REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj 53 P-1192/20-32
U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić, kao sucu
pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice T. S. iz T., OIB:…, zastupane po punomoćniku B. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društva L. i partneri d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 20. listopada 2021. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice R. P., odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika Ž. L., odvjetnice, dana 01. prosinca 2021. godine
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., OIB: …isplatiti tužiteljici T. S. iz T., OIB: … iznos od 24.443,83 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama
tekućim na iznos od:
23,90 KN od dana 31.03.2008 do isplate
114,06 kn od dana 31.10.2008 do isplate
20,45 kn od dana 30.11.2008 do isplate
120,36 kn od dana 31.12.2008 do isplate
135,62 kn od dana 31.01.2009 do isplate
142,32 kn od dana 28.02.2009 do isplate
121,28 kn od dana 31.03.2009 do isplate
124,62 kn od dana 30.04.2009 do isplate
97,21 kn od dana 31.05.2009 do isplate
73,80 kn od dana 30.06.2009 do isplate
79,05 kn od dana 31.07.2009 do isplate
92,53 kn od dana 31.08.2009 do isplate
91,02 kn od dana 30.09.2009 do isplate
78,15 kn od dana 31.10.2009 do isplate
102,22 kn od dana 30.11.2009 do isplate
119,79 kn od dana 31.12.2009 do isplate
148,03 kn od dana 31.01.2010 do isplate
140,67 kn od dana 28.02.2010 do isplate
177,14 kn od dana 31.03.2010 do isplate
2 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
169,16 kn od dana 30.04.2010 do isplate
185,81 kn od dana 31.05.2010 do isplate
296,21 kn od dana 30.06.2010 do isplate
272,62 kn od dana 31.07.2010 do isplate
336,26 kn od dana 31.08.2010 do isplate
315,80 kn od dana 30.09.2010 do isplate
261,46 kn od dana 31.10.2010 do isplate
356,25 kn od dana 30.11.2010 do isplate
460,59 kn od dana 31.12.2010 do isplate
399,07 kn od dana 31.01.2011 do isplate
414,77 kn od dana 28.02.2011 do isplate
379,71 kn od dana 31.03.2011 do isplate
384,98 kn od dana 30.04.2011 do isplate
524,41 kn od dana 31.05.2011 do isplate
533,79 kn od dana 30.06.2011 do isplate
654,11 kn od dana 31.07.2011 do isplate
595,78 kn od dana 31.08.2011 do isplate
531,46 kn od dana 30.09.2011 do isplate
523,44 kn od dana 31.10.2011 do isplate
517,72 kn od dana 30.11.2011 do isplate
545,99 kn od dana 31.12.2011 do isplate
575,72 kn od dana 31.01.2012 do isplate
577,96 kn od dana 29.02.2012 do isplate
558,02 kn od dana 31.03.2012 do isplate
567,89 kn od dana 30.04.2012 do isplate
577,21 kn od dana 31.05.2012 do isplate
562,42 kn od dana 30.06.2012 do isplate
567,39 kn od dana 31.07.2012 do isplate
559,06 kn od dana 31.08.2012 do isplate
537,89 kn od dana 30.09.2012 do isplate
560,25 kn od dana 31.10.2012 do isplate
572,58 kn od dana 30.11.2012 do isplate
568,27 kn od dana 31.12.2012 do isplate
520,39 kn od dana 31.01.2013 do isplate
561,18 kn od dana 28.02.2013 do isplate
560,51 kn od dana 31.03.2013 do isplate
546,00 kn od dana 30.04.2014 do isplate
500,33 kn od dana 31,05.2013 do isplate
499,11 kn od dana 30.06.2013 do isplate
508,97 kn od dana 31.07.2013 do isplate
527,43 kn od dana 31.08.2013 do isplate
555,66 kn od dana 30.09.2013 do isplate
541,12 kn od dana 31.10.2013 do isplate
549,48 kn od dana 30.11.2013 do isplate
559,03 kn od dana 31.12.2013 do isplate
568,35 kn od dana 29.01.2014 do isplate,
te joj naknaditi parnični trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 10.188,00 kn sa
zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.12.2021. do isplate,
s tim da se stopa zatezne kamate u razdoblju do 31.07.2015. određuje za svako
polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila
3 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih
poena, a u razdoblju od 01.08.2015. pa nadalje određuje se za svako polugodište
uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih
za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu
stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve to u roku od 15
dana.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi od 28.02.2020. navodi da je dana 11.01.2007.g. sklopila
sa tuženikom Ugovor o kreditu broj:…, kojim je tuženik tužiteljici odobrio
kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.004,58 CHF obračunatom prema
srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu:Ugovor o kreditu).
U članku 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata
iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj
protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-
računa banke za CHF. Navedena odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim je
određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku
(CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu
oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog
suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda
u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je
tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o
kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz
koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a
tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici
postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne
novine'' broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca
2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne
novine'' broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te
suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama
utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji s sobom nosi švicarski franak
kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači
to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak
nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i
razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu
odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu
švicarski franak ili neće.Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnosti ni jedna od
tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno,
savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima
se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima
4 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dana 03.09.2019. Vrhovni sud
Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev-2221/18 kojim je odbio
revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu
u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu
koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju
je vezana glavnica – švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti
potrošača. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene
isplate temeljem ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Sukladno odredbi čl.
