude pod točkom I.

 

19.               Obzirom da je sud u pogledu pravne osnove tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, a visina tužbenog zahtjeva navedena specificirano u izreci ove presude po pojedinim mjesecima, čiji zbroj daje svotu od 4.379,08 kn (slovima: četiritisućetristosedamdesetdevet kuna i osam lipa) nije bila niti sporna, tužitelju je dosuđen navedeni novčani iznos.

 

20.               S tim u vezi se ističe da je tužitelj u svojem tužbenom zahtjevu zatražio da mu tuženik izvrši isplatu utuženog iznosa u paricijskom roku od 8 dana.

 

20.1.               Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19, dalje u tekstu: ZIDZPP 19) napuštena su posebna rješenja postupka u parnicama iz radnog odnosa prema kojima je sud u presudi u kojoj je nalagao izvršenje kakve činidbe određivao paricijski rok od osam dana za njezino izvršenje (ranije čl. 436. Zakona o parničnom postupku), kao i ono o roku za podnošenje žalbe u trajanju od osam dana (ranije čl. 437. st. 1. Zakona o parničnom postupku).

 

20.2.               Nakon ZIDZPP-a 19, na pitanja trajanja paricijskog roka te roka za žalbu protiv prvostupanjske odluke i u ovim posebnim procedurama za sporove iz radnih odnosa primjenjivale bi se opće odredbe ZPP-a  propisane čl. 433. Zakona o parničnom postupku odnosno rok od petnaest dana propisan člankom 326. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

 

21.               Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki I. ove presude.

 

22.               Tužitelju na svaki pojedini mjesec za razdoblje od ožujka 2016. do 27. siječnja 2017., odnosno na pojedine mjesečne iznose kao pod toč. I. izreke presude, pripada zakonska zatezna kamata tekuća od 16. u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, temeljem čl. 92. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, 93/14, 127/17, 98/19) a sve u vezi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, 41/08, 125/11, 78/15). Naime, s obzirom na to da stranke nisu ugovorom o radu odredile do kojeg će točno dana u mjesecu tuženik isplatiti plaću tužitelju, primijenjena je odredba čl. 92. st.3. Zakona o radu.

 

23.               Dakle, visina zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je prema odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima te na način određen u točki I. izreke ove presude, a nije dosuđena samo kamata na iznose poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći.

 

23.1.               Pri tome se ističe, a imajući u vidu odredbu čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine, broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, dalje: ZPD) te čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, dalje: Pravilnik) da plaćanje poreza i prireza dospijeva sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, tako da tužitelj ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo, zbog čega tužitelju ne bi pripale zatezne kamate u dijelu iznosa poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, zbog čega je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

 

24.               Prema odredbi čl. 433.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik je dužan utužiti u tom iznosu, a ako je utužio novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos, slijedom čega je odlučeno kao u točci I. izreke presude.

 

25.               Odluka o parničnim troškovima donesena je u smislu čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojima će jedna stranka naknaditi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

 

25.1.              Tužitelj u parnici nije uspio samo u dijelu zahtjeva u kojemu je odbijen za potraživanje zatezne kamate kako je odlučeno u točki II. izreke.

 

26.              Stoga sud utvrđuje da je tuženik tužitelju temeljem čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, dužan u cijelosti nadoknaditi opravdane parnične troškove.

 

27.               Slijedom navedenoga, sud je odmjerio trošak tužitelja prema dostavljenom troškovniku od 2. studenog 2021. (list 57 spisa) u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15.,dalje: Tarifa) i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a prema vrijednosti predmeta spora iz konačno uređenog tužbenog zahtjeva. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, i to: sastav tužbe 500,00 kn (slovima: petsto kuna) (Tbr. 7 toč. 1), podnesak od 10. svibnja 2021. 500,00 kn (slovima: petsto kuna) (Tbr. 8 toč. 1), zastupanje na ročištu održanom 2. studenog 2021. 500,00 kn (slovima: petsto kuna) (Tbr. 9. toč. 1). Tužitelju je ukupno priznato 1.500,00 kn (slovima: tisućupetsto kuna), a na isti je priznat trošak pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 375,00 kn (slovima: tristosedamdesetpet kuna). Stoga sveukupno priznati i dosuđeni trošak tužitelja iznosi 1.875,00 kn (slovima: tisućuosamstosedamdesetpet kuna).

 

28.               Na dosuđeni trošak, tužitelj je zatražio i pripadajuću zateznu kamatu, pa je odlučeno da je tuženik obvezan iznos iz točke 27. ovog obrazloženja isplatiti tužitelju zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom (odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva na ime zatezne kamate).

             

29.               Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20).

 

30.               U skladu s navedenim, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

 

U Bjelovaru, 1. prosinca 2021.

                                                                                                          Sudac

                                                                                                          Neda Šola, v.r.

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana koja se podnosi ovom sudu u 4 istovjetna primjerka, a o kojoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Presuda kojima se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 1, 2, 4, 5. 6, 8, 9, 10 i 11 Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi protiv ove presude ne mogu se iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi. (čl. 467 st.1. Zakona o parničnom postupku).