1

Poslovni broj: UsI-1507/21-6

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: I. S. iz S. N., B. - protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poništavanja rješenja, 01. prosinca 2021. godine

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-03/21-01/1, URBROJ: 513-04-21-5 od 30. travnja 2021. godine.

              II. Poništava se rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačka županija, KLASA: UP/I-415-07/19-01/1, URBROJ: 513-07-22/21-19 od 04. veljače 2021. godine.

              III. Odbija se tužiteljev zahtjev od 21. siječnja 2021. godine za oglašavanje ništavim rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-415-07/2012-001/016, URBROJ: 513-07-01-13-08 od 24. rujna 2013. godine.

              IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 30. travnja 2021. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 04. veljače 2021. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je kao nedopušten odbačen zahtjev tužitelja za oglašavanje ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine, kojim je tužitelj utvrđen odgovornim kao porezni  jamac zbog zloupotrebe prava.

U upravnom postupku je tužiteljev zahtjev odbačen kao nedopušten na temelju čl. 41. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 - ZOUP), odnosno zbog nepostojanja zakonskih pretpostavki za pokretanje postupka, s obzirom na to da je tužitelj prethodno već bio podnio dva ista zahtjeva za oglašavanje ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine (pri čemu je prvi zahtjev odbijen, a drugi odbačen).

Tužitelj u tužbi i kasnije u toku upravnog spora sadržajno osporava rješenje od 24. rujna 2013. godine te navodi da nije proveden ispitni postupak i da mu nije omogućeno izjašnjavanje. Ističe da je sada zatražio neposredno rješavanje upravne stvari. Poziva se na jednu odluku Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu od 07. ožujka 2019. godine, na prethodno provedeno vještačenje, na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-140/19 od 26. rujna 2019. godine i na jedan upravnosudski postupak pred ovim sudom (UsI-2115/19).

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavana rješenja su nezakonita, ali tužiteljev zahtjev iz upravnog postupka meritorno nije osnovan.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj rješenjem poreznog tijela od 24. rujna 2013. godine kao porezni jamac utvrđen odgovornim zbog zloupotrebe prava te da mu je naloženo plaćanje poreznog duga. Iz dostupne materijalne dokumentacije ne proizlazi da bi tužitelj protiv navedenog rješenja podnio žalbu, kao redovan pravni lijek.

Tužitelj je prvi zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine podnio 29. svibnja 2019. godine; taj zahtjev je odbijen 02. kolovoza 2019. godine, a žalba tužitelja je odbijena 01. rujna 2020. godine.

Tužitelj je 16. travnja 2020. godine podnio novi zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine; taj novi zahtjev je odbačen 18. svibnja 2020. godine, dok je žalba tužitelja odbijena 09. rujna 2020. godine.

Tužitelj je 21. siječnja 2021. godine podnio treći zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine, pozivajući se na čl. 128. st. 1. t. 6. ZOUP-a, na odluku Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu od 07. ožujka 2019. godine (o odbačaju kaznene prijave protiv njega zbog kaznenog djela pogodovanja vjerovnika), kao i na prethodno provedeno vještačenje.

Na temelju čl. 128. st. 1. t. 6. ZOUP-a rješenje će se oglasiti ništavim ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja. Radi se dakle o blanketnoj odredbi koja upućuje na druge zakonske odredbe koje izričito propisuju ništavost rješenja zbog određene nepravilnosti, ali tužitelj ni u upravnom postupku ni u upravnom sporu nije ukazao o kojoj bi se to zakonskoj odredbi radilo, a na koju bi upućivala blanketna odredba čl. 128. st. 1. t. 6. ZOUP-a.

Podneseni treći tužiteljev zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine je prvostupanjsko upravno tijelo odbacilo, a drugostupanjsko tijelo je tužiteljevu žalbu odbilo, sve to s utvrđenjem da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka (čl. 41. st. 2. ZOUP-a), jer je o zahtjevu za oglašavanje ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine već bilo odlučeno.

Razlozi za oglašavanje rješenja ništavim su propisani u čl. 128. st. 1. ZOUP-a, a sud ne utvrđuje da bi u konkretnom slučaju nastupila bilo koja od navedenih okolnosti iz te odredbe, uključivši i blanketnu odredbu čl. 128. st. 1. t. 6. ZOUP-a.