118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti
potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 75/2009, 78/2012, 56/2013) rubricirane
presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja
postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od
strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o
potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu
klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve ranije navedeno, tužiteljica ističe
kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli
pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje
bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita
za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja
pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna
platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune
spram švicarskog franka na dan isplate kredita. Tužiteljica je dana 31.01.2014.
uplatom posljednjeg anuiteta, podmirila u cijelosti sve iznose po predmetnom
Ugovoru o kreditu. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju
primjenom valutne klauzuče u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu
obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana
konačne otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u
švicarskom franku tužiteljica preplatila svaki mjesec do dana konačne otplate
kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune
uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom
tečaju na dan isplate kredita, odnosno ukupno iznos od 24.425,51 uvećano za
zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa
do isplate. Slijedom svega navedenog tužiteljica u tužbi predlaže donošenje presude
kojom se:
-(Ad I) nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 24.425,51 kn zajedno sa zakonskim
zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos pretplate od dana
učinjene pretplate (u razdoblju od 31.10.2008. do 31.04.2014.) do isplate,
-(Ad II) nalaže tuženiku da naknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.
2. U odgovoru na tužbu od 19.03.2020. tuženik navodi da je tužbeni zahtjev
istaknut u tužbi upravljen na isplatu iznosa od 24.425,51 kn, zajedno sa zakonskom
zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, što bi, prema navodima iz tužbe,
predstavljalo iznos za koji je tužitelj „pretplatio“ rate kredita po predmetnom ugovoru
o kreditu, sve pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-
7129/13. Tužitelj oba zahtjeva temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda
broj Pž-7129/13 i odluci Vrhovnog suda Revt-249/14. U odnosu na tako postavljeni
tužbeni zahtjev tuženik ističe slijedeće: prije upuštanja u meritum tuženik ističe
procesne nedostatke tužbe. Prvenstveno se ističe kako tužba nije podobna za
5 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
raspravljanje i zbog činjenice kako ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se
traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao
tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno
odluci Banke o kreditiranju građana. Obzirom da tužba ne sadrži deklaratorni tužbeni
zahtjev odnosno da tužitelj nije iskazao interese za utvrđivanje nema procesnih
pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva (isplata). Prema
tome, iako u konkretnom slučaju tužitelj traži ugovora o kreditu o mijenjaju valutne
klauzule sukladno odredbama banke ne znači da je time poništen i osnovni ugovorni
odnos stranaka o činidbi, odnosno o promjenjivosti kamatne stope. U konkretnom
slučaju stranke su potpisom Ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u
pogledu tečajne valute dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta
stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano
povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu
mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu
utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog
razdoblja ugovorena fiksna tečajna razlika, ono na što oba ugovaratelja (pa i tužitelj)
imaju pravo je da se pravna praznina koja je nastala između, s jedne strane
nesporne činjenice da je kamatna stopa promjenjiva, a s druge strane utvrđenja da je
ništetna odredba o načinu njene promjene, popuni dopunskim tumačenjem ugovora
budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti
nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP
2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači
ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica
načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se
na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora
odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri
prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i
poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su
znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana.
To tužitelj međutim ni ne tvrdi ni ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o
valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su
znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu valutu. S obzirom na
ovako postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju je stoga teret dokaza da preciznim
parametrima (npr. LIBOR za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i sl.) dopuni ugovornu
odredbu o valuti, čime bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i
za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući valutni tečaj tijekom
ugovornog razdoblja, a kako to tužitelj navodi. Tuženik prije svega ističe kako nije
sporno da su ovopredmetne parnične stranke ugovorile da će tuženik staviti tužitelju
na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.004,58 CHF po
srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.
Navedeno postupanje je zakonito. Na to upućuje odredba čl. 22. st. 1. Zakona o
obveznim odnosima prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se
vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene
zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Nema, dakle,
govora o tome da bi odredba ugovora kojom je tužitelju stavljen na raspolaganje
iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u valuti CHF bila nezakonita. Tužitelj
tvrdi kako je predmetna odredba nepoštena jer stranke nisu o njoj pojedinačno
pregovarale odnosno da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao
najpovoljniji, a da mu nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog
franka u odnosu na kunu. Navedena tvrdnja je u cijelosti netočna. Upravo suprotno
6 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu
sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o
kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u
odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati
na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog
zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i
mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita,
tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz
priopćenja Narodne banke Hrvatske. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati
nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na
valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj
način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. To tužitelju nije moglo ostati
nepoznato. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je
upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF.
Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.08.2006. godine pod naslovom:
„Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom
kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu
o bankama br. 12. Iz navedenog priopćenja vidljivo je kako je HNB upoznala javnost
na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je
napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U
predmetnoj analizi HNB je ukazao i na brojčane pokazatelje visine anuiteta
praćenjem povijesnog kretanja tečaja te je utvrdio moguće povećanje rate kredita iz
ožujka 2006. godine u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. godine za 17,8%.
Dakle, HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute
CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao
saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu
na kunu. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako
nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer
je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost
promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio
upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne
može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu
sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je
trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog gospodarstvenika te brinuti o svojim
interesima više nego što bi to drugi trebali. Tuženik nadalje ističe kako je tužitelj cijelu
svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na
snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik ističe kako sukladno
odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo
ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u
trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju
je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH
broj Pž-7129/13, tuženiku se: ''..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće.'' Dakle,
pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da
se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je
istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može
biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u
cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i
7 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti
bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te
502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda
obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne
osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi
zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete.
Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici
radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude
VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-
a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti
neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju
nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj
je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u
Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na
presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH
irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih
pitanja. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je,
prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana
u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima
banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o
kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu
gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i
predviđena odredbama Zakona o Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito
dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija
špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom
strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna:
kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to
za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle,
80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti.
To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja
te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i
promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije
navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o
obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i
promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u
cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju
predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu,
osobito u članku 7., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet
izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih
mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne
liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio
ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj
tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo
u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu
komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna
tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu
tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik,
neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu
za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane
8 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara
valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog
uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na
valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje
dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan
zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe
čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.
Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući
da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske
odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude
zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju
obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom
predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog
nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO
valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem
sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Nadalje, nesporno
je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti
podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti,
HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak
prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike
Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i
postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne
klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj
klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o
uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti
propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski
štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik nadalje ističe se
kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora
nije izdvojio niti jedno pitanje kao ''sporno'' ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih
ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane
službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti
da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni
ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu,
sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz
takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne
odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi
potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu
savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili
spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji
nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora? Ako
tužitelj smatra da ga je tuženik trebao ''prisiliti'' na pregovaranje o pojedinim
odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo
predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika
prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i
neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte
toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom
odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako
i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne
bi moglo podvesti pod ''fer'' poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je
svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim
9 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za
potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li
odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.
Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama
ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge
jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i
zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi
usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo
iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki
nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše
odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga,
potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije
zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i
potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i
obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika
prilikom solemnizacije. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o
kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj
bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je
zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti.
Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu
Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je
temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne
proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj
stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom
odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni
interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom
kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je
povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača,
budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz
presude Vrhovnog suda broj Revt-249/14-2: ''Polazeći od naravi banaka kao
novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u
pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu
kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno
kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a
sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na
određivanje njezine visine.'' Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u
ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su
sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate,
koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka
(HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici
Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako
banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu
(potrošačima) ''uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz
administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po
odluci uprave banke''. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da ''građani
koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i
svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.'' Štoviše, kamata koja bi se odnosila
na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je
prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle,
nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije
10 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik
do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza
glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o
kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale
odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope,
čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče ''nezakonitosti'' kamatne stope,
sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi
zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati ''nezakonitom''. Naime, kako
je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog
poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo
ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama
relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik
nesporno i učinio. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je
kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su
u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 11.8.
ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa
u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije
promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu
određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 11.9. Ugovora o kreditu
proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama
nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i
svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno Zakonu o bankama i
Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na
strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu
stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa
ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate
prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga,
i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost
ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje
promjenjive kamatne stope nije i ne može biti ''protivno prisilnim propisima i moralu
društva'', dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i
mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju
primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO
očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer
sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, tužitelj je izričito pristao na
klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i
proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom
tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici
slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Napokon, izmjenama i dopunama
ZPK iz 2013.g., uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od
01.01.2014. – dakle, od 01.01.2014., kriterij promjene kamatne stope uveden je po
sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom
reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014. je nedopustivo i nezakonito jer bi
se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog
sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope
na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom
stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela
jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja
predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN
96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o
11 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj
kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj
kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno,
tuženik dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do
14.07.2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada
važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu
o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na
Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama
tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na
snazi odredbe ''starog'' ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa
svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije
promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim
uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju
promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom
zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik
ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4.
navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne
stope u formi ''Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana
promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke'', koje tuženik dostavlja u prilogu.
Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o
promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest
dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije
stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana
niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u
primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog
ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja,
a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2.
"starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je
HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima
smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o
promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe
kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao
tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj
slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne
tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i
promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo
ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih
odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo
pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno
odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što
je tuženik nesporno i učinio. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik,
ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva
valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod
ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i
takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na
temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su
protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka
o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili
promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog
partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti
12 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka.
Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike
banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno
obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje
kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih
ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga.
Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim
strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke
usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima
promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti
predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u
isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava
izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj
kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. koja
regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog
u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3.
iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama
smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: ''davanje mogućnosti prodavatelju
roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga
predviđenog ugovorom;''....ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se
radi o ...''proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama
burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe
ili davatelj usluga nema pod nadzorom;''(2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom
da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o
kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj
situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima
čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno
citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom
istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina
obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja
banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja
kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj
banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti
vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti
promjenjivosti koji određuju ''cijenu'' kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem
i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje
(CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta.
Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu
kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način
promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od
banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, što je notorno. Nadalje, svaka banka
je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve
troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava
prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost,
banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama
poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije
navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu
novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje
operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja
ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%,
13 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze
Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi
zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva),
HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom
obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast
troškova financiranja i tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja -
depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s
krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne
pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa.
Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora
financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom
tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva
financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja
na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne
regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za
Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5%, dok je npr. U 2004. godini navedeni
parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je
LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004.
godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. Svi elementi
koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno
su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim
navedenim kriterijima. S druge strane bitno je istaći da je tuženik od strane HNB-a
podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti
kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije
kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim
propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije
navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava
potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i
poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u
slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom
poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao
ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za
koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku
sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu
stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u
pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke
kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji
su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja
troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i
zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno
odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i
obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena
troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene
kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je
usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu
nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope
tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes
odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji
uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom
kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta
14 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje
sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne
stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti
ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju
ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope.
Također, nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne
stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po
sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer bi se time negirala činjenica
da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem
kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom
kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda
načela jednake vrijednosti činidaba. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino
nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj
premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u
obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na
pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, te nadalje očito pogrešno
tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog
učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što
navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP
te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope
nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle
banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu
bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu
konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez
odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83.
ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u
obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo
primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom
na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Proizlazi da tužitelj smatra
kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa mijenjala, a
što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza
financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorene
kamatne stope i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o
promjenjivoj kamatnoj stopi bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je
odredba kojom se ugovara promjenjiva kamatna stopa dopuštena i u skladu sa
zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada
je upravo na tužitelju da dokaže koja je to kamata, odnosno iznos obračunat po
osnovi kamate ugovorene spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito
naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina
zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu,a konačno,
tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim
dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem.
Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna
negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida
presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima
izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa
bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan
sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži
banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu
stopu. Zaključno, tuženik ističe kako:
15 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti
potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima,
Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim
kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno
proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako
sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna,a posebno ne može biti
ništetan cijeli ugovor o kreditu;
- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene
su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na
tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;
- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;
- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a