Tužitelj je tokom upravnog spora sadržajno osporavao rješenje od 24. rujna 2013. godine, odnosno njegovu pravilnost i zakonitost, ali se o tome ne može raspravljati povodom njegovog zahtjeva za oglašavanje ništavim tog rješenja. Tužitelj nije protiv rješenja od 24. rujna 2013. godine podnosio žalbu, a razlozi koje navodi u prilog ništavosti tog rješenja zapravo predstavljaju razloge zbog kojih se to rješenje moglo osporavati žalbom kao redovnim pravnim lijekom ili na temelju kojih se eventualno mogla tražiti obnova upravnog postupka. Međutim, razlozi za oglašavanje ništavim rješenja su u čl. 128. st. 1. ZOUP-a navedeni taksativno i u konkretnom slučaju nije utvrđeno egzistiranje bilo kojeg od tih razloga.

U tom smislu za oglašavanje ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine ne može biti relevantan odbačaj kaznene prijave protiv tužitelja, prethodno provedeno vještačenje, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-140/19 od 26. rujna 2019. godine (po kojoj ne postoji tražbina prema glavnom stečajnom dužniku) niti presuda u predmetu ovog suda UsI-2115/19, donesena u sporu o rješenju o ovrsi na temelju rješenja od 24. rujna 2013. godine (u kojem sporu je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev). Svi ti postupci i odluke eventualno mogu predstavljati samo razloge za obnovu upravnog postupka, ali ne predstavljaju razloge iz čl. 128. st. 1. ZOUP-a za oglašavanje rješenja ništavim.

Međutim, tuženik uz spis upravnog tijela nije dostavio ranija rješenja donesena povodom prethodnih tužiteljevih zahtjeva za oglašavanje ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine, kao ni te ranije tužiteljeve zahtjeve, već su ta rješenja i ti zahtjevi samo spomenuti u rješenjima donesenim povodom trećeg tužiteljevog zahtjeva za oglašavanje ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine.

S obzirom na to da sud nije mogao izvršiti uvid u ranije zahtjeve tužitelja i u njihove razloge, ne može se podržati ocjena upravnih tijela povodom trećeg tužiteljevog zahtjeva da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka oglašavanja ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine, odnosno zaključak upravnih tijela da je treći tužiteljev zahtjev nedopušten jer je o njemu već bilo odlučeno.

Stranka iz upravnog postupka nije vremenski ograničena u podnošenju zahtjeva za pokretanje postupka oglašavanja ništavim rješenja donesenog u upravnom postupku, pa čak i vremenski neograničeno može podnositi takve nove zahtjeve temeljene na istoj pravnoj osnovi iz čl. 128. st. 1. ZOUP-a, u slučaju saznanja za nove činjenice ili u slučaju mogućnosti raspolaganja novim dokazima koji bi ukazivali na postojanje nekog od razloga za oglašavanje rješenja ništavim.

Stoga sud u nedostatku ranijih tužiteljevih zahtjeva i odgovarajućih rješenja zaključuje da prvostupanjsko upravno tijelo povodom novog tužiteljevog zahtjeva nije imalo zakonsku osnovu za zaključak o nepostojanju zakonskih pretpostavki za pokretanje postupka oglašavanja ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine. Sud nadalje zaključuje da je o novom tužiteljevom zahtjevu od 21. siječnja 2021. godine trebalo meritorno odlučiti pa je stoga i tuženik osporavanim drugostupanjskim rješenjem postupio nezakonito kada je odbio tužiteljevu žalbu.

Zbog svega navedenog je na temelju čl. 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev usvojen i osporavano drugostupanjsko rješenje poništeno, a potom je kao nezakonito poništeno i prvostupanjsko rješenje poreznog tijela te je u sporu pune jurisdikcije tužiteljev zahtjev od 21. siječnja 2021. godine kao neosnovan odbijen, jer nije utvrđeno postojanje ni jednog od razloga iz čl. 128. st. 1. ZOUP-a za oglašavanje ništavim rješenja od 24. rujna 2013. godine.

Tužitelj je u tužbi postavio zahtjev za naknadu troška upravnog spora, ali taj zahtjev u smislu čl. 79. st. 1. ZUS-a uopće nije specificirao niti je dokazao nastanak bilo kakvih troškova. Stoga je taj zahtjev kao neosnovan odbijen.

 

U Zagrebu, 01. prosinca 2021. godine.

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.