ne fiksne kamatne stope i ugovoranje kredita s valutnom klauzulom;
- valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula,
te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u
potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog
pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava
imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom
mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega
navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz
naknadu troška postupka tuženiku.
3. Tužiteljica je u podnesku od 16.10.2020., a nakon provođenja financijskog
vještačenja u ovom premetu na koje nije imala primjedbi, konačno postavila svoj
tužbeni zahtjev, navodeći da je vještak ispravno utvrdio i u Tablici 1 nalaza i mišljenja
prikazao kunske iznose anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala prema ugovorenom
tečaju na dan plaćanja pojedinog anuiteta (kolona 7) i kunske iznose anuiteta koje bi
bila dužna platiti da je za cijelo vrijeme vrijedio ugovoreni tečaj CHF spram kune na
dan isplate kredita (kolona 9), te je potom ispravno utvrdio razlike tih iznosa po
mjesecima i preplatu u korist tužiteljice s osnove ništetnosti valutne klauzule od
24.443,79 kn (kolona 10). Slijedom svega, razvidno je da je financijskim vještačenjem
utvrđen gotovo isti ukupan iznos preplate koji je tužiteljica utužila (24.443,79 kn
naspram utuženih 24.425,51 kn), te da je u cijelosti opravdana visina tužbenog
zahtjeva. Stoga, a sukladno provedenom vještačenju, tužiteljica uređuje tužbu i
tužbeni zahtjev te predlaže donošenje slijedeće presude:
''Nalaže se tuženiku, P. b. Z. d.d., Z., OIB:…, da tužiteljici T. S., T.,
OIB:…, isplati iznos od 24.443,83 kn, zajedno sa zakonskim zateznim
kamatama tekućim na iznos od:
23,90 KN od dana 31.03.2008 do isplate 114,06 kn od dana 31.10.2008 do isplate 20,45 kn od dana 30.11.2008 do isplate 120,36 kn od dana 31.12.2008 do isplate 135,62 kn od dana 31.01.2009 do isplate 142,32 kn od dana 28.02.2009 do isplate 121,28 kn od dana 31.03.2009 do isplate 124,62 kn od dana 30.04.2009 do isplate 97,21 kn od dana 31.05.2009 do isplate 73,80 kn od dana 30.06.2009 do isplate
16 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
79,05 kn od dana 31.07.2009 do isplate
92,53 kn od dana 31.08.2009 do isplate
91,02 kn od dana 30.09.2009 do isplate
78,15 kn od dana 31.10.2009 do isplate
102,22 kn od dana 30.11.2009 do isplate
119,79 kn od dana 31.12.2009 do isplate
148,03 kn od dana 31.01.2010 do isplate
140,67 kn od dana 28.02.2010 do isplate
177,14 kn od dana 31.03.2010 do isplate
169,16 kn od dana 30.04.2010 do isplate
185,81 kn od dana 31.05.2010 do isplate
296,21 kn od dana 30.06.2010 do isplate
272,62 kn od dana 31.07.2010 do isplate
336,26 kn od dana 31.08.2010 do isplate
315,80 kn od dana 30.09.2010 do isplate
261,46 kn od dana 31.10.2010 do isplate
356,25 kn od dana 30.11.2010 do isplate
460,59 kn od dana 31.12.2010 do isplate
399,07 kn od dana 31.01.2011 do isplate
414,77 kn od dana 28.02.2011 do isplate
379,71 kn od dana 31.03.2011 do isplate
384,98 kn od dana 30.04.2011 do isplate
524,41 kn od dana 31.05.2011 do isplate
533,79 kn od dana 30.06.2011 do isplate
654,11 kn od dana 31.07.2011 do isplate
595,78 kn od dana 31.08.2011 do isplate
531,46 kn od dana 30.09.2011 do isplate
523,44 kn od dana 31.10.2011 do isplate
517,72 kn od dana 30.11.2011 do isplate
545,99 kn od dana 31.12.2011 do isplate
575,72 kn od dana 31.01.2012 do isplate
577,96 kn od dana 29.02.2012 do isplate
558,02 kn od dana 31.03.2012 do isplate
567,89 kn od dana 30.04.2012 do isplate
577,21 kn od dana 31.05.2012 do isplate
562,42 kn od dana 30.06.2012 do isplate
567,39 kn od dana 31.07.2012 do isplate
559,06 kn od dana 31.08.2012 do isplate
537,89 kn od dana 30.09.2012 do isplate
560,25 kn od dana 31.10.2012 do isplate
572,58 kn od dana 30.11.2012 do isplate
568,27 kn od dana 31.12.2012 do isplate
520,39 kn od dana 31.01.2013 do isplate
561,18 kn od dana 28.02.2013 do isplate
560,51 kn od dana 31.03.2013 do isplate
546,00 kn od dana 30.04.2014 do isplate
500,33 kn od dana 31,05.2013 do isplate
499,11 kn od dana 30.06.2013 do isplate
508,97 kn od dana 31.07.2013 do isplate
527,43 kn od dana 31.08.2013 do isplate
17 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
555,66 kn od dana 30.09.2013 do isplate 541,12 kn od dana 31.10.2013 do isplate 549,48 kn od dana 30.11.2013 do isplate 559,03 kn od dana 31.12.2013 do isplate 568,35 kn od dana 29.01.2014 do isplate
sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja
se do dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope
Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. se određuje,
za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinanancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena.
kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka sa
zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate u visini
stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana
31.07.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske
narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinanancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to
u roku od 15 dana.''
4. Tuženik se na ročištu od 20.10.2021. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva
kao u podnesku tužiteljice od 16.10.2020., no sud je na istom ročištu (list 147 spisa)
preinaku dopustio, a primjenom odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08,
96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP), a stoga jer je to
svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i stoga jer tužiteljica, bez
svoje krivnje, nije mogla preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog
postupka, a imajući u vidu da je tužbeni zahtjev usklađen s provedenim financijskim
vještačenjem u ovom predmetu, a upravo sud temeljem odredbe čl. 259. st. 1. ZPP-a
rukovodi vještačenjem, odnosno određuje zadatak vještaku, pa tužiteljica prije
povođenja vještačenja u ovom predmetu nije mogla znati kakav će biti nalaz i
mišljenje vještaka.
5. Tuženik na ročištu od 20.10.2021., a u odnosu na preinačeni tužbeni
zahtjev, navodi da ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu i svih do tad iznesenih
navoda. Predlaže konačno postavljeni tužbeni zahtjev odbiti, uz naknadu parničnog
troška tuženiku.
6. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u izračun pretplate koji je tužiteljica
priložila uz tužbu (list 7-8 spisa), Ugovor o kreditu broj 9012217981 od 11.01.2007.
(list 9 - 13 spisa), potvrdu javnog bilježnika I. K. iz S. od 11.01.2007.
posl. br. OU-23/2007 (list 14 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne
stope od 11.01.2007. (list 15-16 spisa), dopis tuženika tužiteljici o promjenama
kamatne stope (list 17 spisa) i u knjigovodstvenu karticu prometa (list 18-40 spisa).
Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije I.
Z. od 14.09.2020. (list 115 - 118 spisa), te pribavio dopunsko pisano očitovanje
18 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
istog vještaka od 19.10.2020. (list 128 - 130 spisa). Sud je saslušao svjedoka, javnog
bilježnika I. K. (list 148 spisa) i tužiteljicu (list 149-150 spisa).
7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz
pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. ZPP),
te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio
da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
8. Sud primjenom odredbe čl. 4. ZPP-a nije cijenio u izračun pretplate koji je
tužiteljica priložila uz tužbu (list 7-8 spisa), jer se tuženik nije suglasio da se ovaj
izračun koristi kao dokaz u ovom postupku, a sam izračun je sačinjen po nalogu
tužiteljice, prije pokretanja ovog postupka.
9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj …od 11.01.2007. (list 9 - 13
spisa - dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), potvrdu javnog bilježnika I. K.
iz S. od 11.01.2007. posl. br. OU-23/2007 (list 14 spisa) i u otplatnu tablicu sa
prikazom efektivne kamatne stope od 11.01.2007. (list 15-16 spisa), a isto među
strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 11.01.2007. tuženik, kao banka i
kreditor, te tužiteljica kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu, s ugovorenim
iznosom kredita od 22.004,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju
tuženika za CHF na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, a za
kupnju vozila, uz ugovorenu kamatu po stopi koja je promjenjiva sukladno odluci
tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja tog
ugovora iznosi 5,10% godišnje. Analizirajući citirani Ugovor o kreditu sud je utvrdio
da isti sadrži sve odredbe za koje tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to odredbe iz
čl. 1., 5. i 6. Ugovora o kreditu kojima ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano
uz valutu švicarski franak (valutna klauzula).
10. Uvidom u otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od
11.01.2007. (list 15-16 spisa), dopis tuženika tužiteljici o promjenama kamatne stope
(list 17 spisa) i u knjigovodstvenu karticu prometa (list 18-40 spisa) sud je utvrdio
kada i u kojem iznosu je tužiteljica otplatila svaki obrok gore opisanog kredita (s tim
da ova činjenica među strankama i nije sporna), da je tužiteljica otplaćivala kredit u
uglavnom u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, s tim da je tuženik
tijekom otplate ovog kredita dva puta mijenjao kamatnu stopu, po kojoj je tužiteljica
vršila isplate, pa je tako nakon početno ugovorene kamatne stope od 5,10%
godišnje, tuženik dana 01.08.2007. povećao kamatnu stope na 6,10 % godišnje, a
dana 01.02.2008. tuženik je povećao kamatnu stopu na 7,45 % godišnje. No,
odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja prema jednostranoj odluci
kreditora, tj. tuženika nisu predmet ovog postupka.
11. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.
12. Sud je proveo financijsko vještačenje u ovom predmetu po stalnom
sudskom vještaku za financije I. Z. od 14.09.2020. (list 115 - 118 spisa), a sa
zadatkom vještaku da se očituje na okolnost pozitivne razlike između iznosa koje je
tužiteljica tuženiku uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom
otplate kredita i iznosa koje bi tužiteljica tuženiku uplatila da je tečaj CHF u odnosu
na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u kunama po
19 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
mjesecima i ukupno. U svom pisanom nalazu i mišljenju vještak u bitnome navodi da
je na temelju postavljenog zadatka vještaku i priložene dokumentacije u spisu, te
iznesenih i prikazanih podataka u točkama 1. i 2. nalaza, mišljenja da je tužiteljica do
dana konačne otplate 31.01.2014. kredit preplatila, te da pozitivna razlika između
iznosa koji je tužiteljica tuženiku uplatila tijekom otplate u odnosu na iznos koji bi
tužiteljica tuženiku uplatila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je
bio na dan isplate kredita, izraženo u kunama po mjesecima iznosi ukupno 24.443,79
kn, s tim da su iznosi i datumi pojedinačnih mjesečnih pretplata prikazani u tablici 1.
nalaza i mišljenja, stupac 10 (list 116-118 spisa).
13. U svom dopunskom pisanom očitovanju od 19.10.2020. (list 128 - 130
spisa) stalni sudski vještak za financije I. Z. u bitnome navodi da je kontrolom
izračunate razlike u nalazu i mišljenju od dana 14.09.2020. otkrio pogrešku u
izračunu, te pa podnosi slijedeće očitovanje: u izračun pozitivne razlike koju je
tužiteljica uplatila tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom
otplate kredita, omaškom je pogrešno zbrojio iznos od 0,04 kn (24.443,79 umjesto
24..443,83), stoga dostavlja novu tablicu 1. s izračunom razlike (list 178-130 spisa).
14. Tužiteljica nije imala primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, te je
sukladno istome konačno postavila tužbeni zahtjev u podnesku od 16.10.2020.
Također, u podnesku od 10.12.2020., a očitujući se na dopunsko očitovanje vještaka
od 19.10.2020., tužiteljica navodi kako vještak u predmetnom očitovanju ističe da mu
se u osnovnom izračunu potkrala greška na način da je iznose mjesečnih preplata
tužitelja pogrešno zbrojio na ukupan iznos od 24.443,79 kn, umjesto na pravilnih
24.443,83 kn, te da vještak stoga daje novu tablicu izračuna u kojoj su neizmjenjeni
iznosi pojedinih mjesečnih preplata, te pripadajući datumi od kojih teku zakonske
zatezne kamate, dok je jedina korekcija učinjena u odnosu na ukupan iznos utvrđene
preplate. U odnosu na navedeno tužiteljica ističe da nema primjedbi na dopunsko
očitovanje vještaka, obzirom je vještak ispravno uočio navedenu pogrešku, te je
ispravno izvršio korekciju osnovnog izračuna u dijelu ukupnog iznosa utvrđene
preplate. Tužiteljica ističe da je podneskom od 16.10.2020.g. precizirala tužbeni
zahtjev u skladu s utvrđenjima iz osnovnog nalaza i mišljenja, međutim pritom je
samoinicijativno ispravila opisanu pogrešku vještaka, te je potraživanje postavila na
ispravnih 24.443,83 kn.
15. Tuženik u podnesku od 09.11.2020., a očitujući se na provedeno
financijsko vještačenje, navodi da je predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj
premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj, što niti
je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog
ugovora o kreditu. Tuženik navodi da je zadatak vještaka, a sukladno prijedlogu
tužitelja odnosno rješenju suda, bilo utvrditi razliku preplaćenih kamata u slučaju da
se kamatna stopa nije mijenjala, kao i preplatu kredita zbog promjena u tečaju.
Tuženik, navodi kako je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i
nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka
odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila
ugovaranje fiksne kamatne stope što se implicira provođenjem predmetnog
vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku naslovljeni sud je de facto unaprijed
zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje
tužitelja kako su ništetne sve promjene kamatne stope tuženika u utuženom
razdoblju te kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa na cijelo
20 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
vrijeme trajanja kredita. U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje
vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao
dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na
temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Nadalje, tuženik dodaje kako
polazeći od pretpostavke da promjenjiva kamatna stopa kao takva nije ništetna već
način na koji je mijenjana, tuženik predlaže da se u postupku provede dopunsko
vještačenje, te da vještak utvrdi kolika bi bila realna kamatna stopa/povećanje
kamatne stope obzirom na sve kriterije koji su utjecali/mogli utjecati na kretanje
parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate
kredita, odnosno na troškove kredita. Što se tiče promjene tečaja tijekom otplate
kredita i s tim u vezi danog zadatka vještaku da izračuna razliku tečaja CHF kojeg je
tuženik primjenjivao prilikom izračuna anuiteta naspram tečaja za CHF na dan
korištenja kredita, ističe kako je tužitelj upoznat sa rizikom rasta tečaja što je potvrdio
potpisom ugovora, pa je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji
ugovornih strana, a nije niti životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita
fiksan.
16. Tužiteljica u podnesku od 20.01.2021., a očitujući se na podnesak
tuženika od 09.11.2020. navodi da je predmet ovog postupka isključivo preplata s
osnove ništetnosti valutne klauzule, te je vještak i dobio zadatak u skladu s tim, na
način da računa kunsku razliku anuiteta koji su stvarno plaćeni u odnosu na kunske
iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti da se za cijelo vrijeme otplate primjenjivao tečaj
CHF spram kune koji je vrijedio na dan isplate kredita, te je na isti zadatak vještak u
cijelosti pravilno odgovorio. Vještak stoga u izračunu nigdje nije „fiksirao“ kamatnu
stopu na način da bi za cijelo vrijeme vrijedila početno ugovorena kamatna stopa,
već je u tablici upravo prikazao sve promjene kamatne stope i odgovarajuća
povećanja anuiteta zbog promjena kamatne stope, na osnovu čega je dalje pravilno
računao tečajne razlike zbog ništetnosti valutne klauzule. Tužitelj stoga ističe da sve
navode kojima tuženik problematizira preplatu zbog promjena kamatne stope i
navodno fiksiranje kamatne stope, koji navodi čine većinu tuženikovog podneska,
valja u cijelost zanemariti kao irelevantne i promašene.
17. Sud je provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio, jer je stalni
sudski vještak I. Z. svoj nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno, objektivno i
na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u
potpunosti sukladno zadatku suda. Osim toga, u dopunskom pisanom očitovanju od
19.10.2020. vještak je samoinicijativno ispravio minornu pogrešku u zbroju mjesečnih
iznosa pretplate. Sud ističe da tuženik u svojim primjedbama u bitnome ne prigovara
matematičkom izračunu vještaka, već zadatku koji je odredio sud. No, tuženik je
pogrešno citirao zadatak suda kojemu prigovara, a jer tuženik tvrdi da je sud u
zadatak vještaku dao izraditi izračun pretplate uz primjenu fiksne kamatne stope (tj.
kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa na cijelo vrijeme trajanja
kredita), a što i nije bio zadatak vještaku u ovom predmetu imajući u vidu da je
predmet ovog postupka pretplata s osnove valutne klauzule. Također, tuženik
predlaže provođenje dopunskog financijskog vještačenja sa zadatkom da vještak
utvrdi kolika bi bila realna kamatna stopa/povećanje kamatne stope obzirom na sve
kriterije koji su utjecali/mogli utjecati na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do
povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, odnosno na troškove kredita.
Kako tuženik niti u odgovoru na tužbu, a niti do zaključenja prethodnog postupka nije
iznio ovaj dokazni prijedlog,te kako je predmet ovog postupka pretplata s osnove
21 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
valutne klauzule, a ne s osnove promjenjive kamatne stope, to sud primjenom
odredbe čl. 299. st. 3. i čl. 220. st. 2. ZPP-a, ovaj dokazni prijedlog tuženika nije
uzeo u obzir.
18. Sud je saslušao svjedoka, javnog bilježnika I. K. (list 148
spisa), te je njegovu iskazu sud poklonio vjeru, jer je iskazivao jasno i okolnosno. No,
iz njegova iskaza sud nije mogao utvrditi niti jednu spornu, a odlučnu činjenicu u
ovom predmetu, a jer se ovaj svjedok zbog proteka vremena ne sjeća okolnosti
zaključenja ovdje spornog Ugovora o kreditu, a niti je on sa svojim strankama
posebno razgovarao o valutnoj klauzuli i njezinim financijskim učincima na ugovor o
kreditu. Sud je saslušao i tužiteljicu (list 149-150 spisa), te i njezinom iskazu sud
poklonio vjeru, jer je ona iskazivala jasno, logično i u skladu sa dokumentacijom koju
je sud pregledao.
19. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o
kreditu, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije tužiteljicu adekvatno informirao o
svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak.
20. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je
izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju
tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila
dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta
osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive
Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog
kolektivnog spora.
21. Tužiteljica se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u
Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda
Republike Hrvatske, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka
kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje
je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za
zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik). Valutna
klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog
suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja presuda je potvrđena
presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017 od
14.06.2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike
Hrvatske posl. broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.
22. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21- dalje: ZOO)
opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru,
bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među
ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom
stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe
ove posljednje. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se
zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika
iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u
kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog
22 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu
valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita
građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao,
niti je plasirao tužiteljici. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune
plasirao tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao,
odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim
monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti
upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš
švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio
i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava
ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti
sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4.
ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti
činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja
načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1.
Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP), a sve ovo na
način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnuo
odredbu koja ju dovodi u neravnopravan položaj te joj u konačnici nanosi štetu.
Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz čl. 1., 5. i 6. Ugovora o
kreditu kojima ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski
franak (valutna klauzula) upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik
postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270.
st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3.
ZZP-a ništetne.
23. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku iz čl. 1., 5. i 6.
Ugovora o kreditu ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih je
tužiteljica vršila isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja
u ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, to je sud, a primjenom odredbe čl. 1111.
ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502.c ZPP-a odlučio kao u izreci ove
presude u točci I, a kada je naložio tuženiku vratiti tužiteljici iznose preplaćene s
naslova porasta tečaja valute švicarski franak u odnosu na onaj tečaj koji je bio u
vrijeme isplate kredita, a jer tužiteljica u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu
traži iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu
utvrđen kao iznos pretplate koji je tužiteljica izvršila tuženiku uslijed porasta tečaja
švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme
isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115.
ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi
čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima.
24. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, valutna klauzula u
ugovorima o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pravomoćno utvrđena
ništetnom dana 14.06.2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. Kako je tužba u ovom
predmetu podnesena 28.02.2020., te kako je tužiteljica konačno postavila tužbeni
zahtjev podneskom od 16.10.2020., vidljivo je da je tužba podnesena unutar
petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225.
ZOO-a. Osim toga, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog
suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2):
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane
23 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora,
odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1.
ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana
pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena
ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 28.02.2020., te
kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) sud ustanovio da su u ovdje
predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz
valutu švicarski franak, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar
petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225.
ZOO-a.
25. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154.
st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti
uspjela u ovom sporu s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Tužiteljici je kao
potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 594,00 kn i
na ovu presudu u iznosu od 594,00 kn, trošak financijskog vještačenja u iznosu od
1.500,00 kn, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, koji je
odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora odmjerenu
prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Trošak zastupanja tužiteljice koji je
tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od troška sastava tužbe (Tbr. 7/1),
sastava podnesaka od 16.10.2020. i 20.01.2021. (Tbr. 8/1), te zastupanja na
ročištima od 02.07.2020. i 20.10.2020. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju,
zastupanja na ročištu od 05.06.2020. (Tbr. 9/2) od 50 bodova i sastava podnesaka
od 19.07.2020. i 10.12.2020. (Tbr. 8/3) od po 25 bodova za svaku radnju, što ukupno
iznosi 600 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 10,00 kn, to ukupno
iznosi 6.000,00 kn, a uz PDV od 25% u iznosu od 1.500,00 kn, to ukupno iznosi
7.500,00 kn. Uz trošak sudskih pristojbi i financijskog vještačenja, ukupno dosuđeni
parnični trošak tužiteljici iznosi 10.188,00 kn. Na ovaj iznos tužiteljici je dosuđena i
zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno čl. 30.
st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i
131/20 - dalje: OZ), te je stoga sud odlučio kao u izreci ove presude u točci I u
odnosu na naknadu parničnog troška tužiteljici, s tim da je sud o visini kamatne stope
odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.
26. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici nije dosudio
naknadu za sastav podnesaka od 25.05.2020. i 31.05.2020., jer u njima tužiteljica
ponavlja ranije iznesene navode ili navode koje je mogla iznijeti u podnescima za
koje joj je dosuđena naknada ili na ročištima za koje joj je dosuđena naknada.
27. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl.
154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je
stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci II.
U Zagrebu, dana 01. prosinca 2021. godine
Sutkinja Ivana Galić,v.r.
24 Poslovni broj 53 P-1192/20-31
Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući
od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka
pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud,
pisanim podneskom u 5 primjeraka.
DNA:
1. Pun. tužiteljice - uz rješenje-nalog tužiteljici za plaćanje SP na presudu u iznosu od 594,00 kn
2. Pun. tuženika
